IZ PROŠLOSTI U BUDUĆNOST – VEZE PROF. IVANA PRCELE I GENERALA DRINJANINA, “OBRANA” br. 9-10, siječanj-veljača 1964., st. 5

IZ PROŠLOSTI U BUDUĆNOST – VEZE PROF. IVANA PRCELE I GENERALA DRINJANINA “OBRANA” br. 9-10 siječanj-veljača 1964., st. 5

SVATOVI PROF. IVANA PRCELE, PROČELNIKA BLEIB. ODBORA

O B R A N A br. 9-10, siječanj veljača 1964., st.5

Uredničtvo “Drine” i “Obrane”
posebno čestita mladom paru vjenčanje,
želeći im obilje Božijeg blagoslova i dug život.
Dao Bog, da naš vriedni suradnik,
dobri Ivo, u bračnoj sreći nadje
novi izvor snage za nastaviti rodoljubni rad!
Živjeli!

(Kada bi se nekom pukom srećom mogle sastaviti sve knjige, sve novine, sve napisano i sve izgovoreno u hrvatskoj iseljenoj i političkoj emigraciji u jedno sabrano djelo na pregled svim Hrvatima od 1945. pa sve do ponovne obnove hrvatske države u obliku REPUBLIKE HRVATSKE 1991. godine, tek tada bi se moglo vidjeti da su iseljeni Hrvati vršili svoju domoljubnu i rodoljubnu hrvatsko/nacionalnu dužnost, i tim na sebe uzeli obvezu, dužnost i teret da govore u ime hrvatskog naroda u stranim zemljama i među strancima, jer to nije bilo dozvoljeno hrvatskom narodu koji je bio porobljen i zarobljen u jugoslaviji. U tu svrhu iznosim ovaj opis vjenčanja prof. Ivana Prcele sa strankinjom Španjolkom kao jedan dio hrvatske emigrantske političke povijesti. Iako je to bilo davno, bit će 26 prosinca 2019. 56 godina, davno u prošlosti, prof. Ivan Prcela je zaslužio da ga se nezaboravi i da ga se današnji hrvatski naraštaj sjeti kao jednog vrlo vrijedno hrvatskog istaknutog političkog radnika u hrvatskoj emigraciji. Ivan Prcela je rođen u selu Košute kod Trilja 9 ožujka 1922. godine, živ je i zdrav, živi u Clevelandu. Mile Boban, Odporaš.)

Na Stjepanovo, 26 prosinca 1963. godine, imali smo u Đpanjolskoj veliko hrvatsko slavlje, koje nitko prisutnih dugo vremena neće zaboraviti. Toga se dana u Valenciji oženio poznati hrvatski intelektualac i borac prof. Ivan Prcela s gospodjicom Maria Consuelo Mir Cogollos ili, kako je zovemo prema ovdašnjem običaju u prijateljskom krugu, našom dražesnom Chelo. Mnogi su prijatelji, suradnici i poštivatelji prof. Prcele stigli na to značajno hrvatsko veselje, da i tim činom dokažu svoju prvrženost tom značajnom mužu, koji je proveo desetak godina svog najljepšeg muževnog doba u intezivnom i požrtvovanom radu u sakupljanju materiala o Bleiburžkim žrtvama. (Za podsjetiti je da su prof. Ivan Prcela i njegov tim u tom podhvatu tiskali tvrdo uvezanu knjigu na engleskom jeziku od 557 “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”, koju je 1970. godine tiskala izdavačka kuća Dorrance & Compay, Philadelphia. Mo.Otporaš.) Ovaj je inače osobni čin dio mogućnosti mnogobrojnim prijateljima i štovateljima prof. Prcela, da osobnim prisustvom, radiogramima, brzojavima i pismima budu uz njega u ovom tako odsudnom dogadjaju u životu jedno čovjeka.

S druge strane mnogobrojni španjolski prijatelji prof. Prcele dokazali su prvrženost tom velikom katoličkom mužu i Hrvatu, koji je u relativno kratkim boravkima u Španjolskoj osvojio sve one, s kojima je doša u dodir. Svi su ti plemeniti Španjolci znali ocieniti vrline borbenog katoličkog intelektualca Prcele s čvrstinom karaktera i argumenata u obrani ideala, što plemeniti Španjolsci i te kako ciene.

