Iz 6 nastavaka: Atentat na mene, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006)
ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) u svojoj knjizi “MOJE USPOMENE”, Zagreb 2002. Ja osobno nisam poznavao Štefa Crničkog, ali sam se sa njim često dopisivao i katkada zajednički usklađivali smjernice Hrvatskog Narodnog Odpora. Upoznao sam sam Slavka Logarića jednim pukim slučajem u kolovozu 1966. Tada sam ja živio u Parizu. Jednu večer dolazim s posla i pred ulaznim vratim nađem nepoznata čovjeka, otmjeno obučena s novinom u ruci. Pitam ga tko je našto upitani pita mene dali sam ja Mile Boban. Na moj potvrdni odgovor on otvori novine i tu na stranicama novine “HRVATSKA SLOBODA” koju su u Njemačkoj uređivali pok. Mile Rukavina i pok. Nahid Kulenivić, slovo po slovo je stavljena moja adresa i moje ima tako, da u prelazu preko granice nitko ne bi mogao odgonetati ni moje ime ni adresu. Kada je Slavko Logarić došao u Pariz, on je to sve povezao, sastavio moje ime i adresu te došao kod mene.
Šta je u stvari bilo? Tih dana početkom kolovoza 1966. dodine u Štuttgardu, u jednom restaurantu, između Hrvata jugoslavenske orijentacije i hrvatskih nacionalista je došlo do velike, najprije svađe te zatim tuče. Nisam bio tu pa ne znam detalje, ali kako sam čuo jedan od najbučnijih je bio neki Medvedić – ili tome slično – od Imotskog, koji da je s velikim ponosom isticao da je on Jugoslaven a ne Hrvat, hvalio tita i sl., i u toj tuči, gunguli Slavko Logarić je ubio tog Medvedića. Naravno da je potjera za njim nastala, tako da su ga Mile Rukavina i Nahid Kulenović poslali k meni u Pariz da mu ja kod španjolskog poslanstva u Parizu isposlujemo potrebne papire da ode kod Maksa Luburića u Španjolsku.
Pošto smo dr. Peranić i je radili u istom poduzeću “La Librairie Hachette”, ja sam to sve ispričao dru. Peraniću. Dr. Peranić je javio generalu Luburiću taj slučaj a on odmah preko svojih veza učino sve potrebno kako bi Slavko Logarić kao politički izbjeglica mogao nesmetano doći u Španjolsku. Za srediti sve te papire uzelo je nekih 7/8 dana, a kroz sve to vrijeme Slavko je bio kod mene u stanu, a da nitko za to nije znao.
Čitajuću knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, novinu OBRANU iz tih burnih dana general je često pisao o slučaju Slavko Logarić. Njemačka je preko Interpola tražila od španjolskih vlasti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj. General je sa svoje strane i preko svojih veza uspio spriječiti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj, tako da je dotični dobio potrebite papire za boravak u Španjolskoj a general mu je našao neki posao, zaposlio ga, tako da je Slavko često puta zalazio kod generala. Čak i taj kobni dan u nedjelju 20 travnja 1969. godine Slavko dolazi oko jedanaest sati ujutro kod generala da ga vidi i sa njim popriča. Tu je ubojica Ilija Stanić i generalov prvi sin Domagoj koji upravo doručak jedu, a na upit: gdje je general, Stanić na brzinu odgovara i laže da je otišao poslovno u Madrid i da se neće vratiti za dva/tri dana. Tada je krijamice Slavko Logarić napisao jednu ceduljicu za generala i stavio ju pod pepeljaru da drugi ne vide. Ova informacija se može pronaći u knjizi dra. Dabe Peranića “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, New York 1984.
U izvještaju o smrti generala Luburića kojeg su zajedbnički dr. Peranić i Štef Crnički 15 svibnja 1969. godine meni poslali iz Pariza, oni tu pišu sve najbolje o Slavki Logariću. Šta je kasnije došlo između Štefa Crničkog i Slavka Logarića ću iznijeti iz spomenute knjige Štefa Crnićkog “MOJE USPOMENE”, s tim da ću nadodati i moje neke spoznaje tog slučaja; jer je to sve jedna žalostna povijest hrvatske političke zbilje i hrvatske političke emigracije.
Nastavlja se.
ATENTAT NA MENE, (piše Stjepan Crnički u svojoj knjizi “MOJE USPOMENE” na strani 187 pa dalje. Opisat ću točno kako je pok. Stjepan Crnički pisao a po potrebi ću nadodati neke podatke kako bih popunio prazninu njegovih sjećanja i njegove uspomene. To govorim zato jer sam sa nekim stvarima neizravno upoznat. Kažem “neizravno”, jer u njima nisam sudjelovao. Otopraš.)
O ne uspjehu Rovera (Srećko Rover je bio Pročelnik jednog krila HNO u Australiji, a službeni je uistinu bio Stipe Brbić, mo.) i Vendalina Vasilja (Hrvatski Franjevac iz Chicaga, mo.) mnogo se je raspravljalo u Stožeru HNO-a u Americi i kao u redovima članstva. Premda su Rover i Vendalin Vasilj svaljivali svu krivicu na mene, nije im to uspjelo. Ja sam stvar istinito prikazao, a dr. Mehmedagić (Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora i kao takav bio je među najbližim generalovim suradnicima. Svi letci koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za domovinu su pisani u ime HNO a potpisivani kao: “Zapovjednik HNO general DRINJANIN, Pročelnik Glavnog Stana HNO dr. Enver Mehmedagić, mo. Otporaš.) je poslao i svoje izvješće, pa se moglo zaključiti tko ima pravo. Vidjelo se tada da Rover pod svaku cienu želi dobiti HNO u svoje ruke.
