Ivan Šarić, svećenik, pjesnik i domoljub – VERITAS LIBERABIT NOS…, piše Francuz Christophe Dolbeau

piše: Christophe Dolbeau

Pred nešto više od dvadeset godina, na studenoga 1986., revija Les Écrits de Paris mi je ljubazno ustupila prostor za obranu uspomene na preuzvišenoga Ivana Evanđelistu Šarića, bivšega sarajevskog nadbiskupa. Zašto, pitate se, braniti uspomenu na tog prelata o kojem se vrlo malo zna u Francuskoj? Upravo stoga što je ona opet oblaćena – na 3. i 4. kolovoza 1986. – preko jugoslavenskoga dopisnika u velikim pariškim dnevnim novinama Le Monde. Novinar Paul Yankovitch, bivši šef kabineta Vladislava Ribnikara, urednika Politike, suosnivača Jugopressa i bivšega suradnika ministra Rankovića, pisao je, po titoističkom običaju, čitav niz očitih neistina i praznih fraza. S ciljem da preko svake mjere oblati nadbiskupa kako bi bolje diskvalificirao Katoličku Crkvu, njezino svećenstvo i vjernike, a potom, čitavu Hrvatsku, Yankovitch je optužio zbrda-zdola upravo Ivana Šarića jer je podupirao navodnog ratnog zločinca Antu Pavelića, čak mu posvetio odu, bodrio Ustaše, te čak zapovjedio nekoliko prisilnih preobraćenja. Optužbe «a la Vichinsky» morale su biti nesmiljene i falila im je još samo mrlja poniženja da bi bile savršene, poput one što su mađarski komunisti dodali preuzvišenome Mindszentyiju, optuživši ga za trgovinu… donjim rubljem!Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugačija, ali još uvijek se šire iste stare gluposti i izlijeva stara mržnja. Više se ona ne oglašava (osim u pojedinim slučajevima) u Le Monde, ali se širi sada preko Interneta, a preuzvišeni Šarić joj je i dalje jedna od glavnih meta. Kako su raširene laži na njegov račun bile skandalazne prije dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne odgovore.

Svećenik koji se uključuje

Rodom iz Doca odakle je došao na svijet na 27. rujna 1871., Ivan Evanđelist Šarić pohađao je isusovačku Travničku gimnaziju (1882.-90.) prije nego što je otišao u sjemenište i završio bogosloviju u Sarajevu (1894.). Zaređen za svećenika na 22. srpnja 1894., počinje ostvarivati svoje svećeničko poslanje u redu sv. Vinka (1894.-96.) da bi uskoro potom postao kanonikom (1896.). Blizak suradnik preuzvišenog Stadlera i mladi doktor teologije (Zagreb, 1898.), Ivan Šarić je uskoro imenovan za pomoćnog vrhbosanskog biskupa (27. lipnja 1908.) od Njegove Svetosti Pia XI koji mu dodjeljuje i naslov in partibus biskupa cezaropolitanskog. Po odlasku sarajevskog nadbiskupa, posve očekivano ga on nasljeđuje i postaje, na 22. svibnja 1922., vrhbosanskim metropolitom. Odan svome geslu, Veritati et Caritati, Ivan Šarić posvećuje ukupno 37 godina toj golemoj nadbiskupiji koja obuhvaća površinu od ništa manje nego 22.000 km2, 108 župa i 360.000 vjernika. Na čelu katoličke zajednice koja je na tim prostorima prisiljena na suživot s islamom i Pravoslavnom Crkvom, on je primjer taktičnosti, a ujedno i odlučnosti, uvijek strogo pazeći – neka oproste klevetnici – da ne povrijedi one koji ne dijele isti kredo. Redovito obilazeći svoju nadbiskupiju, osniva, pred rat, dvadeset novih župa, utemeljuje pokret za mladež Orao, promiče Caritas, podupire društvo Napredak, zalaže se za razvoj Katoličke akcije i potiče procvat katoličkog tiska. Utemeljitelj i urednik (1992.) tjednika Nedjelja (što će postati Križ, potom Katolički Tjednik), pokreće mala knjižna izdanja Vrhbosanske savremene knjižice, kojih je izdao 55 brojeva. Ta velika pastoralna aktivnost ne priječi ga da sudjeluje na euharistijskim kongresima u Beču, Liverpulu, Buenos Airesu, Chicagu i Budimpešti, te da, zauzvrat, i sam organizira veliki kongres u Sarajevu (1932.) ili da se uputi na hodočašće u Svetu Zemlju. U zahvalu za njegovu apostolsku žar, Sveta Stolica mu inače ne sprema slavu i hvalu imenujući ga naizmjenice prelatom Njegove Svetosti, pomoćnikom Papinskog Dvora i Rimske kurije.Čovjek riječi, preuzvišeni Šarić objavljuje mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnućem (Pjesme, Sunce i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u hrvatskim književnim krugovima. Surađuje u katoličkom časopisu Vrhbosna ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod čiji je cilj promicanje «ljubavi i bratstva između hrvatskih katolika i muslimana» (ovu će novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.). Višegodišnji (virilni ili postavljeni) član Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle protagonist političkog života, očito blizak nacionalističkom miljeu, nimalo ne začuđuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božić 1941., Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije, plebiscitarno izjasnila većina hrvatskog naroda? Nije li to bio praktični vjernik čiji službeni program nipočemu nije bio proturječan učenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti katolički pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom – slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.), preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi čine smrtni grijeh», te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. siječnja 1941.). Odobravao ga je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio «čovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin (nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoćni nadbiskup, Cambrai), Tissier (biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmelićanskog sjemeništa). Ti ljudi, uključujući preuzvišenoga Šarića, nisu bili niti nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne političke stranke (1). Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj savjesti. A njihovo a posteriori blaćenje, s pozivanjem na detalje koji su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.

