Prikazana slika je sa Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 21 siječnja 1990. Tada je dr. Tuđman okupio oko sebe BORBENU ELITU U BORBI ZA PONOVNU OBNOVU DRUGE HRVATSKE DRŽAVE.
2015-01-04
Naslovnica / Željko Kekić: Izpoved nekdanjega udbaša
Željko Kekić: Ispovijest bivšeg udbaša
2015/01/02
Željko Kekić bio je dugogodišnji pripadnik tajne jugoslavenske političke policije (UDBA). Prije mnogo godina odlučio je razgovarati o njezinim zločinima. Objavljujemo svjedočenje koje je imao u Ljubljani 17. prosinca 2014. godine.
Željko Kekić:
Dobra večer svima, hvala na pozivu. Jako mi je drago što mogu podijeliti ove trenutke s vama i moći proširiti krug te istine.
Osamdesetih godina završio sam policijske škole i, s devetnaest godina, postao operativac Udbe u Zagrebu, Centra, na Odjelu za tajnu potragu. Inače, Udba je imala nekoliko ovih odjela, imala je osnovne odjele unutarnjih i vanjskih neprijatelja, Odjel za tajni nadzor, Službu za telefonsko prisluškivanje, Odjel za poštansku kontrolu, tehnički odjeli bili su prateći odjeli koji su dovodili ove operativce koji su rukovali i liječili ljude podaci. Tamo smo bili samo mladi, a samo su republički centri imali takve odjele.
Ljubljana je imala i takav centar, koji se nalazio u sadašnjoj Vodovodnoj ulici, koja je bila dio autoservisa, skriven iznutra. Koper i Maribor imali su dva manja odjela s nekoliko ljudi, s kojima smo, usput, surađivali. Sjećam se nekih imena, gospodine David, to je bilo u doba Janše. Intenzivno smo radili u Sloveniji kada je bio Anto ili Dobroslav Paraga, to je bilo u posljednjem dijelu 80-ih.
Dakle, naš je posao bio da dosljedno pratimo te ljude, da ih pratimo, fotografiramo, bilježimo svaki njihov kontakt, svaki njihov susret; jer bi se ovaj materijal kasnije mogao upotrijebiti na sudu. Pratili smo mnoge „predmete“, uključujući gospodina Marka (op Grubišič; koji je sjedio kraj njega za okruglim stolom).
U ovom odjelu sam radio više od 10 godina, tako da znam cijeli niz tadašnjih naziva “ustanovama”. Intenzivno smo radili i na iseljavanju sa slovenskom Udbom. Radili smo Iridento, vrijeme kad su na Kosovu izbili neredi, što je bio jedan od najjačih pokreta u to vrijeme.
Moram reći da je Ante Kovačević (op. Sada prijatelj, koautor njihove knjige) bio jedan od težih „predmeta“, nevjerojatno neugodan. Živio je u Beču, gdje je studirao, bio je stipendist austrijske vlade, mnogo je puta putovao na relaciji Beč – Odžak, to ste čuli u filmu, kako je to bilo. Mi preuzimamo slovensko, predajemo ga Bosancima, oni ga predaju nama, uglavnom tako. On nije bio predmet izbora. Dakle, imali smo objekte koji su vremenom omekšali, koji su pod pritiskom Udbe odustali i dogovorili suradnju s operativcima. Nisu ni pokrenuli takvu polemiku s Ante, jer su bili svjesni da mu je previše teško s Markom Veselićem i da ga jednostavno ne mogu dobiti od njega. Možda je najbolji primjer to.