U Stožeru HNO-a nije to mogao postići, već je pokušao destruktivnim putem, promidžbom među članstvom. On je širio laži da OBRANA (novina i glavno glasilo HNO, mo.) izlazi a nitko da je ne podupire, (Donekle ovo je bila i istina. Ja sam OBRANU prodavao u San Franciscu i skoro nitko ju nije htio kupovati. Ivan Džeba iz Cleveland-a, koji je bio godinama zadužen kao glavni i odgovrni povjerenik DRINAPRESS-a mi je redovito slao 25 ili 50 komada koje sam najviše poklanjao da ljudi čitaju, a ja za njih plaćao i novac slao kao du su novine prodate. To mi je toliko dozlogrdilo do te mjere da sam se na zabavi u dvorani California Hall na Market St., prilikom koncerta hrvatskog pjevača Vice Vukova u siječnju 1970. godine skoro potukao s nekima koji su grčevito tvrdili da su pretplatnici i da su već taj broj kupili. Kada sam došao kući, napisao sam pismo puk. Štefu Crničkome kojeg ću u slijedećem opisu ovdje iznijeti kao dio hrvatske iseljeničke povijesti. Mo. Otporaš.)
a to prema njegovoj promidžbi znači da je podupire Udba. Zbog takve promidžbe doprinosi su bili sve manji, a prema tome i djelatnost sve slabija.
Takva Roverova djelatnost nastavila se u pojačanoj mjeri čitavu godinu 1971. Rano u jesen 1971. došli su jednog dana u Carcagente Mile Markić i Stjepan Šego, oba iz Chicaga. Oni su bili ranije suradnici u HNO-a a nitko nije slutio da su oni ubačeni doušnici. (Ovo su velike riječi koje je iz gnjeva napisao stari i prokušani hrvatski borac, vojnik HOS-a NDH, hrvatski revolucioarac s Janka Puste Stjepan, Štef Crnički. Pošto je bezrazložno bio napadnut, a rekao bih da nije bio napadnut da ga se ubije, on ima donekle pravo o tome pisati kako on to hoće i želi. Ja osobno ne vjerujem da su Stipe šego i Mile Markić, oba prokušani hrvatski borci i oba pokojna, bili nečiji “doušnici” a najmanje Udbini. Iz razumljivog gnjeva Štefa Crnočkog, ja mu opraštam na ovim riječima. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Mi smo znali da je Mile Markić bio prijatelj i suradnik Srećka Rovera, i postojala je stanovita sumnja glede Markića, ali nitko nije mogao vjerovati, da je njegova himba bila zastupljena u tolikoj mjeri. Markić je djelovao na Šegu i oba su tiesno surađivali.
Stjepan šego 1948. je pošao s jednom od skupina (Ivan Prusac u knjigi: Tragedija Kavranova i drugova, piše da je Stipe Šego bio u grupi VII. u kojoj su bili: (1) Murat, ustaški natporučnik, (2) Ante Vicković, ustaški poručnik, (3) Stipe Šego, ustaški zastavnik, (4) Marijan Orlić, ustaški poručnik i (5) Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica čijih imena se ne sjeća, Piše Ivan Prusac. Kaže da je ova grupa pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Mo. Otporaš.) Bože Kavrana iz Austrije u Hrvatsku, ali ne onim putem preko Slovenije, kuda su išle druge skupine, koje su bile predavane u ruke Udbe, već je njegova skupina išla preko Madžarske. On je sa svojom skupinom bio zarobljen u Madžarskoj na Dravi. Kako je Madžarska bila u to doba pod kontrolom Rusije, oni su bili odpremljeni navodno u Sibir. Šego je izjavio da je bio u ruskom logoru u Nižem Tagilsku iza Urala u Sibiriji. Tako glasi izvješće Stjepana Šege.
U emigraciji Šego je u Chicagu dobro zasluživao, kupio je Linotip tiskarski stroj i ustupio ga tiskari Drinapress na uporabu. Po ugovoru između generala Luburića i Stjepana Šege, vidljivo je da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege, i da ga je ustupio tiskari Drinapress s time, da ga može uzeti kad god hoće. No, poslije smrti generala Luburića, po nagovoru Mile Markića, Šego je htio cijelu tiskaru. (Kroz generalova pisma u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” može se zaključiti da je Stipe Šego taj novac posudio bez kamota za tiskaru DRINAPRESS. Ja o tome ne bih za sada mnogo trošio vremena, iako pok. Štef Crnički nije pretjerao u svojem opisu “…da je on taj Linoip ustupio…tiskari Drinapress na uporabu…” Mo. Otporaš.)
Nastvalja se.
Nastavak iz opisa br. 2.