Druga napomena: ta je oda književni uradak i ništa više. Može ga se osuditi kao neprimjerena ili pretjerana, ali to ne daje nikome pravo da diskreditira njegova autora u svojstvu svećenika. Sudi li se kardinalu Richelieu, bivšem biskupu u Luçonu, po jednoj od njegovih komedija Roxane, Mirame i Europe, ili velečasnom Prévostu po Manon Lescaut i preuzvišenom Josephu Lavarenneu po njegovim djelima napisanim za Théâtre de Guignol? I što misliti o župniku Pariniju, župniku Brémondu, župniku Brantômeu, biskupu Antoineu Heroëtu ili kadinalu Bernisu?Treća napomena: preuzvišeni Šarić čovjek je svoga vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da «nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz istoga i vječnog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz čega slijedi da između zadaća koje one nalažu ne može biti oprečnosti niti proturječnosti» (2). Imajući u vidu to papinsko razmišljanje, polemika oko potpore preuzvišenoga Šarića hrvatskoj vojsci djeluje vrlo neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske neovisnosti, bez sumnje je trebao čestitati onima koji su klali kršćane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Sličan skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na način da spasimo ono što nam je poznato kao civilizacija»). Komentirajući taj slučaj, povjesničar Pierre Dominique pritom podsjeća kako je biskup Gozelin zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu. Zaključio je sljedećim riječima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šarića trebali razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršćanstva, je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršćanski narod, koji čine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».

Za vrijeme rata

Po pitanju komunizma (koji je utjelovljen u partizanskom pokretu), linija koju je slijedio preuzvišeni Šarić također je u savršenu skladu sa voljom suverenih papinskih vladara. Podsjetimo da je Njegova Svetost Pio IX govorio o «monstruoznoj doktrini», Njegova Svetost Leo XIII o «smrtonosnu otrovu», dok je Njegova Svetost Pio XI, nazvavši ga «duboko perverznim», preporučio da se «niučemu s njim ne surađuje ako se želi spasiti od uništenja kršćanska civilizacija i socijalni poredak». Vrijednost potonjeg savjeta može se samo učvrstiti usljed barbarskog nasilja koje je donijela boljševička revolucija, pokolja koje je zapovjedio Calles u Mexicu, ili pogubljenja španjolskog klera (3)… U takvim okolnostima, s tim da se nije nikada bavio ničim drugim izuzev isključivo izravnim interesima svoje nadbiskupije, može se čak istaknuti da je preuzvišeni Šarić bio vrlo umjeren. Radi usporedbe, sjetimo se puno aktivnijeg «angažiranja» nekih drugih vjerskih dostojanstvenika koji nisu Hrvati, poput kardinala Baudrillarta i preuzvišenog Jean de Mayol de Lupéa. Rektor pri Pariškom Katoličkom Institutu (Institut Catholique de Paris) i član Francuske akademije (Académie Française), Alfred Baudrillart pozdravlja njemački napad na SSSR sljedećim riječima: «Vrijeme gnjeva je napokon došlo. Kršćanski i civilizirani svijet sprema se u silnom poletu na obranu i spasenje naše stare kršćanske civilizacije od opasnosti od boljševizacije». Na 4. prosinca 1941., stavlja pod svoju zaštitu Legiju francuskih dragovoljaca (Légion des Volontaires Français – LVF) koja odlazi u borbu na ruski front. Preuzvišeni Jean de Mayol de Lupé, prelat Njegove Svetosti, odlučno se uključuje u Legiju dragovoljaca, a potom u Waffen-SS (Diviziju «Charlemagne»)-(4) gdje služi kao vojni svećenik s činom Hauptsturmführer (5).Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šarića, taj da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraćenja». Pojasnimo da se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande (između 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler također klevećan zbog navodnog prozelitizma). Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno, državna i katolička hijerarkija uvijek bi ih osudila. Već u mjesecu svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraćenja vrše uz vlastitu suglasnost obraćenika, te u više navrata skreće pažnju šefa Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija osuđuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni se Šarić osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa. Na kraju, Dr. Ante Pavelić i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (čiji je jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu) okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na čelu s metropolitom, preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).

