IZ PORUKE GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA ZA DESETI TRAVNJA 1966.
IZ PORUKE GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA ZA DESETI TRAVNJA 1966.
(Možda se nikada neće točno znati koliko je poruka i govora general Luburić poslao svojim suradnicima. Zna se za onaj famozni govori upućen Hrvatima za dan hrvatske državnosti Deseti Travnja 1968. godine. To je bio GOVOR 1968. a ovo je PORUKA 1966., što nije ista stvar. General je za razne prigode slao svojim suradnicima Poruke a ova je jedna od njih koju mi je poslao jedan dobar prijatelj iz Vancouvera, Canada, sada pokojni Franjo Cigić. Vrpca je po kvaliteti bila nekoliko puta kopija od kopije i uz veliku želju i ljubav prema generalovim idejama za hrvatsku stvar, uspio sam ovu Poruku prepisati i Hrvatima dati na čitanje i znanje. Od svih poruka i govora ja imam samo ove dvije: Govor i Poruku. Otporaš.)
Četvrt stolječa nas dijeli od dana, kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i među Vama ovdje. Ima ljudi, koji su bili među stvaraocima desetotravanjske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija, da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.
U prvom redu bit će potrebno i još jednom obaviti naš već poznati načelni stav u pogledu Desetog Travnja. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu stvarali oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila, da dođe do Deseti Travanj. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto tako oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti isključivim djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinicima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.
Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu, jest proglasiti vlastiti narod nezrelimi nesvijesnim narodom, kojem su eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana, dali državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života; i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povijesni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome, što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.
rekli smo – od Vas, od sviju nazočnih. Postizanje i gubljenje slobode i države jesu akti, koji se tiču cijeloga narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. Isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tuđina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog Doma i Domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život,
Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca (Nekima se možda neće dopasti riječ “Odporaše” što odsijeva na stranačarstvo, ali kada general kaže “…koji su voljni ići stopama otaca…” što nepobitno znači da njihovi očevi nisu bili nikakovi Orporaši, već hrvatski vojnici u službi Domovine Hrvatske, mo. Otporaš.) Daljnje jeke i odjeci dogodit će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.
Iz našeg tiska mogli ste vidjeti, da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem, da ste većina Vas čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. Znate, da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIMPLOMACIJI. u posljednoj “Obrani” mogli ste čitati i o preduvjetima hrvatske revolucije. Da, o preduvjetima. Htio bih Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, muško i žensko, staro i mlado, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih hrvatskih pokrajina, staleža, dobi i vjeroispovijesti, pozvan dati svoj dio u radu toga VANJSKOG FRONTA.
Jedan od preduvjeta za uspješni rat protiv Jugoslavije i mrskog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama njima treba pokrenuti naš hrvatski APARAT, tehničare, snagu, koja će svladati taj postojeći srbokomunistički APARAT. Sve drugo je pusto sanjarenje. Oni koji imaju snage uma, ideja i organizacije, ovako se spremaju za rat. Oni, koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokrenuti duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavalju u brbljanju i izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tuđim perjem i bježe od konkretnih problema.
Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenje su mistifikacije i prazna obećanja, svađe, optuživanja, međusobna blaćenja, i sve ono, što danas vidimo ko sebe. Trebala je doći 1966. godina i navršt se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21 i jedna godina od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dođu do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacija i obmamljivanja sebe i drugih.
Eto, to su konkretni problemi. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi, slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije, sastanemo kao i Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome, ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, a što sutra, što prekosutra, tako, tko i što može i mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke, koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvijek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože, ne da učine sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu ono, što može.
Da, čujemo nekada, da šta će nam piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da ja nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, Glavnim Stožerom, pod barjacima i pod Vrhovnim Vodstvom jednog velikoga muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa što se je dogodilo? Napustili smo nakon dobivenih bitaka sviju zemalja, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci – i još dugo godina nakon svršetka rata.
Volimo mi baciti krivnju i na strani svijet, na Zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smo doživjeli i to, da inače pametni ljudi iu jednoj uglednoj reviji napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvastku. Pitamo ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vijetnam, pa ni za Jugoslaviju, – kada mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo. Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: zašto se ne bi svađali i zašto da rimski, njemački, poljski ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske?
Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumovi trebali su na latinskom konponirati apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom Koncilu, i u tom apilu govoriti o Hrvatskoj, spominjati zasluge Hrvatske i njegovu vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika, da pale crkve i falcificiraju papine izjave, mogli su, kao i mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, među nama, ovdje među Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta, i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.
Govorili smo i o Horizontalnoj Diplomaciji. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu, da nema nikakva značenja činjenica da se vaš predsjednik Gagro (Ratko gagro (1913-1975), mo.) nađe na zasjedanju, sastancima i dogovoru sa predsjednikom kanadks vlade. U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBINU, od 6.I. 1966. br. 2015, koju čita mnoštvo iseljenih makedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, (slike, mo.) i na odje brat gagro u društvu predsjednika Vlade, ministra Gordona i vlč. Vasila Mihajlova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjesto hrvatskih banova i ministra u vladi Draže Mihailovića i Šubašića, onda nam se ne bi 1945. godine dogodilo ono, što se je dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj, a onako su znali, da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.
I na kraju: svaki od Vas, kada iziđe iz ove dvorane, mora ići s ovom idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama, ne zato da prijeđu u Odpor, nego zato, da svojim organizacijama unesu duh hrvatske bratske sloge, snošljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proroci, Udbini agenti i nevrijedni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njihove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će VANJSKI FRONT onda podpomoći borce u Domovini, a ne odmagati ih, i hraniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas.
Nemojte zaboraviti, da sve svjetske vele sile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, dali će nas strani svijet pomoći ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i Jugoslaviju.
Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u njegovo ime, jer on to ne može. Rekli smo u jednom članku, da je prema jednoj kinenskoj poslovici – bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tmniu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicama. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, (što je i Drugi Obrambeni rat 1991-1995. veliki dokaz proročanstvu izraženih ideja u ovoj PORUKI generala Drinjanina, mo. Otporaš.) imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgoio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.
Nemojte čekati ni časa! Naše je vrijeme davno došlo, a može i proći. I nezaboravite, da nitko mjesto nas ne će ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogon, narodom i pred poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija, koje ostvarimo danas i sutra. Glave gore, Vitezovi nezasluženog poraza! Naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima.
Tako nas i Bog pomogao!
General Drinjanin.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.