KARTOTEKU SPAŠENE DJECE PREZENTIRAJU KAO EVIDENCIJU ŽRTAVA   Nasuprot Austrijancu Adolfu Hitleru kao apstrakciji zla, imamo Austrijanku Dianu Obexer kao izvor dobra. Potpunoj personifikaciji skrbi odgovara totalna nebriga sustava. Dianini stenogramski zapisi zasigurno su dokumentacijski dragulj, a objavljeni “prijevod” lako može biti tendenciozan literarni uradak.

Kartoteke i fotografije spašene kozaračke djece već 70 godine koriste se kao dokumentacija Jasenovca o smaknutoj djeci. Dakle, i ono pozitivno u NDH koristi se za podgrijavanje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao logoru smrti. Besramne krivotvorine takozvanog “Jasenovac Research Instituta” u New Yorku i lažni popis žrtava Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, sa oko 60 tisuća upisanih imena, nisu izdržali test vremena. Popis je toliko nabacan, da su dodani i oni partizani koji su poginuli u borbama u Dalmaciji, pa i neki poginuli pripadnici ustaških postrojbi. “Evidencije ubijene djece u Jasenovcu” zapravo su kartoteke spašene djece, koje su načinjene prilikom prihvata i udomljivanja napuštene i izbjegle kozaračke djece.

Protuhrvatska propaganda dugo je prikazivala tu djecu kao žrtve ustaškog režima, a zapravo su nesretnici prošli pakao unutar četničkog terora i partizanske terorističke strategije. Četnici i partizani počinili bi zločine i tako uznemirili naselja i cijele teritorije. U svibnju 1942. četnici i partizani pobili su muslimane i katolike Prijedora. Nakon intervencije njemačkih formacija, kukavice su se razbježale na sve strane, ostavljajući svoje obitelji na milost neprijatelju.

Dianina unuka psihologinja Silivija Szabo načinila je selekciju i prijevod stenogramskih dnevničkih zapisa svoje bake Diane Obexer Budisavljević, još u godinama raspada Jugoslavije, da bi Hrvatski državni zavod tek 2003. objavio “Dnevnik Diane Budisavljević”. Sve je to na svoj način uvrnuto i pokazatelj velikog defekta u svijesti nacije. Zašto uvijek dobivao nečiju interpretaciju, umjesto originala. Historiografija i Javnost hitno trebaju fotokopije originalnih Dianinih stenogramskih zapisa, zapravo samo onih zapisa koji će proći znanstvenu provjeru autentičnosti. Ta dokumentacija pripada hrvatskoj povijesti i hrvatskoj državi, pa se treba pohraniti u Hrvatskom državnom arhivu. Ozna je oduzela Diani kartoteku spašene i udomljene kozaračke djece, s više od 12 tisuća upisanih osoba. Riječ je o tiskanim karticama veličine 12 x 9 centimetara. Diana je izvještaj o svome humanitarnom radu za vrijeme NDH predala Uličnom odboru AFŽ-a. Eto, što je život. Oznaši su prikrili bilo kakvu državnu skrb za vrijeme NDH, a danas se trude dokazati da je sva ta skrb osobno djelo Diane Budisavljević, što vuče na dobar holivudski scenarij tipa “Dianina lista”, ali nema uporište u onome što se zaista dogodilo. Novinar Dragoje Lukić i sam je bio kozaračko dijete, a najpoznatije je Božidarka Frajt.

