INTERVJU
Marko Grubišić – Moja istina o Anti Barišiću, udbašu koji s Manolićem pokušava ‘rušiti’ Karamarka
Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Marko Grubišić progovorio je u intervjuu za nedjeljni Jutarnji list o istupu Ante Barišića, koji je podržao Manolićeve tvrdnje kako je Karamarko bio doušnik Udbe. Prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua.
Manolićev istup isprovocirao je Grubišića, koji je još početkom 90-tih prozvao samog Barišića zbog postupanja u istražnom postupku. Danas se Grubišić bavi poduzetništvom i magistar je ekonomskih znanosti. Inače, Marko je brat Bore Grubišića, saborskog zastupnika HDSSB-a.
Na pitanje zašto se baš sada odlučio istupiti u medijima i što mu je Ante Barišić učinio pa ga želi diskreditirati, odgovara.
”Želim samo reći istinu o tome što mi je Udba učinila 80-tih godina, predvođena u mom slučaju upravo Antom Barišićem, koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono što mi je Barišić radio najbolje sam opisao 1991. godine u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje Tuđmana, nakon što ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam mu sljedeće: “Gospodin Barišić jedan je od isljednika, tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao ‘Lašćinski proces’, nazvan akcija ‘Namještaj’, 1982/1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićevog isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. ‘španjolkama’) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi njemu željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem istog na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u NAMI i sl.), i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku Tuđmanu.”
Dodaje kako je to bilo vrijeme afere sa snimkama Martina Špegelja, a na televiziji su jedno večer gostovali Slaven Letica, Lerotić i upravo Barišić.
”Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvorske kazne, odslužio sam dvije i pol godine, i nakon svega opet ugledam Barišića, koji se u toj emisiji predstavio kao dušebrižnik za Hrvatsku, nisam mogao vjerovati svojim očima. Čovjek koji me do prije par godina držao na detektorima doručak, ručak i večeru, ne bi li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli Barišić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević. Čula su se zvona s Katedrale, a Barišić mi je rekao: “Vidiš gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti”. Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu, i to ga je toliko iznerviralo da me baš tu večer Barišić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. ‘španjolkama’ koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga par godina kasnije u ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske, u međuvremenu ga je i Tuđman postavio za savjetnika. To ne da me iznerviralo, nego sam se pitao zna li naš predsjednik koga uopće ima iza leđa?! Jer što je sve taj čovjek radio meni, a kasnije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću, Mirni Sunić. Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim tu pismenu izjavu koju je Tuđman pokazao Barišiću te zatražio njegovo očitovanje. Doznao sam kasnije da mu je Barišić odgovorio da sam dobar prijatelj sa Vladom Gotovcem, Ivanom Gabelicom, Markom Veselicom, Paragom i Antom Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim “podrivati u instituciju predsjednika i HDZ-a”. No, Tuđman to nije prihvatio te je Barišić ubrzo smijenjen”.
Grubišić je prepričao kako je nastao proces ‘Lašćina’, odnosno akcija Namještaj.
”Krajem 1982. godine, kad sam bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Živio sam u studentskom domu na Lašćini. Bilo je to vrijeme nestašica, redukcija i buđenja nacionalnog zanosa. Osobno sam se izjašnjavao kao Hrvat, išao sam u crkvu i nosio Dinamov dres. U studentskom domu stvorila se ekipa nas koji smo odlazili nedjeljom u crkvu, na utakmice pa i Stepincu na mise zadušnice, no nismo imali nikakve namjere političkog udruživanja, niti planirali političku akciju, a kamoli postavljanje bombe, što su mi u tom procesu kasnije željeli imputirati. Povod za njihovu akciju bila je zapravo izborna konferencija u studentskom domu u kojem nismo htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirao Savez komunista iz doma, već smo predložili vlastite kandidate koji nisu bili komunisti. I nedugo poslije toga na rođendanu jedne kolegice, kao i na stotinama drugih rođendana, pjevale su se pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita, što su iskoristili kao razlog za prikazivanje nacionalizma.”
Dodaje kako su uhapšeni 11. studenog 1982. godine u 4:30 sati, kad su specijalci s psima i 30 vozila opkolili studentski dom.