Negdje 1987. kad su pokojni Papa i pokojni Reagan razgovarali o rušenju Berlinskog zida i otvaranju crvene Moskve; kad je britanska služba već radila na tome da taj proces postane stvarnost, onda su se republikanske udbe također pripremale za tranziciju. Zatim su pozivali na razgovore ljudi iz tzv. Sfere “unutarnjih neprijatelja” koji su u to vrijeme obično bili u zatvoru. Razgovarali su s njima o mogućnostima da oni budu vođe budućih država bivše Jugoslavije, vraćajući nam se na način koji nas štiti od patnje u tim promjenama; da nas niko ne progoni, da nas ne objese, da nas ne maltretiraju. Za to vrijeme razgovaralo se o mnogim objektima na Zelenjerecu, gdje se nalazio Centar državne sigurnosti Zagreb, među kojima je bio i Franjo Tuđman. Tada je također odlučeno da je Franjo Tuđman najpovoljnije tijesto, koja se može mijesiti u smislu održavanja sustava koji će smiriti ustaše i partizane. I na kraju je dobio putovnicu, jedinu osim Stipe Mesića koju je dobio i prije, kao našeg suradnika. Bio je u dramatično boljem položaju u odnosu na Ante i Veselicu jer je mogao ići u iseljenike, gdje je mogao dobiti novac, gdje bi mogao okupljati ljude, mogao se pripremiti puno bolje za tranziciju od onih koji nisu prihvatili nikakav dogovor. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim vragom i da nije sve onako kako je opisano. Nije bilo moguće razgovarati s Anteom o tome. jer je mogao ići u iseljenike gdje je mogao dobiti novac, gdje je mogao okupljati ljude, mogao se pripremiti puno bolje za prijelaz od onih koji nisu prihvatili nikakav aranžman. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim vragom i da nije sve onako kako je opisano. Nije bilo moguće razgovarati s Anteom o tome. jer je mogao ići u iseljenike gdje je mogao dobiti novac, gdje je mogao okupljati ljude, mogao se pripremiti puno bolje za prijelaz od onih koji nisu prihvatili nikakav aranžman. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim vragom i da nije sve onako kako je opisano. Nije bilo moguće razgovarati s Anteom o tome.
Anto je u to vrijeme bio nevjerojatno tvrdoglav, čak bi i njegov zatvor bio mnogo kraći da nije bio takav. U Bosni je ostao živ, Bosna je sjela do te mjere boli, imala je najgoreg konzervativca u to vrijeme, i zato je bio zatvoren punih osam godina za stvari koje su općenito, iz današnje perspektive, banalne. Da budem iskren, tada sam imao 19, 20 godina, noćili smo preko puta stana Marka Veselice, gdje su razgovarali cijelu noć. Doslovno sam se pitala što nije u redu s tim čovjekom u ovom trenutku. Stipendist je austrijske vlade, praktički je bio u Europi, zgodan, mlad, visok. Što je njemu što želi silom ići u zatvor. Ne siluje, ne krade i svjestan je da će ići u zatvor. Shvatila sam to puno kasnije, naravno. Morate shvatiti da sam nakon četiri godine policijske škole bio iz Skoje.
Dakle, sa 16 godina su me prihvatili u stranku, vjerovao sam da je Jug ispravna stvar, da je Tito vrhunac savršenstva, a od 427 koji smo ovu školu završili u 80-ima, nas troje smo poslali u Udbu, bio sam doslovno od pomoći. Tijekom tog vremena radili smo u civilnoj odjeći, imali smo dugu kosu, onda je to bilo moderno, imali smo automobile koji su tada sanjali na našim mjestima, imali smo 30 različitih registarskih tablica u prtljažniku i nikad se nismo vozili s pravom, imali smo tajne radio veze, tajne kamere, kamere i ovo i ono. Dakle, ovo je bio savršen posao za jednog sonda starog 19.20 godina, a nisam ni razmišljao o ideološkoj pozadini onoga što radim. Kasnije sam shvatio da svaka tajna služba laže, lažu oni koji je danas pokušavaju prikazati kao humanitarnu organizaciju, Crveni križ, ne znam, zdravstvo, lažu, svaka tajna služba je vrlo prljava služba. ja kažem da je ovo najprljaviji posao koji se plaća iz državnog proračuna. Udba je još uvijek bila kvadrat veći od toga, Udba je bila sotonska ispostava. Čovjeku nije bilo dopušteno da razmišlja drugačije, čovjeku nije bilo dopušteno da govori drugačije, čovjeku nije bilo dopušteno da pjeva drugačije. Dakle, Udba je bila ta koja je, da bi održala taj red, progonila sve što je samo nagovješteno da je moglo i drugačije. I da budem jasan, ništa se nije zanemarilo.
Dakle, to nije samo djelovanje na njih, već na cijelu njihovu obitelj. Bio je dramatičan pritisak, sve do uznemiravanja djece u vrtiću, u školi, da ne spominjemo kako se događa. Dakle, to su bili dramatični pritisci, a u Udbi je općenito najduže dolazio onaj koji je bio najprljaviji, koji je imao najprljavije metode, a obično su gazde doslovno njima upravljali.
