Uz rezervu prema udbašu ipak vrijedi pročitati:
BIVŠI AGENT UDBE OTKRIVA: Udba pomogla Tuđmanu da dođe na vlast, jer jedini od kandidata nije mrzio Tita
U posljednje vrijeme Željko Kekić, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom „Čovjek i njegova sjena“ u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom ”špijunskom metom” Antom Kovačevićem, koji je devedesetih bio čelnik stranke demokršćana, danas potpuno ugasle.
Doduše, knjiga za sada nije odmakla puno dalje od naslova, no sama tematika jamstvo je kako će ista podići podosta prašine, jer bi se po prvi puta u hrvatskoj literaturi pojavile ispovijedi ”s obje strane”, progonitelja i njegove lovine, koji su na ovim prostorima oduvijek zamjenjivali uloge. Iz Kekićeve dragocjene memorije, dakle proizlazi da je Franjo Tuđman na isti način izabran za državotvorca i povijesnoga velikana.
„Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao čuti, u to doba vjerovala je da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju, što znači da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je Franjo Tuđman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine ostalih. Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije događalo“, kaže Željko Kekić, koji je danas 50-godišnji privatni poduzetnik i vlasnik karlovačke Radio Mrežnice, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao – da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u političke lidere.
Izabran je, dakle, čovjek koji zajamčio vašoj Udbi da lustracije biti neće?
– Nije bio problem u lustraciji, barem ne za mene, nego strah da ne dođe do osvetničkih likvidacija. Sjetite se samo kako su neki, u ime SZUP-a oteli i mrcvarili Blagoja Zelića. Ne, bio je to strah za vlastiti život i živote svoje obitelji. Rat je osobito tome pogodovao: nitko nije mogao znati da li će završiti kao leš u Pakračkoj Poljani.
No, jeste li strepili od lustracije?
– Nisam se bojao lustracije. Lustracija bi značila da je nama, koji smo do tada radili za Udbu zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Bio sam na to spreman, činilo se prirodnim da će se to dogoditi. Zato sam 1990. sa kolegama osnovao firmu koja se trebala baviti detektivskim poslom, računajući da ćemo se baviti privatnim biznisom. No, lustracija nije obavljena i ja sam ostao uposlenik iste ustanove koja je preimenovana u SZUP. U samostalnoj Hrvatskoj naslijedila je komunističku tajnu policiju. Tako sam ostao u državnoj instituciji do 1995., bez obzira na promjene.
Dobro, vaša tajna služba izabire Tuđmana koji će spašavati njihove živote. Na kraju, postigli su puno više: ostali su na svim pozicijama, samo pod nekim drugim nazivom.
-Pa gledajte, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam važniji od prošlosti. Tvrdim vam da obavještajno – analitički mozak jednoga Zdravka Mustaća neće nitko skoro nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na Udbu, danas se jedino promijenila profesionalna etika.
Dajte, pojasnite.
– U ono doba, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent. Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide.
POČETAK RADA U UDBI
A kako ste to vi radili?
– Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kada smo obrađivali anarho – liberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima moga tobožnjega studija.
Kako ste uopće dospjeli u tajnu službe?
-Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Pohađao sam policijsku školu. Od 16-te godine bio sam član Partije, vjerujući stvarno da nema boljega svijeta od tadašnje Jugoslavije i njezine Partije. Ideološki čist, koliko i naivan. Iz moje generacije, od nas 450, izabrali su nas trojicu za Državnu sigurnost. Istina, bilo je puno kandidata srpske nacionalnosti, no sva trojica bili smo Hrvati, što demantira današnje priče o srpskoj „udbaškoj“ privilegiranosti. Raspoređen sam u Centar Zagreb, u odjel tajne pratnje. Koliko se sjećam, na tim zadacima obrađivali smo godišnje barem 300 „objekata“, tako smo ih zvali. Jedan od njih bio je Anto Kovačević, označen kodnim imenom Crni.
Sjećate li se svoga prvoga zadatka?
– Prvoga? Ne. Sjećam se drugoga, jako dobro, malo nakon Titove smrti, u ljeto 1980. Uključili su me u tajnu operaciju kodnoga imena „Lasta“. Bio sam uključen u uhođenje Franje Tuđmana od njegove kuće u Nazorovoj ulici.
RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM HANDŽAR DIVIZIJE
Godine 1990. pojavilo se puno stranaka. Za koju ste se opredijelili?
– Svima sam pomagao, od HDZ-a, do HSLS-a. Nakon Partije, u kojoj sam nakon početnoga idealizma, brzo otkrio da lažu, kradu, varaju, ideologija me prestala zanimati. Stav sam definitivno učvrstio kada sam 1991. dočekao dr. Zvonimira Marasa. Čovjek je bio zapovjednik handžar divizije u NDH. Odveo sam ga Josipu Boljkovcu, tada HDZ-ovom ministru unutarnjih poslova. Njih dvojica su sjeli i počeli razgovarati o istim situacijama, samo svako sa svoje strane. Tada sam shvatio da ne postoje crno – bijele stvari, nego nešto između. Ali postoje različite etikete i simboli.
Vas je Boljkovac zadržao u institucijama sistema, kako se to danas kaže?
-Da. Potječemo iz istoga kraja. Znao je za mene, jer sam kao udbaš dogurao do sekretara dugoreške omladinske organizacije. Smatrao je da su moje znanje i iskustvo važni za stvaranje države. Kao dragovoljac, sudjelovao sam u stvaranju i naoružavanju Hrvatske vojske
Po istom se principu promoviraju i današnji političari?
-Naravno. Čak štoviše, prepoznajem suradnike nekadašnje tajne službe u Saboru, na mjestima predsjednika općina, koji su zvijezdu promijenili šahovnicom, znajući da neće biti otkriveni samo zato što je dokumentacija o nekadašnjom doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe, jako je štitio svoga suradnika. Ni svojim šefovima ponekad nije odavao njihov identitet. Davali smo im kodna imena, sova, jastreb…
Pravi zvjerinjak. I sada pišete knjigu s Antom Kovačevićem u ime Tuđmanovog nacionalnog pomirenja u novoj varijanti?
-Ideja nije moja. Zapravo nam je bubu ubacio Zdravko Tomac, dok je vodio emisiju na Z-1. Te emisije više nema. Meni je palo na pamet da bi projekt imao smisla ako uspijemo okupiti još mojih kolega koji su bili zaduženi za Kovačevića. Neki od njih imali su cijelu doušničku mrežu u Kovačevićevom selu. Ja nisam sklon mistifikacijama, volio bih i sam znati istinu. Što se sve zbivalo oko tog čovjeka. Problem je u tome da se moji nekadašnji kolege skrivaju ili ne žele govoriti.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.