”Mislio sam da traže nekog ozbiljnog zločinca, ali ispalo je kasnije da sam to bio ja, poslužili su se sa mnom i cimerom Sušcem, također iz Hercegovine. Zadržali su me isprva deset dana, i to zbog prekršaja jer nisam bio prijavljen u domu. No, ponovno sam priveden 16. prosinca iste godine, a istraga je trajala više od četiri mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam postavio bombu u Namu. Istodobno je kroz medije kreiran taj „slučaj Lašćina“, pričali su mi da su se kolporteri sa trga vikali: “Pronađen Marko Grubišić! Uhićeni studenti na Lašćini!”…Zamislite pronađen, a živio sam pet godina na Lašćini. Osuđen sam na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima. Kakav apsurd. Pustili su me nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske, možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30-tak kilometara od Niša.”
Na pitanje radi li ovo da bi obranio šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, odgovara niječno.
”Karamarka uopće ne poznajem. Znam Smiljana Reljića, koji je također živio u studentskom domu na Lašćini, no Karamarka nikad nisam upoznao niti znam nešto o njegovom karijernom put. No, kad sam vidio da čovjek poput Barišića drugima drži prodike, osjetio sam se odgovornim reći istinu tko je zapravo Ante Barišić. Zamislite čovjek koji u Službi državne sigurnosti bio zadužen za kler, a kasnije sam doznao da je njegova rođena sestra navodno bila časna sestra”.
Komentirajući potrebu lustracije u Hrvatskoj, ističe kako je prošlo 25 godina otkako imamo državu, a da ni jedna vlast nije učinila ništa po tom pitanju.
”Žalosno je da 2015. godine pričam, isto što sam govorio 1991. godine. Činjenica je, koliko mi je poznato, da se samo jedan od bivših djelatnika jugoslavenske tajne službe javno ispričao, iskreno zatražio oprost, naročito od nas političkih zatvorenika koje je uhodio, a pred biskupom Vladom Košićem se i pokajao za kakvu je nečasnu službu radio, a zove se Željko Kekić. Da je bilo više takvih primjera danas lustracija ne bi bila potrebna, no ostala je tužna činjenica da je od od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 početkom 90-tih prešlo u nove hrvatske službe koji su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama društva, gospodarstva, politike…Zato nemam dvojbi o potrebi lustracije, jer ništa dobro na tako nemoralnom temelju ne može nastati. Lustraciju ne gledam kroz politički svjetonazor, ni kao lov na ljude drugačijeg političkog svjetonazora, nego je smatram potrebnom samo za one koji su u ime održanja komunističkog režima činili zločine nad čovjekom.”
Prilažem jedan komentar sa Kamenjara na ovaj intervju…
Bravo rodijače Marko grubišić! Možda ti i ne znaš da smo rodijaci, jer se nikada nismo vidjeli. Mama ti je rođena u istoj kući gdje sam i ja rođen. Tvojem ćaći Frani je bio kršteni kum moj otac petar Boban, zvani Gabrić.
Ti prolaziš godine 1982. kroz kalvarijske muke u Zagrebu za Hrvatsku, a ja iste godine prolazim kroz iste muke i patnje – s razlikom tom da me nisu mučili i tukli kao tebe – u Ameriki i nihovim zatvorima, uvijek za iste ideale, našu dragu Hrvatsku.
Da, dragi moj rodijače, to ti je tako, po onoj poznatoj Maksa Luburića:
“RECI ISTINI I RAZBIŠE TI GLAVU”. http://sipovaca-portal.blogspot.com/2017/04/govor-ljubusaka-generala-vjekoslava.html Tko želi nešto više znati o ovoj izreki, neka samo klikni na tu rečenicu i s užitkom čita. Ja sam te podatke toj gospodjici poslao za 40tu obljetnicu pogibije hrvatskog genijalnog vojničkog zapovjednika Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA.
PoZDrav rodijače Marko od Milana Gabrića sa CROATIA RANCH-a iz Texas-a.
Sent: Friday, January 2, 2015 1:41 AM
To: zutrovac@gmail.com>
Subject: PoZDra sa Croatia Ranch prijatelju Žarki – Nova Godina 2015.
Bog! dragi prijatelju,
Evo mene opet. Priloženo ćeš potpunama razumijeti. Što nisi prije znao, priloženo će ti pomoći popuniti prazninu. Ako smatraš da bi ovo moglo zanimati čitatelje, ti ga stavi na nšu stranicu.
Iskreni pozdravi.
Bog! Stric Mile.
From: froate@hotmail.com
To: žutrovac@gmail.com; froate@hotmail.com
Subject: PoZDrav mojem dragom Žarki – Nova Godina 2015.
