IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50te OBLJETNICE NJEGOVE SMRTI – OPVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, piše Maks Luburić, (4 dio)

IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50te OBLJETNICE NJEGOVE SMRTI – POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, piče Maks Luburić (4 dio,)

“Auf  Gnade  und  Ungnade”  predstavnicima  “vjerolomnoga Albiona”.

Izgledalo je da je dr. Pavelić razumio moje držanje o toj stvari. Onda me je upitao što ja  mislim hoće li general Boban slijediti moj primjer i poći u šume da okupi sve nepopustljive  elemente? (Po mojem skromnom mišljenju originalno pisanje Maksa Luburića bi moglo biti: “…da okupi sve nepopustljive elemente…?” u “Sve one koji se nisu predali ili koji se neće predati, ili koji su već u šumama. Mo. Otporaš.) Ja sam bio mišljenja da će Boban možda postupiti na isti način, premda je on jedan od onih koji vjeruju kako će Britanci pružiti status ratnih  zarobljenika  čitavom  hrvatskom  vojnom  osoblju  osim  visokim časnicima. Boban je stvarno gajio nadu da će Englezi vidjeti prednost u upotrebi naših hrabrih hrvatskih jedinica da zaustave komunistički valjak koji je pod svojim teretom gazio čitavu Srednju Europu. Iza toga razgovora dr. Pavelić mi je konačno dao nalog u pogledu  evakuacije Zagreba i povlačenja u Austriju. Odobrio je moj plan da pošaljem  generala Junusa Ajanovića, moga pomoćnika u zapovjedništo Južne vojske, da preuzme zapovjedništvo prethodnice na povlačenju Južne vojske prema sjeveru. Ajanovićevo osoblje imalo je na raspolaganju radioodašiljač za koji su se nadali da će im omogućiti brz kontakt s Britancima,  te da urede uvjete predaje. Istodobno taj bi odašiljač olakšao održavanje veze izmedu Druge Vojske (drugog Zbora kojem je zapovjednik bio general Luburić, mo. Otporaš.) i ostalih hrvatskih Vojski na terenu. Dr. Pavelić se složio da ministar Vrančić mora pratiti Drugu vojsku. Vrančić je stvarno mislio da će Britanci i njihovi američki saveznici možda odbiti prihvaćanje formalne predaje naše Vojske, i to na temelju politike.  12 Logor Janka Puszte bi tridesetih godina uspostavljen u južnoj Madarskoj. Neki logoraši bili su trenirani u terorističkoj taktici sa svrhom da na sličan način uzmognu odgovoriti na terorizam kojim su se Srbi služili tih  godina.

56 Nažalost, ni Englezi ni “jenkiji” nisu bili toliko mudri da shvate kako bi  Nezavisna Država Hrvatska mogla biti važna za Zapad nasuprot marksističkom kompleksu koji se je ostvarivao u srednjoistočnoj Europi i na Balkanu. No Vrančić se uporno nadao da će Angloamerikanci barem na individualnoj razini našim ljudima dati status ratnih zarobljenika i tako spriječiti njihovo izručenje komunistima. Ja sam nisam imao nikakvih iluzija o tim mjerama, ali bilo je malo onih s vlašću u rukama koji su dijelili moju bojazan. Što se mene tiče, najgori element u ovoj situaciji nije u tome da ćemo mi poginuti i da je rat izgubljen, nego radije sama činjenica da će naši vojnici položiti oružje ­ne stoga jer se nisu htjeli boriti do kraja, nego stoga jer im je njihova Vlada dala zapovijed da se predaju. Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih. Ministar Vrančić se iz Siska povratio u Zagreb da izvrši ulogu koju mu je dr. Pavelić namijenio, tj. da bude mirovni poklisar kod zapadnih  Saveznika. On mi se predstavio obučen u vojnu uniformu, a preko ramena je imao ruksak i strojnicu. S njim je bio Vinko Nikolić, (Koliko je meni poznato s drom. Vjekoslavom Vrančićem je bio kapetan bojnog broda Andrija Vrkljan. Pročitajte sadržaj priloženog linka. mo, Otporaš.)  https://otporas.com/memorandum-hrvatske-drzavne-vlade-od-4-svibnja-1945/ pa sam  predmnijevao da će ići skupa kako bi kontaktirali s visokim britanskim zapovjedništvom. Satnik Vrkljan iz Glavnoga stožera bio je takoder dodijeljen da prati Vrančića i Drugu vojsku, jer je prije rata živio u Engleskoj i dobro je govorio taj jezik. Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu naših kolona prethodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima, moj zadatak je bio sakupiti sve raspršene grupe i pojedince te, prema unaprijed izradenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć. Mi smo imali na umuda će nas svojom moći Rusi napasti sa sjevera. Što se tiče partizana i njihovih nedavnih obraćenika četnika, očekivali smo malu pogibelj. Oba ova neprijatelja nisu bili tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim već prema prilikama koje će iskrsnuti. Rastali smo se nakon što smo uredili kako ćemo održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na određenim adresama u domovini.

I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobiđe Zagreb nego da ide kroz njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne idu direktnom cestom kroz našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako če pojednici, i čak čitave skupine,

izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine.  U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle  sa 700 momaka u svojim redovima. 57 General  Servatzi,  vojni zapovjednik Zagreba, sa mnom je dijelio  odgovornost  da očisti grad od onih elemenata koji su bili odlučni boriti se do zadnjega daha. Naravno, nadbiskup Stepinac bio  e u pravu misleći da će ­ako mi našu metropolu pretvorimo u bojno polje ­ona će biti porušena tijekom borbe, bez obzira na to koga će zapasti pobjeda.