Sjećam se pokojnog Franje Vugrineca, koji mi je bio šef, iako je moj prvi šef bio Zdravko Mustača, onaj koji sada sjedi u Münchenu. Josip Perković je također bio tamo neko vrijeme, kad sam se vratio u Generalnu tajnu službu kontrole informacija, tako da ih sve vrlo dobro poznajem. Franjo Vugrinac nije mogao vidjeti napisano slovo H, nije mogao vidjeti Marka Veselicu kako ide u nedjelju s nedjeljne mise. Nazvao nas je, policajac s Fiatom 1300 došao me pokupiti, pa sam morao ići u Zagreb. Marko Veselica proveo je normalan dan sa svojom obitelji. U njemu je vidio neprijatelja u svakom dijelu svog pokreta.
Ali što je bilo najtragičnije? U 90-ima ovaj Franjo Vugrinac postao je savjetnik novog šefa službe Smiljana Reljića i – Franjo Vugrinac vodio je praktički sve kampanje. Tako se dogodilo ono što je Mark rekao, od tih 850 koji smo bili mi, 750 prešli. To znači: uklonili su zvijezdu, umetnuli šahovnicu i sklopili novi pakt. Od tih 750, vjerujte mi, bilo je pet, šest, sedam posto onih koji su bili za Hrvatsku. Neki od njih do priznanja nisu znali za Hrvatsku. Tada su shvatili da nam Hrvatska nudi egzistenciju još bolju nego u prethodnom režimu, nudi nam novo stanovanje, nudi bolje plaće. Shvatili su da tek sada dolazi vrijeme za njih. Pa tek tada smo bili u stanju da se poguramo. Imali smo zastupnike u rukama, novu zemlju koja je disala kao novorođenče, tako da smo mogli raditi akrobacije,
Danas imate situaciju da trenutnog suradnika, čije ime nikad ne znate, uvijek vode neki ljudi iz obavještajne službe. Danas je lider u nekom sustavu, u pozadini ima svog operativca koji radi za njega da bi napredovao i napredovao. Dakle, danas imate situaciju da svaka pojedinac koja se pojavi na demokratskim izborima, za općinu, grad, ne znam zemlju, ima dramatičnu prednost nad svima koji dolaze sa srcem, voljom, patriotizmom i željom da nešto učine u zemlji. Vjerujem da je to slučaj i s vama, jer se sjećam da je u tim godinama govorilo da je za nas najbolji Franjo, za vas pokojni Drnovšek i Kučan, u Bosni Fikret Abdić, koji je to kasnije prepustio Aliju da bude niži zlatni Slobo i još niži Kiro.
U osnovi, morate znati da ta nit Udbe živi i danas i kad gledam kroz profesionalnu prizmu, vidim da se kod nas i u posljednje vrijeme čujem da s vama sve više jačaju. Što je više njih na vlasti, veći im je i prostor. Ljudi više ne znaju kome vjerovati. Danas imate situaciju kada ti ljudi, koji su u 90-ima bili voljni preuzeti ekonomiju, kulturu, socijalnu, zdravstvenu, obrazovnu nastavu, to i dalje upravljaju i kako vrijeme straha prolazi, postaju sve opušteniji. Kod nas je otprilike slučaj da je 90% novih usluga stvorenih u Hrvatskoj djeca tih starih udbaša. Jednostavno, oni to jednostavno prenose iz generacije u generaciju i to traje neograničeno. Kod nas su možda najbolji primjer Josip Perković i njegov sin Saša, koji su već dva-tri predsjednika zamijenili kao posebnog savjetnika.
Nedavno sam pronašao tekst koji sam napisao prije 16, 17 godina. Napisao sam: “Najjači čovjek u državi je Josip Perković.” Naš je narod morao čekati 16, 17 godina da bi otkrio da je Josip Perković najjači i da su čak htjeli promijeniti Ustav i sve prilagoditi kako ga ne bi izručili Njemačkoj. Dakle, ovaj je set slomljen, danas je toliko jači, jer s kapitalom koji su mu oduzeli postali su naša sudbina. Ako se danas povuku iz neke zemlje, npr. Hrvatsku, bili bismo ekonomski devastirani.
