“IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST”

(PREDMET: PRIZNANJE HRVATSKE DRŽAVE PO ARABIJI SAUDITESKOJ)

(Za hrvatsko općinstvo donosim jedno pismo generala Drinjanina. Pismo samo po sebi je više nego jasno, a pisano je u odrazu vremena godine 1964. Hrvatska politička emigracija je radila ono što je mogla u tuđim i stranim zemljama; tražila je prijatelje za hrvatsko razumijevanje i za Hrvatsku Državu. Hrvati musmimanske vjeroispovijesti su preko Islamskog Kongresa u Jeruzalemu kojemu je bio Glavni Tajnik dr.Said Radaman uspostavili tijesnu vezu i iskrenu suradnju s organizacijom “BRAĆA MUSLIMANI”. Ovi su za simpatije i iskreno razumijevanje patnja hrvatskog naroda i islamske i katoličke vjeroispovjesti išli tako daleko da Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404 /10/12 od 2 rujna 1962. g., kojim je priznao pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovništvo u svim svojim povjesnim i narodnosnim granicama. Vidi “DRINA” br. 7/8 1962. str. 6. Pismo generala Drinjanina kojeg ovdje donosim, iako skoro dvije godine kasnije, odnosi se i na ovaj slučaj priznanja Hrvatske Države. Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 371/372. Otporaš.)

INFORMACIJA UZ IZVJEŠĆE.
od 28. VII. 1964.

GENERAL DRINJANIN

Predmet: Priznanje Hrvatske Države po Arabiji Sauditskoj.

Današnjom poštom dobio sam od jednog arapskog diplomate, sa kojim sam došao u kontakt za vrijeme ” jordanske stvari ” pismo sliedećeg sadržaja:

” gospodine generale: Kao iskrenog prijatelja muslimana i prokušanog antikomuniste ja Vas i previše cijenim, a da bi propustio ovu priliku za upozoriti Vas na štetni rad nekih Hrvata islamske vjere koji nastoje omesti (pokvariti) sve ono, što ste do sada napravili. Upozorite Vaše sunarodnjake muslimane. Dobro bi bilo, da se zaista stvori bilo kakva muslimanska organizacija Hrvata iz Bosne, te da se na francuskom (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdavao na francuskom jeziku LA CROATIE, mo) i engleskom tiska jedna ozbiljna obavijest o stanju u Jugoslaviji. Malo ali ozbiljno. Mi nemamo ni jedne ozbiljne brošurice kako bi branili stav, a Vaš neprijatelji (jugoslavenska promidžba i diplomatska predstavništva su bili zaduženi da u stranom svijetu šire dezinformacije, istine, poluistine i laži svake vrsti a sve u smijeru ocrnjivanja Hrvata i negiranje Hrvatima pravo na njihovu vlastitu Hrvatsku Državu, mo) obasiplju arapski svijet sa ukusnim i uvjerljivim materijalom. Neozbiljni pokušaji Vam više škode, nego koriste. Želim, da ovo saopćite Vašim prijateljima, ali dok Vam ne dadem znak (mig) nemojte nigdje moje ime saopćiti, jer bi me protivne snage eliminirale. Neka Allah nagradi rad svih vjernika. Odani Vam X.Y.”

(Ovdje je potrebno reći šta Božo Vukušić piše u knjigi “TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA” treće (3) dopunjeno izdanje, strana 261-262: pod naslovom “PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA. Izvještaji Riječke Udbe su pisani dugi niz godina i završeni su dana 14.2.1969. godine, potpisom Alberta Tulići. Ovi izvještaji imaju preko 122 stranice gdje se skoro u detalje govori kako treba ocrnuti, pasivizirati dra. Peranića. Bilo je nekoliko “Operativaca, Suradnika” koji su iz stope u stopu pratili dra. Peranića. Ako sve to ne uspije, onda ga treba likvidirati. Što je važno iznijeti iz ovog izvještaja je to da je ovaj “arapski diplomat” pisao generalu pod šifrom svoje ime, iz dolje priloženog Udbinog izvještaja će se vidjeti gdje je ta ili sve druge šifre završile. Pročitajte pažljivo Udbin izvještaj.Mo. Otporaš.)

