IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50te NJEGOVE POGIBIJE – POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, piše general Drinjanin, (5 dio, kraj)

Slika vjenčanja Ivana Prcele i supruge mu Španjolke. Vjenčanje je bil 26 prosinca 1963. Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjani bio im je vjenčani kum. Mile Boban, Otporaš.

Unatoč zakrčenosti prometa, mi smo imali malo gubitaka na putu prema Zidanom Mostu.

Da raščistim cestu odavle doCelja, ja sam izveo nekoliko “izleta” uzduž obje strane glavne ceste, te da poubijam i raspršim partizanske skupine koje su pokušavale napadati naše kolone na povlačenju. Nijemci su posvuda napuštali svoja vozila. Ostavljali su teške kamione i tenkove posred ceste, dok su oni pokušavali probiti se naprijed pješice ili pobjeći u šume. Ja sam poslao naše pionirske jedinice da uzduž glavne ceste sakupe streljivo koje je Wehrmacht odbacio. Pioniri su morali mnogo toga dignuti u zrak da se riješe kamiona i tenkova u kvaru koji su blokirali cestu. Usput, osjećam se prisiljenim primijetiti da bismo mi ­da su nas Nijemci za rata bili opremili takvim oružjem kakvo oni tako olako ostavljaše iza  sebe, u rekordno vrijeme mogli umiriti čitav sjeverni Balkan, ili učiniti 59 makar ono što su napravili Englezi i Amerikanci da pomognu komunistima. Potpuno sam također bio uvjeren da nam je Wehrmacht bio isporučio svoje oružje i vojne potrepštine kada su bježali s Balkana, ne samo da bismo nesmetano mogli osigurati njihovo povlačenje nego bismo također mogli izdržati u našoj zemlji sve dotle dok se Englezi i Amerikanci ne umore financirati Tita. Naravno, moram priznati da ne bismo mogli na neodređeno vrijeme pružati otpor u slučaju naše borbe “do kraja” u domovini. Uz to, posjedovanje dobra oružja bilo bi nas učinilo mnogo učinkovitijom snagom nego što smo kao pastorče Osovine mi  u stvarrnosti bili. Do Zidanoga Mosta naše je povlačenje u prvom redu bilo vojna operacija, premda je u našim kolonama bilo civilnih izbjeglica iz Zagreba i drugih mjesta. No s onu stranu Zidanoga Mosta mase civilnih bjegunaca Mađara, Slovenaca i drugih nehrvatskih narodnosti gurale su se u naše redove. Ovo raznovrsno mnoštvo imalo je na umu samo jedno, stići do britanskih linija i tamo se predati. Premda je neobično vruće vrijeme uzrokovalo veliku žedu, a izbjeglice su od nespavanja bili napola mrtvi, ove su se ljudske mase žurile prema svome cilju  prema engleskim linijama. Drugi sastanak Glavnoga Stožera trebao je biti održan 7­ svibnja. Ja sam bio na putu za taj sastanak, vozeći se s mojim šoferom u vojnim kolima (svoja vlastita kola ostavio sam na raspolaganju generalu Begiću), kada alarmantne vijesti o rasulu njemačkih jedinica prouzročiše promjene naših planova. Dr. Pavelić i neko drugo osoblje Vlade i Stožera žurili su prema Austriji. Umjesto da  sastanak bude održan naTuškancu, kako je biio određeno, on bi održan u Rogaškoj Slatini. Ja tamo nisam otišao jer sam smatrao potrebnijim nastaviti pročišćavanje partizanskih gnijezda uzduž ceste Zidani Most-­Celje, na putu prema Mariboru. Čim sam bio siguran da su naši pioniri i “leteće” kolone učinkovito izvršile svoj zadatak, povratih se u Zidani Most. Ovdje dadoh posljednje zapovijedi ne trupama (vojski, mo. Otporaš.) kao cjelini, nego pojedinim zapovjednicima. Kad god sam vidio višega časnika u kolonama na povlačenju, pozvao bih ga k sebi i rekao: “Ne idite prema Celju glavnom cestom! Ona

