Ipak, karta se okrenula. I Dalić odjednom više nije bezveznjaković,… nego opet srećković. Jedino još nikako da postane znalac.

Pripremaju li se opet Milano i St. Etienne?

Vidljivo razočaran izostankom navijačke potpore u ključnim trenutcima susreta protiv Austrije, Zlatko Dalić nije mogao prešutjeti kako hrvatska reprezentacija ne zaslužuje zvižduke taman izgubila i deset utakmica zaredom. Premda ta izjava na prvu zvuči radikalno, razumnom Hrvatu je posve razumljiva. Barem onoliko koliko mu je jasno da je od salve osječkih zvižduka još tužnije što je izostala podrška onih koji bi zvižduke nadglasali pljeskom i poticajnom pjesmom. Jer dlanovi učas zabride kad sve ide kao po loju, ali ohrabrivati kad ne ide, a upravo je tada potpora najpotrebnija, druga je pjesma.

Pjesma koja se Hrvata teško hvata. Nekoliko dana potom, nakon što se hrvatski vlak čudesno vratio na pobjednički kolosijek, Dalić nije propustio napomenuti kako osječki zviždači nisu navijači Hrvatske, nego oni koji žele povratak u dane nereda, izrijekom spomenuvši Milano i St. Etienne. Na to navodi i nedavni sastanak ministra Božinovića s predsjednikom krovne europske nogometne organizacije Čeferinom na temu sigurnosti u nogometu u vrlo osjetljivoj općoj geopolitičkoj situaciji. Stoga nije zgoreg prisjetiti se zbivanja iz ne tako davne prošlosti, kad plasman Hrvatske na veliko natjecanje nije ovisio samo o igrama Vatrenih na terenu, nego i o igricama oko njega, ponajprije na tribinama.

Naime, u Milanu 2014. protiv Italije i u St. Etienneu 2016. protiv Češke odigrao se sličan scenarij. U jeku igračke premoći Hrvata, duboko već u drugom poluvremenu, najednom na scenu stupaju divljaci na tribinama, nanijevši nacionalnoj momčadi, a i državi, ne samo sportsku nego i reputacijsku štetu. No, već koji dan poslije milanskih nereda oglasio se ondašnji predsjednik Josipović i izrazio duboko razumijevanje za opravdano nezadovoljstvo huligana stanjem u nogometnom savezu. Kao po naredbi, napise sportskih novinara o tome da je suparnik već bio na konopcima, ali su huligani sve pokvarili, smjenjuju oni kolega im iz političkih redakcija, koji krivca nalaze drugdje. Huliganske čarke prekriva veo zaborava, a na stupu srama je HNS (naravno Hrvatski nogometni savez, a ne stranka, i tada na vlasti), zato što navijače provocira nedopustivim kriminalnim ponašanjem, čiji su rezultat sportski i financijski uspjesi bez presedana za zemlju veličine i snage Hrvatske.

Nakon što je uzde represivnog dijela državnog aparata u ruke uzeo Most, bivši je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić – onaj koji se samo dan poslije pompoznog razotkrivanja poljudske svastike proslavio izjavom kako počinitelj vjerojatno nikad ne će biti pronađen, čime je ustvari diskretno poručio istražnim tijelima da ne čeprkaju previše oko toga – ovacijama dočekao svog nasljednika Orepića. Kako i ne bi kad je Orepić vjerodostojnost i kvalifikaciju za tu visoku državnu dužnost stekao predvodeći inicijativu protiv izgradnje termoelektrane u Pločama, kako se slučajno ne bi smanjila energetska ovisnost Hrvatske o Rusiji. Bez obzira na u međuvremenu proveden ideološki facelifting, energetska geopolitika s ćiriličnim potpisom otada ostaje konstanta Mostove politike, štoviše, njezin zaštitni znak. Vrhunac će doseći u gorljivom protivljenju izgradnji LNG-a na Krku, u sklopu kojeg mostovci nisu prezali pridružiti se prosvjedima pod ravnanjem SDP-a. Da je Orepić nečinjenjem posve opravdao Ostojićeva očekivanja, pokazalo je već divljanje u St. Etienneu. U jeku igračke premoći Vatrenih popraćene komfornom rezultatskom prednošću razbijen je ritam igre, igračima kao da je u hipu iscijeđena sva energija, i Hrvatskoj su iz džepa ispala dva već gotovo uknjižena boda. Vodeći se Josipovićevom logikom, viđeniji mostovci, i danas u vrhu te maligne tvorbe, nakon nereda u St.Etienneu skreću pozornost s huligana na tribinama na huligane u ložama. Tako, naime, ti rođeni destruktivci – po vokaciji igrači tipa Gennara Gattusa, bivšeg talijanskog reprezentativca upamćenog po prljavštinama u igri, samo, za razliku od njega, bez ozbiljnije crtice u životopisu – nazivaju ljude zaslužne za izgradnju sustava koji funkcionira kao urica i postiže rezultate daleko iznad realne moći države reda veličine Hrvatske.

Zbog čega pate i što im najviše smeta?