“…Na stranici 63 opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: otac Antun Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo nastanjen i Sl. Brodu, i sestra marija udata za Ivana pernicki, krojača iz Zagreba.
Prvi broj “La Croatie” izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: “10 travnja 1941.”, “Napoleon i Hrvati”, “Bleiburg-hrvatski super Katyn” “Da bi se bolje upoznao titoizam”, “U Titovim marševima smrti” itd. Str. 64.
Suradnici “Irma” i Filip” u izvještajima od 3. 6, 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19.3.1964. godine opširno su opisali djelatnosti Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica “Irma” ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. Materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu-potpisnici (Imam taj Memorandum u kopiji, jer mi ga je dr. Peranić osobno dao. Možda bi bilo dobro ga prevesti na hrvatski i ovdje iznijeti. Možda ću to i učiniti. Mo.Mile Boban.)-Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list “La Croatie” br. 4. od listopada 1963. god. fotografije pisama koje je dr. Ilić upućuje Juci (nije Juci već Luci Rukavini, mo. Otporaš), Mili Rukavini, Nahidu Kulenoviću itd.
Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Osobno sam imao razgovor s dr. Andrijom Ilićem o Luburiću vozeći se u vlaku iz Pariza do Pas de Calais u siječnju 1960. god., kada se je dr. Ilić vraćao s pogreba Poglavnika dra. Ante Pavelića. Te prilike mi je dr. Andrija Ilić sve najgore pričao o generalu Luburić, a ja sve najbolje o njemu čuo dok sam bio kući. Po povratku u Pariz ja sam generalu Luburiću napisao pismo žučljive naravi od nekih 53 ili 54 pitanja. General mi je odgovorio i to se pismo nalazu i knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici. Ja sam kasnije saznao razlog zašto dr. Andrija Ilić govori i piše protiv generala Luburića, a taj razlog je da je dr. Ilić bio tajnik generala Luburića i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Kako je po svojoj struki i zvanju dr. Ilić bio nedorastao funkcijama ili radu Hrvatskog Narodgnog Odpora, general ga je odpustio i na njegovo mjesto uzeo sina Hrvatske Državne Vlade dra. Džafer bega Kulenovića, Nahida. Mo. Mile Boban, Otporaš. Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica “Irma” digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonka Kučara. Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjrenika iz Nice i Malmoa – Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. Uz fotokopiju pisama je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer bi bilo bez tumača nejasno o kojim se licima u pismima radi. (Ja podvikao i pomastio kako bi čitatelji mogli vidjeti gdje je završilo tajanstveno ime “arapskog diplomate”, mo.) Ilić ima naziv za svakog svojeg čovjeka – strana 64 – 122.” (Tako piše u spomenutoj knjigi Bože Vukušića. Mo.)

S druge strane Dr. Muftić mi je dao poslati jednu arapskusaudi novinu, gdje je preko cijele stranice velikog formata pisano o Hrvatskoj, i to istaknutim elementima, sa 6 velikih fotografija, medju kojima i moja osobna u uniformi, te drugih 5 o srušenim objektima, pogorenim džamijama, grupe vojnika, zagrebačka džamija, i zaklani hrvatski vojnik. To su fotografije, koje sam ja u svoje vrijeme dao Dru. Muftiću, i od kojih su neke objavljene u listovima BRAĆE MUSLIMANA u Jordaniji (Jeruzalemu i Amenu). Dobio sam i drugi izrezak, nešto manje, gdje je veliki vojnički grb Odpora i drugi materijal, kojega ću dati prevesti, i obavijestiti vas.

Potvrdjuje se i još jedna stvar, koju smo znali od prije a to je, da je dr. Muftić bio u Njemačkoj sa “svojom tajnicom”, a to je nitko drugi, nego njegova žena br. 2, i ujedno ljubavnica ADILA ZULFIKARPAŠIĆA, te ju je Dr. Muftić “osvojio”, što ga je dovelo na ratnu nogu ne samo sa poznatim Udbašem Zulfikarpašićem, nego i sa Drom. Ramadanom, generalnim sekretarom Sveislamskog Kongresa, a taj je rodjak prve žene Muftićeve. Ova je liječnica iz poznate egipatske obitelji i ja ju osobno poznajem, jer ju je Dr. Muftić bio doveo sa sobom. Prema prijateljima to je odvojilo Muftića od Radmana. Kako znate da se i medju arapskim i islamskim organizacijama tuku razne frakcije, sukobljavaju sekte, interesi, dinastije, strane službe i osobni motivi, neće biti na odmet, ako vagnemo sve te elemente i ne prenaglimo se u svojim ocjenama ljudi i dogadjaja. Sasma sigurni glasovi ponavljaju nam, da osim rublja, dolara, funta i zlatnika Marije Terezij i Napoleon d’ora, (dukati, mo) koji novci još uvijek imaju glavnu vrijednost u mnogim zemljama orienta, teku i kinenske pare i posebno via Roma.

