IZ “ERINE TORBE” piše Maks Luburić, general Drinjanin

                      IZ ERINE TORBE

(Nedavno mi se javio jedan iz Hrvatske i traži podatke  o dru. Mladenu Lorkoviću. Kaže da mu to treba usporediti s nekim citatima koje je pronašao dok je čitao preko interneta knjigu o Maksu Luburiću. Citat koji ga najviše zanima je izvor iz DRINE br. 1-3 1955. Članak: “JE LI LORKOVIĆ BIO LIBERALAC ILI PRAKTIČNI KATOLIK”. Taj članak se nalazi u spomenutoj DRINI na strani 183-192. Ja ću u ovom prvom dijelu iznijeti samo ono što je “Ero” donio tj. napisao o Vokiću i Lorkoviću. Ostalo i o drugima će biti u nadolazećim nastavcima. Ali prije prijepisa ovog članka potrebo je reći riječ/dvije o ovom članku. Časopis DRINA je počeo islaziti 1951. godine.

U prvim DRINAMA bile su dvije rubrike koje su bile zanimljive uz sve ostale zanimljivosti. Jedna od njih je bila HRVATSKI BORCI PIŠU. Tu bi se iznosila pisma čitatelja i sl. Druga je bila “IZ ERINE TORBE”. Pisac bi tu donosio odgovore na razne kritike sa skoro svih raznih strana i raznih časopisa i novina, pa čak i šala kao “razbibrige”. Kroz opise i stil pisanja se očito primjećuje da je to glavom i petom pisao Maks Luburić. Na želju Hrvata iz Domovine Hrvatske prepisujem ovaj članak “IZ ERINE TORBE” od slova do slova. Nisam sudac niti sam pozvan nekome suditi, ali sam zato slobodan čovjek za dati moje mišljenje a to je da je ovaj članak pisan ni punih deset godina poslije “Puča Vokić/Lorković”, te da su uspomene i događaji bili kud i kamo sviježiji – nego, recimo, što je to slučaj danas – a da je pisac ovog članka bio generala Maks Luburić taj koji ih je uhapsio po nalogu HDV i Poglavnika. Neka ovo bude kao uvod na nadolazeći članak. Otporaš.)

               I Z   E R I N E   T O R B E

VOKIĆEVA MINISTARSTVA I GROFICE

Kada neprijatelji Poglavnika i Ustaša žele prikazati “nečovječni postupak” u radu Ustaša, onda tobože liju suze nad sudbinom Vokića i govore o njemu kao “uzor Ustaši“. Vokić je nekada bio uzor – mali službenik, kojega su progurali na položaj, – jer je bio “umjereni” Ustaša i nepoznat i jer se nije nikome zamjerio, pa ga tako Niemci lakiše “progutali“. I nako što je “krv lio” po uredima Željezničke direkcije, bio je gurnut na ministarsku stolicu.

Sa prvim ministarstvom došla je prva grofica. Kud ćeš manje! Ostavio je vjernu i uzornu ženu iz ugledne hrvatske kršćanske i ustaške obitelji, prekinuo veze sa onim sitnim krugovima Sarajeva – i dobio drugo ministarstvo. Sa drugim ministarstvom došla je i druga grofica. I dok smo mi “ljuti Ustaše” hodali od bojišta do bojišta, taj je “uzor Ustaša” dolazio u svoje urede sa crnim podočnjacima , pogrbljenih ledja i izpijena mozga. Dok su jadni vojničari žalili “uzor Ustašu”, koji se žrtvuje i mnogo radi, – mi i komunisti znali smo točno adrese, gdje je dupli ministar ciele noći “radio”!

Tada je postao general i krilnik.

Dva ministarstva i dvie grofice! U izmoždenom mozgu Vokića, izmedju orgija i “ljubavi” njegovih grofica, rodila se ideja: treba preuzeti vlast! Vlast! Više titula, više grofica! Svu vlast i sve grofice!
I onda je naglo i brzo s visoka pao i završio, kako se to obično uviek dogadja ljudima takova kova.

Ustaški Pokret je tako jak, da si može dozvoliti iznieti ovu istinu i osuditi jednog svog bezvriednog člana, pa neka to znadu i oni, koji tobože nad sudbinom Vokića, a sve u svrhu, da napakoste Poglavniku i Ustašama, liju “krokodilske suze”. Mi poštujemo uzrečicu: “De mortuis nihil nisi bene”, (1) o mrtvima se ne govori, (2) ili ne treba govoriti nego dobro; (3) radije ništa, ako se nema šta dobro reći, Rječnik Stranih Riječi, Zora, Zagreb 1962., mo. Otporaš.) ali kada našiprotivnici te mrtve nastoje izrabiti protiv nas, onda smo dužni odgovoriti im.