Zanimljivo, tek nakon šup karte najprije SDP-u, a potom i Mostu, iz vladajućih struktura, odjednom prestaju neredi na tribinama tijekom utakmica hrvatske reprezentacije, čime su ujedno stvoreni preduvjeti i ozračje za povijesni uspjeh – svjetsko srebro. Pukom slučajnošću? Teško! Jer dijametralno suprotan odnos hrvatskih vlasti prema nogometnoj reprezentaciji, tom simbolu i perjanici Hrvatske u svijetu, ovisno o tome tko vlast obnaša, sve je samo ne slučajan. Štoviše, kad se priča pomnije raščlani, isprepletenost veza dijela politike koji navija za Hrvatsku i hrvatske reprezentacije znatno je dublja. Naime, javna je tajna kako prevladavajućim medijima, tim samozvanim glasovima javnosti, čak i više od toga što Hrvatskim nogometnim savezom dominiraju HDZ-ovci smeta to što taj i takav hrvatski nogomet postiže izvrsne rezultate. I, uz Domovinski rat, za medijski ukus također suviše uspješno proveden i odviše prožet HDZ-ovcima, ostaje zadnje vezivno tkivo koje drži Hrvate na okupu. Barem dok se pobjeđuje, a što, srećom, nije rijetkost. Je li baš slučajno što Hrvati najveće pobjede na svakom polju ostvaruju predvođeni HDZ-om i HDZ-ovcima? Da ipak nije, čini se da viđeniji mediji bolje shvaćaju od Hrvata samih. U toj mjeri da njihov neutemeljeni kritički odmak nije moguće drukčije shvatiti doli kao sredstvo za narušavanje atmosfere u reprezentaciji i oko nje. Jednostavno, elementarna logika tjera na zaključak kako streme suprotnim ciljevima od prirodnih hrvatskih. Kako bi ih postigli, primjenjuju iste metode obračuna s reprezentacijom kao i s trenutnom Vladom, služeći se pritom istom toljagom.

Istom toljagom po repki i Vladi

Iz te, naglavce izvrnute perspektive jasno je kao dan da Dalićevi „ministri“, njegovi pomoćnici regrutirani iz reda bivših reprezentativaca, takozvanih senatora, kao uostalom i Plenkovićevi, baš ništa ne valjaju. Nemaju nikakvog iskustva u tom poslu, sve sama truba do trube. Dotle oni, promatrači sa strane, također bez bilo kakvog osobnog iskustva u onome u čemu druge ocjenjuju, bolje i više znaju i od Plenkovića i od Dalića, premda njih dvojica imaju kompletan uvid u stanje iznutra, naposljetku i odgovaraju za rad svojih ministara. Obojicu, i izbornika reprezentacije i predsjednika Vlade, bez krzmanja se proglašava oklijevalima. Umjesto da se usredotoče na reforme, samo uludo troše vrijeme pa i nije čudo što im je igra bez glave i repa. No, odakle onda kontinuitet takvih rezultata? Taman, bila pritom sreća glavni čimbenik. Pa kad ih već tako u stopu prati, nije li ih već i zato razumno podržati? No, kako očekivati da će ih podržati oni koji nemaju iste ciljeve, nego posve druge – slabu i jadnu Hrvatsku, kantu za napucavanje, nasuprot pobjedničkoj, samopouzdanoj Hrvatskoj koja sjedi za stolom, a ne čuči pod njim.

Postave li se stvari tako, postaje jasno i zašto nakon prvog posrnuća odmah više ništa ne valja. Sve treba promijeniti, u prvom redu šefa. Pa i nakon ispadanja poslije produžetaka od jedne Španjolske, koja, doduše, pamti i bolje dane, ali još uvijek je svjetska marka, jer ipak je riječ o zemlji tamo nekih Reala i Barcelone. Po istoj špranci, i neispunjenje cilja Vlade glede promjene izbornog zakona u BiH u željenom roku prikazuje se epskim neuspjehom, premda se krenulo s vrlo nezavidne startne pozicije, a ipak, metaforički rečeno, došlo do polufinala. Premda taj turnir još nije gotov, dežurni gotovani naprečac zaključuju kako politika, koja je napokon izašla iz svog šesnaesterca i prestala si zabijati autogolove, baš ništa ne valja. Zanimljivo, riječ je o istima koji uočavaju svojedobno pogubno djelovanje Vesne Pusić u svojstvu ministrice vanjskih poslova po interese Hrvata u BiH, ali nikako da se sjete tko je tada Vesni Pusić bio šef. Pa nije valjda sve to činila na svoju ruku, mimo šefova znanja? Zviždačima trenutnoj hrvatskoj politici prema Hrvatima u BiH to očito previše ne smeta, stoga sad njezinog šefa guraju za novog izbornika.

