INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (7) kraj.
PITANJE:
Kako uopće vidite šanse, izglede za to, da se u doglednoj budućnosti konačno obnovi suverena hrvatska državnost? Što ovaj proces olakšava, i što mu možda stoji na putu?
ODGOVOR:
Prilika da u doglednoj budućnosti obnovimo suverenu hrvatsku državu nije nikada bila povoljnija nego je to danas, Ako saberemo sve propuste, pogreške, krive poteze i promašene prilike u prošlosti, zaključit ćemo da smo najviše mi sami sebi krivi i neprilike stvarali. Ako to isto budemo činili i kopirali pogreške iz prošlosti, značit će da ništa od svega nismo naučili i da ćemo opet sami biti na putu.
kako sam ranije rekao da vjerujem hrvatskom narodu i vjerujem da su ideološke i ine razlike kod Hrvata većim djelom prebrodene, a ono malo tragova što ostaje trebamo što prije i trijezno i sa stajališta hrvatstva riješavati a ne sa ideološko/političkog, kao što je to bio slučaj u prošlosti, bojim se reći kojeg se i danas (po)neki grčevito drže. To se neće moći postići preko noći, ali zato moramo pružiti potrebne preduvjete za suradnju, razumijevanje i povjerenje. Sve se to primjećuje na obzorju naše današnje hrvatske stvarnosti i može se ustanoviti da nama mnoge stvari idju u prilog.
Ali svakako se mora uzeti u obzir jedna druga činjenica koja se nama Hrvatima nameće, a ta je da nas se baci između ruskih kaćuša i beogradsko/jugoslavenskih tenkova i bajuneta, kako bi se svijet uvjerilo da Hrvati ginu za obranu Jugoslavije. Beogradska čaršija na tome radi i ako uspije to ostvariti, onda su sva naša dokazivanja uzaludna da smo idejno i državotvorno protiv svake Jugoslavije. To govorim zato što se mnogi Hrvati danas, kako u tuzemstvu tako isto i u inozemstvu, s uvjerenjem ili ne, izjašnjuju Jugoslavenima. To su upravi ti Hrvati na koje naš neprijatelj, a to je Jugoslavija uveliko računa. Zato je na nama više nego dvojstruka dužnost prikalemiti ove Hrvate iz jugoslavenstva u hrvatstvo. Na tome HNO radi i u programu HNO nema podijele medju Hrvatima. To su najbolje uočili djeca i sinovi i Ustaša i partizana, a među njima je bio i partizaski sin Miro Barešić.
Što bi nama uistinu olakšalo proces je to da hrvatski narod nastupi jedinstveno, u domovini i u emigraciji, bez obzira na neke male, neznačajne sitnice i razlike. nastupiti jedinstveno neće biti teško ako se bude narodu govorila istina i iskreno ga se izvješćavalo šta mu prijeti s jedne a šta s druge strane. Ako se narod bude zavaravalo raznim ideologijama, moglo se desiti da nadolazeći hrvatski naraštaji preuzmu u svoje ruke naš stijeg borbe i na svoja ledja preuzme narodnu odgovornost, bez priznavanja ikakovih poraza, predaje i legimiteta iz prošlosti, nego se udružiti sa snagama koje budu na terenu i na raspolaganju, na koje se može računati u podne i u pola noći. To bi mogao biti taj olakšavajući proces koji bi mogao amnestirati sve političke zatvorenike, pa čak i one koji su se prevarom i prevareni borili protiv vlastite, ako ju oni nisu smatrali svojom, države hrvatske, sve u prevarenim nadama da će im biti bolje i lakiše.
Moglo bi se desiti i to da mnogi na visokim položajima, službenici jugoslavenskog režima i razni činovnici državnog amarata i dalje ostanu na raznim mjestima, kako bi im još lakiše bilo proizvesti hrvatsku narodnu revoluciju. To bi se moglo proglasiti opće-hrvatskom garancijom za preuzimanje vlasti u hrvatsko-državotvorne ruke.
