VRLO INTERESANTAN INTERVJU SUPRUGE EUGENA DIDE KVATERNIKA SA TOMISLAVOM JONJIĆ
www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_kvaternik.html
|
www.tomislavjonjic.iz.hr
MARIJA KVATERNIK: moga didu KLEVEĆU VIŠE OD POLA STOLJEĆA! Piše: Tomislav JONJIĆ. Već nekoliko godina u Zagrebu živi gospođa Marija …
|
MARIJA KVATERNIK: moga didu KLEVEĆU VIŠE OD POLA STOLJEĆA!
Piše: Tomislav JONJIĆ
Već nekoliko godina u Zagrebu živi gospođa Marija Kvaternik rođ. Cvitković, udovica Eugena Dide Kvaternika, jednoga od prvaka Ustaškog pokreta, organizatora atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, a kasnije jednoga od najutjecajnijih državnih dužnostnika i šefa Ustaške nadzorne službe. Dido se tijekom 1942. razišao s dr. Antom Pavelićem i otišao u emigraciju. Iz nje se, međutim, nije nikad vratio, tragično poginuvši 1962. godine, skupa s jedanaestogodišnjom kćerkicom Olgom. S gospođom smo Kvaternik 23. svibnja 1997. razgovarali o njezinim sjećanjima na pokojnog supruga i njegovu životnu i političku borbu.
PITANJE: Kako je, gospođo Kvaternik, tekao Vaš životni put do poznanstva i braka s Eugenom-Didom Kvaternikom?
Rođena sam 1917. u Udbini, a u Zagreb smo majka, ja i moja dva brata preselili kad sam imala pet godina. Otac je, naime, bio namještenikom Financijske direkcije, pa smo došli k njemu, u Zagreb. Pučku sam školu završila na Kaptolu, a četverogodišnju građansku školu kod časnih sestara u Samostanskoj ulici. Potom sam završila četverogodišnju Trgovačku akademiju. Školski je sustav u toj akademiji zorno pokazivao u kakvome je položaju hrvatski narod: skoro sve su knjige bile na ćirilici, a, uz par izuzetaka, svi su profesori bili Srbi. Ravnateljem akademije bio je zloglasni Ljubomir Hadžić. Trgovačku sam akademiju završila 1936. godine, te sam se zaposlila u Osiguravajućoj zadruzi Croatia, gdje sam radila do uzpostave NDH.
Marija Kvaternik
PITANJE: Kako je u nacionalnom pogledu disala tadašnja hrvatska mladež? Jesu li se već tada osjećale razlike između Mačekovih i Pavelićevih pristaša, odnosno između reformista i revolucionaraca-separatista?
Mladež je disala hrvatski, ali mi tada nismo osjećali nikakvih razlika između vodstva u domovini i onoga u inozemstvu. U svakom slučaju, osim nešto komunista, koji su bili jugoslavenske, odnosno internacionalističke orijentacije, svi smo ostali bili hrvatski nacionalisti i željeli smo neovisnu hrvatsku državu.
PITANJE: Odmah po uzpostavi NDH, zaposlili ste se u državnoj službi?
Prednost pri zapošljavanju u novoj hrvatskoj državi imali su hrvatski nacionalisti, tj. oni, koji su odprije bili poznati po svomu hrvatskom djelovanju. Već u svibnju počela sam raditi u Predsjedničtvu Vlade, na Markovu trgu. Uskoro sam, uz posredovanje Lojzeka Ivankovića, prešlau Osobni ured, koji je u Deželićevoj ulici vodio ustaša-povratnik Vlado Singer. Sa mnom su radile još dvije sestre Bišćan, Margarita Mažuran i Vera Stipetić. Sve su, na žalost, 1945. izgubile glavu, jer su povjerovale Poglavniku da se ne treba povlačiti, budući će se on uskoro vratiti…
PITANJE: Koja je bila svrha Osobnog ureda? Kakav je dojam na Vas ostavio Singer?
