IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE – DVA PISMA GENERALA DRINJANINA PERI TUTAVCU 19.ll.1961., 23.ll.1962.

Bog! dragi moj prijatelju Žarko,

Drago mi je da si me danas, ponedjeljak 17 srpnja 2017. godine nazvao i upoznao o velikoj opasnosti, požaru, koja je zadesila našu Hrvatsku, posebno Dalmaciju. Nadajmo se uz pomoć Boga Velikoga da će se požar ubrzo ugasiti i sve doći pod kontrolu i normalu. Najvažnije će biti da ne bude ljudskih žrtava.

Što se tiče dvaju pisama koja si pronašao u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA strana 112 i 123 da ih nisi mogao odgonenuti. Pogledao sam u originale tih pisma. Pismo je pisano 19 studenoga 1961. godine Peri Tutavcu u Buenos Aires, Argentina. Pismo po običaju nije pisano na službenom papiru Hrvatskog Narodnog Odpora. Pismo je na dvije stranice. Prva stranica je pisana na pisaćem stroju sa završetkom i potpisom “pozdrav, general Drinjanin.”, dok je druga stranica pisana rukom, po mojem sudu i mišljenju je nastvak prve stranice s nečitljivom razglednicom. Ja ću za tvoj budući rad i buduće potrebe to prepisat. Sada prepisujem prvo pismo.

Bog! i veliki pozdrav. Mile Boban.

General Drinjanin

Madrid, 19.Xl.1961.       “VAŽNO I HITNO JOŠ DANAS TREBAM RIEŠITI”

Dragi brate:

Oprostite da vas ovoga puta molim za nešto što je skoro i nekima nemoguće sprovesti. To je jedna od ideja, koje iznenada dodju. U tiskari je u radu čestitka hrvatskim vojnicima, na ovakvom papiru i sa siluetom vojnika. Tiska se u 100 tisuća primjeraka i bit će svima poslato u količinama koliko god hoćete, a ostatak ide u domovinu apsolutno sigurnim kanalima i bit će postepeno razširen po domovini. (Dragi moj prijatelju Žarko da nije bilo tebe i tvoje znatiželje o sadržaju ovog pisma, možda bi se dogodilo i to da se nikada nebi saznala istina o toj “nečitljivoj razglednici” i njezinoj svrhi. Na tome ti se osobno i neizmjerno zahvaljujem da si me potakao da razjasnim zagonetnost svim onima koje ova razglednica zanima. Otporaš.) Ali cilj je, da stigne svuda prije Božića, pa makar išao avionskim putem u daleke zemlje, mora stići.

Ideja je sliedeća: za dva dana šaljem Vam izvjestan broj  čestitaka već tiskanih, uz osobno popratno pismo, iako tiskano, na “sve više hrvatske vojničke zapovjednike, na više časnike”, sa molbom, da se pridruže čestitci. Ujedno im dostavljamo jedno malo pisamce, (doći će vrijeme da će hrvatski budući naraštaji s velikom željom tražiti svaku napisanu riječ Maksa Luburića, tražiti svako njegovo pismo, trtažiti svaku njegovu Okružnicu, isto kao što teolozi traže svaku izgovorenu riječ Isusa Krista. Mo. Otporaš.) tiskano, koje oni moraju izpuniti, podpisati se, i poslati nama ovamo, izravno kao odobrenje, da se njihovo ime tiska, bilo pod pravim svojim imenom ili pod pseudonimom, ako tako želi i ima razloga. Tako ćemo se pred hrvatskim vojnicima pokazati kao pravi zapovjednici, koji smo uz naše vojnike u ovom čisto vjerskom, vojničkom i hrvatskom aktu. Tako ćemo to učiniti i za Uskrs, Bajrame, i ostale čisto vjerske zgode, da nam se nebi predbacilo, da se radi o političkim akcijama. Mi jamčimo za diskreciju, pa ako netko želi podpisati se pseudonimom, neka podpiše, ali neka podpiše, i mićemo u arhivi čuvati odobrenje, a ako bi bilo tko rekao, da smo izmislili imena, reći ćemo, da nije tako i da u arhivi postoje imena i odobrenje. Pa iako nećemo iznieti imena, možemo govoriti sa pravom ljudi, koji su ovlašćeni na taj akt. To je ujedno i čista vojnička manifestacija, i akt pažnje prema onim hrvatskim zapovjednicima, bez obzira ustaški, domobranski, itd. koji javno ne djeluju, ali osjećaju sa svojim vojnicima.

