IVO OMRČANIN: HRVATSKA 1941-1945., za sve nas prenosi dr. Tomislav Dragun

STARA POVIJEST – Uvod

Povijest sedmog stoljeća u usporedbi s povijesti šestog i osmog stoljeća, pa i svih ostalih stoljeća, zaostaje opsegom za njima svima. Kako Rim tako i Bizant ne odlikuju se pisanjem povijesti toga stoljeća. U to doba nije bilo niti u Rimu niti u Bizantu duhovnih ili svjetovnih prvaka, koji bi nadahnuli pisanje povijesti. I tako se dogodilo da nema pisanja povijesti toga stoljeća. Što mi znamo o tom stoljeću, jest ono što je zabilježio veliki povjesničar, car Konstantin Porfirogenet (Rodjen u Grimizu) (905.-955.) Njegovo djelo O upravljanju carstvom jest naš izvor.

Car Konstantin je napisao jedinu povijest Hrvata iz sedmog stoljeća. U glavi 31. O upravljanju carstvom Porfirogenet piše o dolasku Hrvata sa sjevera Europe na jug, u krajeve, koje Hrvati nastavaju i danas. To se dogodilo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.).

Istočno Rimsko Carstvo je preživjelo Zapadno Rimsko Carstvo (476. ili 480.) i postiglo svoj vrhunac moći i slave za Justinijana I. (527.-565.), cara i utemeljitelja Cezaropapizma, i Teodore (umrla 548.), njegove žene i suupravitelja.

Car Heraklije je bio naslijedio teško stanje u carstvu, koje se rušilo na svim stranama. On je bio plebejac i tako nije bio, po bizantinskom vjerovanju, božanskog podrijetla i počeo se ogledati za pomoć na sve strane umjesto da ukočeno sjedi na svom porfirnom prijestolju kao neko božanstvo.

On je dobro poznavao moć i sjaj carstva Velika Hrvatska, ili, kako ga je zvao Bizant: he megale Frovatias. Prijestolnica toga velikog i moćnog carstva bio je Hrvat, koji se danas zove Krakov u Poljskoj. Njihova pobjeda Avara bila je dobro poznata u Bizantu. I on se obratio njima za pomoć.

Heraklije je sklopio s Hrvatima ponajprije medjunarodni ugovor, prostaksis, kojim on zove u pomoć Velike Hrvate. Veliki Hrvati su taj zov prihvatili i obvezali se tim medjunarodnim ugovorom da će doći na jug i boriti se proti Avara, neprijatelja Istočnog Rimskog Carstva, kojim je upravljao Car u Bizantu.

Iza toga je Heraklije sklopio s Velikim Hrvatima drugi medjunarodni ugovor, keleusis. Tim ugovorom Car se obvezao dati Velikim Hrvatima u posjed sve zemlje, koje oni budu osvojili od Avara (i Slavena), a Veliki Hrvati su se obvezali da će tu ostati i osnovati svoje novo kraljevstvo. Ti su ugovori bili podpisani 625. godine u Hrvatu.

Iza podpisa tih ugovora, Veliki Hrvati su se uputili na jug. Kako znamo, oni su sišli na jug i zaustavili se na Jadranu. Oni su tada zauzeli zemlje od Trsta do Vojuše, Panoniju i Ilirik od Gosposvetskog Polja u Koruškoj do Beograda. Tom prilikom su zauzeli i Mačvu i Podrinje i lijepo ih nastanili. To su bili Veliki Hrvati ikavci kao i svi okolni Veliki Hrvati. Mačva nije do danas izgubila ni svoj jezik ni etnografiju, što je navelo razne careve i kraljeve da su Mačvu smatrali dijelom Hrvatskog Kraljevstva u zajednici sa Srijemom, a ponekada i sa Usorom i Soli (danas Tuzla). Čim su se organizirali u novoj zemlji, ti su Veliki Hrvati 626. god. krenuli na Carigrad (Bizant), gdje su Avari (sa Slavenima i Bugarima) podsjedali tu Bizantsku prijestolnicu. Tu su Avari, zajedno s tim Slavenima i Bugarima, već navaljivali na same gradske zidine i grad je bio pred padom. Hrvati su ih napali s ledja i u kolovozu 626. hametice potukli.

Kod spominjanja ovih medjunarodnih ugovora treba spomenuti da su oni bili pisani u jeziku bizantinskog protokola. Caru nije bio nitko jednak i on je samo davao naloge (prostaksis) i zapovijedi (keleusis). Hrvati, s druge strane, nisu imali tako razvijen protokol kao što je bio slučaj u Bizantu i tako su prihvaćali protokol od Cara, Bogom nadahnutog. Oni su kao pravi Hrvati samo kimali glavom i govorili sebi u brk: samo Ti piši, a mi ćemo svoje (tjerati).