je već prenatrpana ljudstvom sve od Zidanoga Mosta i do karavanskih Alpa. Napustite svoja vozila i smjesta se riješite bilo koje prtljage! Naložite svojim vojnicima da slijede male  seoske ceste i staze i recite im da napreduju prema sjeveru! Ne žurite se na predaju bilo kome i budite sigurni da nikome pod vašim zapovjedništvom ne dopustite odložiti  oružje u isto vrijeme! Kada vidite što se dešava onima koji se predaju prije vas, sami  donesite odluku! Ja sam sada vrhovni Zapovjednik svih Hrvatskih Oružanih Snaga koje  su ostale na našem državnom teritoriju. Dobio sam upute da izdam zapovijed našim vojnicima da polože svoje oružje pred neprijateljem. No ako vi vidite da se ubija one koji se predadoše ili ih se izručuje partizanima, tada znajte da 60 nema drugog izbora nego boriti se do kraja i poginuti kao ljudi. Idite u skupinama i podržavajte vezu sa skupinama u vašoj blizini! Sada je prošlo vrijeme održavanja redovitih vojnih postrojbi. Od sada nadalje inicijativa je u rukama onih koji znaju kako će se vladati u prilikama koje će možda iskrsnuti i onih koji će te prilike iskoristiti.”

Upravo se tada desilo: naša nepobjediva Vojska počela se rasipati. Mnogi  časnici počiniše samoubojstvo čim su prešli granicu sa Slovenijom. Znali su da samoubojstvo nije nikakvo riješenje hrvatskih problema, ali kao domoljubi nisu vidjeli drugi izlaz iz dileme u kojoj se nađoše: Njihova Vlada  zabranila im je nastaviti borbu, a oni se ne žele predati. Posljednji put zagrlih svoje rođake i drugu rodbinu; svi su oni željeli poći sa mnom u šume. Svaki čovjek iz Obranbenih bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar. Pukovnici Pjanić, Hasić i Pačariz kao i albanski, crnogorski i mađarski saveznici htjeli su također poći sa mnom u šume. Oni hrvatski naraštaji koji dodu poslije nas neka ne zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući  hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa. Zapravo neke vrste utjeha za one od nas koji smo imali sreću ili nesreću preživjeti poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni da povjeruju britanskoj vojnoj časti. “Leteće” bojne, veterani od 1941. i Obranbeni Sdrugovi nisu se predali! Jedna bojna, pod zapovjedništvom časnika s mnogo odlikovanja, odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se  pripremale napasti našu pozadinu.Golemo partizansko mnoštvo pristiglo je iz Trsta (Možda među kojima je bio i prof. Tvan Prcela, koji je, kako je pisao sam o sebi da je silom bio mobiliziran od strane partizana konce 1944. godine. Mo. Otporaš.) da iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka. 13 U ovome okršaju komunisti poubijaše čak i one Hrvate koji su bili teško ranjeni i nesposobni za daljnju borbu. Ovo je bio nagovještaj onoga što će se desiti Hrvatima koji se predaju. Zahvaljujući zaštiti “letećih” bojni, veliko mnoštvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u “letećim” bojnama, kosti ovih veterana iz prvih dana hrvatske državne nezavisnosti od 1941. razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana ceste Zidani Most-Celje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave društvo!

Moram također napomenuti da je jedna bojna mornaričke pješadije imala posebno sjajan udio u raščišćavanju puta za naše glavne kolone. 13 Partizanske snage iz Trsta djelomično su se sastojale od talijanskih trupa bivše redovite talijanske vojske. Kada se 1943. Italija predala Saveznicima, mnogi talijanski časnici i vojnici u Dalmaciji i Istri pridružiše se partizanima. (Ti talijanski fašisti iako su bili vojnici i fašisti nisu smetali Titi ni njegovim partizanima u borbi protiv takozvanih hrvatskih “fašista”. Mo. Otporaš.) Od tada do konca rata oni su uvelike pomogli u tisku razvikanim partizanskim postrojbama pod Titovim vodstvom.

