ISTARSKI NARODE! HRVATSKA ISTRA – “OBRANA” br. 101-102., siječanj 1969., st. 13

ISTARSKI NARODE! “OBRANA” br. 101-102., siječanj 1969. st. 13

” OBRANA ” broj 101-102 siječanj 1969. godine

Prilažem sliku novine OBRANA br. 101-102 st. 13. Pošto nije najčitljivije za našu hrvatsku povijest prepisat ću doslovno taj članak, a gore na desno vidi se slika Shirley Š T E D U L, supruga pok. Nikole Štedul, i njezina pjesma na engleskom jeziku:

A small, and squirming baby,

Wrapped in pink or blue;

A little man or lady,

Who looks so much like you.

Us you look upon this creature,

That God has deemed to give;

Each tiny, perfect feature,

Gives you your cause to live.

What force to push you onwards,

Shines from this tiny face;

What happiness beyond words,

That nothing can replace.

————————————————————————

           Prijevod na hrvatski

ROĐENJE JEDNE GENERACIJE

Šeta se mala beba,

Zamotana u ružičasto ili plavo;
Mali čovjek ili dama,
Koji toliko liče tebi.

Dok gledate ovo stvorenje,
Kojeg je Bog smatrao nama dati;
Svaki put, savršena karakteristika,
Daje vam razlog za život.

Sila koja te gura naprijed,
Sjaji s ovog sićušnog lica;
Sreća koja se ne može opisati,
koju ništa zamijeniti ne može.

Gđa. Shirley Štedul je bila gost moje obitelji petak 4., subota 5.i nedjelja 6. listopada 1985. god. u Austinu, Texas. Posjeta je bilo poslovno hrvatskog karaktera. Njezin suprug Nikola je bio predsjednik Hrvatskog Državotvornog Pokreta HDP, bilo mu je ograničeno putovanje. Zato je on poslao svoju suprugu Shirley kod mene da se dogovorimo za neke zajedničke hrvatske stvari; jer on je bio tada tajnik Hrvatskog Narodnog Otpora HNO a ja sam bio Pročelnik. Sve ovo iznosim poradi odraza vremena naše emigrantske hrvatske političke povijesti.

                                             HRVATSKA ISTRA

      Zadnjih godina Zagreb sve više naglašava borbu hrvatskih partizana u zadnjem ratu. Poslie pada Rankovića hrvatski komunisti pokazuju sve izrazitiju tendenciju da prikažu svoje zasluge za “oslobođenje”, odbacujući tim srbijansko hvalisanje da su ih oni oslobodili.

      I druga je novost u tom novom kursu Zagreba. Otvoreno još ne mogu reći da se hrvatski partizani nisu borili za nikakvu Jugoslaviju, to što bi oni htjeli iznijeti na svjetlo u ovoj epoci hrvatsko-srbijanskih sukoba. Ali zato nastoje iznieti što više dokaza (poviesnih dokaza!) tome u prilog – a oni su rječitiji od obične propagande. Izdano je već dosta djela o dalmatinskim partizanima, u kojima se neoborivo dokazuje da su hrvatske partizanske jedinice sve do 1943. g. išle za slobodnom Hrvatskom Državom, bez ikakvih iluzija na Jugoslaviju ili “bratstvo i jedinstvo”, a to je razumljivo s jednostavnog razloga, što su se te hrvatske partizanske jedinice borile uglavnom protiv fašističke Italije i srbskog četničkog elementa na tom području, ponavljam: srbskog, koji je s fašističkom Italijom ratovao i protiv snaga NDH i protiv hrvatskih partizana, i u kojim su se borbama odredi hrvatskih partizana našli na strani vojnih jedinica NDHm skupa ratovali protiv četnika i prijateljski se medju sobom odnosili, tako da su na primjer na dalmatinsko-hercegovačkoj granici hrvatski partizani odlazili u posjete svojim saveznicima iz vojnih jedinica NDH, i obrnuto,

      Danas Zagreb nastupa još državotvornije hrvatski. I “Telegram” od 20 rujna, i “Vjesnik” od 28 rujna donose originalni “Proglas” hrvatskih istarskih partizana o priključenju Istre HRVATSKOJ. Ni rieč o Titi, ni Jugoslaviji. Donosimo ga doslovno iz spomenutog tiska:

Piše: Marin Sopta

General Drinjanin i njegovi odani suradnici, članovi pa čak i simpatizeri Hrvatskoga narodnoga otpora koji su prihvaćali njegove ideje, nisu vodili mnogo računa o kritikama i napadima koji su na njega dolazili sa svih strana, što najbolje potvrđuje i objavljivanje »Proglasa« koji su hrvatski istarski partizani uputili u povodu priključenja Istre Hrvatskoj.

Cijeli tekst toga »Proglasa« objavljen je u siječanjskom broju Obrane 1969. i glasi: (“Obrana” br. 101-102 strana 13, mo, Otporaš)

»ISTARSKI NARODE! 

(Prepisao sam doslovno iz novine “OBRANA” br. 101-102 1969., st. 13. i pomastio sam u crnu boju, kako je otiskano u spomenutoj novini. Otporaš.)