U iseljeništvu

Ostaje spomenuti preuzvišenoga Šarića u poslijeratnome vremenu, obzirom da neki njegovi klevetnici nastavljaju tvrditi – sigurno da bi nas bolje uvjerili u njegovu zloćudnost – da se on takoreći skrivao, što dakako uopće nije istina. Godine 1945., kada je na stotine svećenika poklano, strijeljano ili zatvoreno, kad su crkve oskrvnute, samostani zapaljeni i groblja sravljena, preuzvišeni Šarić napušta Sarajevo, stiže u Austriju, potom u Švicarsku i napokon u Španjolsku. U izbjeglištvu barem ne će završiti kao preuzvišeni Tiso, te preuzvišeni Stepinac, Reinys, Wyszynski, Mindszenty, Beran i Slipyj, koji su zatvoreni ili deportirani. U Madridu je gost preuzvišenoga Eijo y Garaya, gdje se ne krije nego stanuje u biskupskoj rezidenciji. Ničega se ne odriče: na prosinca 1953., prvi je potpisnik memoranduma koji su prognani hrvatski svećenici uputili predsjedniku Sjedinjenih Država, a na jesen 1955., zauzima se kod argetinskih vlasti u obranu svojih sunarodnjaka. Jednako tako, nastavlja se baviti književnosti, objavljuje šest ili sedam djela (među kojima i prijevod Biblije na hrvatski), predvodi uređivanje monumentalne antologije Bosne i završava prijevod Ben-Hura od Wallacea.U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upućuje osobnu poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te će ga uskoro primiti (1957.) jedan madridski starački dom, gdje će tri godine ostati prikovan za krevet, dok ga ne otme plućna embolija, na 17. srpnja 1960. Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa, s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara, preuzvišenog Lahiguerra, pomoćnog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni Juan Ricote, pomoćni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de Vizcarra, pomoćni biskup Toledoa. Pokopan na groblju Nuestra Senora de Almudena, njegov grob će tijekom 37 godina predstavljati jedno od najposjećenijih hodočašća hrvatskog iseljeništva, da bi danas metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju. Pri prijenosu u domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na Marijinu Dvoru gdje je svečanu misu predvodio, na 26. travnja 1997., preuzvišeni Vinko Puljić, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje Komarice i Ratka Perića, te fr. Petra Anđelovića.

Suočen s previranjima usljed I. svjetskog rata, s teškoćama i sukobima prve Jugoslavije, s krvavim podjelama iz II. Svjetskog rata, i konačno, s nezasluženim surovim prognanstvom, preuzvišeni Ivan Evanđelist Šarić znao je pretrpjeti sva ta iskušenja s ustrajnošću i obazrivosti, bez da ikada povrijedi uzvišene zahtjeve svoga svetog poslanja. Dobar pastir, ali i pažljiv učitelj, književno nadahnut i vjeran zaštitnik nacionalnoga identiteta, njegov lik ostaje na čast kako Crkvi tako i hrvatskoj zajednici Bosne i Hercegovine.

Christophe Dolbeau Bilješke:

(1) Tvrditi, kao što to neki čine, da je preuzvišeni Šarić, nadbiskup u svojoj državi, «tajno» pripadao Ustašama jednostavno se pokazuje kao djetinjarija.

(2) Sapientiae Christianae – 1890.(3) 13 biskupa i 6832 svećenika je ubijeno, od kojih 5147 između srpnja i prosinca 1936…

(4) Zaređen za svećenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.) bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien). Vojni je svećenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na bojišnici la Somme. Vojni je svećenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u Siriji i u Marocu, i postaje vitez Počasne Legije. Kanonik a potom rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; također je prijatelj Njegove Svetosti Pia XII. Svećenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca (LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon čega prelazi u Waffen SS (tu je preraspoređen uz suglasnost kardinala Suharda i Sibilia da mladi ročnici ne bi ostali bez ikakve duhovne pomoći). Osuđen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie gdje slavi svoj svećenićki jubilej. Ranije je oslobođen, na svibnja 1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.(5) Ako preuzvišeni Mayol de Lupé služi isključivo kao duhovnik, za razliku od njega, Georges Thierry d’Argenlieu (1889.-1964.), član Karmelićanskog reda (Ordre des Carmes) i zaređen za svećenika 1925., služi u vojsci generala de Gaullea kao načelnik stožera (1940.), sudjeluje u borbama u Dakaru, potom u Ekvatorskoj Africi. Promoviran u kontra-admirala 1941., te vice-admirala u prosincu 1944., Thierry d’Argenlieu (a crkveno Louis de la Trinité) postat će visoki povjerenik i glavni zapovjednik u Indokini (1945.); postat će i kancelar reda Ordre de la Libération.

(6) Preko priopćenja od 30. kolovoza 1941., Ante Pavelić je preporučio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske naravi. .