Naposljetku, po podmuklosti prednjače podmetanja kojima se suflira kako Plenkovićeva vlada zapravo ne želi dovoljno uspjeh kad su u pitanju Hrvati u BiH, jer ima neke druge prioritete. Budući da navodno nemaju dovoljno razvijen unutarnji osjećaj odgovornosti, mora ih se stalno pritiskati kako bi ustrajali u predanom radu i makar nešto postigli. Zanimljivo, isti obrazac se primjenjuje i na Vatrene. Mantra glasi – prenu se tek kad ih se pošteno nagrdi. To je logika onih koji iza sebe nemaju nikakvih vrijednih životnih postignuća pa se iživljavaju na boljima od sebe, pri čemu, jasno, ni najbolji ne mogu biti pošteđeni.

Plenković i Dalić sami kao Zrinski kod Sigeta

Ispod radara javnosti prolazi i što je Zlatko Dalić na najboljem putu da učini ono što je od svih hrvatskih izbornika u svim ekipnim sportovima dosad pošlo za rukom tek Lini Červaru – smjena generacije, a da rezultat odveć ne pati. To, zacijelo najveće umijeće u trenerskom poslu, nesumnjivo je pokazatelj vrhunske kvalitete. Červar je za taj pothvat svojedobno nagr(a)đen svekolikim medijskim čerečenjem, u čemu je prednjačio stari komunistički aparatčik Božo Sušec. U središnjoj informativnoj emisiji proglasio ga je luzerom koji je izgubio sve ključne utakmice, takvima označivši samo one susrete koje je Červar u finalima i polufinalima gubio, dok one, koje bi im prethodile da bi se do završne faze natjecanja uopće došlo, nisu bile ključne, samo zato što je u njima pobijedio. Da ih je kojim slučajem izgubio, i te bi postale ključne. Ovako kao da ih nije ni bilo. Uopće ne treba sumnjati kako Dalić ne će proći bitno drukčije u očima u međuvremenu stasalih Sušecovih šegrta. Od te ga sudbine može spasiti samo uzme li zlato poslije provedene smjene generacije koju uspješno provodi. Naime, usporedi li se sastav Vatrenih u finalu SP-a protiv Francuske s onim samo 3 godine potom u ključnoj utakmici na Europskom prvenstvu protiv Španjolske, ostala su tek trojica igrača iz prve postave (s Perišićem koji je izostao zbog korone, bila bi četvorica), a rezultat ostao više nego pristojan.

Plenković i Dalić ostaju na vjetrometini medija usamljeni kao i svi hrvatski velikani u povijesti, sami kao Zrinski unutar zidina Sigeta, sami sa svojom ekipom sastavljenom od malo, ali dovoljno, dobrih ljudi. Na potporu kritičnog dijela javnosti ne mogu računati, jednostavno zato što Hrvati još nisu naučili cijeniti ono što imaju pa se lako lijepe na sladunjava šaputanja kojekakvih proroka lažnih. Posljedično, već pred prvom poteškoćom prepuste se malodušju. Glavninu naroda, nažalost, čine povodljivi gotovani koji nikad ništa ozbiljnije u život nisu radili, samo poput ptića u gnijezdu čekaju da im štogod kapne u usta. Ali zato vole suditi onima koji jesu. Osječki zvižduci su presuda upravo tih i takvih s kojima zlobnici vrlo lako manipuliraju, nerijetko i s dalekosežno pogubnim posljedicama. Tu leži i odgovor na pitanje odakle, nakon svega, Zoran Milanović na Pantovčaku.

Najviše ih žulja ono čega se Luka Modrić nikako ne može sjetiti

Odgovor je to i na pitanje odakle silno nestrpljenje kad će već jednom oni koji su nešto vrijedno postigli napokon otići – Plenković u Bruxelles, a i Dalića se naveliko nutkalo da unovči uspjeh dok je na vrhuncu, jer bolje od svjetskog srebra ne može. Sve samo da ne ostane s Vatrenima. S druge strane, zanimljivo je primijetiti kako manje-više svi koji Plenkovića svako malo vide u Bruxellesu, završe tamo prije njega. Stoga ne će biti preveliko iznenađenje bude li to za koju godinu slučaj i s trenutno viđenijim oporbenjacima. Naravno, svima osim predvodnika im Zorana Milanovića. On sigurno ne će završiti u Bruxellesu… nego, po svoj prilici, opet u Tirani. Svak’ u svojoj ligi,… svak’ tamo gdje može prodati svoje umijeće.

Uznemirene uspjesima hrvatske nogometne vrste, a riječ je mahom o istima koji obješenih faca dočekuju uspjehe hrvatske vlade, još više žulja kad će se povući dirigent svirke Vatrenih Luka Modrić. Jer to bi bila jedina prava smjena generacije (ma kakvi Rakitić, Mandžukić, Subašić,… ukupno 7 igrača iz prve postave u finalu s Francuzima umjesto kojih danas igraju drugi). Ma, kad će već jednom? Kad će napokon? E pa ne će tako skoro! Otišao bi on, samo se, na njihovu žalost, čovjek toga jednostavno ne može sjetiti. I koliko god ga oni više podsjećali, sve se slabije može sjetiti. Štoviše, kako stvari stoje, prije će im se ispuniti želja da Plenković ode u Bruxelles nego da Luka objesi kopačke o klin.

Grgur S.