*********

JE LI LORKOVIĆ BIO LIBERALAC- ILI     PRAKTIČNI KATOLIK?

G. Omrčanin (ne znam o kojem G. Omrčaninu “ERO” ovdje govori ako nije dr. Ivo Omrčanin koji je napisao nekoliko knjiga među kojima je “ISTINA O DRAŽI MIHAILOVIĆU”, mo. Otporaš.) mnogo govori i malo piše. Zato, valjda, mnogo gluposti rekne, a ponešto pametna napiše. Tako je nedavno napisao, da je pok. vlč. Juretić bio državni službenik N.D.H., imao putnicu i ustaške tajne fondove i da nije žrtva ustaškog režima! Tako se je, konačno, saznalo, da je liberalac Lorković spriečio da monsignor Juretić postane ministar u ustaškoj vladi – i vjerojatno utaški pukovnik, kao ona velečanstvena gospoda, koja nas danas žele, poput vlć. Juretića, proglasiti  žrtvama ustaškog režima!

Da, ali se kroz 10 godina nastojalo Lorkovića pretvoriti čak i u “praktičnog katolika”, – da bi se i to moglo upotriebiti protiv Poglavnika i Ustaša (Potrebno je ovdje spomenuti, ne za prošlost niti za današnjost već isključivo za budućnost i za one Hrvatice i Hrvate koji se budu takmičili i jagmili u pisanju povijesti hrvatske političke emigracije, posebno RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ, kako je i zašto do tog razlaza došlo. Znamo da je u Buenos Airesu izlazio jedan časopis IZBOR kojeg su bili glavni i odgovorni urednici Josip Subašić i Nikola Perić. Čitajuć knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, Despot Infinitus, Zagreb 2014., može se naći i pronaći u više pisama u kojima Maks Luburić iznosi mnoge nepovoljnosti i bacanje krivnje nesporazuma i svađa između Poglavnika s jedne strana i Maksa Luburića, odnosno HRVATSKOG NARODNOG ODPORA s druge strane, upravo na taj časopis IZBOR i njegovu okolinu. Dok ovo pišem gledam u časopis IZBOR br. 19, lipanj 1955., gdje je slika Poglavnika na koricama IZBORA u stilu govornika preko radia. Čak taj br. donosi neke izvadke iz ovog opisa “IZ ERINE TORBE”, što bi moglo značiti da je početkom te iste godine 1955. general bio još uvijek u dobrim odnosima, jer je sve najpovoljnije pisao o Poglavniku. Povijest će reći svoje. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Ero je bio bliži prijatelj Lorkovića u emigraciji – i živi su još svjedoci, da je Ero nosio cigle po peštanskim gradilištima i pomagao materialno Lorkovića, kao i to, da mu je pomogao sakupljati statistički material po peštanskim knjižnicama. Postoji još fotografija iz Požege, kao i govori Lorkovića, gdje govori vrlinama ustaša na djelu itd. itd. Grijeh je, kad ljudi govore o sebi i svojim zaslugama, a posebno mladi, jer to odaje stanovito duševno stanje, i tek sam spomenuo ovih nekoliko rieči samo zato, da se vidi, da je Ero bio prijatelj Lorkovića. Kao prijatelj Lorkovića znao je Ero, kakav je on čovjek i – katolik. Kada ga je jedan prijatelj u Njemačkoj – ostavljena i prezirna – primio u svoju kuću, nahranio ga i odjenuo, Lorković mu je za zahvalnost zaveo ženu i s njom pobjegao. Zahvaljujući toj ženi Lorković je mogao praviti planove za budućnost, kad je tu svoju budućnost postigao, ostavio je tu ženu i “promienio sektu”, stupivši u Kalodjernu beogradsku vjeru. nakon toga se je “rzaženio” i “priženio” u kuću jednog bogatog – masona! Tri godine u Pešti nije otišao na misu.

Pa ipak Eru – Domagojca, Orla i Križara, učenika Žarka Vlahe, (Ovo su imena organizacija u kojima je Vjekoslav Luburić sudjelovao kao Vjekoslav Luburić i kao Maks. Svi ovi podatci se mogu naći u već spomenutoj knjigi. mo. Otporaš.) proglasiše “slabim”, a toga Lorkovića “praktičnim” katolikom…
Dok im Omrčanin nije zamrčio.

Nastavlja se.