IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50-te OBLJETNICE NJEGOVE SMRTI – POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, piše Maks Luburić (3 dio)

Oni su iskazali slijepu vijernost i smisao u “fair  playa” i  u  blagonaklonost Britanaca  i Amerikanaca.

Za sebe su očekivali izručenje komunistima, ali nisu mogli vjerovati da bi se ista sudbina također desila nižim stupnjevima vojske. U najgorem slučaju, bili su sigurni kako će glavnina vojnika i civila neko vrijeme biti stavljena u zarobljeničke logore, dok se ne ispitaju njihovi pojedini slučajevi. Bez ikakvog okolišanja upitahsvoje kolege što oni pretpostavljaju da će se desiti, ako Britanci od nas oduzmu oružje i onda nas izruče partizanima? Nadodao sam kako ja uopće ne sumnjam da će partizani poubijati sve mlade ljude za čije spasavanje su ovi generali bili zabrinuti. Na moja pitanja i predmnijevanja sam dr. Pavelić odgovorio je vrlo sažeto: “Onda će oni (Britanci) biti odgovorni!” Tako sastanak 1. svibnja završi neopozivom odlukom da se ide naprijed s planovima povlačenja  i predaje.

Želim istaknuti činjenicu da je ova odredba hila potaknuta naivnim povjerenjem u čast zapadnih Saveznika. Rat je već davno bio izgubljen kada su se odgovorne civilne vlasti opredijelile za izbjegavanje masovnoga otpora u domovini ako nam se  dogodi ono najgore. Oni su bili mišljenja da bismo neko vrijeme mogli izdržati boreći se protiv partizana, ako im Bugari ne pomognu svojim snagama, ali bi nas Rusi, kad jednom završe s Nijemcima, mogli iznenada napasti sa sjevera. Produženi otpor u Hrvatskoj, s nedovoljnim oružjem koje su nam dali Nijemci, mogao bi samo pogoršati sudbinu civilnoga pučanstva. Ni žestok posljednji otpor ne  bi na dulji rok dao nikakvu prednost našoj vojsci, osim da joj se dade prilika poginuti u borbi. Upravo je to ono što se za vojsku pretpostavlja, kad joj ne preostaje drugi časni izlaz. Da su drugi generali dijelili moje mišljenje, znao sam da bi i oni izabrali boriti se do kraja unatoč beznadnom ishodu. Namjesto toga mi smo slušali naloge civilnih vlasti i snagama pod našim zapovjedništvom dali smo upute da se povlače što je moguće  kraćim  putem prema britanskim linijama u Austriji. Ja sam dobio izričitu zapovijed da odustanem od vođenja gerilskih operacija u pozadini partizana. Moje upute su bile da oko Zagreba okupimo jedinice moje Obrane te da pokrivamo povlačenje glavnine vojske prema sjeveru i zapadu. General Grujić predvodio je opći pravac povlačenja. Čim je završen sastanak Stožera, on je razgovarao s pukovnikom Helbichom, načelnikom Operativne divizije Glavnoga stana,  te da se izrade opće potankosti povlačenja. 51 Međutim, naši odnosi s njernačkim saveznicima doživješe još jedan neugodan zaokret. General­pukovnik Loehr, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, izričito dođe u Zagreb darazgovara sa mnom. Dr. Pavelić ga je obavijestio da ću ja koncentrirati snage koje su mi na raspolaganju za osiguravanje bokova i pozadine njemačkih jedinica i glavnine Hrvatske vojske na povlačenju. Loehr i ja sastali smo se u kući dr. Mile Budaka, koji je, skupa s državnim ministrom Ivicom Frkovićem, bio nazočan za naših razgovora. Bilo je teško pregovarati s Loehrom jer on nije razumio hrvatski, a ni moje poznavanje njemačkoga  nije  bilo  dovoljno za raspravljanje tehničkih detalja koji su se ticali općega povlačenja. Dr. Budak i rninistar Frković ipak su mogli biti naši tumači. Loehr je došao vidjeti mene, jer je znao da sam ja, kada Poglavnik, Vlada i Glavni  stožer jednom prijeđu slovensku granicu, bio zapovjednik svih narodnih snaga koje budu ostale na domovinskome tlu. Kao takav, ja bih imao slobodne ruke praviti odluke ad hoc, već prema potrebama časa.

