IZ PRVE DRINE POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI: “NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (1)

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM,A ZOVEMO SE “DRINA”

U nastavcima ću iznijeti dio opisa ili razloga koji su prisilili tada, odmah, tjedan dana nakon Poglavnikove smrti, skupinu hrvatskih preživijelih viših i nižih častnika da javno iziđu pred hrvatsku emigraciju i hrvatski narod u domovini s novim idejama, novim elanom, novom snagom i NOVOM EPOHOM u borbi za oslobođenje Hrvatske i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Nastojat ću biti vijeran u prepisivanju ovog vrlo rijetkog broja časopisa “DRINE”, a gdje se potreba ukaže, tu ću nadodati ili popuniti prazninu onoliko koliko to bude potrebno za bolje razumijevanje današnjim naraštajima i povijestničarima. Uzmite u obzir da ovaj prvi i vrlo rijetki broj “DRINE” nema ni broja ni datuma, osim što se po opisima može zaključiti vrijeme i kada je to bilo. Zato sam i rekao da je potrebna nadopuna, koju ću po mojim znanjima i sjćanjima popuniti. Ja sam ovaj broj u originalu dobio od jedne vrlo povjerljive osobe koja je suhom olovkom napisala: “Prvi broj i pomogućnosti poslije Poglavnikove smrti, br. I 1960”. Otporaš.

DRINA

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”

Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem “Drine”, vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da “Drinu” obustavimo, (Zadnja “Drina” br. 8-12 1955. je izišla za vrijeme suradnje – ili bolje rečene prije razlaza: Poglavnik/Luburić – Poglavnika u časopsu “Drina”. Izišla je još jedna “Drina” za travanj 1956. godine koja je posvećena ČASTNOM SUDU HNO. u Valenciji, Španjolska. Poslije toga je Maks Luburić otišao za četiri godine u “ZIMSKI SAN”, šutnja . Mo. Otporaš.) i da ju, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje “Drine”, moramo i reći koju o našmi razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno.
—————-
Nakon tragedije Kavrana i drugova jednom skupu hrvatskih častnika bila je povjerena zadaća organizacije hrvatskih boraca. To je učinjeno prema odredbi Poglavnika i tadašnji voditelj poslova Hrvatskog Narodnog Odpora prof. Dr. Lovru Sušić, Ustaški Postrojnik, je to tako nama napisao. Kasnije je sam i osobno nam dao upuie za daljnji rad.

Rečeno nam je, a bilo je to opće uvjerenje, da vodstvo boraca i akcije treba povjeriti onim zapovjednicima, koji su u prošlosti dokazali, da posjeduju potrebno stručno znanje, da se mogu uhatiti u koštac sa stručnjacima srbokomunizma i komunističke stranke i njenih vojničkih, redarstvenih i konspirativnih organizacija.

Tragedija velikog idealiste Kavrana i drugova dokazala je, da nije dosta biti idealista, pa niti izgradjeni intelektualac, pa niti strateg, a još manje bi bilo dostatno, da netko bude “manje kompromitiran ustaša” i tako prihvatljiv, (za cijelo ovdje Maks misli na sebe, na generala Maksa Luburića, mo.) eventualno, po Amerikancima i zapadu, – nego je bilo, jest i bit će potrebno, da se postavi svakoga na ono mjesto, za koje je pozvan.

Ekipa starih boraca, starih konspirativaca, jankapustaša, od kojih su neki jedva stigli iz Domovine, da kažu, još prije pada Kavrana i onih, koji su ga pratili na zadnji put, da tamo ne postoji ona snaga i u onom obliku, kako se vjerovalo u vodstvo Odpora u ono doba, ta ekipa starih boraca, zaista je bila pozvana, da u svoje ruke uzme zapovjedničtvo nad hrvatskim borcima.
————-
Mi smo, dakle, kao ustaški revolucionarci i kao hrvatski vojnici, jednostavno uzeli na sebe težku odgovornost, izvršujući dobivenu zapovjed, a ni u kojem slučaju nije nas vodio nikakvi plan stvaranja neke političke organizacije, pokreta ili grupe. I još manje nas je mogla voditi neka ambicija, ili osobni ini razlog. Mi smo, tada, tada čvrsto vjerovali, da se zaista moramo okurpiti oko svog Hrvatskog Suverena, Državnog Poglavara i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga. To su vjerovali mnogi Hrvati. Posebno mi, stari ustaški borci, koji smo od najranijeg djetinstva sliedili svog Poglavnika, revolucionarnog vodju, vjerovali smo, da treba sliediti Poglavnika do Njegove smrti, a Ustaška načela do svoje smrti. Mislili smo, da je to pitanje časti, vojničke i hrvatske dužnosti.

