Drugi Hrvatski iseljenički kongres najavljen je od 1. do 3. srpnja u Šibeniku. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Soptom, direktorom i idejnim začetnikom skupa koji iseljenici očekuju s nestrpljenjem

Zašto organizirate Hrvatski iseljenički kongres?

Mogao bih navesti tisuću i jedan razlog za to, no izdvojit ću samo one najvažnije. U prvom redu, da po ne znam koji put od proglašenja hrvatske neovisnosti ukažemo našoj široj javnosti, a iznad svega državnom vrhu, na ogroman iseljenički potencijal. I to ne samo u materijalnom pogledu, što se nažalost u domovini stalno potencira i stavlja na prvo mjesto. Hrvatsko iseljeništvo raspolaže s velikim znanstvenim, kulturnim i sportskim vrijednostima. Mišljenja sam da u njemu imamo snažnu bazu za razvoj jakih lobija diljem svijeta.

Kongres organiziramo kako bi što bolje upoznali i informirali hrvatsku javnost o bogatoj povijesti naših iseljenika, njihovim dostignućima, ali iznad svega stogodišnjem doprinosu domovini. Stalno moramo imati na umu da su naši ljudi diljem svijeta jedini iskreni prijatelji Hrvatske.

Što se događalo u međuvremenu, nakon završetka prvog kongresa?

Po završetku zagrebačkog kongresa na kojem je održano 140 predavanja sa 182 sudionika donijeli smo Rezoluciju u kojoj našoj Vladi predlažemo osnivanje Ministarstva iseljeništva, izmjenu skupnih zakona koji su protivni hrvatskim ustavnim obvezama prema iseljeništvu, ali i svojim razvojnim interesima.

Također, iznijeli smo i prijedloge poput potrebe uključivanja iseljeništva u hrvatski medijski prostor. Drago mi je što je ta točka potaknula vaše novine na pokretanje posebne redakcije koja se bavi samo Hrvatima izvan domovine. I pored činjenice da naši zahtjevi iz Rezolucije nisu službeno prihvaćeni od vlasti i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, ipak mnogi sudionici prvog kongresa dijele mišljenje da smo doprinijeli ozbiljnijem pisanju o temama vezanima uz iseljeništvo.

Što nas očekuje na ovogodišnjem skupu u Šibeniku?

Zadivljujući broj sudionika koji će između ostalog govoriti o današnjim procesima u hrvatskim iseljeničkim zajednicama. U Europi, Australiji i Kanadi došlo je do promjene generacija. Zbog tog procesa, pripadnici druge generacije postali su glasnogovornici hrvatskih zajednica, čiji se pogledi i ideje, a iznad svega osjećaji prema domovini, drastično razlikuju od pogleda njihovih roditelja. Hrvatska će morati pronaći način kako ostvariti dijalog s njima.

Slijedom toga, na kongresu će se voditi rasprava o mogućnostima suradnje iseljeništva s domovinom.

Dvojno oporezivanje, poteškoće s dobivanjem državljanstva, veliki otpor poduzetnicima iz hrvatskog iseljeništva, njihova politička prava kao i potreba da sudjeluju u demografskim promjenama. Organizirat ćemo i panele na kojima će se govoriti o našoj kulturi u iseljeništvu.

Koliko posjetitelja je najavilo svoj dolazak, iz kojih zemalja i kakvih profila?

Više od 200 posjetitelja iz deset zemalja svijeta. Ogroman broj doktora znanosti i sveučilišnih profesora. Imamo dosta povratnika koji će govoriti o svom iskustvu poslovanja u Hrvatskoj. Važno je istaknuti da će na jednom panelu sudionici biti uglavnom pripadnici druge generacije koji su rođeni u Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama – oni su se doselili u Hrvatsku i ovdje posluju vrlo uspješno.

Stalno ističete ekonomsku snagu naših ljudi. Mislite li da su hrvatski iseljenici izgubili povjerenje u svoju domovinu. I ako jesu, može li se ono i kako vratiti?

Apsolutno su ga izgubili. No zbog njihove ljubavi i osjećaja prema domovini, uvjeren sam da se povjerenje može i mora vratiti, ali ne preko noći. To će biti mukotrpan i težak, no u svakom pogledu isplativ put, ako državni vrh iskreno odluči ići u tom smjeru.

Hrvatski iseljenici ovaj put neće biti zadovoljni jeftinom retorikom baziranoj na poticanju domoljubnih osjećaja. Oni čekaju i očekuju poteze hrvatske Vlade, u prvom redu promjenu poduzetničke klime, beneficije za njihova ulaganja i konkretne projekte.

Koje su razlike između prve generacije iseljenika i četvrte ili pete? Je li realno od mlađih očekivati isti žar kao što su ga imali njihovi preci, odnosno ostvarenje snova o povratku?

Te razlike su velike, međutim one se ništa ili malo razlikuju od generacijskih razlika koje postoje u redovima židovskih, talijanskih, portugalskih i nekih drugih nacija. Pripadnici prve generacije Hrvata imali su trnovit životni put. Uglavnom su završili u izbjegličkim logorima odakle su otišli u Južnu ili Sjevernu Ameriku te Australiju. Manje ih je ostalo u Europi.