Vlado Singer bio je Židov i izraziti hrvatski rodoljub. Bio je neobično inteligentan i sposoban, pa ga je državni poglavar stavio na odgovorno mjesto šefa Osobnog ureda. Singer je bio neobično pošten. Možda najviše govori podatak, da je odbio bilo kakve povlastice, kuću, čak i stan. Živio je kao podstanar. Bio je na čelu Osobnog ureda, koji je izdavao potvrde o hrvatstvu. Ne, dakako, potvrde o pripadnosti hrvatskome narodu ili Ustaškomu pokretu, nego o hrvatskomu političkom uvjerenju. One su bile predpostavkom zapošljavanja u državnoj službi. Tamo su se mogle zaposliti samo osobe, za koje bi Osobni ured potvrdio da se nisu okaljale o čast hrvatskoga naroda i da se nisu suprotstavljale hrvatskoj borbi za uzpostavu neovisne države. Nu, sam se Singer prvi razočarao u Poglavnika. Prvi je postao svjestan da ovaj previše popušta Talijanima i da na taj način šteti hrvatskim nacionalnim interesima. Zbog toga je Singer došao u nemilost i kasnije zaglavio u Jasenovcu, gdje su ga umorili Luburićevi ljudi. (Prilažem ovdje link: “Ne, niste svi krivi”. Molim zainteresirane da pregledaju link i pronađu šta 1960. godine general Luburić tu kaže o Didi i njegovu ocu Slavki. Mo. Otporaš.)
NE – NISTE SVI KRIVI – PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960. – OTPORAŠ
PITANJE: Didu ste Kvaternika upoznali već 1941. godine?
Na Markovu je trgu, preko puta Predsjedničtva Vlade, bio ured Eugena Kvaternika. U ljeto 1941. upoznao nas je njegov pomoćnik Vilko Pećnikar, kojega sam dobro poznavala. Dido i ja vjenčali smo se 10. siječnja 1942., u crkvi Sv. Marka. Kumovi su nam bili Erih Lisak i Ivan Šarić. Na Tuškancu smo, s vojskovođom Slavkom Kvaternikom, Didinim ocem, stanovali sasvim kratko, a onda smo preselili u iznajmljeni stan na Jabukovac br. 7. Živjeli smo na prvomu katu, a izpod nas je stanovao Erih Lisak. Najamninu je plaćao grad, a moram napomenuti da je Dido iz načelnih razloga odbio prijedlog da preseli u neku od oduzetih židovskih vila na Tuš kancu. O tomu, kakav je bio Dido, govori i podatak da me moja pokojna majka molila da se kod njega zauzmem za svoga brata Milana, ustaškog nadporučnika, koji se borio u Bosni. Milan se sam nije htio okoristiti time što mu je zet jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Možda Vam se čini težko to shvatiti, ali ti su ljudi bili idealisti. Njima je Hrvatska bila preča od osobnih probitaka. Majka je, kao i svaka majka, bila zabrinuta, pa je zatražila moju pomoć, lako nerado, obratila sam se Didi. On je prijedlog odbio, rekavši da ne će posredovati, odnosno učiniti nešto zbog čega bi mu tkogod mogao predbaciti da pogoduje svojoj rodbini. Moj brat, Milan Cvitković, poginuo je u Bosni, braneći hrvatsku državu.
Eugen Dido Kvaternik
PITANJE: Unatoč udaji za jednog od najutjecajnijih državnih dužnostnika, nastavili ste raditi u državnoj službi?
Ne. Odmah po udaji prestala sam raditi. Zapravo, sve do iza Didine tragične smrti nisam više radila, jer sam se posvetila obitelji. Već u listopadu 1942. rodio nam se prvi sin, Slavko, danas profesor političkih znanosti na tri argentinska fakulteta, te ujedno gostujući profesor na berlinskom sveučilištu.
PITANJE: Ujesen 1942. demisionirao je vojskovođa Slavko Kvaternik, a Vaš je muž smijenjen. Koji su, prema Didinim tvrdnjama, bili razlozi njihovu sukobu s Pavelićem? Možda ima zanimljivih pojedinosti, koje Dido nije kasnije objavio u svojim člancima?