Stjepan Šego i Mile Markić stigli su u Španjolsku najprije u Madrid, zatim u Valenciju, i tek tada u Carcagente do mene. Htjeli su me iznenaditi. Tražili su od mene da ugovorim sastanak s dr. Enverom Mehmedagićem. Ja sam taj sastanak ugovorio tako da se svi sastanemo ugovorenog dana u točno određeno vrijemepred katedralom u Milanu. Oni su putovali samovozom iz Valencije, a pozvali su i mene da putujem s njima, ali sam ja to odbio. Putovao sam vlakom. Sastali smo se u ugovoreno vrijeme na određenom mjestu. Otišli smo u jedan obližnji mirni lokal na razgovore. Ja zapravo nisam imao šta razgovarati, ali sam bio prisutan razgovorima kao osoba koja je omogućila taj sastanak.
(Sada da se vratim na pismo Stjepanu Crkičkom o kojem sam već spomenuo u opisu br. 2.)
San Francisco, dne 23 siječnja 1970.
Dragi brate Stjepane,
Poslije dužeg vremena Vam javljam da sam hvala Bogu dobro i zdravo, želeći i Vama sve najbolje. Vaše cijenjeno pismo sam primio kojeg sam sadržaj u cijelosti razumio. Sada Vas želim izvijestiti o ovdašnjoj situaciji. Vi ste mi pisali na 3/10/69. da ste mi poslali jedan paket “Obrana” od 50 km. br. 113-114 koji ja još uvijek nisam primio. Za isti možete poslati potražnicu. Zadnje tri pošiljke od 50 km. sam na vrijeme primio, i to br. 115-116, 117-118, 119-120.
Moram Vam priznati da je ovdje jako teško usprkos najboljoj i vrućoj želji. Ovdje se sanja samo o dolaru i o načinu kako što više zaraditi i uštedjeti a što manje potrošiti. Jeli to razlog da su Hrvati iz Dalmacije najbrojniji ovdje ili nešto drugo, teško je reći. Nikada nisam bio, niti se takvim kao provencijalistom osjećam, ali teškim srcem ovo pišem da se novina “Obranu” među njima ne može prodavati. Zato sam došao na jednu drugu zamisao, a ta je: sve one koji se osjećaju čestitim Hrvatima a ne žele čitati “Obranu”, ja ću ih pretplatiti za jednu godinu na moj vlastiti trošak. Možda će kroz to vrijeme uvidjeti da su bili u zabludi ili u najmanju ruku priznati i odobriti rad H.N.Otpora, te se sami početi za isti zanimati. Uzput napominjem da smo gosp. Dabo Peranić i ja tako postupali u Parizu 1962.
Za sada Vam šaljem 25 pretplata po 6 dolara godišnje, tj. za 12 brojeva po 0,50, ukupno $6.00 dolara. Ako bude skuplje, Vi mi naknadno javite. A za ubuduće mi ne šaljite novine za prodaju. Ako Vi to pak želite, onda možete samo 10-15 km. po broju koje bih samo podijelio među Hrvatima “dobre volje”. Što se tiče*knjiga, ne mogu Vam još ništa reći, pošto još nisu počeli proljetni i ljetni Piknici, na koje ja polažem veliku važnost.
Primio sam Vaše tri pošiljke paketa “Drina” od 36 knjiga. To sam primio poslije Nove Godine te nisam imao još priliku ih prodavati. Također sam primio “Hrvatska za Narodnih Vladara” od dra. Miljenka Dabe Peranića i “Jugoslavija – Srpska Podvala” od dra. Mile Budaka, na čemu Vam iskreno zahvaljujem. Ja sa radom nastavljam sve dotle dok Hrvatska ne bude slobodna. I tada ju treba čuvati.
Dalje dragi moj Stjepane mogu Vam reći da sam zamoljen od uprave “Hrvatskog Književnog Lista”, Zlatko Tomičić dali bih bio voljan se zauzeti za doček glavnog urednika H.K.L. Zlatka Tomičića prilikom njegove posjete u San Francisco, našto sam pristao bez oklijevanja. Pošto u našoj emigraciji se je istako H.N.O za suradnju sa Domovinom i poznat je Domovinsk Front, mišljenja sam da bi baš mi trebali iskoristiti Tomičićev posjet Ameriki u svrhu povezivanja vanjskog i domovinskog Fronta. Zato mi dadnite Vaše mišljenje i sugestije. Trebalo bi obavijestiti povjerljive ljude Otpora u svim gradovima gdje bude dolazio da se oni za sve zauzmu. Jer uvijek je bolje da to budu naši ljudi nego neki koji bi to iskoristili svugdje prije nego li u našu hrvatsku stvar. Mislim da me razumijete, te da za sada ostane tajna, do daljnjeg.
Ja još ne znam kada će to biti, ali u svakom slučaju trebamo biti spremni na sve. Mislim da ima namjeru posjetiti u Canadi centralu Hamilton, Toronto i Montreal, a u Ameriki New York, San Francisco, Chicago, Cleveland i možad još koja druga mjesta. Zato se mi trebamo spremati.