Sve kad i nebi bilo tih sentimentalnih i moralnih obveza, ta šta smo i mogli drugo učiniti? Maček, koji je imao dobre izglede pred svietom, ne samo da nije ništa učinio, da spasi od progona ijednog Hrvata, nego nije ni rieči rekao u interesu Hrvatske Države, za koju smo mi svi izkrvavili, jednostavno proglasio (on, Maček, mo.) izdajničkom i satelitskom tvorevinom. (Ima ih i danas koji se služe tom jugoslavenskom krilaticom. Tko u to ne vjeruje, neka izvoli čitati novine, vijesti i pratiti današnju politiku vrha vlade RH, pa će se uvjeriti, mo. Otporaš.) Bilo je i prkosa, ponosa, gordosti u našem držanju. Ni sva tragedija nije nas bila slomila, mi smo sliedili Poglavnika, pa što Bog da.

Zato smo i digli odmah stieg Poglavnika, kao Poglavara i kao ustaškog Vodje. U ono vrieme smo otvoreno i bez rezerve izišli s Poglavnikom kao stvarnim političkim vodjom, dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu radi političkih razloga. (Dakle, po ovome što general ovdje kaže: “…dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu…” da je ipak, u ratnom stanju kakovo je bilo, Poglavnik nije bio diktator, kako ga je to neprijatelj sustavno okrivljivao. Sada mi pade na pamet jedna izjava gospodina Milana Ilinića, hrvatskog izbjegličkog novinara koji je živio u Njemačkoj, a dao je izjavu da Poglavnik dr. Ante Pavelić nije mogao biti diktator, jer, naprosto, za to nije imao dovoljno vremena od četiri godine. Diktatura je zanat, a zanat se uči više od četiri godine. Mo. Otporaš.) radi političkih razloga.

Mi smo bili vojnici, koji smo jednostavno izvršavali nalog, i sprovodili zapovjedi u djelo. Poglavnik nam je bio Poglavar, Vrhovni Zapovjednik i Vodja.
———
Šta smo nasliedili?

Najbolje je to ocijenio Postrojnik, kada nam je napisao, da osim nekoliko adresa ništa, apsolutno nišata, ne može nam dati, jer ništa nema osim njih par, koji su se spasili kao utopljenici na splavi…(misli se na te adrese, mo.)

Da, još su “Danica” (Hrvatskih Franjevaca novina u Chicagu, mo.) i “Hrvatska” (novina koja je izlazila u Argentini i glavno glasilo Ustaškog Pokreta, mo. Otporaš.) gordo dizali stijeg hrvatske Državnosti, branili su Državu i branili borce, ali osim par društava vrlo skučenih razmjera, jedva je išta bilo.

Poslije tragedije Kavrana i drugova jedva se je Hrvat usudio dati nekome svoju adresu, jer se bojao, da će i sam pasti u zamku mnogobrojnih agenata srbokomunističkih organizacija, koje su grozničavo radile na rastvaranju našeg duha.

Sviet o nama nije htio niša čuti. Ta Kavran i drugovi obješeni su na vješala podugnuta po Pobjednicima za fašiste i naciste. Ta bilo je i katoličkih, ili nazovi katoličkih listova, koji su aplodirale Titu, jer je Stepinca osudio! U ime humanizma, demokracije i zapada harala je hrvatskim zemljama smrt kao nigdje drugdje, i srbokomunizam je triebio Hrvate, gdje je mogao. U zapadnim zemljama bili smo proganjani, predavani i prodavani Titu i vješalama. (O tome je pisala novina na francuskom jeziku “LA CROATIE” br. 6. 1964., s naslovom: “Le regugie Croate, objet de commerce entre les gouvernements italien et yougoslave” = “Hrvatski izbjeglica predmet trgovine izmađu talijankske i jugoslavenske vlade”; što sam preveo i stavio na stranice ovog portala 29 travnja 2015., mo.) Trgovalo se hrvatskim životima za medalje, zlato i činove. Zna se i za nakite i briljante, koje su neki zapadni stratezi dobili od Tita radi izručenja hrvatskih boraca, onih istih, koji su pronieli slavu hrvatskog oružja po svim bojištima svieta.