PITANJE:
Gospodine Boban, Vaše se političko odvijanje dobrim dijelom odvijalo u znaku riječi i djela Vjekoslava Viteza Maksa Luburića, utemeljitelja HNOtpora. Hoćete li nam na koncu opisati taj Vaš vlastit razvoj, utjecaj koji je na Vas izvršio general Luburić, te napokon i samu osobu ovoga kontroverznog, neobičnog i nadasve značajnog čovjeka?
ODGOVOR:
Vrlo rado, kako ne. Ja sam u članku “ZAŠTO SAM LČAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA” objavljen u HT iz Australije u lipnju ove godine i u časopisu Otpor djelomično odgovorio na sva ova pitanja. (Tko želi pročitati taj članak, neka samo klikne na gore navedeni naslov. Pročitavši taj članak mnogima će mnoge stvari biti jesnije. Nadodano 4.3.2017. Mo. Otporaš.)
Nastojat ću sada nešto dopuniti.
Hrvatskog generala Vjekoslava Luburića nisam nikada u životu vidio. Dok nisam osobno u Parizu počeo čitati njegove članke u “Drinama” i novini “Obrana” imao sam o njemu nepovoljno mišljenje kao i mnogi drugi koji su neprijateljsku crnu legendu o njemu uzeli kao gotovu činjenicu. Vidite gospodne Schartz, ja sam rekao “nepovoljno mišljenje”, dok mnogi drugi izgovaraju i govore o generalu Luburiću “negativno mišljenje”, što ja smatram da je to nepravilno i da tu ima jedna velika razlika u definiciji riječi “nepovoljno” i “negativno”. Takodjer je uzrok tome što nisam imao izgradjenu ideju, nego sam se služio tudjim idejama, koje su često puta bile jednosmjerne bez ikakovih vrsta čamaca za spašavanje. Tako sam ja, na svu žalost, kao i mnogi drugi, plivao u mutnim vodama neznanja.
Kao Hrvat, u slobodi i na slobodi, u Parizu počeo sam se zanimati za gorku sudbinu kroz koju je proživljavao moj hrvatski narod. Čita sam sve što mi je do ruku došlo, što ne znači da mi se je sve dopadalo i svidjalo što sam čitao. ustanovio sam da svak piše onako kako mu odgovara, da svak svojeg konja hvali, a general Luburić i svojega kudi. nije to bilo nikakovo kudjenje, nego jednostavno hrabro iznašanje svijetla, častne pa i crne istine našeg prošlog rata, kao i o samom sebi, ne uljepšavajući ni najmanje stvarne dogadjaje kako bi mogao sebe rasteretiti odgovornosti koju je zauzimao u obrani domovine, Hrvatske Države.
Počeo sam uvidjavati kako je nama mladjima potrebna istina svega, kako bi mogli što uspiješnije napredovati. Tako sam se počeo – sve malo po malo – diviti objetivnim i hrabrim prikazivanjem činjenica Maksa Luburića, generala Drainjanina i uz cijenu priznavanja vlastitih pogrešaka. Sjećam se jedne polemike u Parizu iz 1964. god. kada sam rekao nekim mojim prijateljima: da ne bih nikada želio biti Vjekoslav Luburić, ali bih i te kako želio biti hrabar kao on, iskren i pošten kao on, idealan i požrtvovan kao on, itd. tada su me moji prijatelji i članovi HOP-a čiji sam tada bio član, prozvali Luburićevcem. Ljutio sam se i dokazivao da nisam nikakav Luburićevac, ali jesam za stav Otpora, za izmirenje i suradnju sa svim poštenim Hrvatima. Malo iza toga sam dobio “pakrački dekret” tj. da su me izbacili iz HOP-a i isključili kao člana. Javio sam to generalu Drinjaninu, našto on odgovara da se ne srdim, jer su razni “vjećnici” HOP-a i mnoge druge izbacili, a ni ja nisam bio bolje sreće. Ne srdi se dragi moj hrvatski brate, niti su oni što s tim postigli, niti si ti što izgubio. Možda je tako i bolje. Sada će ti svi Hrvati biti jednaki. Tako general Drinjanin a ja nadodajem da je to za mene prošlost kojom se ne želim služiti.
Ali želim još uvijek nadodati da nisam nikakav “Luburićevac” niti ću ikada biti, ali jesam za Luburiće zdravi program, koji je sveopće hrvatski i državotvorno-hrvatski. Jesan za Luburićevu ideju koja je uokvirila sve kompnente Hrvatske, lijeve i desne, socijaliste i antisocijaliste, pravoslavne, muslimane i židove u jednu hrvatsko-državotvornu misao koja će biti samo i jedino hrvatska a ne naša, vaša ili njihova. Jesam član jedne hrvatske državotvorne organizacije kao što je H.N.Otpor, kojeg je bio zadnji zapovjednik HOS-a NDH genera Drinjanin. Ako se to smatra “luburićevštinom”, onda izjavljujem da je Luburić državotvoran, da su njegova djela državotvorna, onda sam potpuno ponosan da sam državotvoran Hrvat kroz “luburićevštinu” a ne za to što sam Mile Boban. I ostat ću članom te organizacije tako dugo dok ona bude u službi domovine i bude koristila majci zemlji Hrvatskoj.
Članom H.N.otpra sam najmanje postao radi imena ili nekih uspomena na generala Drinjanina. Ali jesam rsdi njegovog domoljubnog stava, radi njegovog borbenog stava, radi njegova revolucionarnog stava, koji se svi svode na jedno: Sve smo metode koristili, upotrebljavali i isprobavali da na jedan miran i ljudski način dodjemo do vlastite hrvatske države. Sva naša miroljubiva nastojanja su bila uzaludna. Jedino i zadnje sredstvo koje nam ostaje je borba na život i smrt, ako želimo ostati, živjeti i preživijeti kao narod i kao Hrvati. I to će biti naše pozicije i to je naša snaga koje će naš hrvatski neprijatelj razumijeti, a možda ako bude pametan i razumijeti.
Utjecala je na mene njegova – generalova – istina i neizmjerna ljubav za Hrvatsku. Utjecala je na mene njegova istina u kojoj je priznao svoje zablude i pogreške od kojih je i naša Hrvatska patila, trpjela i ispaštala. Utjecala su na mene njegovi članci i rasprave o hrvatskoj problematiki, a napose članak koji tiskan 1960. u novini “GLAS DOMOVINE”: “Ne, niste svi krivi”. To je zbilja vrhunac njegove iskrenosti i priznanja i odanosti prema Hrvatskoj. On svoju ljubav i rodoljublje za Hrvatsku nije glumio. Da je poživio i poveo iseljene i domovinske Hrvate u borbu za Hrvatsku Državu, ne bih me nimalo iznenadilo kada bi on uzeo “grijehe” rata ustačke revolucije na svoja ledja, i tako skinuo svaku moguću crnu ljagu sa čistog lica Hrvatske. To je jedino mogao učiniti Vjekoslav Luburić, general Drinjanin, jer je on bio taj kome se je najviše toga i koješta pripisivalo. I to bi bila možda jedna od najzdravijih taktika koja bi išla u prilog državotvornom probitcima Hrvatske. I za tu taktiku kojoj je bio kovač general Drinjanin, morao ju je platiti vlastitim životom, jer je neprijatelj Hrvatske uvidio da je najopasniji za svaku Jugoslaviju.
Na kraju želim ovdje popuniti bilo koju prazninu u ovom intervju s jednim opisom dra. Ante Cilige u svojem kojeg je on napisao u svoje Biletinu za studeni 1969. godine, a novina hrvatski Franjevaca iz Chicaga “Danica” prepisala 17 prosinca 1969. Luburićevu osobu je janbolje okarakterizirao njegov ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, gosp. dr. Ante Ciliga.
“Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jedanput bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju “plemensku” razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob, u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti iskazano mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalna dobra, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest nesumnjivo dati.”
Izvor citata Ante Cilige: “OBRANA” br. 135-136.