Dakle, Udba je imala plan prije Titove smrti. Ona je povukla novac od tvrtki koje su imale izvan predstavništva, to je bilo negdje oko 10, 15 posto. Kad je Tito umro, proširili su se do kraja, više nije bilo kontrole i puno se više vuklo. Svaka je republika imala svoj fond, vlastite račune s ogromnim svotama novca. I naravno, devedesete su čekale nevjerojatno pripremljene. Kad je započela privatizacija, imali su živi novac. Mogli su se kupiti, ne samo u Sloveniji, Hrvatskoj, mogli su ih kupiti i u Rusiji, bivšoj Saveznoj Republici Njemačkoj, u Češkoj. Oni su postali … Ne moramo se bojati obnoviti novu Jugoslaviju, iako je to nostalgija, oni u srcu nose zvijezdu, njihova djeca također su odgajana da budu bolja zvijezda od svojevrsnog demokratskog poretka. Ali što je najopasnije je da oni upravljaju našim životom u drugom smislu,
Dakle, ovo je opasnost koja nam prijeti, oni su beskompromisni, znaju da mogu učiniti bilo što. Uzeli su medije, mediji su glas svih i tako jednostavno oblikuju javno mnijenje, a drugi ih jednostavno slijede poput ovaca i ne shvaćaju da su odvedeni u pakao i da ćemo generacijski srušiti naciju, vi, vaš, mi naši, jer dopuštamo Udbu, da radi ono što čini. Prodaju nas, ako pratite Plivu u Hrvatskoj, možda sada nije problem što su 3-4 tisuće ljudi izgubili posao, ali oni su prodali farmaceutske pamet, pitanje je kada će doći red na vašu Krku. Prodaju naša brodogradilišta, 10.000 ljudi gubi posao, prodali su našu tradiciju da Hrvat može graditi brodove stoljećima. Nekome postajemo robovi, zahvaljujući činjenici da nema lustracije, zahvaljujući činjenici da nismo jednom rezali, zahvaljujući činjenici da nismo otkrili imena. Znam
Trebali biste znati da je u Hrvatskoj, prema nekim statistikama, u svakoj drugoj obitelji postojao jedan od njih, s razine inspektora za politički kriminal, Udba, Kos i ovo i ono. Znam da bi se i crkva okrenula, jer je i tamo bilo svega. Znam koliko smo se vozikali oko crkve i tako je bilo i s vama. Ali, Bože moj, vjerujem da u ime nekakve budućnosti, u ime spasenja generacije koja dolazi, u ime budućnosti nacije, moramo raditi u tom smjeru i jednom reći: Dosta je !, i prekinuti ovu priču.
Da bih sada odgovorila voditelju na pitanje koje mi je postavila. Napustiti posao je teško, nevjerojatno teško. Stalno vas vuku natrag kad čovjek izađe, opasno je kad hodate, to je poput vezanja konopa oko vrata. Iskoristio sam priliku kako bih javno imenovao ljude koji su me trebali likvidirati, tako da se unaprijed znalo tko će me likvidirati ako želim preživjeti u ovoj priči. Kako otići? To ne možete učiniti ako u vašoj glavi postoji stara komunistička ideologija. O tome sam razgovarao s pokojnim Vojkovcem. Umro je kao komunist. Prije mjesec dana Stipe Mesić oprostio se od njega na grobu riječima: “Počivaj u miru, smrt fašizmu, sloboda naciji”. Stoga nije bilo klika u njihovim glavama da je čovjek Božje biće. I kao komunista vjerovao sam da život teče zemljom i tamo završava.
Ali kad ste u nekim situacijama to doživjeli u ratu, kad provedete neke trenutke kada ustanovite da je netko s vama, netko vas drži za ruku, ovaj anđeo čuvar, ovaj Bog, onda otkrijete da ste dužan slijediti put istine. Postoji izreka: “Kad čovjek traži istinu, traži Boga, bez obzira je li on to znao ili ne.” Držao sam se neke druge fraze da čovjek ne voli grijeh, već voli grešnika. Dogodilo mi se da sam pokojnog kardinala Kuhariča, koga sam godinama i godinama progonio, dobio u zaštitu. Bio sam šef SIS-a u brigadama, gdje je dolazio u posjet, na liniji fronta, a kao načelnik dobivam zadatak da mu se ništa ne dogodi. Pomislila sam u sebe: Pa, Bog stvarno postoji!
Da li razumiješ? Da je bilo tko neželjen, to sam bio ja, morao bih se zatvoriti i staviti u lance. Međutim, ovaj prst Božji daje vam priliku da krenete naprijed, da shvatite da s Bogom možete doći reći cijelu istinu, otići tim ljudima i razgovarati s njima. Oni su sjajni ljudi, oprostili su mi sve jer sam došao humano, dostojanstveno i rekao što radim. To sam isto očekivao od mnogih svojih kolega. Obratio sam im se, neke sam čak vodio sa svećenicima kako bi i oni mogli početi govoriti. Nažalost, moji kolege su ovdje već rekli da je ogroman dio (bilješka o arhivi) uništen 1990-ih, jedan dio je sačuvan na mikrofilmu u Beogradu, jedan dio u privatnim bunkerima, koji se uglavnom koriste za iznudu i prisila. Bilo bi vrlo važno za buduće generacije i budućnost naših zemalja, da ljudi razgovaraju o onome što su učinili, što je učinjeno u ime službe, sustava. Da se ovo više nikada ne ponovi jer je tragično tragična je sudbina koju smo doživjeli.