Novi protuhrvatki redizajn

Možete li zamisliti šok oznaškog predatora kada mu je Diana rekla kako je sudjelovala u ustaškom spašavanju napuštene i izbjegle kozaračke djece, uglavnom srpske nacionalnosti. Ono, cenjena usta cenjenog druga ostala su razjapljena do poda, nekih pola sata. On je baš to jutro zajedno s drugovima pobio nekoliko napuštene djece hrvatske nacionalnosti, da malo zatre ustaško sjeme. A hrvatska djeca ostala su napuštena jer je dan ranije povješao njihove roditelje. Malo se toga promijenilo od tih nesretnih dana. Isti su oznaši kao eskadroni pomirenja i smrti 90-tih hladno smaknuli najveće hrvatske domoljube. U okvirima današnje mimikrije velikosrpskog djelovanja, “hrvatska” policija uhitila je u Kninu na sam Dan pobjede sedam hrvatskih branitelja iz redova HOS-a, jer su izgovorili svoje ratne pozive i pozdrave, i isticali druge simbole HOS-a u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, odnosno agresije Srbije na RH i BiH. Branitelj izgovara poziv “Za dom”, a onda ostali odgovaraju da su “Spremni”, što se uobičajeno knjiži kao “Za dom spremni”. Sve je to na svoj način lingvistička razina, odnosno civilizacijski izraz okrenutosti Hrvata domu i obitelji. Valjda HOS-ovci griješe što ne kažu da su “Za Domovinu spremni”. Ima i heraldike, jer Srbi bolje znaju od ustaša s kojim poljem počinje hrvatski grb, crvenim ili bijelim. Srbi se bave hrvatskom poviješću od svog dolaska u hrvatske zemlje. Čudi me da se HOS-ovci nisu dosjetili svoje simbole zapisivati stenogramski, da tako jednostavno izraze svoju ilegalu u zemlji koju su obranili. Hrvatsku danas doslovce isrpljuju svi ti profesionalni društveni nametnici, koji ne proizvode ništa konkretno, koji ne poznaju ekonomiju i bježe od svakog konkretnog rada, koji su na stalnom i dobro plaćenom dežurstvu glede njima odvratnih hrvatskih nacionalnih simbola. Tako je cijela Hrvatska pretvorena u jedan veliki logor, u kojemu se čuvari Jugoslavije prezentiraju kao zaštitnici civilizacijskih vrijednosti, pa ako nekom od tih kretena logorska uprava obustavi financiranje, isti idiot prepoznaje fašizaciju okupacije, kao da je drukčija okupacija moguća. Svoje velikosrpske mitove o hrvatskoj genocidnosti podmeću pod znanost.

Moramo se zapitati zašto je ovih dana pokrenuta prava histerija obožavanja humanitarke Diane Obexer? Istina, žena je bila predivna. Svojom sveukupnom pojavom kilometrima iznad današnjih filmskih ljepotica. Ali, te nesretne 1941. napunila je pedeset godina, pa su joj preostale humanitarne uloge. Bit će da su u pitanju drugi odnosi. Naime, u tijeku je pokušaj da se iz naše svijesti i našeg pamćenja izbriše humanitarna akcija spašavanja kozaračke djece, koja je daleko šira civilizacijska vrijednost od pojedinačnog doprinosa Diane, koji je bio zaista velik i zaslužuje našu duboku zahvalnost. Ali ne po cijenu izokretanja činjenica, onako po volji druga iz Ozne. Naime, spašavanje kozaračke djece dogodilo se uz dopuštenje i sudjelovanje struktura NDH, što mnogima para uši, ali su to fakti. Profesionalnim antifašistima i sličnim nametnicima to je nepodnošljivo, neprihvatljivo. To ne mogu podnijeti niti mnogi relativno umjereni Srbi, jer su se navikli na tezu kako su Hrvati genocidni, a Srbi žrtve. Izokretanje onoga što se dogodilo u NDH i istočno od Drine, odnosno na prostoru prve Jugoslavije, donosilo je Srbima rukovodeće pozicije, različite privilegije, i sve druge prednosti žestoke obrnute diskriminacije u SRH/RH i šire. Postavljena je jednostavna shema: sve u NDH bilo je zlo – pozitivno je dolazilo od pojedinaca i protivnika hrvatske nacionalne ideje. Glede humanitarnog djelovanja Diane Obexer Budisavljević u NDH, naši neprijatelji slijede metodologiju Ozne, uz neke nove aplikacije:

(1) Kartoteka spašene kozaračke djece ostaje evidencija djece “smaknute” u Jasenovcu.

(2) U prvi plan dolazi objavljena redakcija Dianinih dnevničkih zapisa. Dianina unuka Silvija Szabo bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa je morala voditi računa da duh “prijevoda” ostane u okvirima partijski dopuštenog, što se preklapalo sa srpskim i velikosrpskim potrebama.

(3) “Prijevod” je promoviran u znanstveni dokaz “autonomnog hrvatskog fašizma”.

(4) Imamo propust Jeronimovog tipa: prevođenje po smislu i besmislu, a ne po sadržaju.

(5) “Prijevod” je posve izvan okvira stenogramskih zapisa.

(6) Dodana je prekomjerna naracije, uz niz tendecioznih konstatacija i preocjena.

(7) “Prijevod” na svoj način opravdava komunističko suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, jer ostavlja dojam da naš pokojni kardinal tada nije učinio dovoljno, što je glavni prigovor srpskog svećenstva na obnovljenom (vatikanskom) suđenju već proglašenom blaženiku. U “prijevodu” stoji da se nadbiskup Stepinac u spašavanje i udomljivanje srpske djece uključio tek u siječnju 1943. Nalazimo kako je u prethodne dvije godine ostao suzdržan i da je davao prazna obećanja! “Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru.” A na drugom mjestu “prijevoda” isplivao je Dianin zapis kako je uz podršku Alojzija Stepinca pokrenuto udomljivanje preko crkvenih organizacija, pa je dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece, od kojih su se neka vratila svojim biološkim roditeljima. Korištena je i Jeronimska dvorana na današnjem Trgu kralja Tomislava.