U službenom glasilu Hrvatskoga narodnoga otpora Obrana, uređivanom i tiskanom u Španjolskoj, sve više i više se piše i analiziraju aktualni događaji u domovini. Raščlambe o tome je li moguć opstanak federacije i koliko su jake snage koje zagovaraju konfederaciju Jugoslavije, o budućnosti i položaju hrvatskoga književnog jezika, o gospodarskoj krizi u bivšoj Jugoslaviji, o sukobu »tvrde i konzervativne linije« s jedne strane i »liberalni snaga« u komunističkim partijskim redovima Jugoslavije i Hrvatske, o sudbini Zlatka Tomčića i njemu sličnih slučajeva, o položaju »gostujućih radnika« na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj, pridonijele su da je HNO stjecao sve više i više simpatizera.

Mnogim kritičarima njegove politike pomirbe general Drinjanin odgovara u Obrani 10. travnja 1968. U članku »Put i cilj« na naslovnoj stranici on piše:
»Mnogi mi znaju predbaciti da ‘baš ja’ koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. Pružalo su ruke srpskim gazdama Stojadinoviću, Pašiću, niškom Ciganinu Dragiši, fašisti Ljotiću, koljačima sirotice Istre, talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma.
To su oni, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hrvatskih kraljeva Vladimira Nazora i četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. To su ‘profesionalni antikomunisti’ koji su bili kadri navijestit rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo. Mi nismo komunisti. Prošlost je o tome dokaz. Ali nismo ni isključivo i samo jedino ‘antikomunisti’, koji nemaju drugog životnog cilja do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi.
Nema tako ‘slabog Hrvata’ s kojim ne bih rušio i ‘najbolju Jugoslaviju’ i nema tako ‘dobrog Srbina’ s kojim bih ja ‘čuvao Jugoslaviju’. Neka ne optužuju, jer smo svi mi davno već na optuženičkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, sudit će nam svima Bog i Povijest, i mnogi će od nas završiti na đubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici događaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati!«
Svjesni da su ideje i program HNO-a uzeli velikoga maha u širokim masama hrvatskog iseljeništva i da promidžbeni materijal u tisućama primjeraka putem hrvatski pečalbara na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj i drugim europskim državama stiže u domovinu, jugoslavenska Udba odlučuje likvidirati generala Luburića.
Uslijedile su ozbiljne pripreme i atentator je nađen u Iliji Staniću, sinu njegova bivšeg časnika. Nakon što ga je Luburić, na nagovor i preporuke fra Branka Marića, prihvatio u svoj dom da mu pomaže u tiskari, atentator s leđa čekićem udara nekoliko puta u glavu generala Luburića i bježi na jugoslavenski brod koji je usidren u španjolskoj luci i njime odlazi u Jugoslaviju.

Napomena:

1.) Ovdje se mora nadodati, za današnje prilike, da je Poglavnike NDH, dr. Ante Pavelić prekidom svih veza sa fašističkom Italijom 9 rujna 1943., povratio sve silom okupirana hrvatska područja Hrvatskoj.

2.) Dr. Ante Ciliga (1898-1992) istaknuti komunista KPJ od njenih prvih početaka dvadesetih godina prošlog stoljeća, je bio Istranin, iz Istre. Kao komunista, i to hrvatski komunista, koliko je on utjecao u sastavljanju ovog proglasa, teško je dana reći.

3.) Dali su istarski komunisti i istarski partizani se ugledali na Poglavnikov PROGLAS HRVATSKOM NARODU OD 10 RUJNA 1943., te se smiono i odlučno i nada sve hrvatski odlučili dati ovaj PROGLAS ISTARSKOM NARODU, teško je dans to reći.

4.) U ovom proglasu niti jedne jedine rijči o Titi, jugoslavenstvu ni državi Jugoslaviji. Ja to zovem DRŽAVOTVORNI HRVATI ISTRE!

5.) “Živio Zavnoh” kojeg su ovdje u ovom proglasu spomenuli Hrvati Istre se ne govori o drugim narodima Jugoslavije, nego isključivo o Hrvatskoj.

6.) Živjela Crvena Armija ne znači u ovom slučaju: PROPAST NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKO! Bilo je mnogo Hrvata koji su bili crveni i ispod i iznad kože, tj. da su bili socijalno/komunistčkog uvjerenja, kojeg je štitila, branila i zanj se borila i ginula upravo Staljinova crvana armija.

7.) “Živjele savezniče armije” Hrvati Istre su koristili više kao vojnički simbol proti talijanskih fašista, jer hoćeš-nećeš Saveznici su se borili protiv talijanskog i svakog fašizma.

8.) PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA je izišla u Istarskoj “DRINI”, br. 3-4 1964, strana 17-21.

9.) Ovu Poruku Izmirenja je najprije bio napisao Željko Bebek, tadašnji glavni i odgovorni urednik novine “OBRANA”. kada ju je general Drinjanin pročitao, nije se sa tim složio. Poslao ju je dr. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz. Kako smo dr. Peranić radili zajedno i u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, dr. Peranić mi je to pokazao i otvoreno, ljutito rekao da se tom Porukom ne slaže. Pričali smo o tome i dr. Peranić kaže da on mora hitno skoknuti u Valenciju kod generala dok ne bude sve kasno. Tada je dr. Peranić u početku 1964 godine otišao kod generala Drinjanina, i tako je došlo do ove povijestne PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANAa da se ništa nije uzelo od rukopisa Željka Bebeka.

10.) Nadam se da sam uspio pojasniti neke nejasnoće u ovom vrijednom opisu dra. Marina Sopte. Mile Boban, Otporaš.