Na Vama je sada, da još danas, čim dobijete pismo, s mjesta pronadjete imena i adrese ostalih prijatelja, da im to dostavite na najsigurniji i najhitniji način, a ja sam voljan platiti sve eventualne troškove oko puta, itd. Ja ću poslati ta pisma za dva dana na Vas a na Vama je, da to dostavite onima, koji to trebaju podpisati, i ovi to mogu, ako hoće, podpisati, poslati meni izravno, a ja ću na dan 5.Xll. ili možda, dandva kasnije, dovršiti čestitke stavljajući imena podpisanih na naslovnu stranu preko otiska vojnika i poslati tako, da stigne svuda pred Božić na sve adrese, koje posjedujem. Neka za Božić osjetimo, da osim stvari, koje nas razdvajaju ima i toga, što nas spaja. I ni u kojem slučaju neće se gledati tko pripada kojoj stranci, ili ne pripada, ni jednoj, kao podpisani.

Izkoristite dakle ova dva dana, dok Vam stignu tiskanice, da pronadjete adrese zapovjednika, i pripravite kuverte i sve to pošaljete bez da se izgubi i jedan čas, inače neće uspijeti, jer ja ipak trebam 12 dana, da pošta stigne u Australiju, Zealand, itd. Znam da je malo vremena, ali vjerujem da se uz pomoć braće mogu ustanoviti adrese u svakoj zemlji.

Tako, recimo Batušić, (Krunoslav, mo.) i Pjanić (Ibrahim, Pirić, mo.) u Njemačkoj znaju adrese u Njemačkoj i Austriji, iako su generalu Perušiću poslati izravno u Austriju. Bolje je da dobije sa dvije strane tiskanice nego sa nijedne. U Fransuskoj šaljem na pukovnika Aleksića. U Kanadu na Šimunca, (Vlado Šimunac, mo.) USA na Crničkog i Mesića, u Argentinu na Štira i Tutavca, koji pozna u Argentini. Na Vama je da ispitate uz pomoć ostalih odrese, i dostavite svima čim tiskanica stigne. Ostalo je na njima; podpisati i poslati, ili baciti u koš. To je već druga stvar. To je jedna ideja, koja se može ali ne mora usvojiti. Vjerujem da ćete svi shvatiti poštene intencije.

Uz pozdrav general Drinjanin. Podpis olovkom.

Druga strana pisma pisano rukom:

Dragi Pero!

Na Tebi je glavni posao. Ja sam spreman platiti svaki trošak, ali nadji mi Herančića, Štira, Dragojlova, (Fedor Dragojlov je hrvatski pravoslavac, general HOS-a NDH, zapovjednik Stožera HOS-a, umro u Buenos Airesu 1962. godine. Zato se general Luburić obraća Peri Tutovcu da ga pronađe i da potpiše ovu peticiju, RAZGLEDNICU koju će general tiskati u sto tisuća primjeraka i razaslati Hrvatima diljem svijeta, mo. Otporaš.) Vrančića, sve od bojnika – gore! Sasma je svejedno osobno i politički ustanovite, radi se o Biošiću i vojnicina, (bojnik Josip Biošić koji je uređivao povremenik “Hravtska Gruda”, mo. Otporaš.) pa trebam podpise sviju. I Biošića isto, ako on to hoće. Tamo ima više generala, pukovnika, Ust. i domobranskih. Tamo je general Ćanić i više pukovnika. Svejedno je, da li će podpisati ili ne, ali je važno da su se u ovoj formi ponudili. Reci im da se nisam obratio drugima jer nemam adresa i nemam vremena da ih tražimo. Ja šaljem samo na tebe, jer sam pisao samo 7 pisama, da se nemučim pisati, reci Štiru isto. Tko neće, neće, ja sam ponudio, i šteta je , da se ne iskoristi za vojničku afirmaciju avako šta. Zamisli prijatelje da pomognu. Za dva dana idu tiskanice na tvoju adresu, a ti sve dotle pripremi i ili odnesi osobno ili pošalji hurgente (hitno, mo.) poštom svima.

