U uvodu za ovaj interview piše:-  Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda. On je zajedno s Antom Pavelićem sudjelovao u ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra I. 1934. godine.  A onda je nestao.

Antonio Pitamitz  uspio ga je kratko prije njegove smrti 1990. g. pronaći i s njime održati interview – prvi poslije atentata.  – On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Bio je posljednji vođa Vnutrašnje Makedonske Revolucionarne Organizacije (VMRO)  jednoga od najjačih oslobodilačkih pokreta na Balkanu, koji je od 1893. vodio borbu Makedonaca ( makedonskih Bugara) protiv Turaka, a poslije 1913. protiv Srba koji su poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. Makedoniju oteli Bugarima i u njoj uzpostavili srbski način vladanja nasilja i okrutnosti.

U Makedoniji VMRO je imao visoku podržku pučanstva dok su njegove operativne baze bile u Bugarskoj gdje je bio toliko jak da je 1920-ih takorekuć uživao status “države u državi”, sa svojim agentima u birokraciji, vojsci i državnoj upravi. U Srbiji je bio smatran kriminalcem nu probugarski Makedonci su ga smatrali braniteljem od srbske dominacije, a u Bugarskoj je smatran domoljubom.

Jednom negdje 1920-ih kad je pod pritiskom nekih političara bugarsko pravosuđe razmatralo mogućnost da  mu se (u odsutnosti) sudi radi tobožnjeg terorizma dvije stotine odvjetnika se spontano javilo da će ga bezplatno braniti – i sudstvo je uztuknulo.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionaraca, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma, često puta u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku.

Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. (Strah, nasilje, mo. Otporaš.) Ništa nije bilo “verboten”, (zabranjeno, mo. Otporaš.) uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg  je u Marseille-u u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša “posuđen”  Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hrvatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista (Puniša Račić, mo.) povezanog s kraljevim dvorom. Ranjen od strane francuske policije i linčovan od razjarene publike Mihalovljev agent je svoj identited odnio sa sobom u svoj grob. Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao, bio korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseille-ski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog. U polemiku je sad upletena i fašistička Italija i Hortijeva Mađarska, gdje su ustaše imali svoje logore za izvježbavanje.

A dogodilo se da je baš u momentu kad je atentat izvršen Mussolini pokušavao ponovno uzpostaviti prijateljske odnose s Francuskom (saveznikom Jugoslavije), a Hitlerova sjena je također sizala sve do Marseille-a. Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost.

Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli. Mihailov je ovaj prvi interview poslije atentata u Marseillesu dao ekskluzivno za “Storia Illustratu”.

Sada 93 godine star, priviknut na život konspiracije, on je kao izkusni revolucionarac, što je i bio,  na lagan način, izmjenično između polupriznanja i upornih tvrdnji, odgovarao na sva pitanja – .

P.)  Gospodine Mihailov, počmimo s Marseille-skim napadajem. Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

O.)  Njegov točan identitet je objavila bugarska policija, a taj je bio Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski.  Za mene i naše ostale kompanjone on je bio samo “Vlado”

P.)  Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je “koordinirani ugovor akcije”, anti-srbski i anti-jugoslavenski.  Kad ste vi Paveliću “posudili” Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

O.)   Pisani ugovor za zajedničku borbu Hrvata i Makedonaca nije nikad postojao.  Ali, postojalo je i još postoji isto stanje obrane i napadaja protiv srbskih nedjela i makinacija na račun Hrvata i Bugara u Makedoniji. Samoobrana je silan instinkt. Kad su Srbi u njihovom parlamentu usrijelili hrvatske poslanike,  par dana kasnije  Ante Pavelić je, kao po instinktu, došao kod mene kao gost makedonskih izbjeglica u Sofiji i bio istnito prijateljski primljen. Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt. Morate razumjeti, Pavelić nije ušao u sporazum s VMRO nego s legalnim Makedonskim Narodnim Odborom u kojem su bili i važni ljudi iz bugarskog parlamenta.

P.)  Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

O.) Černozemski je bio stavljen na razpolaganje Paveliću i Hrvatima za bilo kakvu aktivnost protiv Jugoslavije, svakako u granicama zajedničke borbe za oslobođenje naših naroda iz kandža Beograda. Kralj Aleksandar bio je jedan od tih ciljeva. (Prilažem sliku Vlade Černozemskog i srpskog kralja Aleksandra, mo. Mile Boban, Otporaš.)

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

O.) Između mene i Pavelića nije bilo specifičnih razgovora o atentatu. Ali za nas je bio naravan zaključak da Aleksandar treba završiti onako kako je završio.