61 Natjeravši partizane na bijeg u nizu opetovanih “vrućih” akcija. Ova jedinica bila je naveliko angažirana u borbi istočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na dosta brojnije partizanske koncentracije naši izgubiše više od 300 momaka, uključivši mnogo viših i nižih časnika. Komunisti su pobjegli u toj zbrci, a preživjeli iz mornaričke bojne potpadoše pod zapovjedništvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svijetu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi kakvo se vidjelo u tih mornaričkih vojnika. Napominjem ovu činjenicu, je da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti je način i naša Časna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine. U skladu s mojim zapovijedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih osobnih stražara. Oni me ostaviše suznih očiju. U Austriju su ih pratile dvije hrvatske dame, članice sarajevske Ustaške omladinske organizacije koje su dijelile sudbinu vojnika. Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne iziđoše iz grada na putu za karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh u šumi. Sa sobom sam imao i svoju vjernu “askericu”, strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih granata. Ovo je bilo sve oružje kojim je raspolagao posljednji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga. Po prvi put tih dana oprah lice u jednome potoku te malo zaspah. Kada se probudih, osjećah se nekako osvježen pa započeh svoj put natrag prema hrvatskoj granici. Čimsam ušao u domovinu, uspostavio sam vezu s jednom komandopostrojbom. Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog potrebe za njegom. Partizani kasnije doznaše gdje sam boravio za posljednjeg posjeta našem glavnom gradu. Vjerujem da je supruga jednoga od naših časnika izdala one osobe koje su me bile zaštitile. Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su, prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude, započesmo s aktivnostima našega otpora. One su se temeljile na našoj pogrešnoj pretpostavci da će se dogadaji na medunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog hrvatskih državnih interesa. U to vrijeme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati  da će službeni Zapadni svijet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i medunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni svijet pružao je materijalnu i moralnu pomo komunistima posvuda, te da osigura uspostavu marksizma ne samo u

62 Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri nego i u drugim zemljama i narodima srednje i istočne Europe. Kada Amerikanci konačno započeše suprostavljati se

širenju komunizma, učiniše to na Dalekom istoku, točno na prostorima gdje su imali najmanje mogućnosti za uspjeh u svojem zakašnjelom nastojanju da zaustave komunističke prijetnje. Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina Hrvata teža od sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju. Zbog uloge na koju sam bio pozvan u strašnom razvoju dogadaja koji zapadoše naše Oružane Snage i građane koji im se pridružiše na putu u tuđinu, imam posebno gorke uspomene na dogadaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2.  zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske na povlačenju. Rezultat ove pogrešne odluke koju je naša Vlada donijela bio je da su većinu naših vojnika i građana koji se predadoše Britancima u vjeri da će se s njima postupati  kao s ratnim zarobljenicima, engleske vojne v­lasti izručile su ih partizanima. Čim su  ugo­komunisti u rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina.

I unatoč činjenici da su se pokolji hrvatskog  vojnog osoblja i gradana nastavili u tjednima, mjesecima i čak godinama poslije Drugoga svjetskoga rata.  Tisak “slobodnoga svijeta” podržava urotu šutnje o Titovim klaonicama. Slobodni svijet previše je usredotočio svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno završenoj igri. Odbor za istraživanje bleiburške tragedije zaslužuje pohvalu za svoja nastojanja da upozna službeni civilizirani svijet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih pokolja.

Dajem svoju časnu riječ vojnika da sam napisao ovaj iskaz o koncu Hrvatske vojske  samo koliko sam to i sam iskusio, vidio i osjećao. Ja sam osobno sastavio original hrvatskoga teksta ovoga iskaza u vjeri da će pomoći da se za buduće naraštaje sačuva istina  o dogadajima u kojima sam, zbog svoje narodnosti i visokoga čina, odigrao razmjerno važnu ulogu.

General Vjekoslav Luburić Carcagente

(Valencia), Španjolska  15. kolovoza 1967.

14′

General Luburić nije doživio da u tisku vidi ovu svoju analizu. U nedjelju 20. travnja 1969. godine on bi umoren u Carcagentu blizu Valencije kao žrtva “lova” u kojemu su mnoge ugledne hrvatske izbjeglice umorene od agenata jugoslavenske tajne policije, UDBE. Podulji 63 članci o Luburićevu životu i smrti mogu se naći u svim važnijim španjolskim novinama i revijama. Na poseban način preporučujemo La Actualidad Espan`od 1. svibnja 1969, zbog cjelovitosti njezina članka o Luburiću. Koliko je nama poznato, američki mediji nisu uopće izvijestili o umorstvu generala Luburića. Sredinom šezdesetih godina, potonji je iskaz glavni urednik najprije doslovno preveo s hrvatskoga na engleski jezik. Onda je dr.  Stanko Guldescu za američku publiku čitav iskaz uredio. Uređeni je tekst u ljeto 1967. na hrvatski preveden u nazočnosti generala Luburića, u njegovoj kući. Autor iskaza je uređeni tekst pred glavnim urednikom odobrio i vlastoručno ga potpisao točno na svetkovinu Velike Gospe 1967. godine. (Bilješka glavnog urednika i prevoditelja  Johna Ivana Prcele.)