Bog! Maks.

xxxxx

Drugo pismo, nalazi se u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 123.

Vjekoslav Luburić

23.ll.1962.

Dragi Pero!

Dobio sam Tvoja dva paketa sa dosta zakašnjenja i danas to razaslao u istoj kuverti, makar sam tebi poslao sa letcima i izvadkom iz “Drine” u kojoj dajem znati , da se uzajmno pretvaramo u Glavno Povjereništvo.

kako ćep vidjeti bio je ovdje Vitez Pjanić i on ide s nama do kraja. Bili smo na grobu Poglavnika i oba s uniformom i položili vjence. Sve izlazi u “Drini”. (Vidi DRINU br. 2-3 1962., NA GROBU POGLAVNIKA, strana 11, mo. Otporaš.) Letke sam poslao “volovskom” poštom na 2000 adresa, avionski na uže suradnike. (Kada general kaže “volovskom poštom, to uistinu zanči običnom poštom, parobrodom i sl., mo.) Već će stići i i imati efekat. Dobivam iz Europe stotine pisama. Ljudi shvaćaju. Sve ide dobro, a tek kada nadjem za potrebno i začepim gubicu onima koji izmišljaju stvari o nama, da sakriju vlastiti rusvaj. (Rusvaj riječ označava: ruglo, prezir, zabuna, nesnalaženje, kaos, praznina i tome slično. Mo. Otpooraš.) O tome drugi puta. Ovog časa te molim da mi najhitnije javiš:

je li istinita obavjest Markovića (Josip Marković u to doba glavni i odgovrni urednik novine HOP-a HRVATSKA, mo.) koju sam ja dobio sa Cassile 2.075 i podpismo Markovića od dana 5.ll.1962. (Ulica i adresa gdje se je nalazila uprava i uredništvo novine HRVTSKA, mo.) gdje veli, da se Hefer zahvalio. (Dr. Stjepan Hefer je naslijedio HOP poslije Poglavniklove smrti, mo.) Vidim u HRVATSKOJ da se govori o Iliću, (dr. Andrija Ilić, mo.), Mariću, (Fra. Branko Marić koji je vjenčao Maksa Luburića 19 studenoga 1953., mo.) Markoviću i drugovima. Prije sam dobio letak: “Braćo Heferovci etc.” Poznaš li taj letak. Vjerujem da je komunistički, ali vjerujem da je drugi, Markovićev istinit. Javi to najhitnije i pošalji mi “Hravtsku” avionski, da vidim ……..(točkice znače nečitljiva riječ, mo.) Svakako mi javi nevezano sa ovim letkom što znaš i što ljudi misle!

Izgleda da je Mari, (svakako se ovdje misli na Poglavnikovu suprugu Mariju, mo. ) Višnja, Branko i drugovima odzvonilo. Čudo je da to Marković nama šalje. Što mi ti savjetuješ? Štir mi se više ne javlja, valjda će sada sa ošamućen, što me čudi, ili će svom starom prijatelju Heferu!

Možda! Hefer nema nijednog vojnika i možda da, sada Štira pokrene. Čudi me napad Oršanića na mene i “Drinu”. (Prof. Ivan Oršanić osnivatelj 1951. godine Hrvatska Republikanska Stranka, mo. Otporaš.) Tko je s njim? Imali što? Čekam žurno Tvoje vijesti. Javi se.

Tvoj Maks.

xxxx

Eto dragi moj prijatelju Žarko prepisao sam doslovno ova dva pisma koja si tražio za tvoj budući rad. Ako ti što bude potrebno a ja mogu pomoći, samo javi.

Iskreni pozdravi svima.

Bog! Mile Boban, Otporaš.