IZ ZATVORA – POLA ŽIVOTA U TAMNICI, piše Slavko Logarić svojem prijatelju Stipi: “Hrvatski Tjednik” br.171, 10 rujna 1981., st. 7/20 (4)
Prvi s desna je Štef Crnički i Slavko Logarić tjedana i nešto dana poslije pogreba Maksa Luburića
Ova slika prikazuje groblje gdje je pokopan 22 travnja 1969. godine zadnji zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. Sliku mi je 1970. godine poslao Štef, Stjepan Crnički. kada je slika uzeta, tada još nije bilo grobnice.
IZ ZATVORA – POLA ŽIVOTA U TAMNICI, piše Slavko Logarić svojem prijatelju Stipi “Hrvatski Tjednik br. 171. 10 rujna 1981. st. 7/2/ (4)
Slavko Logarić – POLA STOLJEĆA U TAMNICI
“Hrvatski Tjednik”., br. 171., 10 veljače 1981.
Evo, ovdje ću ti navesti samo jedan slučaj. Četiri osuđenika pokušala su bjegstvo, tri Njemca i jedan Turčin. Na trećem katu porezali su rašetke te se štrikom spuštali. Nastala je pucnjava i jedan Njemac bio je ranjen u nogu. Uhvatili su svu četvoricu. Umjesto disciplinske kaznae, izolacije u bunkeru a povrh toga i 12 – 15 mjeseci ekstra, oni su dobili dopust pa čak Turčin ide na Urlaub (odmor), te izlazi na slobodu na dvije trećine izdržane kazne. Mislim da ti je ovaj slučaj dovoljan.
Stipe, ima više od pedeset doživotnjaka. Mnogi doživotnjaci idu na Urlaub. Čak znam i za slučaj gdje je stranac išao na dopust, a služi doživotnu kaznu. Stipe, ovo ti navodim jer sam ja jedinstven, anzige, unico slučaj. Ja sam ovdje jedini Hrvat u ovoj kaznioni. Ovdje se svi čude i zgražaju, i stranci i Njemci, pa čak i mnogi stražari dolaze u moju ćeliju te i njima ne ide u glavu. Svi me znaju kao najboljeg radnika, te da sam discipliniran itd. Ovaj upravnik umjesto argumentiranih dokaza i činjenica, što se traži na sudu, o meni iznosi “rekla-kazal”. U životu sam upoznao smao jednog lažova da je veći od njega. Taj je ležao samnom na robiji u Zenici. Ime mu je bilo Stipe (tvoj imenjak), a prezime sam mu zaboravio. Davno je to bilo. Taj čovjek je lagao da je bio njemački vojnik za vrijeme rata, te da zato leži na robiji. Pričao je kako je bio ađutant generala Romela. Kaže: “Dobijem naređenje da hitno avionom prebacim generalovog ždrijebca negdje tamo na afrički front. Kad li u letu, vrata od aviona se sama otvorila i ždrijebac izleti van sa 2 000 metara visine. Ja odmah tražiti pogodno mjesto za spuštanje pa se odmah spustim i nađem mojeg Šarca kako pase travu.” Takav ti je moj upravnik zatvora, čim otvori usta odmah nešto slaže. Zato sam ja sa njim prekinuo bilo kakav razgovr još pred godinu dana. Rekao sam stražarima da ako on želi samnom razgovarati, prvo treba dezinficirati usta.
Evo što se dogodilo nešto više od godinu dana. Za vrijeme slobodne šetnje, kako kažu Njemci, frei Stunde, ljudi izišli van, a bila je vrućina i sparan mjesec. Čim su ljudi izišli van, dolje je izbila galama i tuča, te kako je moja ćelija tada bila na trećem katu i imala pogled u pravcu šetališta, skočio sam na krevet pa na prozor. Kako na prozoru držim razne prehranbene artikle, marmelade, margarin i ostale stvari, želeći da se rukom uhvatim za rešetke, mojom nespretnošću nenamjerno srušim dolje jednu teglu od 450 grama marmelade. Ta tegla nikoga nije povrijedila, jer nitko niti nije bio ispod mojeg prozora. Ipak, prijavili su me da je tegla pala nedaleko stražara, što recimo da je i točno, ništa ne bi smjelo značiti jer nikad nisam čuo da je ikoji čovjek radi toga išao na suđenje.
Eto, Slavko Logariš, “zločinac” čeka na suđenje punih 11 mjeseci, dulje nego što su čekali nacisti na nurnbergškom procesu. A zašto? Evo, ovo ti je obrazloženje. Ovo je jedno malo mjesto od oko 4 000 stanovnika. To su većinom pošteni seljaci koji ne čine krivična djela. Ovdje suci nemaju posla, a ja čekam 11 mjeseci na suđenje.
Na suđenje, kako stoji u optužnici, trebali smo izići nas trojica, Židov, Njemac i ja, Hrvat. U tom navodnom deliktu nemamo ništa zajednički, ali su nas strpali na jednu optužnicu, da bi to zvučilo kao neka grupa. Njemca koji je samnom trebao izići na optužničku klupu, pustili su 8 dana prije suđenja na takozvani kratki dopust. Njemac se nije vratio, te je uprava pronijela vijest da je pobjegao, ali 15 dana poslije suđenja on stiže u kaznionu, navodno uhvaćen. Tako sam u utorak 24.6. u 8 i 30 nas dvojica išli na suđenje bez Nijemca. Sud mi je odredio branioca po službenoj dužnosti. Ja sam tom odvjetniku pisao 11.5., 43 dana prije suđenja, ali nisam dobio odgovor. Tako ti ja 24.6.sa Židovom izađoh pred sud. Samo što sam upao u salu, ta gospoda crnomantijaši su sjedili na svojim mjestima. Jedan crnomatijaš se digne i meni predstavi kao moj branioc. Kaže, da onaj advokat nije mogao doći pa je poslao njega. U to se diže sudac sa svojom Biblijom i počne čitati.
Ja sam to suđenje ignorirao, zato što mi nisu skinuli lisice sa ruku iako su me sprovodili 4 stražara. Uz to, mislim da imam pravo barem 10 minuta razgovarati sa mojim odvjetnikom prije suđenja, da mu barem površno ispričam svoj slučaj, da bi me znao braniti. Ti znaš kako to ide, dva bez duše, jedan bez glave. ja to nisam dozvolio. Stipe, ja sam 50 godina star, a 56 kilograna težak. Teško sam bolestan na kičmu. Na snimku stoji da mi je napukao jedan pršljen.
Nastavlja se.
(Ovo sam smatrao potrebnim prepisati iz Hrvatskog Tjednika i upoznati današnje mlade Hrvate kako su Hrvati patili i u tuđim zemljama podnosili velike žrtve sve iz velike ljubavi za Hrvatsku. Mo. Otporaš.)