Naravno, ono što je on od mene želio bilo je da žrtvujem hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica, isto onako kao što su  Britanci godine 1940. očekivali da Belgijanci umiru do posljednjeg vojnika da se omogući operacija kod Dunkerka. Na početku naših razgovora on je bio neugodno iznenađen kad sam ga preko Budaka i Frkovića podsjetio da je Wehrmacht, napustivši jedan most kod Petrinje, izložio jednu našu pukovniju pogibelji opkoljenja od partizana. Njemačke vlasti nisu na vrijeme obavijestile mjesnoga hrvatskoga zapovjednika da može poduzeti potrebne mjere za osiguranje svojih trupa. Mi više nećemo dozvoliti takvo držanje. Oštro mu rekoh da  njemačko vojno zapovjedništvo mora izvijestiti mene osobno o svim planovima evakuacije i o njihovu rasporedu. Unatoč najboljim nastojanjima Budaka i Frkovića da posreduju izmedu nas, Loehr i ja rastadosmo se vrlo hladno. Ja osobno nisam nikada mnogo mario za Loehra jer mi se činilo da je bio tipični oportunist i ništa manje vrijedan povjerenja nego i druge osobe takvoga kova. Unatoč  tome, nekoliko dana nakon tih razgovora ja sam mu pokrivao povlačenje njegovih kolona, boreći se grčevito u predgrađima Zagreba, pa su njegove trupe mogle napustiti hrvatsko područje a da nisu iskusile ozbiljnih zapreka od partizana. Mi smo spasili neke izolirane njemačke postrojbe, izvršivši napad na komunističku koncentraciju kod Podsuseda. Nisam mogao spriječiti da druge njemačke jedinice ne budu odsječene od Titovih trupa, mjesnih “petokolonaša” ili od milicije komunističke partije. Nakon završetka sjednice Stožera, povratio sam se u Sisak. Unatoč ogorčenim nastojanjima partizana da zaustave naše povlačenje ili da ga 52 pretvore u bijeg, povlačenje naših snaga iz  Bosne bilo je uspješno provedeno, i s malo gubitaka. Nažalost, posebni komandosi koje sam bio prethodno poslao generalu Metzgeru, ne mogoše se pridružiti borbi na Srijemskom  frontu, izdržavši do konca masovne ruske tenkovske kolone i njihovu potporu od bugarskoga topništva. U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedništvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita te kasnije kardinala Stepinca. On me zamolio da dodem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dr. Cvitanovića. (Pročitajte sadržaj priloženog linka “Misija u Hrvatskoj gdje general Luburić piše upravo o tome. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/misija-u-hrvatskoj-i-pro-domo-sua/ Meni bi sugerirano da se obučern kao civil kad mu budem išao u posjet. Nadao sam se da ću u takvom odijelu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na  rvatskome državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrzvatskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan.

Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskome dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor. Nadbiskup je započeo razgovor i toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece  bez  doma, koju smo bili sakupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih  prostora. (Za ovu generalovu izreku bi trebali znati svi hrvatski istraživači povijesti o Maksu Luburići i “njegovu” Jasenovcu, primjerice Igovr Vukić, Roman Ljeljak, Pilić i svi drugi. Bilo bi dobro ih upoznati s ovom generalovom izrekom. Mo. Otporaš.) lmena  te siročadi nisu bila poznata. Ali neka od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga ta djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu norušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup­­metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada “prije nego što noć padne”­ kako se Nadbiskup izrazio ­on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad.

Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren  način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se izjašnjavalo potpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Nijemci  zauzeli crkve te ~~~~ vesne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo 53 upotrijebiti za vojničke  svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti  da Nijemci odmah evakuiraju ta mjesta. ll Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnoga grada, povijesnog središta hrvatske kulture i narodne svijesti. Znao je da su Keserevićevi, srpski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito  “dati  zadovoljštinu” svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.­1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. Stepinac i ja dobro smo znali za upute partizanskoga zapovjednika,  generala Đoke Jovanića. One su bile primjer jasnoće: “Ako Zagreb dade otpor, naša oslobodilačka vojska na svome putu konačnoga oslobadanja naše zemlje i naše borbene snage pretvorit će ga u prah i pepeo.”

Nadbiskup­metropolit izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, vlada i

Vojni stožer složili s tom zamisli i ­učinivši to ­meni su zabranili pružanje širega otpora na

teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se takoder mojoj želji da se poslužim gerilskom

taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav otpor, pa makar on donekle bio uspješan, samo dati Titu potrebnu ispriku da pozove britanske i američke  zračne  snage da potpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva  doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je

rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste,  zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će engleski i američki komandosi dati  partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda. Nitko od  vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovijed pružanja otpora i

ratovanja na “noževe” u takvim prilikama.