Sada Vam šaljem adrese i ček od 150.00 dolara. Vi to šaljite izravno od vas ili od brata Džebe iz Cleveland-a, tako je svejedno. Ako bi nekada dobili od kojih pismo u kojem traže znati tko ga je predplatio, možete otpisati samo da je to jedan njegov dobar prijatelj. (Za cijelu godinu dana svih 25 Hrvata su redovito dobivali novinu “Obranu” na svoju kućnu adresu a da se niti jedan od njih 25 nije udostojio se javiti i zahvaliti. Naravno da sam ja to iz bliza pratio, jer sam svakog od njih osobno poznavao. Svi bez iznimke, u različitim razgovorima bi se ponosili kako su predplatnici a da u sebi nikada nisu pomislili da su puka bijeda. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
1.) BAJURIN Jozo – 94 CASTRO ST. San Francisco, California, U.S.A.
2.) BANDOV Branko – 1020 DREXEL WAY, San Jose – 95121, California. U.S.A.
3.) BAŠIĆ jakov – 77 HERMN ST: San Francisco, California. U.S.A.
4.) BATKOVIĆ Ante – 2844 So. NORFOLK ST. San Mateo, 94403 California. U.S.A.
5.) BOBAN Jerko – 171 Liberty St. San Francisco, 94110 California. U.S.A.
6.) BOBAN Mile – 459 Edinburgh St. San Francisco, California. U.S.A. (to sam ja, sam sebe sam pretplatio, mo.)
7.) BOBAN Rafo – 203 Brazil Ave. San Francisco, 94112, California. U.S.A.
8.) BEGOVIĆ Ken – 19th. EAST 41 St. San Mateo 94403 California. U.S.A.
9.) BULJAN Ivan – 2844 So. NORFOLK ST. San mateo, 94403 California. U.S.A.
10.) ĆIKEŠ Ivan – 242 WAWINA ST. San Francisco, california. U.S.A.
11.) ĆIKEŠ Mirjana – 35 Athens St. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
12.) DELIJA Jozo – 33 SKYLINE Dr. DELY CITY, California. U.S.A.
13.) DŽAJA Marko – 333 HORIZON WAY Pacifica, san Francisco, California. U.S.A.
14.) GRIZELJ Ante – 109 Brazil Ave. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
15.) JURIĆ Jozo – 3715-17th. San Francisco, california. U.S.A.
16.) KADIĆ Jack – 43 Meadon Drive, Mill VALLEY, california. U.S.A. (Jack Kadić je nećak poznatog hrvatskog pisca dra. Ante kadića, mo.)
17.) LEUTAR Mate – 754 41 St.Ave. San Francisco, California. U.S.A.
18.) LUCIN Ivo – 125 Valencia st. apt. 8 San Francisco, california. U.S.A.
19.) LJUBAS Josip i Milka – 1710-38.th. Ave. OAKLAND 94607, California. U.S.A.
20.) MIŠKULIN Nikola – 925 GEARY St. San Francisco, california. U.S.A.
21.) RADONICH Mirko – 2715-37.th.Ave. San Francisco, california. U.S.A.
22.) URBAN Željko – P.O box. 815 SUTTER CREEK 95685 california. U.S.A.
23.) VUČIČEVIĆ Ivan – 455-40.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.
24.) BOBAN Jerko – 389 oriente St. DELY CITY, California. U.S.A.
25.) CROATIAN AMERICAN HOME ASSOCIATION 3416 .19th. St. San Francisco, california. U.S.A.
Za ovaj put ne bih imao šta više pisati. Želio bih samo znati šta raditi od neprodanog materijala.
Uz naš hrvatski pozdrav: Bog i Hrvati! Vaš odani Mile Boban.
Eto, to je lista imena i adresa Hrvata koje sam predplatio na novinu “Obrana”. Ljudi su novinu dobivali i čitali. Ja sam pri kraju godine, točno 18 prosinca 1970. godine svima napisao pismo a za sebe kopiju ostavio. Pisma sam poslao Povjereniku DRINAPRESS-a za USA i Canadu u Cleveland Ivanu Džebi, tako da predplatnici misle da su pisma uistinu pisana u Clevelandu, odakle su i poslata. Spomenit ću samo jedno pismo a sadržaj je svih pisama bio isti:
Cleveland, dne 15 prosinca 1970.
Cijenjeni gospodine Urban,
Podružnica Hrvatskog Narodnog otpora za Ameriku Vas želi upoznati da Vas je jedan Vaš dobar prijatelj predplatio za godinu dana na jednu hrvatsku novinu “OBRANA”. Nadamo se da ste redovito i na vrijeme istu primali te da ste sa te strane zadovoljni.
Cijenjeni Gospodine Urban Vaša predplata prestaje koncem siječnja 1971. Do toga vremena želili bi znati da li i dalje želite biti predplatnik ove vrijedne hrvatske novine. Ako da, izvolite nas izvijestiti. Godišnja predplata je $6.00. Možete uplatiti izravno na nas ili na našega povjerenika u San franciscu gosp. Milu Babanm 459 Edinburgh Street, San Francisco, 94112. Također Vas molimo, obavijesti radi, da nas obavijestite u slučaju prestanka sa pretplatom.
Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora Vam želi Sretan i veso Božić i potpuno ostvarenje vaših želja u Novoj 1971. Godini!
S izrazitim poštovanjem, podružnica H.N.Otpora za Ameriku.