I iz tih razloga smo Anto i ja krenuli u ovaj projekt. O tome je napisao knjigu, rekao sam mu nekoliko stvari, zatim je i televizija snimila film o toj temi. Dakle, ušli smo u priču radi budućih generacija, radi onih koji nisu za ništa krivi. Jer je tvoja i naša nacija premala da bi dozvolila nekakve stoljetne sporove za praunuke kako bi se međusobno borili za grijehe svojih očeva ili djedova. To je situacija koju pokušavamo izbjeći našim slučajem. Nažalost, malo je ljudi odgovorilo. Što se tiče progonjenih, oni su za to spremni, ali progonitelji o tome ne žele ništa čuti. Nastavljaju ovu seriju, rekao sam jedan primjer, bili smo na TV Slovenija 3 u jednoj emisiji. Dakle, pokušao sam iz prve ruke kako to izgleda u Sloveniji.
U 95, 96, Josip Boljkovac, bivši ministar, pozvao me na sastanak u bar. Došao je, mislim da se on zove Zdenko Roter, Kučanov savjetnik za sigurnost u to vrijeme i još dvije kolege. Pritiskali su mene i mog kolegu da svjedočim protiv Janše. Zbog neke pripreme čete za ratovanje na našim prostorima, zbog pomoći oružjem. Rekao sam im da me ne mogu prisiljavati na to. Svjedočio sam svim tim događajima i mogu reći samo sve najbolje o Janši, on je bio naš spasitelj u to vrijeme. Bili smo u situaciji da smo imali srca i volje, kopali smo rovove, imali oružje, ali nismo imali municije. S druge strane, tukli su se kao ludi i Janša je krenuo prema nama. Dao nam je ono što trebamo, što je vrjednije od krvi, spasivši na taj način mnoge živote. Vidite, spasili smo puno naših. Dopustio je u dogovoru s Paragom da se prva kompanija HOS ovdje priprema s vama, jer nismo imali tu mogućnost. Tvoji specijalci koji su znali na čemu se obučavaju ti dečki. U nekom trenutku preuzeo sam svu tu četu, oni su bili u Kočevskom, u Bosiljevu i to su bili prvi borci koji su otišli u Vukovar, koji su svi pali u vukovarskom ratu, ali su bili obučeni. I sada dolazi momčad koja bi osudila Janšu, to je bio on kad on više nije bio ministar, na osnovu toga što mu je pomogao spasiti živote. Rekao sam im kako to mogu očekivati od mene. Kakav bi čovjek bio kad bi išao protiv takvog čovjeka? Ponudili su mi da sve bude uređeno za mene, da ću imati poseban status, da se neću morati bojati ničega u Sloveniji, jer oni imaju svoj prošireni sustav, jer sam im spomenuo da ne gledam na istok, da gledam na zapad i da mogu ići na zapad kroz Sloveniju. Rekao sam im da će se na kraju Janša vratiti na vlast, a onda su samo odustali.
To je ta nit koju morate presjeći i reći da je dovoljan, čak i za cijenu života! Jučer su me intenzivno liječili kolege, bio sam predmet potjere. Na neki način mi je to odgovaralo jer sam se zabavljao, ali s druge strane, rekao sam sebi da je to dobro jer ga moram što prije poslužiti, ali Bog to sve vidi. Završio sam ovaj ciklus, oni su pokušali likvidaciju i ovo i ono, upao sam u ozbiljne sukobe s Perkovićem, ali uz Božju pomoć čovjek sve to preživi.
Da vam neću oduzeti previše vremena. Ova knjiga koju smo napisali (napomena s Ante Kovačevičem) napisana je uglavnom zbog naše djece – zbog sina Tomislava, Katarine, moje Jelene i unuka. Da se ubuduće neće mrziti jer su očevi bili na različitim stranama, također i zbog druge djece koja su u istoj situaciji. Za istu budućnost, ljepšu, sretniju, bolju za Hrvatsku i Sloveniju.
izvor: Board2014.si
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.