Još smo vjerovali u Boga, još smo samo vjerovali u svoj narod i u “svietlo oružje”. Bilo je ljudi koji su se izrugivali toj našoj ludoj vjeri, ali mi smo trebali vjere, pa kako ju nismo mogli imati u koga drugoga, mi smo vjerovali u Boga i Oružje. I kada smo doživjeli podpuni poraz u Kavranovoj akciji i kada je bilo jasno, da smo pred Amerikancima izgubili bitku kao konspirativci, što bi nas eventualno moglo njima približiti, jer su Rusi već počeli dokazivati šta misle sa svojim američkim saveznicima i spasiteljima, – tada je bila poljuljana i vjera mnogih kremenjaka. (U ovom smislu: čvrstih ljudih kao čelik, mo.) Vla malodušja harao je našim redovima, i mnogi su Hrvati vjerovali, da samo treba spasiti goli život, naći kutić u svietu, gdje mogu mirno raditi, živjeti kao ljudi, i umrieti kao Božija stvorenja bez sjene vješala.

Tada, i u tim okolnostima, bilo je nama povjereno, da stvorimo veze medju Hrvatima, da postavimo organizacije, i da spasimo što još imamo od veza u Domovini. Tada smo počeli sa “DRINOMM”. (Prvi broj “DRINE” bi mogao biti za travanj 1951., jer na prvoj stranici pjesmica “HRVATSKI TRAVANJ” koju je napisao dr. Andrija Ilić. Broj 9 je Božićni broj “DRINE” od 20 prosinca 1951. mo. Otporaš.)

————

Nije slučajno izabrano ime “D R I N A”!!!
Nije slučajno izabran podnaslov:
“NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”!!!

Zašto je izabrano ovo ime i ova lozinka?

Mi smo odmah shvatili, da će val malodušja, strahovita situacija u Domovini i svietu, pomanjkanje ikakvih perspektiva za budućnost, pomanjkanje prijatelja, pomoći, da će sve to utjecati na raspoloženje Hrvata u svom odnosu prema ujedinjenom srbstvu i srbokomunizmu. Bojali smo se, da će mnogi i dobronamjerni Hrvati, kako se zaista i dogodilo, poći putem onih, koji su već propovjedali, da mi ne možemo na kraj sa Srbima, da treba tražiti put u Jugoslaviji, ili da treba pokleknuti u pogledu Bosne. Srbstvo je triumfiralo u srbokomunizmu, jugoslavenstvo je dobilo svoju veliku bitku, jer se i opet medju Hrvatima počelo govoriti, da je Jugoslavija jedino riješenje, a neki su hrvatski političari počeli širiti parolu, da kada nebi bilo Jugoslavije, da bi ju trebalo stvoriti. Osim toga u europskim krugovima počelo se govoriti o budućnosti federacija i ostalih podunavskih, balkanskih ili mediteranskih kombinacija. (Ovdje se radi o nekoj Titinoj zamisli “Balkanske Federacije”. To je on izmislio poslije prividnog razlaza sa Staljinom 1948. godine. Na osnovu te Titine varka ili čarke, zapadni svijet je objeručke prihvatio i počeo Tita pomagati kapom i šakom. Zato su se reporteri američkog čuvenog časopisa “LIFE” 1948. godine odmah požurili u Beograd da intervijuiraju “druga Tita” i prikažu ga američkom narodu u najsvijetlijim pozicijama. Mo. Otporaš.) Jedan poznati hrvatski rodoljub, svećenik, pisao nam je, u ona vremena, da bi i on bio za Državu, ali da ista nema uvjeta za opstanak, a Hrvati da nemaju snage, da ostvare svoju Državu. Danas je taj isti, odlučni pobornik Države Hrvatske i sa uspjehom brani ideju.