Od svih pisama koje sam poslao u najvećoj želji da svima zaželim sve najbolje za Božić i u nadolazećoj Novoj 1971 godini, samo se je udostojio odgovoriti gosp. Željko Urban. Kako sam kasnije saznao da je ovaj isti gosp. željko Urban bio hrvatski Poslanik za Kanadu. Prilažem rukom pisani odgovor gosp. Željka Urbana:
“Sutter Creek, jan 9, 1971
Cijenjeni gospodine Džeba,
Srdačno se zahvaljujem na vašem listu. isto tako želim i vama sve najbolje u Novoj Godini. Nažalost, ove godine ne mogu se pretplatiti na vaš cijenjeni časopis.
Puno srdačnih pozdrava
Željko Urban.”
Meni je ovo jedno jedino pismo koje je on primio poslao Ivan Džeba iz Clevelanda. Poslije 45 godina ovo bi se trebalo smatrati kao dio hrvatske iseljeničke borbe u ostvarenju obnove Hrvatske Države. Mile Boban, Otporaš.
Nastavlja se.
Prvo pitanje Markića i Šego bilo je je li Enver Mehmedagaić bio “Kapetan Bukovački”, tj. osoba, koju je general Luburić slao u Rusiju da izvidi mogućnosti, kako bi se pomoću Rusije postigla samostalnost Hrvatske. Dr. Enver Mehmedagić je to zanijekao izjavivši da ne zna tko bi ta osoba mogla biti. Zatim je Stjepan Šego tražio da mu dr. Mehmedagić podpiše dug od deset tisuća dolara, koliko da je Šego posudio generalu Luburiću da kupi Linotip. Dr. Mehmedagić je to odbio, jer da on ne zna koliko stoji Linotip, a ni to koliko je Šego posudio generalu Luburiću. Nakon mnogo natezanja ugovoren je sastanak za drugi dan prije podne. Na ovom prvom sastanku Stjepan Šego bio je agresivan a Mile Markić umjeren. Drugog dana bio je sastanak na istom mjestu.
Na tom sastanku zatražio je Stjepan Šego od mene da mu ja pismeno protvrdim dug od 10 tisuća dolara koje je on poslao generalu Luburiću da kupi Linotip. Ja sam odbio to potpisati, jer ne znam koliko je novca on poslao generalu Luburiću, ali da mi je general Luburić rekao da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege i da mu ga ja mogu staviti na raspolaganje kad god on to želi. Šego nije htio Linotip, već je htio cielu tiskaru kojom bi upravljali Rover i naravno Markić i Šego. Taj sastanak završio je bez ikakva rezultata. Na koncu je pala važna izjava Mile Markića da oni ne mogu dopustiti da to ovako ide dalje i da su zaključili da se daljnji rad u tiskari zaustavi, jer je izvan njihove kontrole. Iz te izjave sam zaključio da su oni postupali prema dogovorenom planu kako bi se domagli tiskare. Sastanak je završio bez rezultata i ja sam otišao s Enverom Mehmedagićem na jednu stranu, a Šego i Markić svojim putem. Slijedeći dan odputovao sam u Španjolsku.
Šego i Markić također su došli u Španjolsku, te su sa Stankom (Nije Stanko već Slavko, mo. Otporaš.) dugo razgovarali. Čak je Stanko, (Od sada ću, umjesto Stanko, stavljati Slavko, mo.) Logarić jedne noći razgovarao s njima u njihovoj sobi u svratištu do tri sata poslije pol noći, tako da je vlasnica svratišta htjela zvati policiju da odstrani Logarića. Tada su Šego i Markić dobili Logarića na svoju stranu, obećali su mu nešto i dali mu nalog da ih izvješćuje o svemu. Nakon toga su Markić i Šego otišli u Ameriku.
Slavko Logarić je nakon toga stao po noći krasti arhivu, ispisivati, te izrezivati pojedine rečenice, slagati ih i lijepiti na papir. Sve to je fotokopirao i slao pojedinim članovima i dužnosnicima HNO-a, kao da su tobože moja pisma. Neki od dužnostnika, koji su primili ta pisma, poslali su ih meni. I tako sam ja saznao za čitavu rabotu Logarića, Šege i Markića. Takvo pismo poslao mi je i Berislav Gjuro Deželić.
Podkraj listopada 1971. vratio se iz Amerike Stjepan Šego u Španjolsku, te je nastavio svoju razornu djelatnost zajedno sa Slavkom Logarićem. Za vrijeme odsutnosti Šege i Markića, oni su dali Logariću zadatak da pazi tko dolazi k meni i da pazi na sve moje pokrete. Ja sam Logarića odpustio iz posla zbog krađe spisa iz arhive, a on mi je tom prilikom rekao da on može živjeti, jer da mu njegovi prijatelji šalju novac.
Šego je stanovao zajedno s Logarićem u istoj kući gdje je tiskara, premda sam zabranio da ondje stanuje, a ujedno sam odredio da i Logarić napusti stan u kući gdje je tiskara. Nitko to nije htio poslušati, a policija nije htjela uredovati. Logarić je počeo okolo pripoviedati da će me ubiti.
