INTERVJU MILE BOBAN, GABRIĆA ZA “HERCEGOVAČKI TJEDNIK”, srpnja 1991. – ŽIVOT POSVETIO HRVATSKOJ –

• “Mile Boban-Gabrića iz Bobanove Drage kao mladić je morao napustiti rodno ognjište, jer se nije ponašao po pravilima onih koji su krojili vlast. Pune skoro 35 godina živio je u iseljeništvu u nadi da će jednom moći vidjeti kućni prag s kojeg se ilegalno preko granice zaputio u Francusku a odatle u SAD.

• U Francuskoj i SAD bio je djelatan u hrvatskim političkim organizacijama, a bio je i PročelnikHrvatskog Narodnog Otpora za SAD. O njegovu životu i političkom djelovanju prilikom njegova boravka u domovini razgovarao je naš suradnik Križan Kajić.”

• U Francuskoj sam osjetio svu ljepotu življenja u slobodi. To je na mene ostavilo dubog trag i dalo mi još veći poticaj na ustrajnosti u borbi za hrvatsku stvar. Postao sam borac za hrvatska prava i za istinu. Sjećam se jedne zgode iz 1959. godine u lučkom gradiću Saint Nazaire, gdje sam radio kao lučki radnik. U parku, gdje sam šetao, vidio sam nastavnika kako djeci objašnjava značenje francuske Himne i francuskog barjaka. Tada sam se zapitao – Bože moj tko je meni zabranio da naučim hrvatsku Himnu, da razvijem hrvatsku trobojnicu. Ova slika iz tog lučkog grada potaknula me je da čitavoga svebe uključim u borbu za Hrvatsku Državu.

• Jednom su me nazvali Jugoslavenom. Nisam im mogao odgovoriti i reći da to nisam, jer nisam dobro znao francuski jezik, a u mojim službenim papirima koje mi je izdala francuska policija za boravak pisalo je da sam Jugoslaven. Zato sam se odmah upisao na tečaj za učenje francuskog jezika i ubrazo ga svladao. Tada sam Francuzima mogao reći tko sam i kakve nacionalne i političke osjećaje imam. Obješnjavao sam im hrvatsku povijest i teški život Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. Odmah nakon dolaska u Pariz uključujem se u rad hrvatske političke emigracije koja je tih godina bila dosta djelatna

• Ne, ne. U to vrijeme – 15 godina poslije rata Francuska je bila puna hrvatskih boraca koji su preživjeli Bleiburg. U toj zemlji mnogi su našli utočište. Neki stalno a neki privremeno. Oni su i u Francuskoj bili dosta politički djelatni, ali se poneki nisu pojavljivali pod pravim imenom. I ja sam stigao među te ljude. Kao i svi ostali i ja sam se učlanio U Hrvatski Ospobodilački Pokret koji je u to vrijeme zamjenjivao Hrvatski ustaški pokret. Ta organizacija i njeni članovi uveliko su smetali Udbi. Nastojala je na svaki način onemogućiti njen rad.

• Članovi te organizacije međusobno su se pozdravljali uzdignute ruke. Uvidio sam da to Francuzima ne odgovara i da na takav pozdrav negoduju, jer ih podsjeća na fašizam. Nisam želio da na jeftin način prokockamo naklonost francuskog naroda, pa sam jednom prigodom rekao da se ne valja tako pozdravljati. https://otporas.com/maks-luburic-rimski-pozdrav-nije-hrvatski/

• Izbile su žestoke rasprave oko toga, pa sam 1964. godine bio isključen iz Hrvatskog Ospobodilačkog Pokreta. Odmah nakon isključenja postajem član Hrvatskog Narodnog Otpora kojega je osnovao i dugo godina poslije rata vodio hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić.

• Bilo je toga. Razlikovali smo se u pristupu riješavanja mnogih problema. Međutim, svi su isticali svoje nacionalno uvjerenej koje je bilo u okviru prirodnih i etničkih granica na Drini. Na to su sve organizacije jednako gledale.