Svatovi prof. Prcele bili su značajni ne samo za osobni život njegov i njegove supruge, nego i za hrvatsko-španjolsko prijateljstvo, koje je u ovom činu našlo svoje najbolje predstavnike. Mnogi su španjolski privrednici i javni radnici upoznali markantni tip borbenog hrvatskog rodoljuba, koji je, osim svih drugih vrlina, za dva mjeseca naučio španjolski jezik, što je svakako do sada rekord medju mnogobrojnim Hrvatima, koji su u ovoj zemlji živjeli.

Hrvatski rodoljub Prcela znao je obraniti i postaviti na svoje mjesto i mnoge stvari svoje nove domovine, t.j. Amerike, gdje je – kao i u svim državama na svietu – ima dobra i zla. Prof. Prcela je u čitavo vrijeme svojih boravaka u Španjolskoj osvojio srdca ne samo za Hrvatsku, nego i za onu Ameriku, koja vjeruje u Boga i Pravdu i koja ne samo da nije postala komunistička i materialistčka, nego misli i osjeća s Hrvatima i Španjolcima u pravednim aspiracijama u ovim kritičnim danima za čitavi ljudski rod. Tako je prof. Prcela dobio i kategoriju antikomunističkog univerzalnog borca i predvodnika, što rado iztičemo već i radi toga, jer je i komunizam univerzalno zlo, kojemu se treba oduprieti koncetracijom svih snaga hrvatskog, američkog, španjolskog i svih naroda na svietu. Mi se Hrvati, prijatelji i suradnici prof. Prcele, ponosimo njegovim držanjem i kategorijom, koju je stekao u ovoj zemlji.

Ovo hrvatsko-španjolsko svadbeno slavlje ima još jednu veoma simpatičnu hrvatsku notu. Prof. Prcela je sin borbenog i tvrdog sinja, odgajan od franjevaca, te je i sam bio pošao s mnogim drugovima iz mladosti stopama sv. Franje. Medjutim, srbokomunistički partizani raztjerali su sjemenište, na očigled sjemeništaraca poubijali sve professor, a njih kundecima odtjerali u svoje vojarne, gdje su neke poubijali, a neke silo obukli u svoje partizanske odore. Svi su oni do jednoga odtamo pobjegli, neki i uz cienu svojih života. Prcela je nakon strahovitih muka i izkušenja pobjegao u Italiju, te i pokušao nastaviti franjevačke nauke. Na tom trnovitom putu pratile su ga sjene razmrskanih lubanja njegovih profesora i zlostavljenih drugola sjemeništaraca, pa je kao i mnogi drug napustio škole i posvetio se pod dojmom tih dogadjaja izpitivanju srbokomunističkih zločina nad hrvatskim narodom. Ti putevi su ga i odveli do stvaranja Bleiburžkog Odbora i činjenici, da je svoje najljepše doba posvetio sakupljanju golemog materiala o svih sedam faza Bleiburžke Tragedije, kako smo to vidjeli u čitavom hrvatskom tisku.

Ali prof. Prcela ostao je u duši ono, što je bio i uviek se je kretao u krugovima franjevaca i u najtješnjim vezama sa svojim preživjelim profesorima i drugovima. Uzprkos svega, ipak je obitelj Prcele išla trnovitim stazama i jedan njegov brat nedavno je kao franjevac zaredjen za svećenika, (Fra. Bone Prcela, bio na župi u Vankuveru, Kanada i u San Jose, Kalifornija, mo. Otporaš.) dok mu je jedna sestra kod častnih sestara franjevki, a on i drugi mu brat u slobodnom svietu kao dobri franjevački djaci rade za Boga i Hrvatsku.

Sudbina je htjela, da i supruga takvog franjevačkog trećoredca bude isto iz obitelji, koja je puna franjevačkih tradicija, te je i sama supruga, naša nova Hrvatica, uzorna Chelo, isto franjevačka trećoredka. Da bude franjevačko slavlje podpuno, mladi par franjevačkih trećoredaca vjenčao je fra. Filiberto Mir O.F.M., dakle isto franjevac – svećenik, mladenkin brat.