U međuvremenu primio sam iz Argentine kopiju pisma Lukasa Juričića da ga uvrstim u Obranu. Bilo je to pismo Stjepanu Šegi, u kojem on predbacuje svom rođaku Stjepanu Šegi kakvo društvo ima, i tu spominje Srećka Rovera i Milu Markića koji da je ubio nekog popa u Italiji. (Ja sam bio puna tri mjeseca na njujorškom sudu s Milom Markićem i drugima od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, i mao sam za to vrijeme mnogo puta priliku razgovarati s Milom Markićem o mnogim stvarima glede borbe Hrvata za njihovu Hrvatsku Državu. Kako je Mile Markić (uistinu pravo ime Ivica Hećimović) bio vojnik dobrovoljačkih postrojbih NDH. Imao je priliku iz bliza upoznati sve pravde/nepravde tih borbih iz svih tabora na području NDH. Povlačio se je s hrvatskom vojskom prema zapadu ali se istima nije predao. Povratio se je u hrvatske šume, borio se protiv tadašnje Ozne i njihovih pomagača. Može se naći na portalu “Stina Hrvatskih Pardidova” i kliknite na: Bio sam jedan od Kavranovih vodiča, razgovor vodio Franjo Ivić, i tu ćete naći vrlo i vrlo zanimljivosti za koje mnogi prije nisu znali. Tu ćete saznati tko je bio Mile Markić a tko Ivica Hećimović i zašto je ovaj potonji uzeo ime Mile Markić. Koliko je meni poznato tu u tom opisu, intervju nema ni riječi o ubojstvu nekog “popa”. Kako je nama desetorici optuženima porota izrekla “Verdict” pravorijek, odluku u 2:30 poslijepodne u subotu 15 svibnja 1982., Mile Markić, Ante Ljubas, Milan Bagarić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić i Drago Sudar su pronađeni krivima, odma su ih odvojili od oslobođenih: Mile Boban, Miro Biošć, Anđelko Jakić i Ivan Mišetić. Sutra u nedjelju 16 svibnja, koja je bila Majčin Dan, otišao sam posjetiti u zatvor Milu Mirkića. Imao sam pravo biti sa njim samo sat i pol. U razgovoru mi je Mile Markić rekao oko prilike ovako: “Ovo je drugi 15 svibnja najtužniji u mojem životu. Prvi mi je bio na Bleiburgu a drugi danas. Imenjače, (tako smo se mi zvali između sebe, jer je njemu ime Mile kao i meni, mo) ja nemam u Hrvatskoj ni žive mačke da bih se za nju borio, ali zato imam cijeli hrvatski narod za koji se borim. Supruga mi ni Hrvatica nije, nego Slovenka s kojom imam šestero (6) djece. Moja djeca ne osjećaju hrvatski kao ja, kao i tvoja imenjače, a za Hrvatsku se borimo. I sada, zbog ljubavi te Hrvatske mi patimo…” Dok je ovo govorio, plakao je. Nije plakao na svoju sudbinu, nego na nepravdu koja ga je zadeseila. Nikada više ga nisam vidio. Umro je u Zagrebu ima 7/8 godina. Počivao u Miru Božiem, dragi moj imenjače! Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Rover, Šego i Markić pozvali su u Španjolsku Ibrahima Pjanića. Ovaj je zatražio od mene neka mu predam ključeve od tiskar i neka odem na dopust. U svojoj primitivnosti on je mislio da ću ja jednostavno tako učiniti i predati mu ključeve. Odgovorio sam da sam primio ključeve od suda u Alciru i neka mi on donese pismenu odluku od suda u kojoj se nalaže da tiskaru predam Ibrahimu Pjaniću; ja ću u tom slučaju predati ključeve tiskare, a inače ne. Pjanić je ostao još tri dana u Španjolskoj, konferirajući sa Šegom. Mislim da je on bio obavješten da ću ja biti napadnut, jer je isto jutro, kad sam bio napadnut, odjurio u Valenciju, sjeo u zrakoplov i otišao u Njemačku, kao da tobože ništa ne zna. Da je ostao u Španjolskoj pao bi pod istragu.
Slavko Logarić bio je pušten iz zatvora. Bio je zatvoren zbog grožnje da će me ubiti.
U ponedjeljak 29. studenoga 1971. pošao sam u tiskaru da je otvorim, kako bi radnici mogli ući na posao. Bilo je par minuta prije 8 sati. Od osoblja tiskare nitko još nije došao. Bio sam sam. Kako su dva dana prije toga bili svi ključevi od tiskare izmijenjeni, bio sam siguran, da nitko nije mogao ući. Otvorio sam prostorije i ušao unutra. Nisam primjetio ništa sumnjiva. Prošao sam kroz tiskaru, ušao u sobu gdje je Linotip. Prozor sam također osigurao tako da sam odmah mogao vidjeti, je li tko provalio. Kad sam primjetio da na prozoru nešto nije uredu, dobio sam dva udarca nožem po glavi. Bio sam omamljen, ali nisam izgubio svijest. Onaj čas nije mi bilo jasno što se događa, te sam pošao da izađem na ulicu, ali me opet Logarić udario nožem u lievu ruku. Taj udarac bio je bolan i ja sam osjetio slabost zbog naglog gubitka krvi. Izvadio sam i ja iz džepa nož i pošao sam prema izlazu. Logarić je uzmaknuo, jer je valjda mislio da imam samokres. Kad je vidio da nemam samokresa, napao me opet kod izlaza. U ruci sam i ja imao nož, makar i mali, te sam se branio. Tu sam zadobio još jedan ubod u lievu ruku, i dva u desnu ruku. Ja sam također ranio Logarića, ali ne znam koliko. Konačno se Logarić maknuo na stranu, a ja sam otvorio vrata i izišao na ulicu krvav i teško ranjen. Pošao sam prema ambulanti, ali sam pao na ulici i izgubio sam sviest. Bio sam odnesen u jednu kuću gdje je bila ambulanta i tu sam se na trenutak osviestio. Odvezli su me u bolnicu u Alciru i tu sam bio smješten. Rane su bile povijene i primio sam transfuziju krvi. U bolnici sam ležao 3 tjedna i ozdravio toliko, da sam oporavljen mogao napustiti bolnicu.