• Ne samo toga, nego i pokušaja ubojstva. Dva puta sam trebao biti likvidiran i to od naših ljudi koje je Udba regrutirala u svoje redove. Jedne večeri, u Francuskoj, kada sam stigao kući, u stanu sam zatekao prijatelja kojega smo prije godinu dana odstranili iz naše organizacije. On mi je tada rekao da je poslan da me ubije, ali to ne može učiniti. Na listi smrti Udbe nisam bio samo ja nego i ostali hrvatski emigranti u Parizu: Josip Čavčić, Ivan Barun, Pavo Miličević, Žarko Luburić, Mate Kolić, Milan Bagarić, Danko Leventić i Jure Vidović. (Pročitajte sadržaj priloženog linka. Mo. Opaska Mile Boban.)

• Htjeli su nas navući na tanak led. Pripremili su nam zamku u jugo-ambasadi u Parizu. Poslali su čovjeka koji bi nam dao ključeve od ambasade u koju smo trebali ići i razlupati je. Unutra nas je čekao omamljiv plin koji nas je trebao uspavati. To je bio način da im živi padnemo u ruke. Bili su sve pripremili kako će nas onda kidnapirati i odvesti u Beograd, gdje bi nam sudili.

• Nisam ga imao prigodu vidjeti. Žao mi je zbog toga. Međutim, s njim sam bio u čestom kontaktu putem pisama. Ja sam jedan od rijetkih emigranata koji posjeduje nekoliko stotina pisama generala Luburića, što u originalu što u kopijama.

• Jedan prijatelj iz francuske policije mi je rekao da moram ići u neku drugu državu, jer ima podatke da sam na meti Udbe. (Taj francuski policajac je bio Danijel de Lionnville. Poznavali smo se i bili smo prijatelji. Čak smo moja supruga Annie i ja bili kumovi njegovim petero (5) djece od četiri do dvanaest godina a nisu bili kršteni. To je bilo poslije francuske mini revolucije svibanj/lipanj 1968. godine, kada je cijela Francuska bila zahvaćena studenskim štrajkovima. Mo. Mile Boban.) Dolazim u San Francisko, gdje postajem djelatan oko nogometnog kluba koji sam osnovao. Tu smo okupili velik broj Hrvata. https://otporas.com/croatia-soccer-club-san-francisco/

• Ne. Jedno vrijeme sam se povukao. U Hrvatskom Narodnom Otporu dolazi do raskola poslije pogibije Vjekoslava Muburića Maksa. Mene je to bolilo. Nisam se želio staviti na stranu ni jedne zavađene strane Zato sam se samo posvetio radu u nogometnom klubu. Ipak, 1975. godine moj dobri prijatelj Nedjeljko Miličević i ja smo pokrenuli djelatnost na reaktiviranju HNO za područje SAD-a. Okupili smo priličan broj vrijednih ljudi koji su tu organizaciju podigli na noge. Tako su se neki Hrvati iz drugih organizacija iščlanjivali da bi postali naši članovi, članovi HNO. Mene su izabrali za Pročelnika te organizacije na Kontinentalnom Saborovanju HNO u Chicagu 1977. Na njenom čelu bio sam sve do onog trenutka kada sam obolio. (Pojašnjenje danas dok ovo prepisujem, ponedjeljak 22 listopada 2018. Ja sam u ožujku 1987. godine imao rak na debelom crijevu i zbog te bolesti sam dao ostavku kao Pročelnik HNO. Mo. Mile Boban.)

Pitanje: Poznati ste i po tome što ste bili jedan od okrivljenih u poznatom Njujorškom procesu?

• Zajedno s još desetoricom Hrvata bio sam optužen za mnoge nezakonite radnje koje nisam počinio. Na taj način htjeli su sve što se dogodilo staviti na dušu Hrvatskog Narodnog Otpora. Zajedno s mojim odvjetnikom Dennis Roberts na sudu sam predočio sve dokumente o legalnosti te organizavije, pa je sud istog dana odbio svaku sumnju na tu, tj. našu organizaciju. Više se HNO nije teretio kao organizacija. Ja sam kasnije morao s mojim odvjetnikom pobiti optužnicu od 14 krivičnih točaka. To sam i uspio.

• Uspio sam od ljudi pokupiti dosta originalnih i u kopijama dokumenata o Nezavisnoj Državi hrvatskoj, Bleiburgu, hrvatskim generalima, emigraciji itd. To sve čuvam kod sebe, u jednoj maloj, ali bogatoj biblioteki.