IN MEMORIJAM MARKU MUDRONJA BORCU ZA HRVATSKU U REDOVIMA HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA

Jučer, u utorak 17. kolovoza 2021., u jutarnjim satima, u svom rodnom Murteru u osamdeset i šestoj godini života umro je Marko Mudronja, član druge generacije „Hrvatskog revolucionarnog bratstva“ i suradnik vođa gerilske „Skupine Feniks ’72“ koja je u ljeto 1972. upala u Jugoslaviju s planom dizanja ustanka, rušenja komunističke Jugoslavije i stvaranja neovisne, suverene i demokratske hrvatske države. (Prilažem (4) slike knjige “OSVETNICI BELIBURGA” drugo izdanje 1974. “Apostol Plemić” je (ADOLF ANDRIĆ). Neka ovaj opis i priložene četiri (4) slike bude PEDESETA GODIŠNJICA USPOMENE NA USTANAK “BUGOJANSKA AKCIJA FINEX 72” – 2022.

Slika (1) je korica knjige koja prikazuje borca i revolucionara.

Slika (2) prikazuje vođe “Ustanka Bugojanska Akcija Finex 72”.

Slika (3) je “PRIRUČNIK” za vođenje HRVATSKE GERILE.

Slika (4) je polaganje Prisege na Bleiburgu prije polazka u domovinu Hrvatsku u lipnju 1972.

Dragi naši Hrvatski vitezovi neka Vam je laka hrvatska gruda zemlje!

Počivali Vi u Miru Božjem!

Povijest i Hrvati Vas neće nikada zaboraviti!

Nadodao, nedjelja 13 veljače 2022. 

Mile Boban, Otporaš.)

————————–

Ukop posmrtnih ostataka Marka Mudronje obavit će se danas, u srijedu, 18. kolovoza 2021., u 17.30 sati na mjesnom groblju kod Crkve Gospe od Gradine u Murteru, a potom će se održati misa zadušnica u Crkvi Sv. Mihovila u Murteru.

Dragi naš prijatelju i suborče Marko, počivao u miru Božjem i neka ti je laka hrvatska murterska gruda.

Marko Mudronja rođen je 13. prosinca 1935. u Murteru. Točno na Veliku Gospu 1963. emigrirao je u Italiju, pa u Francusku. Nakon dvije godine odselio se za Australiju, gdje je 1966. pristupio HRB-u. Dobio je pseudonim „Sremac“ kako se svojedobno zvalo njegovo rodno mjesto Murter zbog velikog broja izbjeglica koji su tamo bili pristigli iz Srijema.

Vođe ogranka HRB-a u australskoj pokrajini Victoriji Ambroz i Adolf Andrić te Pavo Vegar već krajem 1968. uključile su ga u pripreme „Akcije Feniks ’72“. Marko Mudronja je krajem 1971. dobio zadatak da se pripremi za odlazak u Europu, pa je sredinom siječnja 1972. zrakoplovom iz Melbournea, preko Londona i Bruxellesa, doputovao u Pariz.

Što se dalje događalo, posvjedočio je sam Marko Mudronja:

„U Francuskoj sam stupio u kontakt s braćom Andrić i od njih dobio daljnje upute.

Otprilike mjesec dana prije nego što će skupina upasti u Jugoslaviju, Adolf je došao k meni u Pariz i rekao mi da je pronađeno pogodno mjesto za kamp i da se pripremam za odlazak.

Nakon nekog vremena dobio sam obavijest da se javim Iliji Glavašu u Salzburg. Tamo sam zatekao Iliju Lovrića i Mirka Vlasnovića. Dva dana kasnije, Glavaš je odvezao Vlasnovića i mene u kamp.

Prije polaska iz Salzburga rečeno nam je, kao što je bilo i ostalima, da možemo razmisliti i odlučiti hoćemo li ići ili ne, jer nakon dolaska u kamp više nije bio moguć povratak. Većina se ljutila što im se uopće postavlja takvo pitanje.

Tijekom dana smo se vrlo malo kretali pazeći da nas netko ne primijeti. Puno vremena se provodilo u teoretskim obukama, poput učenja topografije, rukovanja eksplozivom, kretanja u raznim uvjetima, reagiranja u nepredviđenim situacijama… Oko kampa postavili smo straže da nam dojave ako bi se netko približavao. Noću se vježbalo, u prvom redu na kondiciji, za hodanje pod punom opremom, i snalaženju u prostoru u noći. U obuci se najviše koristio priručnik HRB-a ‘Osvetnici Bleiburga’.

Svi su bili vrlo raspoloženi i u iščekivanju kad će se krenuti u Jugoslaviju. Nekoliko dana prije polaska glasovalo se o vođi akcije. Kandidati su bili Adolf i Ambroz Andrić i Pavo Vegar. Najviše glasova dobio je Ambroz. On je za svojega vojnog zamjenika odredio Pavu Vegara, a brata Adolfa za političku izobrazbu. Podijeljene su i ostale dužnosti pa se krenulo u završne pripreme. Mi smo bili idealisti. Članovi Skupine Fenix 72 bili su potpuno svjesni opasnosti kojoj se izlažu. Onome tko je imalo poznavao te ljude, posebice vođe skupine braću Adolfa i Ambroza Andrića i Pavu Vegara, zna da njih nitko nije mogao nagovoriti na bilo što u što oni sami nisu duboko vjerovali.

Moj zadatak u kampu je bio obučiti ostale u rukovanju eksplozivom. Nije bilo predviđino da ja s njima idem u Jugoslaviju iz jednostavnog razloga što sam od rođenja bio teški astmatičar.

Skupina je napustila kamp 18. lipnja 1972. u ranim jutarnjim satima i krenula prema austrijsko-slovenskoj granici. Prije nego što su pošli, članovi skupine postrojili su se u punoj opremi. Tom prilikom dobili su bojovnu municiju koja je do tada bila skrivena na mjestu za koju su znali samo vođe skupine. Ja sam ih fotografirao i preuzeo njihovu cjelokupnu dokumentaciju.

Malo iza toga počistio sam kamp, na jednom mjestu zakopao njihove dokumente i automobilom krenuo u Beč. Sutradan sam vlakom otputovao u Njemačku. Tamo sam ostao samo jedan dan i otputovao u Nizozemsku. Nakon pet dana vratio sam se u Australiju.

Sve u svemu, želim napomenuti da su pripadnici Skupine Fenix 72 bili istinski hrvatski domoljubi i heroji kojima se hrvatska država, pa ni hrvatski narod u cjelini, još ni približno nisu zahvalili i odužili kako bi trebali za žrtvu koju su oni dali u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti ipak dogoditi.”

Bože Vukušić /