Nastavlja se.
Napadaj na mene izvršen je na 29 studenoga, tj. istog dana kada je komunistička Jugoslavija slavila svoje “ujedinjenje” i moja smrt je trebala biti dar Jugoslaviji. Nitko mene ne može uvjeriti da sve to nije bilo plamirano i da Udba nije preko članova HRB imala svoj udjel u tom zlodjelu. (U strahu su velike oči pa preko tog straha se mnoge stvari izmišljaju. Poznato nam je da Jugoslaveni svih tendencija i svih boja žele svaku hrvatsku državotvornu stvar povezati s datumom “desetog travnja” i time automatski povezati hrvatski narod s Ustaškim Pokretom. Po ovome što je ovdje iz straha i neznanja napisao Štef Crnički izgleda kao da svaki čin, svaka stvar koja se je događala tog dana 29 studenoga bi se trebali prepisati zaslugama AVNOJ-a, mo.)
Osoblje tiskare nije htjelo više raditi, pa je tiskara bila zatvorena i Obrana je prestala izlaziti. Neprijatelji hrvatskog naroda su se veselili i računala na daljnje uspjehe. Pozvao sam Dinka Šakića, svaka i šurjaka generala Vjekoslava Luburića, neka preuzme sve poslove oko tiskare, jer ja zbog bolesti ne mogu vršiti nikakvih dužnosti dok ne ozdravim. Dinko Šakić je došao, ja sam mu izložio situaciju i predao mu sve poslove. Načelnik Carcagenta tražio je da se tiskara makne, jer su se u toj tiskari odigrala dva atentata, pa se građani boje da bi jednog dana čitava kuća mogla biti eksplozivom bačena u zrak.
Bilo je zaključeno da se tiskara preseli u Valenciju. Početkom svibnja 1972. pošao sam u Ameriku prikupiti materijalnih sredstava za preseljenje tiskare. Vratio sam se u Valenciju koncem lipnja s toliko novca da je doteklo za preseljenje i stanarinu u Valenciji. Poslije toga bilo je izdano još nekoliko brojeva Obrane. Moje zdravlje je sve više slabilo i ja sam bio prisiljen vratiti se u Ameriku, kamo sam stigao dva dana prije Božića godine 1972. Tu sam se malko odmorio i sređivao pitanje za daljnji boravak u Ameriki.
(Istini za volju za ove pojedinosti fizičkog napadaja na Štefa Crničkog nisam znao. Znao sam da ga je napao Slavko Logarić i da su kolale kojekakove priče. Znao sam da je Slavko uhapšen pri bijegu za Francusku i da je bio u zatvoru u gradu Montpellier, u južnoj Francuskoj nedaleko španjolske granice. Iz tog zatvora mi se je javio Slavko Logarić da mu pomognem novčano. Povodom ovih stvari nedavno mi se jedan javio e-mail pismom i od mene zatražio da mu pojasnim neke stvari povodom ovog incidenta Logarić/Crnički. Odgovorio sam mu, te kako se njegovo pismo i moj odgovor odnosi upravo o ovom fizičkom napadaju, prilažem i jedno i drugo. Mo. Mile Boban.)
Date: Thu, 30 Apr 2015 14:44:25 +0200
Subject: Već se zabrinuh
From: …..
To: froate@hotmail.com
Bog dragi moj striče Mile,
Već sam se zabrinuo jer se dva dana nisi javio, no sada mi je lakše jer sam dobio cjelovit tekst iz francuske Croatie pa zam da si dobro. Pročitao sam tekst i poslao sam ga nekim svojim prijateljima jer sam siguran da je to aspekt Bleiburške tragedije za koji malo tko zna.
Ne znam jesi li dobio moj upit o sukobu Logarić-Crnički, što se i koliko uopće zna o tome?
Spominjao si mi i da je Bebek prije Dabe sastavio Poruku Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana. Zanima me je li sačuvan njegov tekst? Večeras ću u noćnu smjenu. Od sad ću neko vrijeme raditi na Perinoj knjizi, ali usporedno skupljam gradju o dru. Peraniću. On je osoba za študiranje. Ti si njega poznavao i bili ste dobri. Bio ti je vjenčani kum pa prema tome si ga treba dobro poznavati. O njemu bih želio mnogo toga znati i znam da se mogu pouzdati na tvoje informacije. Bratski poZDrav Žarko.