Glavni je razlog bilo različito gledanje na državnu politiku. Dido i vojskovođa bili su veoma kritični prema Pavelićevoj protalijanskoj politici. Osim toga Dido je bio odviše inteligentan i jak, i kao osoba i kao dužnostnik, a da to Poglavniku ne bi zasmetalo. On je bio spletkar i nije mogao odtrpjeti da ga netko ugrožava. Narav dr. Pavelića i njegova režima najbolje oslikava jedna epizoda, koju je Dido često pripovijedao. Dok su njih dvojica, nakon atentata u Marseilleu, boravila u torinskoj tamnici (a bili su tamo skoro dvije godine!), Dido je predložio dr. Paveliću da sada, kad imaju vremena, razrade plan budućega ustrojstva države, polože temelje ključnim zakonima i slično. Ta, obojica smo pravnici i naša je dužnost voditi računa o budućnosti, dodao je Dido. Na to je Poglavnik odgovorio: “Pusti to, kakvi zakoni, kakav plan! Moj je hodža u Sandžaku bio i sudac i učitelj i liječnik, pa je sve funkcioniralo!” Posebno je negativnu ulogu imala Pavelićeva supruga Mara, koja je podjarivala njegovu taštinu. Dido je ocjenjivao da bi se dr. Pavelić u interesu očuvanja države možda čak i povukao s vlasti, te to mjesto prepustio komu drugomu, ali je gospoda Mara to priječila. Kako je već u proljeće 1942. izjavio da će država, nastavi li se ista politika, neminovno doživjeti slom, Dido je morao pasti.
PITANJE: Kad se govori o Pavelićevu odnosu prema Talijanima, Didini će kritičari uztvrditi da se i Dido, dok je bio na vlasti, držao popustljivo, pa je čak dao uhititi dalmatinske Hrvate, koji su u Zagrebu demonstrirali protiv Italije?
To je izmišljotina. Istina je, doduše, da su neki mladići zbog tih prosvjeda bili uhićeni, ali to Dido nije učinio na svoju ruku. Talijanski je poslanik, Raffaele Casertano, odjurio Paveliću i potužio se zbog demonstracija. Dido je morao postupiti po Poglavnikovu nalogu. Tada se zapravo i počeo distancirati od Pavelića.
Eugen i Marija Kvaternik na dan vjenčanja 1942.
PITANJE: Oni, koji brane dr. Pavelića, tvrde da je smjena Dide Kvaternika bila uvjetovana, između ostaloga, i težnjom da se ublaže nasilja, odnosno poboljšaju osobna i tvarna sigurnost građana, jer se pokazalo da, uz talijansko rovarenje, jačanju četništva i partizanstva pogoduju oštre represivne mjere režima. Nasilja su se, naime, stavljala Didi na teret.
I to su izmišljotine. Istina je da se Didi predbacuju zločinstva, pa i ona u sabirnim logorima. Zapravo, Dido na to nije imao utjecaja. Pavelićeva desna ruka bili su Maks Luburić i Viktor Tomić. Oni su provodili represivnu politiku i zaveli nasilnički režim. Naloge su dobivali izravno od Poglavnika. Dido na to nije imao utjecaja. On se, štoviše, zgražao kad su ga neki viši državni dužnostnici prekoravali zbog preblaga postupka protu neprijateljima države.
PITANJE: Didi su predbacivane i druge grozote. Obtuživalo ga se da je kriv za smrt vlastite majke. Čak se tvrdilo kako je i njegov otac, vojskovođa Slavko, izjavio da je Dido postao patoložki tip i po tomu Pavelićev duhovni sin.
Sve su te budalaštine bile upravljene na kompromitaciju Didine osobe. Kao što su jugoslavenski promičbenjaci izmišljanjem grozomornih priča htjeli kompromitirati vodeće hrvatske borce, a preko njih i ideju neovisne hrvatske države, tako su ne samo Jugoslaveni, nego i neki Hrvati, Didini neprijatelji, izmišljali njegova tobož nja zlodjela. Ovo za smrt Didine majke ide na dušu gospode Mare Pavelić. Ona je, uvjerena sam, proširila tu priču. Sjećam se, naime, da je kod nas u ured došao Vilko Pećnikar. Došavši k nama, rekao je: “Umrla je Didina majka. Jeste li čuli da se po gradu priča kako ju je Dido ubio?” Tako je nastala ta ogavna kleveta. Svi smo se zgrozili čuvši Pećnikarovu izjavu, jer nju je mogao smisliti samo zločinački, spletkarski um. A Pećnikar je, znate, k nama došao od gospode Pavelić. Dido je, inače, bio dječački zaljubljen u svoju majku. Kad je ona 31. kolovoza 1941. umrla u Petrinji, tamo je bila Didina sestra Marija, udata Pothoff. Dido je bio u Zagrebu. Dobro se sjećam kako je na vijest o majčinoj smrti prozborio: “Sva sreća da je Becika (tj. Marija) bila tamo, jer bi se inače sumnjalo da ju je tko ubio!” Sjećam se da ga je u Petrinju pratio Singer.
