Upoznao sam Miljenka Dabu Peranića u Notre Dame de Paris, na polnoćki za Božić 1959. godine. Često smo se viđali kod sv. Mise u crkvi Sainte Claire u Parizu. Ja sam već bio pošao u školu l’Alliance Francaise 101 Bulv. Raspail u Parizu. To sam već saopćio dru. Miljenik Dabi Peraniću, što mu je bilo vrlo drago. Sam se je ponudio da će mi pomoći u proučavanju francuskog jezika. Rado sam na to prista. Ja sam išao u večernju školu, od 6 do 10 sati. Blizu škole gdje sam išao na ulazu u Metro Montparnasse dr. Peranić bi me često puta dočekao i pitao da li mi treba pomoć u francuskom jeziku. Naravno da sam uvijek pristao na njegovu velikodušnu pomoć u prijevodu riječi, a ponajviše u francuskoj gramatici. Tako je počelo naše poznanstvo koje se je razvilo do dobrog i vječnog prijateljstva.
Ja sam tada radio u jednoj tvornici proizvodnje benzinskih pumpi. Ruke su mi, većinom prsti i nokti bili vidljivi uljem. To je dr. Peranić uočio i meni rekao da li bi ja htio s njim raditi u knjižnici Librairie Hachette. Rado sam pristao i to je bilo početkom 1963. Radili smo skupa, imali smo vremena do mile volje razgovarati o našoj hrvatskoj problematici, posebno o potrebi hrvatskog zajedničkog rada. Naš zajednički rad kroz naše prijateljstvo se je razvio do te mjere da smo za Uskrs i Deseti Travnja tiskali Razglednicu 1965. Prilažem sliku te Razglednice.
Kratka povijest ove Uskrsnje Razglednice.
Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo radili u poduzeću Librairie Hachette u Parizu. Kao odgovorni radnici imali smo pristup svim pisaćim strojevima i mašinama za kopiranje. Imali smo također pravo subotom raditi, ako smo htjeli. Htjeli smo napraviti Razglednicu za Uskrs 1965. Ja sam istrgao sliku NDH iz jedno časopisa Ustaša. Dr. Pernaić je na lijevoj strani stavio riječ PAX a na desnoj LIBERTAS. kada smo sve završili, tek tada smo primijetili da sma zaboravili staviti i “Deseti Travnja”. Tada je dr. Peranić svojom rukom napisao “I Deseti Travanj”.
Neka i ova Razglednica bude očiti dokaz da bilo gdje se Hrvati nalaze, Uspomene na Uskrs i na Deseti Travnja su uvijek njima i u srcima Hrvata.
Dabo Peranić bio vjenčani kum. Prilažem sliku mojih zaruka.
Zaruke Mile Boban i Mademoiselle Annie Robert, nedjela 9 svibnja 1965.
Zaruke Mile Boban i Mademoiselle Annie Robert, nedjelja 9 svibnja 1965.
Na ovoj priloženoj slici stoje s lijeva naš vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić, do njega njegova supruga Marija, do Marije otac moje zaručnice Annie je Pierre Robert, do njega njegova supruga Genevieve Robert, zatim zaručnica mademoiselle Annie Robert, do zaručnice njen zaručnik Mile Boban, zatim tri curice, prva s lijeva Yolande Gautheron, do nje Anita, kćer Miljenka Dabe i Marije Peranić i Brigitte Gautheron, kćeri sestre moje zaručnice Annie, Monique Gautheron.
![]()
I došlo vrijeme da smo supruga Annie, ja i naše dvije kćeri Sophie 3 godine i Catherine 11 mjesecu 10 prosinca 1968. godine došli u San Francisco. Dr. Peranić je došao u Njujork 1970.