Zato smo, uz ostalo, pokrenuli Vjesnik “DRINU”, dali joj to ime i kao parolu , istakli, da je to naš program. Htjeli smo dići glas da se zna, da Hrvatsa Država stoji i pada na granicama na Drini, a to znači da svaka Hrvatska Država treba imati u svom sastavu Bosnu, Hercegovinu i hrvatski Sandžak, i da u tom pitanju nema nagodbe, nema sporazuma, nema politike, nema taktike. Tu stojimo i padamo.

“Dva su groba na vrh Romanije,
dva su groba Ante i Alije”.

Mi smo, u duhu, pošli sa tih grobova, Ante i Alije, koracima Jurinih legija na vječnu granicu, na hrvatsku Drinu. Granica na Drini, bratstvo svih Hrvata, bez razlike na vjeru, veličinu majke domovine, – to je naša sudbina, to je naš život i naša smrt!!!

Za nas nema muslimanskog i katoličkog problema, nego hrvatski problem. Pitanje Bosne nije za nas pitanje taktike, nego pitanje života i smrti.
—————–
Ta i takova “DRINA” umjela je okupiti hodže i fratre, generale i čarkare, radnike i intelektualce, stare i mlade, jer je to program svih Hrvata, a ne neke pokrajine, neke vjerske skupine, nego stališa.

Imena suradnika: Poglavnik, Džaferbeg, i stotine znanih i neznanih suradnika “DRINE” najbolje govore o oportunizmu našeg stava. Skoro sve uvodnike posvećujemo pitanju granica, a pišu ih ljudi, koji nešto znače. Kult Drine je naša zasluga, jer nitko nikada nije sa više ljubavi o tome problemu pisao. Mi smo pisali poviest hrvatskog rata a stotine su boraca u tome suradjivali, mi smo štovali mrtve i spremali žive na nove borbe. Mi smo povezali borce po čitavom svietu, mi podigli organizacije, društva, dali borbeni smjer hrvatskoj emigraciji.

“DRINA” je osvajala hrvatska srdca, a hrvatski su borci bili ponosni na svoju bogato opremljenu “Drinu”. Stranci su nam zavidjali na našoj “Drini”, a i mnogi indiferentni pa i protivnici priznali su nam, da su “prkos Drine” bile i prkos, ali i ponos hrvatskih boraca. Ovi su žrtvovali, po neki i zamjerno, i uvijek anonimno, jer “DRINA” nije donosila imena svojih dobročinitelja, a “DRINA” k tome, nije se prodavala, nego ju je dobio svaki borac, koji ju je tražio, a stigla je u mnogi kutić u Domovini. Srbokomunisti su ubijali i bez suda svakoga, gdje se našla jedna “DRINA”. Zloglasni Ranković je na svoju adresu dobio jednu “Drinu” na čijim je koricama pisalo, da je to govor druga Rankovića. (Ovdje se radi o jednoj specijalnoj “DRINI” br.9/10 god. III., rujan 1953. godine od 56 stranice. Na korici doslovno stoji, prenosim:

“GOVOR DRUGA
R A N K O V I Ć A

održan u Zemunu dana 13. juna 1953. godine
pred starim partizanima o bratstvu
jugoslavenskih naroda”.

Ostalo nije potrebno nagađati šta je sve napisano na tih 56 stranica. Napisani su u sažetom smislu mnogi Rankovićevi, Titini i svih drugih zločini, potkrijepljeni sa činjenicama i dokazima tada živućih svjedoka. Mo. Otporaš.)

“DRINA” je, jednom za uvijek, postavila pitanje Bosne kamo spada, a sve one, koji su zagovarali izdaju granica na DRINI proglasila narodnim izdajicama. I mi smo ponosani na taj rad. “DRINA” je postala trn u oku srbokomunizma, jugoslavenstva i svih narodnih izdajnika, Pa je logično, da su i poduzeli, što su mogli protiv “DRINE”.