Što se, pak, tiče tvrdnje stavljene u vojskovođina usta, dovoljno je reći da su odnosi oca i sina uvijek bili više nego dobri. I dok su bili na vlasti, i kasnije, kad su otišli u progonstvo.
PITANJE: Do Didine je smjene došlo u rujnu 1942. Ipak niste odmah otišli u emigraciju? Zašto ste se uobće odlučili na taj korak?
Dido je bio protivan odlazku u inozemstvo. On je bio dovoljno dugo u emigraciji, pa je znao kako je gorak emigrantski kruh. Nu, mi smo mjesecima strepili za goli život. Svaku su noć mogli doći Luburićevi ljudi, pokucati na vrata i smaknuti nas. Zbog toga smo se odlučili na odlazak u Slovačku. Ipak, mjesecima nismo mogli dobiti njemačku prolaznu vizu. Pavelić je htio Didu imati kao taoca. Vjerojatno ga je kanio smaknuti. Onda je vojskovođa zatražio audijenciju kod Poglavnika. Lupnuo je šakom o stol i rekao Paveliću: “Ja znam, da si ti naložio njemačkom poslaniku Kascheu da Didi i njegovoj obitelji ne da vizum. Ali, dok Dido ne dobije vizum, ne ćeš se ni mene osloboditi!” Malo nakon toga, konačno smo dobili vizu i u veljači 1943. odputovali u Slovačku.
PITANJE: Dido se prije odiazka ipak još jednom sreo s dr. Pavelićem?
Prije polazka u Slovačku, Dido je zatražio audijenciju. Pavelić ga je primio. Bili su nazočni još i Lisak, Herenčić, Moškov i Servatzy. Pred njima je Dido Paveliću kazao sve što je imao kazati. Obtužio ga je za popuštanje Talijanima i Nijemcima i nagovijestio da će NDH propasti. Dodao je još i sljedeće: “Vi ste rekli da sam ja krivac za sve. Sad mene više nema na vlasti, a imate partizane u Maksimiru!” Pavelić je odgovorio: “Meni nisu opasni šumski, nego politički partizani.” “Vidjet ćemo” – nastavio je Dido – “tko će ovdje sjediti za tri godine, Vi ili Tito!” Svi su se nazočni složili s Pavelićevom opazkom da je Dido lud. A pokazalo se da je, na žalost, bio u pravu.
PITANJE: Kad je sišao s vlasti, Dido je imao vremena i za razmišljanje o prošlosti. Vjerojatno je dio svojih sjećanja i Vama pripovijedao. Što je pričao o atentatu na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu?
S obzirom da o tom atentatu postoji množtvo hipoteza, zanimljivo je čuti svjedočenja onoga, koji je odigrao najveću ulogu u njegovoj organizaciji. Dido mi je često puta pričao o atentatu. Poznato je, da je on organizirao čitav podhvat i da je to učinio izvrstno. lako je tada imao svega 24 godine, Dido je tečno i praktično bez naglaska govorio pet jezika, a bio je sjajan organizator. Nema nikakve dvojbe da je atentat na Aleksandra Karađorđevića u političkom smislu čisto hrvatska stvar, dok je u organizacijskom pogledu on djelom hrvatskomakedonske suradnje. Nikakva Italija, Njemačka, Sovjetski Savez, masonerija i ne znam tko sve ne, nije imao prste u atentatu u Marseilleu! Valja, međutim, naglasiti da se preuveličava Pavelićeva uloga. On se zapravo uplašio i pokolebao u posljednji trenutak, pa je Dido sam odlučio stvar izvesti do kraja.
PITANJE: Svojedobno mi je jedan predratni emigrant izjavio da je u kraljevoj gardi bio i jedan vojnik s položenom ustaškom prisegom. Taj da je putovao s Aleksandrom i da je, štoviše, znao za pripreme atentata, ali da je imao nalog ništa ne poduzimati na brodu?
O tomu mi ništa nije poznato, lako je često pričao o atentatu, Dido to nije nikada spomenuo, pa ne vjerujem u vjerodostojnost takve tvrdnje.
