Intervju s Mladen Schwartz za Globus 4 studenog 2004

– Sočeve strane, ako uzmemo njegovu prvu suprugu  i kćerku, nitko nije stradao. Dapače, njegov je brat Micheal čitavo vrijeme NDH nesmetano radio kao predstavnik “Bayera”, a njegov sin, moj bratić Đuro, bio je pilot “Luftwaffe”, i to kao polužidov. kasnije je bio predstavnik “Lufthansa” za Jugoslaviju. Mamini pak roditelji i rođaci završili su u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Sedmero je mojih rođaka nestalo u tim logorima.

– Kako je tada bilo vaše političko uvjerenje, s obzirom na vaše podrijetlo, odgoj i na ono što zastupate danas? (prvo (1) pitanje je isto, odgovor različit,

– Nakon osnovne škole, upisao sam se u realnu gimnaziju, a zatim, 1965., na studij filozofije i psihologije na Beogradskom univerzitetu. Roditelji su bili dobro situirani, pa sam sebi mogao dopustiti luksuz duljega studiranja. Mnogo sam putovao, pisao za mnoge časopise diljem Jugoslavije.

– Kakvo je tada bilo vaše političko uvjerenje, s obzirom na vaše podrijetlo, odgoj i na ono što zastupate danas? (drugo (2) pitanje je isto, odgovor različit,

– U svom djetinstvu sam bio komunist, ali vrlo rano sam postao antikomunist. Doduše, bili su mi s jedne strane bliski Platon i ideja transcendancije, a s druge strane Nietzsche i ideja hijerarhije, razlike među ljudima, aristokracije, elitizma, autoriteta.

– Rase se vrlo razlikuju među sobom, kao, uostalom, i narodi i pojedinci. Ne zastupam rasizam u šovinističkom smislu, tj. da bih neku rasu smatrao manje vrijednom ili nižom. Ja sam oduvijek bio fasciniran Afrikom. Pisao sam o njoj, a često sam oca od svoje pete godine nagovarao da onamo odemo. U emigraciji, u časopisu “Otpor” Maksa Luburića , prije petnaestak godina, izlazila je u nastavcima moja knjiga o Africi. Impresioniran sam Afrikom i danas. Volim pogledati svaki film bilo kojeg žanra s radnjom o Africi, nap. u emigraciji rado sam pratio seriju “Daktari”.

– Ja ne gajim animozitet prema crncima ako su u Afriki. Otprilike sam na pozicijama Haidera, koji je nedavno izjavio da on voli i Hrvate i muslimane i Srbe, ali ne u Austriji. Crnce ja cijenim, fasciniran sam njihovim načinom života, kultovima, folklorom.

– Ha – ha – ha -! Pa to je njegova mladenačka retorika. No, na kraju krajeva, zašto bi se žene raznih rasa zajednički natjecale za izbor najljepše. Pa različiti su kriteriji ljepote u Africi, Aziji ili među bjelcima. Zašto se sve, pa i to, mora ujednačiti? Zašto bi svi trebali biti jednaki? Treba njegovati razlike, koje nam je Bog dao. Zašto bi čitavo čovječanstvo  trebalo živjeti po istim pravilima i na isti način? Humano je svakome dati svoje. To je pravda. A ideologija apstraktne jednakosti guši te spontano i prirodno nastale razlike i one završavaju u teroru. Osim toga, kad već spominjemo razne sajmove ljepote, meni je to ponižavajuće. kad dožemo na vlast, mi ćemo zabraniti izbore ljepotice.

– Ljudi štošta vole. Pa ne možemo dopustiti sve što ljudi volje samo zato što volje.

– Da u Beogradu je taj pokret bio najjači i najdrastičnije je gušen na području bivše Jugoslavije. (Ne bih se s ovim složio. Ja sam tada živio u Parizu i taj događaj mi je iz bliza poznat. Daniel Marc Cohn-Bendit je tada bio student na Sveučilištu Sorbonne-a i on je bio taj koji je pokrenuo te studentske demonstracije koje su zahvatile u Europu pa čak i dalje, a samu Francusku su paralizirale te demonstracije za pet tjedana. Cijela Francuska je bila u štrajku i demonstracijama i čak na rubu građanskog rata. Zahvaljujući političkoj oštrini generala Charles de Gaulle-a, on je nakom pet tjedana uspio smiriti situaciju i povratiti stabilnost Francuskoj i mir među francuzima. Mo. Mile Boban, Otporaš.) na studentske skupove 1968. dolazio s prijateljima, i to obučen što elegantnije, čak s onim lijepim “špacir štokovima”, kako bismo na što jasniji način  očitovali svoj radikalni prezir prema njihovoj plebejskoj revoluciji. Najdenom su u to doba svi bili na “ti”. Nisam vjerovao vlastitim ušima, ali tako su demonstrirali svoju plebejskku jednakost. Nazivali su te svoje ultraljevičarske skupove convention, poput onih iz francuske revolucije. Išlo se prema radikalnom egalitarizmu, radikalnijem crvenom ljevičarenju od onoga što smo dotad imali u Jugoslaviji.