Tako mi bare vele moji albanski prijatelji, koji misle, da od svaka tri albanska emigranta jedan radi za Tita, drugi za Kineze, a treći t.j. ostatak razdijeljeno medju ove ostale. Spominjem ovu činjenicu radi eventualne mogućnosti, koja bi bila logična, a ta je, da vjerojatno Kinezi imaju medju islamskim narodima, pa čak i medju vjernicima svoje pristaše. U tom pogledu su kinezi učinili mnogi korak, kako to zaključujem iz njihove propagande na španjolskom jeziku, koja vrlo obilno teče u hispanskom svijetu. I kada stiže u hispanski i katolički svijet, kako ne bi u islamsko područje, koje je geografski bliže, a sami Kinezi imaju mnogo milijuna muslimana. Jedan katolički biskup misionar je držao preko španjolske televizije jedno predavanje, koje sam osobno čuo, gdje je isti govorio o velikim uspjesima Kineza oko stvaranja KATOLIČKE NACIONALNE CRKVE, gdje biskupi, kanonici, svećenici i t.d. rade za režim, i to legalno, jer su zaredjeni po jednom biskupu, koji je imao na to pravo. Elem i opet to spominjem radi mogućeg prodora na islamsko vjersko područje. Ne mogu da se otmem dojmu, da valja na to misliti savezno sa raznim pokušajima u zadnja vremena. Postavlja se pitanje: tko od Hrvata katolika i muslimana radi za Kineze?

Da se vratimo dru Muftiću. Ako je Adil Zulfirkapašić bio udbaški pukovnik, komesar i koljač muslimana, ako je žena mu komunista i partizanka, ako mu je ljubavnica Švicarka (čije ime i t.d. posjedujem) bila osvojena po Muftiću, a ovaj radi za Engleze, u šta ne treba sumnjati, ako sada iz redova org. BRAĆE MUSLIMANA dobivamo pisma, koja nisu sasma jasna u pogledu osoba, ali da u pogledu ideja, ako se smatra (s pravom) da teče kinenska para via Roma i mješa se sa librama, dolarima, novim francima (Francuska je uvela novi monoterni sistem 1960. godine. Sto stari franaka je postalo jedan novi franak, mo) i dinarima, šta tu ima onda katoličkog, odnosno muslimanskog, šta ima rodoljublja, a šta od “strategije pupka”.

Ono što se dogadja medju Hrvatima radi UDBE, potencira se radom i drugih služba. Treba biti vrlo jak karakter, izgradjen tip, pa de se ne izgubi ko magare u magli na razkržju tolikih puteva. Ljudi, koji rade za strane službe, teoretski su mogli i koristiti Hrvatskoj, možda i koriste, ali su pripadnici jednog stroja, koji je cjelina, i čija zapovjedna poluga je u rukama jednog stranca. Vjerujem, da dolazi čas, da se mora i o tome govoriti i eventualno postupati. Već za vrijeme Kavranove akcije bilo je “ljudi sa vezama”. Oni su danas profesionalci i možemo uprijeti prstom u tucet poznatih, provjerenih i ustanovljenih “dobrih inače” Hrvata, koji rade za strane službe. One poznate. I pitamo se: nepoznate tko obradjuje?

Vele, da se sastaje vodstvo HOP-a u Madridu, vodstvo Vijeća u parizu, vodstvo HSS-a u Londonu, vodstvo “katolika” u Beču, a vodstvo “muslimana” u Ženevi. Savjesni Hrvati, katolici i muslimani trebali bi misliti na sve gornje. U Njemačkoj ima 70.000 Hrvata iz južnih krajeva. Dolaze i odlaze, te gledaju šta radimo i prenose u Domovinu.

Uz naš vojnički pozdrav

general Drinjanin v.r.