I partizani i njihovi novi srpski saveznici (ovdje se za sigurno zna da je general Luburić mislio da su ti “novi srpski saveznici” bili hrvatski antifašist”, dakle, opet Hrvati u službi tuđina. Mo. Otporaš.) pozdravili  bi takav razvoj. S druge strane, većina Hrvata je osjećala da će ideja slobodne Hrvatske živjeti sve dotle dok je Zagreb nedirnut. Mi do iste mjere poštujemo svoj  glavni grad kao što Francuzi poštuju svoj Pariz i Austrijanci svoj Beč. Ja sam ipak mislio da Austrijanci počiniše pogrešku što se nisu borili godine 1938., a na isti način mi smo učinili  oš veću pogrešku što se sada nismo borili. No ja sam morao slušati  apovijedi i tako sam, da se usprotivim otporu mjesnih operacija, odredio posebne jedinice da iz glavnoga grada uklone one elemente koji su bili voljni poginuti ondje gdje su bili. Bilo je posebno teško ondje gdje su u pitanju bili ranjenici i invalidi. Mnogi od ovih domoljuba Hrvata micali su se polako, vukli su se ili su nekoga zamolili da ih prenese na podesnije točke, odakle će se svom odlučnošću boriti tako dugo dok im u tijelu preostaje daha. Neki od ovih Ijudi jednostavno nisu htjeli biti evakuirani. Kada su vidjeli da im nećemo dopustiti da  vode otpor od kuće do kuće, pucali su sami u sebe ili su aktivirali bombe koje ih razniješe na komade. Kako strašan gubitak u ljudstvu iza sebe ostavismo ih u tim kritičnim danima!

Dr. Kumičić, član jedne ugledne obitelji koja je ostala u Zagrebu, organizirao je pučku miliciju koja je od pomoći bila mojim i Servatzijevim momcima da očiste grad od

tvrdokornika. Kumičićeva milicija nosila je hrvatski grb na svojim kapama i na kaputima, a bila je naoružana puškama koje su im bile dane iz naših skladišta. Glavna zadaća  milicije bila je zaustaviti pljačku i druge zločine koji bi se mogli desiti u vremenu izmedu našega napuštanja i partizanskoga ulaska u grad. One hrvatske snage koje su se povlačile iz istočnih i južnih dijelova naše Države imale su nalog da se povuku preko Zidanog  Mosta. Da stignu do ove točke, one su morale proći kroz Zagreb ili ga zaobići sa sjevera ili s  juga. Tako su naše kolone na povlačenju izgledale kao lijevak, a njegovi širi krajevi oslanjali su se na Varaždin i Karlovac. Od ovih točaka lijevak se sužavao preko Podsuseda i Sljemena  u pravcu Zidanoga Mosta. Na drugoj strani ovoga grada naša je Vojska formirala golemu kolonu koja se protezala prema slovenskoj i austrijskoj granici. Kako su ceste bile blokirane svakom vrstom vozila, bilo je ljudski nemoguće održavati bilo kakav učinkovit red. Tako su gusto bili “nagužvani” vagoni, tenkovi, volovska kola, kolica, samovozi, kamioni i svakovrsne prikolice, da se na mnogim mjestima između njih nije moglo razabrati tlo. 58 Nijemci su bili glavni krivci za takvo stanje. Oni su u blizini Zidanog Mosta koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego takoder i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. Stoga je povlačenje prema Zidanome Mostu odavalo prizor masovne ostrogotske selidbe pod Teodorikom Mladim prije 1500 godina, kada su oni ovim prostorima prolazili na svome putu u Italiju. Žene, djeca, starci i starice i sve vrste životinja bili su pomiješani s hrvatskim, njemačkim, bjeloruskim i albanskim trupama. Seoska kola stajala su pokraj  “tigar”­tenkova. To je  bio  najveličanstveniji  kaos što ga se može zamisliti ali moje je mišljenje da se ovako ne završava rat. Partizani i njihovi četnički obraćenici bili su nesposobni da učinkovito iskoriste tu neusporedivu zbrku. “Leteće” bojne moje Obrane  zaštićivale su pozadinu prednjih kolona koje su se slijevale na Zidani  Most. Ove snage bile su pod zapovjedništvom takvih ljudi kakvi bijahu  Krešo Majić, braća Primorci, bojnik Miro Matijević, satnik Krešić, satnik Nikica Kardum, satnik Joja Sudar, satnik Tiho Kordić i bojnik Hadžija Mataja. Njihovi momci bili su svi prokušani veterani i po izboru ­borci. Kadgod su se partizani ili čelnici sukobili s ovim jedinicama, uvelike su požalili. Dvije važne činjenice ipak su mi postale jasne u prvim satima povlačenja. Prvo, razvikana njemačka stega potpuno se srozala. Pojedini njemački časnici sami su uzmicali, napuštajući svoje jedinice. Male austrijske skupine tražile su bilo koju priliku, koja im se možda pružila, da se predaju partizanima ili bilo kome. S druge strane, neki Nijemci pridružiše se našim jedinicama, najavivši svoju namjeru da pobjegnu preko Alpa, bez obzira zapovijedili im njihovi časnici predaju ili ne. Drugi aspekt situacije koja me se duboko dojmila bila je nužda poduzimanja najokrutnijih mjera  za olakšavanje zbivanja koje je zakrčivalo ceste izmedu Zidanoga Mosta i drugoga glavnog cilja našega  povlačenja, naime Celja u Sloveniji. Unatoč zakrčenosti prometa, mi smo imali malo gubitaka na putu prema Zidanom Mostu.

Nastavlja se sa opisom pet (5)