Nismo se odmah počeli dopisivati, jer on nije imao moje a ja njegove adrese. Kum Peranić je bio dobar prijatelj s mojim puncem i punicom te su se često dopisivali. Tako je dr. Peranić preko roditelja moje supruge doznao za moju adresu i počeli smo se dopisivati negdje početkom 1976/7. Otišao sam ga posjetiti u Njujork petak večer 18. subota 19 i nedjelja 20 kolovoza 1978. Za ta dva i pol dana imalo smo dosta vremena pričati o svemu. tada mi je kum Peranić dao na pisaći stroj napisanu knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA da ju dobro pogledam i da napišem predgovor. Taj originalni fascikl ili knjigu imam i danas. Za nekoliko dana sam nazvao kuma Peranića da tu knjigu treba prirediti, nepotrebne stvari koje se često ponavljaju izbaciti, posebice one napomene o našim zajedničkim prijateljima gdje ima mnogo osobnosti. Dok smo mi bili u razgovoru preko telefona, njegova supruga Marija je sve slušala i rekla da se ona slaže s mebom da se tu treba dosta napisanog korigirati. Kum Dabo je samo rekao “Sve ovako ili ništa”. Ta knjiga je tiskana u Njujorku 1984. Prilažem sliku“POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”
KNJIGA: – P O G I B I J A G E N E R A L A L U B U R I Ć A –
Prva slika lijevo je pismo od 3 stranice kume Marije Peranić meni 5 prosinca 1993. godine, druga slika desno je slika fascikl rukopisa knjige, treća sika je lista od 34 broja osoba koje su označene u knjigi pod tim brojem, četvrta slika je knjiga “Pogibija generala Luburića”.
Ja sam zadnji put vidio kuma Pernića, i to samo jedan put dok sam bio u Njujorku na sudu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine. Pošto sam se branio sa slobode, jednog dana poslijesuda on me je dočekao pred sudnicom, te smo zajedno otišli posjetiti Spomenik Slobode u Njujorku. Bili smo tu skupa i pričali o mnogim stvarima, a ponajviše o njegovu razočaranju o ljudima koji ga optužuju i sumnjaju u njega da je bio urotnik u ubojstvu generalaLuburića. To ga je peklo do te mjere da je otišao u Chicago posjetiti Stipu Šegu, Milu Markića i Antu Ljubasa, te ih zamolio da uzmu čamac da se malo provozaju jezerom Michigen u Chicagu, da im ima saopćiti vrlo važnu stvar. Svi su pristali, iznajmili čamac, i kada su bili na sredini jezera, dr. Miljenko Dabo Peranić im govori: Braćo, ja sam nevin čovjek, ja nisam bio urotnik niti sudionik u ubojstvu našeg generala. Ako vi sumnjate u mene, ja vas molim i ja vam opraštam, ubacite me ovdje u dubine ovog jezera i za to nitko neće znati. Ovu su riječi mog vjenčanog kuma meni na tom kipu Slobode u Njujorku travnja mjeseca 1982. godine. To je bio zadnji put da sam bio i vidio mojeg kuma Miljenka Dabu Peranića.
Ja nikada u njega nisam posumnjao niti sam ikad imao ikakvih opipljivih dokaza da je moj kum Dabo Peranić bio urotnik.
Slava hrvatskom patniku za Hrvatsku Miljenki Dabi Peranić!
Počivao u Miru Božjem Hrvatski Pravedniče Miljenko Dabo Peraniću!
Miljenko Dabo Peranić s nama je!
Tvoj kum Mile Boban.
Austin, Texas,
subota dne 11 studenoga 2023.