PISMO/ODGOVOR PRIJATELJU ŽARKI 30.4.2015
5/1/15
Bog! dragi moj Žarko,
Prvo, ne znam mnogo o slučaju i sukobu “Crnički/Logarić ”. Sve što znam i čega se još sjećam je to da su se poslije Maksove smrti mnogi meni preko telefona javljali i pitali me, kao na primjer: …A šta ćemo sada… Odpor je pocijepan, razdjeljen, sve u svađi, putevi se traže, piše mi Srećko Rover, moljaka me da dođem u Chicago na sjednicu (1971), Mile Markić isto, Ivan Džeba iz Clevelanda, Rudi Erić poručuje da dođem i da budem s njima a ne sa Chicagom, što se je odnosilo: Mile Markić, Stipe Šego, Ante Ljubas i drugi; a ja sa troje djece radio u Restoranu kao suđoperač sa tjednom plaćom od 70/75 dollara, jedva krpario kraj s krajem, bez znanja engleskog jezika; u borbi sam sa sobom kako se vratiti u Francusku gdje sam kao trgovački putnik imao lijep i dobar posao i kako ponovno početi undje gdje sam stao u prosincu 1968. godine kada sam sve napustio i sa tri kovčega, dvoje djece, Sophie 3 godine i četiri mjeseca, Catherine-a 10 mjeseci, supruga mlada, 21 godinu, 180.00 US dollara u džepu, kako se ono kod nas kaže: kao s grlom u jagode…
Drugo, kada sam sve to sabrao i uočio da ja od mojeg hrvatstva više pucam od sile, a na koncu od hrđe i neimaštine propadam. Sve to ovo govorim, dragi moj Žarko, kako bi me mogao što bolje razumijeti zašto sam tada, 1971. godine, donio čvrstu odluku da se najprije posvetim mojoj obitelji, promijeniti posao, raditi na građevini, zarađivati malo više, priuštiti djeci, koja iz dana u dan rastu i sve više zahtijevaju – a ja nemam i ne mogu im dati – ono što im treba, itd.
Treće, nisam nikom odgovarao niti sam išao u Chicago. Jesam sve pratio, i to iz bliza, šta se sve događa u našoj nesretnoj i žalostnoj emigraciji. Bio sam u vezi s mojim prijateljem Pavom Miličevićem iz Clevelanda koji je znao za moj obiteljski položaj i moje životne potrebe, te mi je u lipnju 1972. godine posudio polog “down-payment” potrebni novac da kupim nešto kuće. To sam i učinio i uselio se u tu kuću 2 kolovoza 1972. godine.
Četvrto, na tu adresu 2601 Euclid Ave., E. Palo Alto, California, javio mi se – po prvi i zadnji put – Slavko Logarić iz Montpellier, iz južne Francuske, nedaleko španjolske granice, iz zatvora. Tražio je od mene novčanu pomoć. Pismo nisam sačuvao, ili je možda izgubljeno među mnogim kutijama papira. Pisao mi je da se je posvadio s Crničkim i da ga je fizički napao, te da se sada nalazu u zatvoru u Francuskoj. Nisam mu odgovrio, jer sam i sam prolazio korz “Zimski San” kao i naš general Maks Luburić od 1956. godine pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959.
Peto, Štef Crnički je napisao jednu DRINU 1989. godine koju je posveti dvadesetoj godišnjci smrti generala Drinjanina. On tu u toj knjigi u jednom paragrafu spominje taj incident između njega i Slavka Logarića kako ga je ovaj napao s nožem i sva je u tome bila sreća da se je on znao lijepo odhrvati napadaču, kojeg je ovdje Crnički opisao kao agenta Udbe. Naravno da se ja s tim ne slažem, ali to ti je tako, da u svakoj tuči napadnuti nastoji napadača ocrni što bolje. Kada pronađem tu knjigu – zagubila se je negdje a davno je to bilo kada sam o tome čitao – kopirat ću ti doslovno što je tu Crnički napisao, te ti poslati.
Šesto, koliko mi je poznato iz Dabinih pisama – mislim da se o tome može nešto naći i u knjigi Maksovih pisama – da je Maks njemu poslao rukopis Željka Bebeka o Poruki Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana, a Dabo kada je to pročitao nije se s tim složio, nego sve povratio generalu i dao mu do znanja da on ne želi biti dio toga. Kasnije general mu je pisao da on nešto napiše u tom pravcu kao uvod u Istarsku Drinu. Ta je DRINA br. 3/4 1964. izišla a uvod je napisao dr. Dabo Peranić iz kojeg se je uvoda uzela stranica 18/21 kao “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”. Dakle, tko pomno pročita taj uvod i pozna generalov stil pisanja, olako se može uvjeriti da je general neke stvari izmjenio, neke dodao i tako sve odobrio. Što se tiče originala kojeg je Željko Bobek pisao, Dabo ga je povratio generalu, a ostalo se sve zna gdje završilo.
Mislim dragi moj Žarko da sam ti malo odgovorio na tvoja pitanja. Drugi put će možda biti više. Za sada ti i svi tvoji primite moje iskrene poZDrave. Bog! Stric Mile.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.