(8) Kako se stenogramski zapisuje “Minstarstvo udružbe” na njemačkom jeziku?

(9) Imamo postupak implicitnog podmetanja sumnjive teze pod neoborivu istinu: “ili neka djecu ostavimo u logoru”. A nisu bila u logoru, nego tamo gdje su se pojavili, na putu od Potkozarja i s Banije, pa je dio smješten u nekoj zgradi, a ostatak na susjednu poljanu. Diana zapravo nikada nije posjetila logor Jasenovac, a kamoli da je iz Jasenovca odvodila djecu. Izuzimajući važnije proizvodne pogone i kažnjenike, Jasenovac je praktično bio starački dom unutar tadašnje obvezujuće rasne segregacije. Starački dom jako loše kvalitete, u kojemu su nesretnici posve prepušteni zakonu godina i staračkih bolesti, pa i onih zaraznih. Nijemci su provodili selekciju. Zdrave i radno sposobne upućivali su u Njemačku, na težak fizički rad ili na prljave poslove. Tu sudbinu izbjegli su upravo oni koji su proizvodili nered, zarobljeni pripadnici teritorijalnih milicija, uključujući sovjetsku agenturu, odnosno takozvane partizane. Udomljivanje djece koja su tako ostala bez roditelja, kao i udomljivanje drukčije napuštene djece, provodilo se po postavljenoj špranci, koju je nametnuo Vjekoslav Luburić, vjerojatno na zahtjev Ante Pavelića, i uz realno prevaljivanje brige i posla na Crkvu u Hrvata.

(10) Diana je zapravo posjetila bolnice u Loborgradu i Staroj Gradišci!

Objavljena redakcija Dianinih zapisa ima i svoje simpatične filmske krajnosti. Pojedinac pobjeđuje sistem, pa i jalove humanitarne institucije i organizacije. Diana tako postaje jedan jedini Pokretač u njenom jednom jedinom Univerzumu humanosti. Apsolut! Znamo da su takvi filmovi prekrasni, da redovno imaju predivnu antiratnu poruku, ali nemaju nikakvo uporište u realnosti. Nemoguće je da samo jedna osoba toliko doprinese. Spašavanje desetak tisuća djece u NDH, u samo jednoj humanitarnoj akciji, nije se moglo provesti bez sudjelovanja države, bez obzira kakva je bila. Sama činjenica da “prijevod” Silvije Szabo ide manje realnim putem, ruši vjerodostojnost objavljenog teksta. Saznajemo da se socijalna skrb NDH angažirala samo uz jake veze, Židovska bogoštovna općina u Zagrebu brinula je samo za svoje, i tome slično. Zar nije u Staru Gradišku zajedno s Dianom putovalo desetak medicinskih sestara Hrvatskog crvenog križa? Crveni križ je u Jasenovcu provodio svoj nadzor. Ne tako davno, imali smo priliku gledati kako srbijanski agresor ne dopušta ničiji nadzor u svojim logorima. Prema “prijevodu”, Caritas Zagrebačke nadbiskupije svodio se na vrh: ravnatelj Stjepan Dumić i msg. Pavao Jesih. A na sačuvanim fotografijama prihvata kozaračke djece vide se brojne časne sestre, kao i one najmlađe, koje se tek školuju za tu dužnost. Kao u nekoj kazališnoj predstavi, cijele podsustave personificiraju Kamilo Bresler, Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić i Ljubica Becić. To je predivno – ako trebate neki resor, jednostavno imenujte osobu koja je personifikacija tog resora. Doprinos Diane Budisavljević je velik, ali ipak zanemariv u odnosu na ono što su postigli Crveni križ, Caritas, Crkva u Hrvata i nadbiskup Alojzije Stepinac, koji su se angažirali u spašavanju kozaračke djece, ali i u brojnim drugim humanitarnim akcijama i civilizacijskim zadaćama. Nešto se pitam, Diana nije spašavala hrvatsku djecu, ali se na hrvatsku djecu nije usredotočio niti Alojzije Stepinac! Koji je kao jugoslavenski orjentirani katolički svećenik mogao imati određeno nepovjerenje prema Austrijanki Diani Obexer. Prilikom svakog susreta s Dianom, nadbiskup se pitao jeli tu Austrijanku poslao Gestapo, da ga ta predivna žena ispovjedi.