Avari su bježali iz Carigrada glavom bez obzira. Hrvati su ih čistili na svom novom državnom području kroz dvije godine, i tako je na tom području nestalo avarske vlasti za uvijek. Oni su se onda smjestili u pustama današnje Madjarske i obvladali tamošnjim Slavenima. Slaveni, koji su bili pod njihovom vlašću ispod Drave i Dunava, tu su ostali i prihvatili vlast Hrvata. Veliki Hrvati su se 450. god. poslavenili***, pa je tako simbioza tih Hrvata i tih Slavena tekla vrlo prirodno, mirno i uspješno. I neki su Avari ostali i pod svojim hrvatskim imenom, Obri, osnovali svoja naselja: Obrovac, i primili svoja imena: Obrovac (Obrovčevi). Ti Obrovčevi imaju još i danas avarske, mongolske, oči.

Hrvatska pomoć Bizantu, koja se iskazala pobjedom nad Avarima pred Carigradom, spasila je Istočno Rimsko Carstvo od propasti toga časa, 626. god., i to Carstvo je propalo konačno istom 1453. Sultan je obećao hiljadu dukata onome tko mu donese živog ih mrtvog posljednjeg Cara. Jedan Srbin mu je donio glavu toga Cara. Nije zabilježeno, je li Sultan dao Srbinu 1.000 dukata ili mu samo glavu odsjekao, a dukate zadržao. Srbi o tome ne govore. Da je tomu tako, da su Hrvati spasili tada Carigrad od propasti, vidi se iz toga da Heraklije nije dobio nikakovu pomoć na Istoku i tako je još prije svoje smrti 641. god. izgubio zauvijek za Bizant Misir i Siriju. Rušenje carstva se nastavilo i za njegovih nasljednika. Za vrijeme njegovog nasljednika Konstansa II. Pogonata (641.-668.), prodrle su u Malu Aziju nove snage islama. Za vrijeme cara Konstantina IV. (668.-685.), Arapi su nadrli do Carigrada i opsjedali ga pet godina. Te pobjedničke islamske vojske su organizirale pohod na zapad i do 670. god. zauzele sve zemlje Afrike uz more do Atlantskog mora. Kartaga je pala 689. god.

Iako su sve te godine vrlo važne u povijesti, mada su u glavnom nepoćudne, o dogadjajima u tim godinama znade se vrlo malo. O dogadjajima za vrijeme carovanja Heraklija i njegovog predšasnika, Fokas (602.-610.), postoji samo škrti spomen u pjesmama Jurja Pisidijskog i u Pashalovoj Kronici. Za godine poslije 629. nema suvremenih spomenika i moramo se služiti kronikama Nikefora i Teofana iz polovice devetog stoljeća ih još manje vrijednim arapskim povjesničarima.

Ali, kako smo rekli, to je carstvo preživjelo sve te nedaće baš zbog obrane Hrvata njihove prijestolnice od avarske najezde 626. god. Bizant naime samo što im nije pao u ruke. Bizant bi bio doživio sudbinu razrušenih gradova u našim zemljama kao Solin i Srijem. To doba ujedno označuje velike promjene u tome carstvu, no glavno je to da je preživjelo sve opasnosti, koje su prijetile nestankom. Do tada je to bilo Istočno Rimsko Carstvo, a sada postaje grčko i polako sve više i više bizantinsko. U svakom slučaju, ima zahvaliti Hrvatima da nije nestalo tada nego istom 1453., kada su ga osvojili Turci. Bizant je postao Istanbul i kršćanska Mala Azija je prešla na islam, kako je i danas.

Od prvih dana dolaska u današnju Hrvatsku, 625. godine, Hrvati su osnovali svoje Kraljevstvo Hrvata. Ime prvog kralja nije sačuvano. Bizantinci sve strane vladare samo zovu arhon, tako i vladara Hrvata. Taj kralj se zvao Hrvat (625.-635.), a bio je otac Borka ili Porina (Porgas kod Bizantinaca) (635.-660.). Kako znamo, vladar Hrvata nosio je uvijek naslov kralj. To osobito vrijedi za povijest Hrvata od kada su se doselili u Hrvatsku, u kojoj su i danas, i zvali je Kraljevina Hrvata. To, dakako, znači da vladar Hrvata nije nikada bio knez ili se zvao knezom, vojvoda ili bilo koja druga izmišljotina. Ja nisam još ustanovio tko je kod Hrvata, povjesničara, pisaca, romanopisaca, pjesnika ili inače pametnih ljudi, bio prvi koji je uveo krive nazive za vladara Hrvata, koji je uvijek bio kralj, od uvijek, od kako postoji povijest Hrvata, a posebno od doseljenja u Hrvatsku, u kojoj smo i danas, 625. godine.

1969. u časopisu “Republika Hrvatska”, lipanj, br. 78, a koji izlazi u Buenos Airesu, pisao sam ovako:

Opaska:

Ja pak mislim da su se Slaveni postupno pohrvatili, jer Hrvati nisu imali što od Slavena naučiti. (op. T. D.)