PITANJE: Ima pisaca, koji iz navodno spornog identiteta “lijepe plavojke” konstruiraju priče o tomu, da je iza atentata zapravo stajala Hitlerova Njemačka. Je li Dido kad spominjao “lijepu plavojku”?
Jest. Nikad, međutim, na način, iz kojega bi se moglo dvojiti o njezinu identitetu. Riječ je o Stani Godini.
PITANJE: U jednomu je senzacionalističkom tjedniku, koji se u međuvremenu ugasio, prije nekoliko mjeseci jedan jugoslavenski publicist uztvrdio, kako je odmah nakon što je prva hrvatska vlada položila prisegu, odlučeno da se uzpostave dodiri s Komunističkom partijom. Ključnu ulogu u privoljavanju komunista na suradnju s NDH, a time i na stvaranje predpostavki za priznanje NDH od strane SSSR–a, da su imali Mladen Lorković i Dido Kvaternik. Kao dokaz toj tvrdnji, objavljen je faksimil stranice Didina dnevnika. Je li Vaš pokojni muž vodio dnevnik?
Ne. Dnevnik nije vodio, o tomu nema dvojbe. Moguće je, da je riječ o njegovim radnim zabilježkama, ali o tomu ne znam ništa. Voljela bih vidjeti taj faksimil, kako bih uzporedila rukopis. (Riječ je o tekstu objavljenu prije nekoliko mjeseci u tjedniku “STEkskluziv”. Istovjetni je faksimil objavljen u “Globusu”, početkom lipnja 1997., u povodu smrti Josipa Kopiniča. Preslik teksta uručili smo gospođi Kvaternik, koja je izjavila da ni u kojem slučaju ne može biti riječi o dnevniku Dide Kvaternika. Zahvaljujući tjednom ritmu izlaženja, u objavljivanju ovoga dragocjenog svjedočanstva, preduhitrio nas je “Hrvatski obzor”, br. 114/111 od 14. lipnja 1997. (Op.ured.)
PITANJE: Dok ste živjeli u Slovačkoj, Dido se nije posve povukao iz političkog života?
Nakon kraćeg boravka u Bratislavi, Dido, ja, mali Slavko i moja majka, preselili smo u Slijač, mjesto u srednjoj Slovačkoj, gdje nam je slovačka vlada dala stan na uporabu. Dido je s pozornošću pratio vijesti iz domovine, a često je odlazio hrvatskom poslaniku u Bratislavi, Blažu Lorkoviću. Nije propuštao dolazak kojega višega hrvatskog dužnostnika u Bratislavu, pa se tako sretao s dr. Stijepom Perićem, ranije poslanikom u Rimu, a kasnije ministrom vanjskih poslova i potom poslanikom u Rumunjskoj, s bivšim ministrom pravosuđa, dr. Milovanom Žanićem i drugima. Kasnije se u Beču Dido sreo i s Vančom Mihailovim, s kojim smo prijateljevali u Zagrebu.
PITANJE: Kako je Mihailov, za vrijeme boravka u Zagrebu, prosuđivao Pavelićevu politiku? S kim se najviše družio od hrvatskih dužnostnika?
Vančo je Mihailov tijekom rata dulje vrijeme boravio u Zagrebu. Viđao se i s Poglavnikom, ali između njih nije bilo prisnoga prijateljstva, dok se odnos između njega i Dide dade nazvati prijateljstvom. Često nas je posjećivao sa suprugom, a i mi smo k njemu odlazili. Mihailov je bio vrlo kritičan prema Pavelićevoj politici, a u sporu između Pavelića i Dide, on je bio skloniji Didi. I on je, naime, dijelio mišljenje kako Pavelić previše popušta Talijanima i Nijemcima.
PITANJE: Kako ste uobće preživljavali u Slovačkoj? Je li Dido dobivao kakvu novčanu pomoć iz Hrvatske?
Novčanu pomoć nismo primali. Kad je smijenjen, Dido je dobio nekoliko plaća, u skladu s tadašnjim propisima. To se, dakako, brzo potrošilo, tim prije što nam Slovaci, osim stana, nisu davali kakvu drugu podporu. Stoga se Dido jednom potužio dr. Periću, koji je došao u toplice u Pieštanyma, nadomak Bratislave, te Didi uzajmio nešto novca. Vrativši se u Zagreb, dr. Perić je otišao Paveliću. Uskoro smo dobili pet tisuća švicarskih franaka, a tada je to bilo dosta novca. To je sve što smo dobili od hrvatskih vlasti, a živjeli smo prilično skromno. Godine 1944., 26. kolovoza, rodio nam se drugi sin, Davor. On je danas kardiolog u Bostonu.