DABO PERANIĆ, Miljenko (Milutin), muzikolog i publicist (Novalja na Pagu, 5. XI. 1923 — New York, 22. IX. 1993). Nižu franjevačku gimnaziju polazio na Badiji 1935–39, a višu u Dubrovniku 1940–44. Klasične jezike studirao u Zagrebu 1947–50. i na Sorbonni u Parizu 1955–58. Glazbenu naobrazbu stječe privatno (glasovir, orgulje, teoretski predmeti, dirigiranje, kompozicija) u franjevca Bernardina Sokola i Paule Begović (1935–44), potom u srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu, gdje završava teoretsko-nastavnički odjel (1947–48, 1950). Mobiliziran 1944. u jugoslavensku vojsku, zatim zatvoren, lažno optužen i osuđen na smrt, pa na prisilni rad, te pomilovan 1947. Poslije još je dva puta bio u zatvoru. Prisiljen napustiti Zagreb, upisuje 1950. studij povijesti glazbe na Glazbenoj akademiji u Ljubljani u V. Ukmara i D. Cvetka te diplomira 1953. Potom 1954. odlazi u Pariz, gdje uz studij na Sorbonni radi doktorsku disertaciju na Muzikološkom institutu; doktorat stječe 1959. tezom Les harmonies grecques classiques, ces inconnues – Les harmonies poetiques. Za školovanja u Zagrebu i Ljubljani zaposlio se kao učitelj pjevanja u sedmoljetki u Zagrebu (1948–49) te u Glazbenoj školi i sedmoljetki u Krškom (1950–54). U Parizu je poslije privatni nastavnik glasovira (1955–69) i službenik u izdavačkom poduzeću Librairie Hachette (1958–70), a po dolasku u SAD službuje u nakladnom poduzeću Sam Ash Music Store u New Yorku (1970–82) i privatno poučava glasovir u Hempsteadu (Long Island, 1970–91). U Parizu je izdavao i uređivao dvomjesečnik La Croatie (1963–65) i surađivao u listovima Drina i Obrana (Valencija 1963–69). God. 1982. utemeljio je nakladu Sunrise Press u East Northportu (SAD). — U svojemu muzikološkom radu D. se, jedini od hrvatskih muzikologa, posvetio isključivo proučavanju povijesti teorije i filozofije antičke grčke glazbe. Protivno većini europskih istraživača, zastupa tezu o izvornoj uzlaznosti starogrčkih ljestvica i »harmonija«, smatrajući zabunom mišljenje helenista da su one izvorno silazne, te govori o istovjetnosti starogrčkih i gregorijanskih modusa. Osim knjiga i rasprava o antičkoj grčkoj glazbi, napisao je oko 160 natuknica za Encyclopédie de la Musique, 2–3 (izdavač Fasquelle, Pariz 1959–1961). Uz intenzivan rad na klasičnoj grčkoj glazbi, bavio se u Parizu ne manje i hrvatskom prapoviješću i najranijom hrvatskom poviješću, oživljavajući iransku teoriju o podrijetlu Hrvata (Iransko-Sarmatska Hrvatska, Hrvatska za narodnih vladara), te političkom publicistikom, izlažući u nizu članaka, objavljenih 1991. u knjizi Predkulisna koračanja prema 1970/1971, ideju o potrebi pomirenja svih desnih i lijevih hrvatskih političkih organizacija u domovini i iseljeništvu. U posljednje vrijeme objavio je radove o hrvatskoj povijesti VII. i VIII. st. (642 Godina; 752 Godina; Glagolica od 642 do 753 g.).
DJELA: Le sens de l’harmonie chez les Grecs. Bericht über den siebenten Internationalen musikwissenschaftlichen Kongress. Köln 1958. — Les harmonies grecques classiques, ces inconnues. Paris 1959. — Iransko-Sarmatska Hrvatska. Paris 1962, East Northport 19913. — Hrvatska za narodnih vladara. Valencia 1969, East Northport 19912. — The Greek Harmoniai Identical with the Gregorian Modi. East Northport 1975. — Pogibija generala Luburića, 1–2. Bay Port 1984–1986. — Greek Prehistoric Music Discovered and Deciphered. East Northport 1985. — Hrvatstvo Hrvatskih Pokrajina. East Northport 1991. — 642 Godina. Prve afirmacije Hrvata u Zapadno-Europskoj Zajednici. East Northport 1991. — 752 Godina. East Northport 1991. — Predkulisna koračanja prema 1970/1971. East Northport 1991. — Glagolica od 642 do 753. g. East Northport 1992. — Moja mati i ja, krivo-obtuženi agent CIA-ja, osuđeni na smrt. East Northport 1992.
Stanislav Tuksar i Jure Šonje (1993)
|
|
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.