Ali, junački Andrija (Artuković, mo.) nije pobjegao iz USA, nego je stao pred pravedni sud velike Amerike, i pred očima svieta pobijedio srbokomunizam, pobijedio svjetsku komunističku revoluciju, pobijedio jugoslavensku državnu koncepciju. Andrija je vjerovao u Boga i američku pravdu i odnio pobjedu koja se može ubrajati u najveću hrvatsku diplomatsku i političku pobjedu od kada smo u emigraciji! Zato, nisu nas mogli fizički istriebiti, jer je zapad već bio progledao i nije trgovao sa životima hrvatskih antikomunističkih boraca. Zastrašiti nas nisu mogli, jer smo Ustaše, jer smo Hrvati, jer smo vojnici. Pa se trebalo nešto drugo učiniti. (A to je bio slučaj dra. Andrije Artukovića, za kojeg je jugoslavenska komunistička vlada iz Beograda tražila od Amerike izručenje od 29 kolovoza 1951. godine. Zahtjev jugoslavenske vlade je bio podkrijepljen, ni više ni manje, s 1293 krivična djela u kaja se uključuju ubojstva i sudjelovanje u istima, i, naravno, moralo se je u taj zahtjev za izručenje staviti i – opet ni više ni manje – 800 tisuća Serbs alone had been killed during Ustaša regime. Vidi: WIITEPAPER ON DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ, by: C.Michael McAdams, Croatian Information Series, no. 4, july 1975., strana 8/9. Mo. Otporaš.)
————-
Tada je srbokomunizam preko svojih agenata pokrenuo one, koji su uviek služili svakoga, a samo nikada interese hrvatskog naroda. One koji ni danas ne znaju jesu li žensko ili muško, jesu li Hrvati ili Jugoslaveni, jesu li ljudi ili živine.

Preko ovih su nam podvalili i snieli nam KUKAVIČJE JAJE U USTAŠKO ORLOVSKO GNIEZDO. To je bio “Izbor”, (časopis koji je izlazio u Buenos Airesu a kojeg je glavni i odgovorni urednik bio Stjepan Subašić, mo.) Subašić i družina, a pomagali su im Raići, (Vlaho Raić, istaknuti član HSS, što mnogima može to mnogo značiti, napisao knjigu “NDH u svijetlu dokumenata”, mo.) i oni, koji su nas već prije dielili na “turke” i “rimljane” i nazivlai nas “turskim upljuvcima”.

Previše je bolno o tome govoriti, jer su ti dogadjaji usko vezani sa zadnjim tragičnim danima Poglavnika, koji je bio slomljen dugim godinama težke i nejednake borbe za Hrvatsku Državu, bolešću, ranama neprijatelja, tegobama emigracije i odgovornošću pred poviešću radi sudbine Hrvatske, koja Ga je sliedila u borbi. Kada bi mi htjeli preći preko toga poglavlja, ipak to nam nebi ništa koristilo, jer je dosta čitati “Izbor”, “Hrvatsku”, “Danicu” i “DRINU”, a to su tiskani dokumenti, a da i ne govorimo o onom, što su neprijatelji o tome pisali.

Mi smo osjetili žalac: optuživalo se ustaške borce, zvalo ih se koljačima, (kao što su Račanova, Mesićeva, YUsipovićeva i Milanovićeva vlade optuživale vojnike drugog rata za Drugu Hrvtsku Državu ratnim zločincima i protiv njih optužbe dizali, mo.) branilo se Stojadinovića, (dr. Milav Stojadinović, ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije, koji je sa Poglavnikom drom. Antom Pavelićem 1954-1955 nastojao potpisati neki sporazum o podsijelo Bosne, mo.) jednog od najvećih krvnika hrvatskog naroda, zagovaralo se diobu Bosne, napadalo se hrvatsko svećenstvo, koje je uviek stajalo na braniku Doma i Države, – a sve se to pokrivalo hvalisanjem Poglavnika. Taktika je bila jasna: razdieliti i uništiti! I čim su uspjeli u javno, pismeno i dokumentirano najavljenom planu, koji se sastojao iz separacije (odvajanje, mo.) Poglavnika od Ustaša, oborili su se i protiv Poglavnika.

Taj i takov “Izbor” bio je silom iz naših redova nametnut hrvatskoj emigraciji, koju su brzo podielili na dva tabora: na “poštene” a to su oni, koji su za volju stege širili “Izbor” i “izdajnike”, a to su oni, koji su digli glas u obranu granice na Drini i u obranu našeg svećenstva. To su nam podvalili i srbokomunisti, koji su lili ulje u vatru….
———–
Kraj u idućem nastavku.