U lingvističkom nasilju antifašista, izbjeglički zbjegovi za Drugog svjetskog rata, ovakvi kakve smo danas upoznali na migracijskim rutama s Bliskog istoka, uz modernu žilet žicu, postaju nacistički logori, a poljana na koju stižu napuštena djeca postaje dječji logor. Tako su nazvani i dječji domovi, i slične institucije skrbi, u kojima niti danas nema potrebite predanosti resora i osoblja. Kao što danas napušteno dijete ne dobiva potrebitu skrb, njegu i pravo na šansu, naravno da napuštenom djetetu nije bilo dobro niti u nekom domu za djecu u ratnom paklu u NDH i šire. Osim njemačkih specijalnih eskadrona smrti, djecu su odnosili pothranjenost i zarazne bolesti, najčešće difterija i tifus, pa i visoka temperatura. Uz sve to, cijela nacija i cijela Lijepa naša bila je izložena četverostrukoj okupaciji: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski četnici, i sovjetska (ruska) agentura. U tako proizvedenom ludilu, kakvo nikada nije zabilježeno, ništa nije moglo normalno funkcionirati. Prirodno sveopćoj iščašenosti državnih resora, civilnih organizacija, i političkih uvjerenja, snažna peta kolona orjunaša među Hrvatima, formirana za velikosrpske prve Jugoslavije, seljakala je između četničkih i “partizanskih” formacija, a Hrvata četnika našlo se i za Domovinskog rata. Dodajte tome korupciju prve Jugoslavije, koja se kao i 90-tih prelila i u vladajuće strukture i u teritorijalne pljačkaške horde, uključujući kanale crne trgovine tog vremena.

Nijemci su bolji ljudi

Mene osobno najviše je zasmetala činjenica da objavljena redakcija zapisa Diane Budisavljević prikazuje naciste boljim ljudima u odnosu na Hrvate i Srbe. One naciste koji su proveli Holokaust, koji su pokrenuli progone Židova godinama prije uspostave NDH, zapravo prije njemačke okupacije hrvatskih zemalja. One Nijemce koji su cijela jedna strana u dva svjetska rata. Diana 13. kolovoza bilježi da je otišla majoru Kneheu i tražila da se dopusti privatno udomljivanje djece smještene u prekrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore. “Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes” – stoji u objavljenoj redakciji zapisa Diane Budisavljević.

Što znači Dianina naknadna izjava, vjerojatno dodana u “prijevodu”, da je za logore saznala u prvim danima rata. Zar to ne bi trebalo biti vidljivo u samim dnevničkim zapisima? U toj “informaciji” lako je prepoznati metodologiju implicitnog podmetanja. Eto, kada su ustaše 10. travnja 1941. godine, na sam Usrks, stigli u Zagreb, nakon pada “snažne” Jugoslavije u svega nekoliko dana, nitko nije slavio pad jugoslavenske i velikosrpske tiranije, nitko nije blagovao posvećenu hranu, nitko nije otišao na misu, niti se poklonio uznesenju Isusa i hrvatske države, nego su ustaše na sve strane formirali logore. Nastrani neki katolici. A uz takve našlo se i dosta Židova, koji su ušli u Ustaški pokret zbog ozakonjene protužidovske segregacije u prvoj Jugoslaviji. Jedini domaći logor u tim danima činili su sluđeni Hrvati i Židovi Ustaškog pokreta, a posebno zaprepašteni Židovi, jer su preko noći morali uspostaviti državni servis za talijanske fašiste i njemačke naciste, i postaviti osnovne normative pripadne “države”, uključujući rasne zakone protiv Židova. Jasenovac je pokrenut kao kompleksna proizvodna topologija, koja je zapošljavala lokalno stanovništvo i kažnjenike. Profunkcionirao je kao sabirni logor tek krajem proljeća 1942. Nakon što je izgrađena brana na Savi.

Vjerovali ili ne, Renata Rašović spominje Jablanac kao logor. Time je nesvjesno žestoko uvrijedila neke počinitelje pokolja u Prijedoru. Mnoge je zaintrigirala tvrdnja “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu”. Pa, dajte danas u ovome prokletom antifašističkom Zagrebu, udomite samo stotinjak djece. Hrvatske nacionalnosti! Mnogi naglašavaju da je suprug Austrijanke Diane Obexer Julije Budisavljević bio pravoslavac, i da je zahvaljujući svojoj stručnosti zadržao poziciju profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Baš me zanima kako su prošli stručnjaci Medicinskog fakulteta, hrvatske nacionalnosti, kada su 1945. sveučilišne i školske pozicije verificirali “partizani” i komunisti. Svi su udžbenici išli na lomaču, uključujući neke autore. Posebno je fantastična, neuvjerljiva i tendeciozna priča kako su liječnici Medicinskog fakulteta tajno liječili pristigle nesretnike. Nije to više bilo spašavanje, nego zavjera spašavanja.

Tvrtko Dolić

Komentari