Ovu sliku sam upravo malo prije pronašao na internetu. Danas je ponedjeljak 26 veljače 2018. godine. Pošto sam rođen tu, odrastao tu, s mojim vršnjacima sam se igrao tu; ova priložena slika Bobanove Drage me i dan-danas je u mojim asjećanjima i njezin izgled me prati do groba. Zato ću nastojati poslije šest desetljeća opisati pogled i izgled ove slike. Molim čitatelje da pomno prate što ću i kako ću to prikazati.
Svaki čitatelj se treba staviti u položaj kada gleda u ovu sliku. S desne stran je Zvonik sv. Ilije pravljen 1937. Gore brdo iznad Zvonika je Martina ljut, do nje na lijevo je Ivin Kuk, do Ivina Kuka na lijevo preko uvale gdje se vidi litica, bijelo kamenje je Gravanjeve Stine a na lijevo uvala i vidi se krivugav put koji vodi u brdo Šušnjare i drugo za sijeći drva za kuhanje, grijanje i dnevne potrebe.
Dolje ispod brda je selo Bobanova Draga. Ako pomno gledate i točno na sredinu računala, iznad natpisa Bobanova Draga, a dobro pogledajte u slovo “v” od natpisa Bobano”v”a, vidjet ćete drveni stup za elektriku, struju i vašim pogledom usprav gore vidjet ćete čamprez, crn koji je pred kućom Petra i Ive Boban Gabrić. To je moja kuća, tu sam se rodio, odgoijo, puru, kašu, lučinicu i kukuruzu jeo, na slami, strožak pune slame spavao, za jastuk je bila vreća puna slame ili lepuške, pokrivači su bili materine čerme, rutaši i sukneni ogrnjači. To je bio naš seljački Hercegovački život, koliko god pun napora, tegoba i neugodnosti, još je viš bilo ukusna i zadovoljna života, jer nismo imali kao danas mjesečnih režija itd.
Ako netko zna viš, bilo bih mi drago da nastavi i da se popuni praznina života na selu. To je upravo to što današnja mladež želi znati a ne zna. Stariji mriju a iza sebe ne ostavljaju svoje uspomene nadolazećim hrvatskim naraštajima.
Iskreno pozdravljam sve i želom svima Sretne Poklade…
Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.