Date: Fri, 2 Jan 2015 01:34:53 +00
Mjesna zajednica Sovići Donji: Pozdrav sa Croatia Ranch iz TexasaBog! dragi moj Žarko, Ukratko. Imali smo jako i vrlo ugodno vrijeme sinoć u mojoj kući. Bilo nas je oko 30, pola i pola Hrvata i Amerikanaca. Neki su ostali i do 3 sata jutro. Danas smo se odmarali, supruga i ja, te čistili i stvari stavljali na svoja mjesta. Nešto ti prilažem što sam slučajno pronašao u mojoj staroj ostavština na računalu. Tražio sam nešto i naletih nao ovo što ti prilažem. Ja sam tada ima moj e-mail adresu na ime mojeg pok. djeda Gabro Boban, nadimak Vuškin. Radi se da je moj susjed Ivan, Iko Boban – kojeg ja ne znam a znam čiji je – bio u to vrijeme predsjednik Mjestne Zajednice Sovići Donji. Kao takov pokrenuo je u ime Mjestne Zajednice internetsku stranicu Mjestne Zajednice Sovići Donji. On mi je čak pomogao da se učlanim. Tada sam ja počeo pisati i sve malo po malo čitatelji se počeli interesirati za moje opise, a neki su čak zahtijevali da mi pišem kao i zašto sam ja morao uteći iz Bobanove Drage. kako je moj slučaj bio krvatsko/nacionalne prirode povezano sa politikom, ja sam počeo iznositi jednu vrstu uspomena života, rada i tegoba žitelja sela Bobanove Drage. Moja stranica se je zvala “IZ MILANOVE TORBE”. Mislim da sam imao nekih 89 opisa sve dok ovo pismo koje ti prilažem nije došlo. Pročitaj i moj odgovor, pa ćeti mnogo stvari biti jasnije. To je bilo ima tome upravo pet (5) godina, tj. kada je Josipović preuzeo vrhovnu političku vlast RH. Iskreni poZDravi. Bog Stric Mile. |
|
||||||||||
G. Vuskic |
Fri, Jan 22, 2010 at 3:10 PM |
| To: Sovici Donji <webmaster@sovicidonji.com> | |
|
Dragi moj prijatelju Ivane, Nema problema. Za tvoju informaciju ja sam staroga kova Hrvat. Sa starijima kopajući na njivi, radeći težačke poslove od najmladjih dana moga djetinskog života, svašta sam od starijih čuo i svašta sam vidio, a mnoge dogodovštine i doživio i proživio. Kada bih ja samo tome pisao, morao bih zalaziti u neku – bilo lijevu bilo desnu – ideologiju koje, navodno tebi smetaju. Jer, istini za volju, zbog tih, nazovimo ih ideologija, ja sam bio žrtva te lijeve ideologije, tukao se sa milicionerima koji su čuvali tu lijevu ideologiju po Bobanovoj Dragi i pred Maćanovom gostionicom u Grudama. Opet istini za volju zbog jedne od tih tuča koja se je dogodila na Petrovdan pred starom Rapišića kućom, kada smo, sada pok. Ante Grubišić, Lukin i ja zapjevali na derneku, koji se je protezao od Joze Kajića kuće, dakle od ćuprije, pa sve do Smrdelja, to jest Potkrajske ulice, pjesmu: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Tu su bila tri (3) milicionera, jedan po imenu Đuro od Mostara, jedan Milan Šorman od Bijelog Polja i jedan Hasan od Bugojna. Đuro je bio, kako su ga zvali “Komandir” a mi bi hrvatski rekli “Zapovjednik” i on je mene napao. Ja sam izvadio nož i počeo se braniti. Tada je skočio Jerko Boban, Gluvo, i njegov brat Jerko Boban, Tuka, u našu obranu. Još mi uvijek zuji u ušima kada je Gluvo rekao: “Ovo nije 1945. godina da nas možete odvoditi po noći i ubijati kako ste ubili Ivana Boban, Cokovića i druge iza Bogutovih kuća, a Juru Boban, Kurilja, Šopov brat, kojeg su ubili u Lipovicima početkom listopada 1945. Ovo je Bobanova Draga i da li vi znate gdje se vi nalazite. Tada je uskočio i Vlado Boban, Rapišića, i mislim, nisam siguran, tvoj rodjak Jerko Boban, Galin. Oni su bili u komunističkoj partiji pa su mogli malo utjecati i na miliciju. Stvar se je riješila bez krvi, što je najvažnije bilo. Ali, sutra, u suboti, 30 lipnja 1956. godine, ja sam okopavao duhan sa ćaćom Petrom u Potkraju. Oko 