PITANJE: Dido je kasnije uztvrdio kako je znao za pripreme t. zv. slučaja LorkovićVokić? Je li on vjerovao u to da bi Saveznici prihvatili NDH s drugom vladom?
On je u to bio uvjeren. Saveznici su imali računa prihvatiti neovisnu hrvatsku državu, samo ako bi ona prešla na njihovu stranu. U tom bi slučaju oni odustali od zagovaranja obnove Jugoslavije, odbacili bi Titove partizane, pa čak i jugoslavensku izbjegličku vladu. Dido je znao da se priprema prelazak na stranu Saveznika, ali kad je doznao, kako Lorković i Vokić kuju taj plan u suvezu s Pavelićem, otišao je Blažu Lorkoviću, Mladenovu bratu, te mu priobćio da prvim zrakoplovom odleti u Hrvatsku i odvrati Mladena od tog pokušaja. Nastavi li kombinirati s Pavelićem, rekao je Dido, Mladen će ostati bez glave. Tako se, na žalost, i dogodilo.
PITANJE: Iz Slovačke ste se kasnije pred Crvenom armijom povukli u Austriju?
Došli smo najprije u Semmering, gdje se od prije nalazio vojskovođa. Tamo je došla i gospoda Pavelić. Zanimljivo je, da se u njezinoj pratnji nalazila supruga liječnika dr. Mile Budaka, Pavelićeva osobnog liječnika. To, dakako, nije dr. Mile Budak, odvjetnik, književnik, ministar i doglavnik, čija je žena Ivka ranije umrla. Dakle, žena liječnika Budaka dopratila je gospođu Maru Pavelić, a potom se vratila u Zagreb. Tamo je sa svojim mužem dočekala partizane. Ništa im se nije dogodilo, što znači da su od prije bili povezani sa šumom. Eto, i to govori o Poglavniku: odbacio je Didu, Singera i mnoge druge, a uza se je trpio partizanske agente. Kako su Rusi nadirali, tako smo se povlačili. Iz Semmeringa smo se povukli u Bad Gastein kod Salzburga, mjesto gdje su se sklonili mnogi uglednici. S obzirom da je Dido bio previše poznat, kad je taj dio Austrije zauzela američka vojska, krivotvorenim se dokumentima zaputio u Innsbruck. Ja sam s majkom i dvoje djece ostala u Bad Gasteinu, gdje sam se svakodnevno morala javljati američkim okupacijskim vlastima. Godinu dana nisam znala gdje mi je muž. Dok su ga savezničke vlasti, u dosluhu s jugoslavenskim partizanima, posvuda tražile, Dido se, uz pomoć franjevaca iz Innsbrucka, prebacio u Bolzano. Tamo se pokušavao skloniti. Uskoro je bilo proštenje prigodom blagdana Majke Božje Weisensteinske. Dido se išao pomoliti Bogu. Među brojnim je hodočasnicima pogledom tražio nekoga tko bi mu mogao pomoći. Pogled mu je pao na jednog “škiljavca”, koji mu se činio dobroćudnim. Obratio mu se, kazavši da je Nijemac i da moli pomoć. Ovaj ga je odveo k svojoj obitelji. Bili su to južnotirolski Nijemci. Preko njih mi je Dido poslao poruku da dođem k njemu, ali sam odbila odmah poslušati njegov zahtjev, jer sam znala da sam pod pazkom. Čekala sam prikladan trenutak. On je došao u Velikom tjednu iduće godine. Obitelj vojskovodinih prijatelja odvela je moju mamu i Davora k sebi u Zellam-See, a ja sam se s malim Slavkom zaputila u pretrpanom posljednjem vlaku, u ponoć. Moji su me čekali u Zellam-Seeu. Dodali su mi Davora kroz prozor, a majka se uspjela ukrcati na vlak. Tako smo došli do franjevaca u Innsbrucku, a onda smo, uz pomoć plaćenih vodiča, odmah nakon Uzkrsa, prešli preko Alpa i došli u Bolzano. Djecu sam ostavila s majkom i otišla u Rim, gdje je Dido već ranije otišao.