Kako bi i mogla biti jedna hrvatsko-španjolska svadba i svečanost bez, takorekuć, legendarne osobe, koja je u dugom nizu godina nakon drugog svjetskog rata u Španjolskoj bila svugdje, gdje je Hrvata bilo. Neće biti težko pogoditi, da se radio o našem dobrom Padre Oltri, kustodiju valencijske franjevačke province. Padre Miguel Oltra je održao mladencima nakon ženidbe prigodnu propovied, gdje im je rekao, medju minim, da zajedničkim snagama nastave boriti se za zajednički ideal. Time je to hrvatsko-španjolsko i franjevačko slavlje dobilo zaista i dostojnu krunu.

Rekli smo, da je naša nova Hrvatica Chelo franjevačka trećoredka, a nije potrebno izticati njezine kršćanske kreposti, koje dans rese španjolsku ženu možda najsavršeniju na cielom svietu. Svi mi smo, koji smo pratili razvitak dogadjaja, bili sretni, da je naš dragi Ivan našao dostojnu suprugu. Prst Božiji osjetio se je i u ovoj zgodi, jer je Ivan upoznao svoju suprugu u franjevačkoj crkvi u Valenciji za vrieme sv. Mise. Nekoliko dana uzastopice išli su na sv. Misu i najprije slučajno, a kasnije manje slučajno sastajali se kod iste Mise i na dnevnoj svetoj Pričesti. Tako je i Božiji blagoslov pratio tog idealnog čovjeka i ova idealnu ženu i mi smo svi bili čvrsto uvjereni, da njihov put vodi do oltara, kao što i treba biti u svakoj kršćanskoj ljubavi.

Uzprkos mnogobrojnih potežkoća radi udaljenosti i raznih formalnosti, u čisto američkom rekordnom vremenu, zaručnici su najprije dali jedno drugome rieč, a onda se zaručili i, eto, nakon samo par mjeseci oženili se, te dok pišemo ove redke, nalaze se na bračnom putovanju.

Jedan od španjolskih prijatelja prof. Prcele, inače svećenik i prof. teologije, donio je prof. Prceli iz Rima poseban blagoslov sv. Otca pape Pavla VI., a preko dvadeset prisutnih franjevaca donieli su poruke, pozdrave, čestitke i darove s raznih strana. Što još možemo reći, osim da mladencima čestitamo i zaželimo im mnogo sreće i Božijeg blagoslova, te da budu, kao i do sada, elitni predstavnici one bezbrojne legije borbenih katolika, koji dosljedno nauki Kristove Crkve žive i rade za Hrvatsku, za Španjolsku, za Ameriku i za čitavi sviet.

Mi pripadnici Odpora posebno osjećamo u ovim časovima hvalu i blagoslov Božiji nad sretnim bračnim parom, jer će prof. Prcela ne samo nastaviti dosadašnjim radom, nego će taj rad i pojačati i u svom radu biti pomagan od svoje plemenite i dobre Španjolke, koja razumije našeg dobrog Ivana i voljna je s njime dieliti dobro i zlo, kao i ski drugi Hrvati u emigraciji.

Zahvaljuemo se mnogobrojnim pripadnicima Odpora, koji su poslali brzojave i dobre želje.

Živjeli naš mladenci!

Puk. Domagoj. (Prepisao iz OBRANE 10 srpnja 2019. Mile Boban, Odporaš.)

(Iako je ovaj opis potpisao puk. Domagoj, po stilu, po izrazu i po rječniku ovaj opis je pisao, po mojem skromnom mišljenju, vjenčani kum prof. Ivana Prcele, a taj je glavom i petom Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. To nam još uvijek može pojasniti prof. Ivan Prcela kojem je u ožujku ove godsine bilo punih 97 godina, koji je još živ i živi u Clevelandu i za sigurno on zna tko je ovaj opis pisao. Mile Boban, Otporaš.)