10 sati ujutro evo milicionera Hasana, izvadi iz rukava njegova vojničkog šinjela pozivnicu za mene u kojoj stoji da me mora sprovesti u stanicu “Narodne Milicije” u Soviće, koja se je tada nalazila odmah uz onaj kolovoz iza Sulića kuće koji vodi gore do “pišaka”, tj izvora. Ja sam Hasanu rekao da ja neću ići sa njim da me on kroz selo sprovodi kao jednog lopova. Ja znam gdje je stanica milicije i ja ću sam tamo doći. On, Hasan, je meni povjerovao i pustio me na miru da ja sam cestom dođem u stanicu milicije. Kada je on otišao, meni moj otac govori: ” Moj sinko, za tebe nema više života ovdje. Iđi kud god hoćeš, samo ne na Istok. Tamo je komunizam. Iđi na zapad, bit će ti bolje. Tako je i bilo. Ja umjesto u Soviće kod milicije, ja put pod noge i u nepoznato. Iz Mostara idjem za Sarajevo i u vlaku sretnem Rajku Boban, Barišina, momak idje u vojsku. Nikada ga više nisam vidio. On za JNA a ja u Sloveniju odakle sam kasnije otišao u emigraciju. Eto, dragi moj prijatelju Ivane. Možda ćeš sada reči zašto ti sve ovo govorim a mi se i ne poznajemo. Ne trebamo se mi poznavati, ali možemo slično osjećati, barem u onim stvarima koje su nam zajedničke. Pitaj Ćipu (Stjepan Boban) Petrova, Bokera. Mnoge stvari ti može on mnnogo toga reći, jer je bio u dobrovoljčkim postrojbama HOS-a NDH i bio zarobljen, mislim kod Zidanog Mosta. A onog puta kada nas prirodnim procesima Bog pozove, sve će biti kasno, jer mrtva usta ne govore. Tako ti je i sa mnom. Čuo sam toga mnogo, proživo sam toga mnogo, dani odlaze a vrijeme prolazi, mrtva usta ne govore a ja nebih želio sa sobom ništa u grob odnijeti. Zato sam slao što sam slao. Zato sam pisao što sam pisao. Sada vidim da se je politička klima – ne samo -promijenila, nego povratila u ona doba kada se nije smijelo iznositi ništa iz prošlosti, tako da “narodne vlasti” mogu držati pod kontrolom jadno pučanstvo, koje na njihov mig mora samo klimati glavom. Ivane, nemoj mi zamjeriti što sam se malo oduljio. Kako bi ti znao za neke stvari ako ti ih ja ne kažem. I sami moj e-mail:trup1959@gmail.com ima svoju svrhu. Te godine sam položio u Parizu Ustašku prisegu i pristupio u: “T”ajni, “R”evolucionarni,
Ivane, uljudno te molim, ne radi mene koliko radi naše Bobanove Drage i njenih nadolazećih naraštaja, da se krene s mrtve točke, potrebno je da ja iznosim što je bilo a nije se smijelo o tome pisati ni govoriti. Stranica je više nego dobra. Ja neke stvari i bez tvojeg znanja šaljem dalje i publicirane su. Ljudi ih čitaju. Upravo jutros sam dobio email od jednog prijatelj iz Francuske koji mi se zahvaljuje na tim bogatim informacijama. Dakle, neograničimo se samo na lokalno područje. Raznolikost i mozajik će zainteresirati publiku, tj. javnost. Ja sam spreman i obećajem da ću se držati pravila portala. Mislim ti i ja uz druge možemo mnogo napraviti. Ja sam prošle godine pisao na portalu Alagovac kojeg je uredjivao jedan Barni. Javili su se (po)neki i čestitali mi da je stranica oživila od kako ja pišem. Ne znam da li si ti upoznat sa tom stranicom. Vrlo je interesantna. Ako smatraš da će i ovo pismo koje ja tebi pišem biti korisno iznijeti u forumu kao sjećanje iz prošlosti, naravno da se malo izmjeni, onda ga stavi, tako da i drugi znaju da ova stranica nije začaurena sama u sebe, već da je spremna raširiti i otvoriti svoje stranice za svakoga. U tu svrhu te pozdravljam u nadi da ćemo se češće dopisivati i izmjenjivati misli za našu zajedničku i hrvatsku stvar. Kad ti srce rekne da vjeruješ tvom susjedu i prijatelju, javi mi se.
Bog! Milan Boban, Gabrića.
|
|
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.