U novim sredinama bez poznavanja jezika, često puta izloženi otvorenoj diskriminaciji, njihov glavni prioritet bio je opstati i sačuvati obitelj. Radeći u većini slučajeva najteže poslove, nikad nisu zaboravili svoje hrvatstvo i domovinu. Svojim radom i materijalnim doprinosom, uz osnivanje raznih političkih organizacija, izgradili su domove i crkve koji su postali središta života hrvatskih zajednica.

Nastojali su i svojoj djeci omogućiti školovanje na raznim sveučilištima. Za razliku od svojih roditelja koji su osjećajno i emotivno više vezani uz domovinu i “stari kraj”, druga generacija je pragmatičnija. Svjesni svog identiteta i porijekla, mnogi od njih školovani su u duhu baziranom na individualizmu i materijalnoj koristi kako bi ostvarili svoje ambicije i životne planove u Hrvatskoj. Ovo nije ništa negativno, dapače, ono može biti pozitivno ako domovina to zna prepoznati i iskoristiti potencijal druge i treće generacije koji joj stoji na raspolaganju.

Koji su Vam partneri u projektu i jeste li uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju?

U prvom redu Grad Šibenik sa svojim institucijama, Hrvatska inozemna pastva, Centar za kulturu i informacije Maksimir, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Institut Ivo Pilar, Institut za migracije i narodnosti, Hrvatski studiji, Hrvatski državni arhiv, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska matica iseljenika…

Želim svakako istaknuti kako smo dobili veliko priznanje jer je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odmah prihvatila naš zahtjev da bude službeni pokrovitelj kongresa.

Također, nedavnim imenovanjem Zvonka Milasa na čelo Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, i ta institucija je prihvatila suorganizaciju skupa.

Želim istaknuti veliku podršku i razumijevanje brojnih hrvatskih medija. Što se tiče zatvaranja financijske konstrukcije, uvjereni smo da iza sebe nećemo ostaviti nikakve dugove.

Kako dugoročno vidite poveznicu naših ljudi izvan domovine s Hrvatskom? Imate razne ideje…

Moja teza je da se 90 posto hrvatskih iseljenika nikad neće zauvijek vratiti u domovinu. Prema tome, moramo prestati živjeti u iluziji i sanjati o masovnom povratku, ali to ne znači da nema načina za uspostavljanje kvalitetnijeg i djelotvornijeg odnosa.

Moramo se pitati kakva je suradnja Hrvatske gospodarske komore ili nekih naših ministarstava s hrvatskim poduzetnicima u svijetu, pogotovo u Europi. Ako u Njemačkoj postoji nekoliko tisuća restorana čiji su vlasnici naši ljudi, postavlja se pitanje je li mogućnost poslovne suradnje s domovinom iskorištena.

Što smo učinili na planu pokretanja lobija diljem svijeta s kojima bi mogli iskoristiti potencijal, znanje i poslovno iskustvo, a iznad svega veze druge generacije hrvatskih iseljenika?

Kada bi dobili izvještaje iz naših diplomatskih predstavništava o njihovoj kulturnoj aktivnošću, uvjeren sam da bi svi bili šokirani ili u najmanju ruku razočarani takvim radom.

Postavlje se pitanje nastoje li naši diplomati uspostaviti suradnju s hrvatskim zajednicama, osmisliti i organizirati festival hrvatskog filma s prijevodima na engleski, francuski ili njemački jezik.

Spomenuo sam velik broj restorana u vlasništvu Hrvata. Zar Hrvatska turistička zajednica ne bi u suradnji s njima mogla organizirati mjesec hrvatske gastronomije u Stuttgartu, Frankfurtu ili Berlinu? U sklopu ovakve manifestacije mogli bi se organizirati koncerti ozbiljne glazbe ili folklornog ansambla Lado.

Zar nije žalosno što neki naši ljudi prodaju svoje nekretnine na otocima da bi kupili apartman u Floridi? Ne želim zvučati kao zadrti i primitivni nacionalist, ali neusporedivo je uspoređivati ove dvije lokacije.

Takav primjer potvrđuje da bi se odgovorni u državi trebali zamisliti, a iznad svega osmisliti plan kako privući iseljenike na kupovanje nekretnina, ne samo na moru, nego i u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Za kraj, gotovo cijeli svoj život ste, sa svih strana, posvetili hrvatskom iseljeništvu. Kako je živjeti izvan domovine, a kako u Lijepoj Našoj?

Moje životno iskustvo u Kanadi uglavnom je bilo više nego pozitivno. Da se nisam bavio hrvatskom problematikom, najvjerojatnije bi bilo još bolje. Svakako činjenica što je majka bila sa mnom olakšava život i na jedan način ublažava nostalgiju za rodnim zavičajem i prijateljima.

Međutim, takav način života podijeli čovjeka. Iako je Kanada najbolja zemlja na svijetu za nove useljenike, ako se ne bave politikom uperenom protiv sustava države iz koje su došli, kvaliteta života u Hrvatskoj općenito je bolja.

komentar: