INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (1)

INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (1)

Pitanje:
Gospodine Boban, Vi već godinama djelujete na nacionalno-osloboditeljskom polju medju Hrvatima Kalifornije, a napose San Francisca i okolice. Recite nam, kako izgleda hrvatska izbjeglička kolonija u ovom dijelu Amerike. Koje je veličine, koje je sve skupine sačinjavaju? Kako se odvija njihova medjusobna suradnja? Ima li razlika ili, što više, sukoba? S kakvim se problemima sučeljavate u svom radu?

Odgovor:
Djelovati rodoljubno medju Hrvatima Kalifornije uistinu nije lako. Nije lako iz više razloga. Tragovi se provlače još iz daleke prošlosti. Naime, kada su pod kraj prošlog (devetnaestog, mo.) stoljeća Hrvati dolazili u ovu zemlju, smatrani su onim državljanima i narodnostima čiju su putnicu nosili. nažalost da su te putnice bile: Turske, Austrijanske, Madjarske i Talijanske, ali samo ne naše Hrvatske. Slično se može reći i danas za one Hrvate koji dolaze ovdje sa jugoslavenskom putnicom, za američke službene vlasti oni su Jugoslaveni. Te poradi toga su i ubrajani u te tuđe narode protiv vlastite želje i osjećaja.

Bilo je i takovih slučajeva da be se Hrvati žestoko prepirali i svadjali izmedju sebe oko dokazivanja imena čiji je gulaš narodno jelo: madjarsko ili hrvatsko? U to vrijeme, ovdje u Ameriki, Hrvatsi su bili razvili tako bogatu kuhinju da su se mogli takmičiti sa Francuzima, Njemcima, Talijanima i drugima i, kako mi je jedan stari doseljenik pričao, (Luka Šimić iz Alagovca kod Gruda, Hercegovina. Došao u Ameriku 1909 s autrohugarskom putnicom, mo.) često ih nadmašivali u poslasticama i ukusima. Kako su Amerikanci – a i drugi su postupali isto – sve što je tipično hrvatsko pripisivali su onima koji su Hrvatima izdavali putnice, a u ovom slučaju to su bili Mađari, tako da je i naše tradicionalno hrvatsko narodno jelo GULAŠ postalo madjarsko narodno jelo, zahvaljujući političkim okolnostima onog doba.

Nikako se ne može zanijekati stanovitom broju ondašnjih Hrvata da nisu nastupali hrvatski i rodoljubno. Ima za to uz duž Kalifornije mnogo dokaza i znakova, kao i vidnih dokaza da nisu imali potpunu potporu drugih Hrvata, koji su se nalazili na liniji lakišeg otpora i jednostavno se smatrali onima kako ih se je u putnicama označilo. A to nam je poznato da ih nisu označili Hrvatima kao i to da se je sa svim mogućim službenim pa i ne službenim sredstvima nastojalo zataškati i zanijekati hrvatsko narodno ime.

Evo jedan istiniti i živi slučaj:

“Ja sam se skoro više od godinu dana pripremao da postanem građanin Amerike. Prošao sam kroz one minimalne tečajeve kroz koje su stranci prolazili kako bi se mogli naturalizirati i biti kao Amerikanci. Sve sam službene papire popunio i ispunio kako su to zahtjevale federalne američke vlasti. Gdje god je trebalo staviti pravu i rođenu narodnost, stavio sam da sam Hrvat. Nigdje ni slova nisam prekršio. Svako pitanje sam do u najmanje tančine točno ispunio i, tako, po svim pravilnim kriterijama sam sto posto točno ispunio formulare za položiti američko državljanstvo. U isto vrijeme, paralelno sam postavio molbu za putnicu, tako da to dobijem, nekako u isto vrijeme.

Dobio sam poziv 5 rujna 1978. godine da dođem u federalnu zgradu u San Francisco za položiti prisegu vjernosti Ameriki i da dobijem THE UNITED STATES OF AMERIKA – CERTIFICATE OF NATURALIZATION. Ceremonija je počela oko deset sati u jutro. Bilo nas je viš od četiri stotine u dvorani, poredani po abecednom redosljedu. U prvom redu su bili pod prezimenom “A” kojih nije bilo mnogo. Zatim “B” u koju skupinu sam pripadao. Tako je to išlo do zadnjeg slova u abecedi. U prvom redu smo bili samo “A” i “B”. Pred nama je federalni sudac kojeg je stol udaljen od našeg prvog reda ni metar i pol. Za vrijeme prisege svi smo se morali dignuti, držati desnu ruku na lijevoj stranitj. na srcu dok sudac izgovara proceduru prisege. Kako je nisam držao ruku na srcu a bio u prvom redu, sudac je to odmah uočio i poslije ceremonije pred svima mene pitao: da zašto ja nisam držao ruku na srcu dok je on prisegu čitao. Odgovorio sam da nisam zato jer ne znam šta je on sve stavio na moju službenu naturaliziranu svjedodčbu. Pitao me ja za ime. Kada sam mu rekao da se zovem Mile Boban, izvukao je žutu omotnicu i pred svima pročitao da sma Jugoslaven, našto sam energično odgovorio: Eto, baš zato nisam htio držati moju desnu ruku na srcu, jer se nisam htio krivo zakleti. Ja sam Hrvat i sve sam tako naveo u svim formularima koje sam dobio da vijerno i točno ispunim. Vi ste moju narodnost prekrižili i stavili tu ogavnu i nepostojeću jugoslavensku narodnost. rekao mi je da po završetku dođem u njegov ured, što sam s velikim ponosom i učinio.

U njegovu uredu sudac je sve pregledao i uvjerio se da sam sve točno i po propisu ispunio. Uzeo je električnu gumu i izbrisao tu nepostojeću jugoslavensku umjetnu narodnost. Ja sam uistinu mislio da je s ovim sve završeno, ali to, nažalost nije tako bilo. Par dana iz toga sam dobio i američku putnicu na kojoj je ista stvar, narodnost Jugoslaven. Prosvjedovao sam, ali bez uspjeha. Uzeo sam odvjetnika Paul Vorsatz iz San Mateo, Kalifornia. On se je zauzeo. Trajalo je skoro godinu dana dok je on uspio ukinuti to ogavno ime Jugoslaven s moje putnice, ali nije uspio uvjeriti State Demartment, tj Ministarstvo unutarnjih poslova da mi stave narodnost Hrvat. State Departmenet je izjavio da USA ne prizna Hrvatsku, ali zato priznaje moje sleo SOVIĆI koje su stavili na moju novu američku putnicu kao moju narodnost. Za vrijeme intervjua sam to nazočnima pokazao. Rekao sam i to da me je odvjetnik za svoje usluge košatao preko dvadeset tisuća dollara”.

Zato se ne trebamo čuditi da su stari doseljenici Hrvati, okupljeni oko Hrvatske Bratske Zajednice HBZ, masovno bili za i uz onaj Jugoslavenski Odbor, kojeg je osnovao u Parizu 1915. godine i predvodio dr. Ante Trumbić Oni su se htjeli pošto poto riješiti one austro-madjarštine, i bili bi pošli i sa crnim vragom da ih u tome pomogne. I pošli su a da ni slutili nisu da Hrvatski Narod opet neće moći doći do svoje hrvatsko-državotvorne ideje. Istina da su im okolnosti bile sklone i da su se riješili za uvijek one njima toliko ogavne i mrske austro-madjarštine, ali je takodjer istina da su ostavili velike tragove svakog jugoslavenstva, slavenstva, panslavenstva ovdje u Ameriki a pogotovu ovdje u Kaliforniji.

I tu je sav korijen – po mom mišljenju – svim sukobima i razlikama. Mnogobrojna hrvatska zajednica u Kaliforniji, kada bi bilo više državotvornih Hrvata a što manje onih koji misle da vrše svoje hrvatsko deržanstvo kada pjevaju hrvatske pjesme na raznim piknicima, zabavama, krstitkama ili kada kažu da su Hrvati, jer to u istinu i jesu, a za Hrvatsku ne žele ništa više žrtvovati od toga. Zato biti državotvorni Hrvat i domoljub ovdje u Kaliforniji danas je isto što biti MISIONAR negdje u Afriki, Indiji itd. To je uvijek poljedica iz vremena kada su se jedni Hrvati žrtvovali za svoje hrvatsko deržanstvo dok su drugi bili koritaši uz ili za režim, svijestno ili nesvijestno, slično kao i danas. U konačnici da ondašnje kao i današnje državotvorne Hrvate isti jadi muče.

nastavlja se.