PITANJE: Vojskovođa Slavko Kvaternik je izručen, a Vi ste započeli s pripremama za odlazak preko oceana?
Još dok smo bili u Bad Gasteinu, Dido je nagovarao svog oca da s njim krene u Italiju. Vojskovođa je to odbio, rekavši da on nije ništa kriv, da nije nikomu zla učinio i da nema razloga bježati. “Tata dragi, zar ti misliš da će ovi pitati o krivici?!?”, bio je uporan Dido. Nu, uzalud. Vojskovođa je odlučio ostati. Kojom srećom da nije. Bačen je u logor i izručen partizanima. Ni za grob mu se ne zna. Mi smo se, rekoh, nakon svih putovanja, našli u Italiji. Uz pomoć mnogopoštovanoga o. Dominika Mandića, Dido je, kao i toliki drugi Hrvati, dobio krivotvorene dokumente na ime “Mario Righi”. Uskoro mu je pošlo za rukom otići u Argentinu. Mnogopoštvani o. Mandić je, naime, molio Evitu Peron, koja se nalazila u Rimu, da omogući Hrvatima, koji su se sklanjali od jugoslavenskih komunističkih progonitelja, smještaj u Argentini. Ona je prihvatila i tako su mnogi naši sunarodnjaci spasili glavu. Ja sam s majkom i djecom došla u Argentinu nekoliko mjeseci iza Dide. Opreza radi, živjeli smo odvojeno. Dido se odmah, uz pomoć jednoga celjskog Nijemca, kojega je poznavao zahvaljujući tomu što je obitelj Kvaternik imala imanje u Celju, zaposlio kod jednoga njemačkog industrijalca. Mi smo stanovali u ulici Monte, u kući, koju su naši franjevci kupili za smještaj hrvatskih useljenika u Argentinu. Uskoro se Dido osamostalio, otvorivši s jednim Slovencem mali pogon za proizvodnju traktorskih prikolica.
PITANJE: Međutim,1962. se dogodila tragedija u kojoj su poginuli Vaš suprug i Vaša kći Olga. Događaj se najčešće naziva “neobičnom i nerazjašnjenom” automobilskom nesrećom?
U Argentini smo živjeli prilično povučeno. Dobar dio našeg izseljeničtva nije nas prihvaćao zbog Didinih kritičnih ocjena dr. Pavelića i njegove politike. Naše najmlađe dijete, kći Olga, rodila se 2. travnja 1951. Bila je neobično lijepa i inteligentna. Nu, kako je težko podnosila vlagu i vrućinu Buenos Airesa, često bismo vikendom išli u brda. Dido je u tu svrhu podigao zajam i kupio neki terenski automobil. Zvao se “Estianciera” i bio je poznat kao loš auto. Bila sam zbog toga ljuta na nj, a novaca za bolji auto nismo imali. I tako, put na ljetovanje u Cordovu pretvorio se u tragediju. Tijekom vožnje, volan je izpao iz osovine. Čitava je obitelj bila u automobilu, a Dido i naša mala Olga ostali su na mjestu mrtvi. I ja sam često pomišljala da se radilo o atentatu, poduzetom ili iz političkih ili iz poslovnih razloga. Ipak, najsklonija sam pomisli da je riječ o nesretnu slučaju. Taj je tip automobila bio nevjerojatno loš…
PITANJE: Spor između Dide Kvaternika i Ante Pavelića zaoštrio se objavljivanjem Didinih članaka u “Hrvatskoj reviji”, u kojima se on žestoko obračunava s dr. Pavelićem i njegovom politikom, obtužujući ga da je još ranije, u emigraciji, sklopio sporazum o prepuštanju dijela Dalmacije Italiji. Didi se predbacuje tendencioznost, budući da do danas nije objavljen dokument, iz kojega bi proizlazila kakva predhodna Pavelićeva obveza prema Mussoliniju?
Dido je još u Slovačkoj napisao manju razpravu o Rimskim ugovorima, ali se ona izgubila. Niz njegovih članaka u “Hrvatskoj reviji” izazvao je buru. Pavelićevi branitelji mogu tvrditi što ih je volja. Međutim, po plodovima njihovim prepoznajemo prave i lažne proroke. Tragičan poraz NDH potvrđuje da je Pavelić vodio promašenu politiku. I bez obzira na dokumente, previše je popuštao Talijanima, kasnije i Nijemcima. Za takvu politiku nema opravdanja.
