Izvadak iz jednog pisma Maksa LuburićaPismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:
“…Ako padnem – Rankovićevci će Te napasti da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost…”“…Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše…”“…Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem… Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…”“…Svi danas vide da sam ih vraški razdijelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…”“…A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti koliko god hoće o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariti to Rankovićevo “bratstvo i jedinstvo”. Moja opaska Mile Boban, Otporaš.) Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Događaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”
——————————–Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smijenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim političkim aparatom u ime “narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.Sada je vrijeme, poslije punih 55 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću, prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.