PITANJE: Ti su članci 1995. objavljeni i u domovini, skupljeni u knjigu. Knjiga je doživjela veliki publicitet, a izvadci iz nje preneseni su u nekoliko dnevnih novina. Didini protunožci tvrde da joj je dan velik publicitet samo zbog toga, što je i danas u modi kritizirati dr. Pavelića i NDH?
Ne vjerujem da će se naći itko, koji će uztvrditi da je Dido pisao loše. I oni, koji ga nikako nisu mogli smisliti, priznavali su mu inteligenciju, naobrazbu, te veliki publicistički i polemički dar. Knjiga je tiskana u dvije tisuće primjeraka i svi su razprodani. Veliki publicitet nije dobila zbog tobožnje tendencioznosti, nego zbog toga što mnoge osobe prikazuje u drugačijem svjetlu, što se, nakon toliko nekritičnih hvala u prilog dr. Paveliću, prvi put čuje i drugo, posve različito zvono. Duboko vjerujem da su prosudbe moga pokojnog supruga pravilne, a vrijeme i povijest će to, uostalom, i potvrditi.
PITANJE: Kad smo već kod knjige, spomenimo i to, da njezinu priređivaču, poznatom hrvatskom povjestniku dr. Jeri Jarebu, predbacuju kako je knjigu priredio neobjektivno i protivno dobrim znanstvenim običajima.
Kako to mislite?
PITANJE: Pa, eto, tvrdi se da je u knjigu uvrstio jednu prilično beznačajnu repliku bivšega Mačekova tajnika, dr. Branka Pešelja, a propustio makar u podrubnoj bilježci priobćiti čitatelju, kako je na Didine članke vrlo oštro i negatorski odgovorio niz pisaca u emigraciji, medu kojima su Marko Sinovčić, dr. Vjekoslav Vrančić i drugi?
A tko to spori da je dr. Jareb vrstan povjestnik? Zar je knjiga neobjektivno priređena samo zato što se unutra ne spominju Sinovčićevi i Vrančićevi tekstovi? Što njih dvojica znaju? Što oni uobće mogu znati o događajima u kojima nisu sudjelovali? Moj je Dido bio sudionikom tih događaja i nitko, osim samog dr. Pavelića, o njima ne može pouzdanije svjedočiti! Pavelić je umro, ne rekavši zapravo ni riječi. Zar i to dovoljno ne govori?
PITANJE: Kad smo već kod knjiga i uspomena, u Hrvatskoj je upravo tiskana knjiga navodnih uspomena vojskovođe Slavka Kvaternika. Jeste li ju čitali?
Ne. Nisam još vidjela tu knjigu, pa o njoj ne mogu govoriti. Jedino što mogu reći jest to, da vojskovođa nije pisao memoare. A ako se, pak, radi o onomu što je pisao ili morao pisati u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici, onda se to ne može nazvati memoarima. Sa samokresom uperenim u sljepoočnicu, čovjek ne piše ono što misli i osjeća, ne piše vlastite uspomene. Nu, rekoh, ne znam o čemu se radi.
PITANJE: Recite nam na kraju, gospodo Kvaternik, kako ste se odlučili na povratak u domovinu? Hoće li se možda vratiti i Vaši sinovi? Što je s imovinom obitelji Kvaternik?
Ja sam se vratila, iako je pitanje hoću li ovdje ostati. Sama sam. Majka mi je umrla u Argentini, sinovi imaju svoje obitelji i svoju već odraslu djecu. Jedan je oženjen Njemicom, drugi Argentinkom. Oni su uspješni ljudi, izgradili su svoje karijere i ne vjerujem da će ikada doći živjeti u Hrvatsku. Ne sudjeluju ni u družtvenom životu hrvatskog izseljeničtva, iako ih, dakako, zanima sve što je u svezi s Hrvatskom. Što se imovine obitelji Kvaternik tiče, ja ne kanim tražiti da mi se nešto vrati. Našu su oduzetu kuću u Petrinji četnici ionako uništili. Ako bi se, pak, moji sinovi odlučili nešto tražiti, i ako bi nešto dobili natrag, voljela bih da se na našemu imanju sagradi dom za djecu poginulih hrvatskih branitelja…
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.