Kada je opća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje  službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne  Vlade. Takva procedura ima svoj korijen u povijesnim prilikama iz naše prošlosti. Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranu od 1941. do 1945., bio je pohranjen. 11 Moje zapovjedi u pogledu toga izdane su čim sam se povratio iz nadbiskupskih dvora. Moji su ljudi otkrili da su na ta mjesta Nijemci donijeli eksploziv; očito zato jer su ih namjeravali dići u zrak za vrijeme evakuacije 54 u nadhiskupskim zgradama. Zato je upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala Nadbiskupa Stepinca de jacto i de iure  poglavarom Vade. Ovaj uzoriti Nadsvećenik uvjerio me da i on dijeli mišljenje Vlade i hrovraoga zapovjedništva u pogledu obrane  agreba i izbjegavanja otpora širih razmjera na našem državnom teritoriju. Kada je ovo izrekao, pogledao sam ga ravno u oči i upitao:

– “Preuzvišeni, što vi mislite kakva će biti sudbina onih koji se predaju Britancima?”

– “Generale, namjeravate li se vi predati?”

– “Ne, niti Englezima niti ikome drugome, ali kao vojnik ja ću izvršiti danu mi zapovijed, pokrivati povlačenje naših Vojnih Snaga i uputiti sve postrojbe do točki određenih za predaju. Kada borba prestane, ja ću sakupiti preživjele iz naše zalaznice i s njima ću otići u šume da organiziram otpor i da spasim sve živote koji se mogu spasiti. Ja ću u šumama čekati ishod i, vođen savješću i razumom, odlučiti što ću  poduzeti, naravno, ako ostanem na životu.”

– “Dragi moj generale, ništa nema što nas dijeli; Bog i Hrvatska nas ujedinjuju. Ja  Vam dajem svoj blagoslov. Pođite u Ime Božje i učinite što možete! Nemojte se predati! U pogledu onih koji se predaju, nemajte nikakvih iluzija o njihovoj sudbini!”

On me zagrlio i blagoslovio i osobno me otpratio do vrata nadbiskupskoga dvora. Oprostili smo se, znajući da se više nikada nećemo vidjeti na ovome svijetu. Razgovor s Nadbiskupom ­metropolitom jest jedno od najzanimljivijih iskustava mojega života. Osim toga, to je bio jedan od brojnih i značajnih sastanaka koje sam imao s uglednim osobama u Zagrebu “prije  nego  što  noć  padne”.

Danas mi je u sjećanju posebno živa uspomena na dug i prijateljski razgovor koji sam imao s dr. Džafer­begom Kulenovićem, potpredsjednikom Hrvatske Vlade. Kroz čitav rat naši su odnosi bili vrlo srdačni. U vladinim krugovima on je uvijek branio moju politiku i moje akcije. Posebna dužnost dr. Kulenovića bila je briga i smještaj ratnih izbjeglica, a moji ljudi mogli su mu u tome često pomoći. Ujutro 6. svibnja dr. Pavelić imao je sa mnom dug i povjerljiv razgovor. Obavijestio sam ga o svojim razgovorima s nadbiskupom Stepincem i s dr. Kulenovićem. Zajamčio sam mu da ću, štogod me čekalo u budućnosti, ostati do smrti vjeran njemu, svojoj vojnoj prisegi i Državi Hrvatskoj. Isto tako, da ću izvršiti naloge koje sam dobio, naime izvesti Oružane Snage pod mojim zapovjedništvom s našega državnoga teritorija, premda ću ovo učiniti protiv svoje volje i protiv svoje prosudbe. Ako budem morao, žrtvovat ću cijelu Obranu da pokrijem zalaznicu i bokove glavnine vojske tako da se on kao Poglavnik može  predstaviti zapadnim Saveznicima na čelu 200.000 55 naoružanih vojnika. Tako naši neprijatelji neće moći reći da marionetska vlada traži da joj se zajamči njezina vlastita sigurnost na štetu vojske i naroda koje treba predstavljati. Zatim sam dr. Paveliću rekao da jedini nalog koji mi on ne može dati jest da se ja osobno predam. On me upita što mislim s takvom izjavom. Dao sam mu isti odgovor kao i nadbiskupu Stepincu: kada borba završi, ja ću sam otići u šume. Čak ni moji osobni stražari ne moraju me pratiti ako oni to neće. U šumama ću nastojati sakupiti sve zalutale ili one koji se odbiju predati. Podsjetio sam ga da sam ja čovjek s Janka Puszte,  a”učenici” Janka Puszte se ne predaju. 12 Tom prilikom potvrdio sam svoju vjernost onoj  školi u koju udoh kao novak i kojom sam kasnije zapovijedao. Složili smo se da ja sebe moram smatrati zapovjednikom Oružanih Snaga koje će ostati na hrvatskome tlu sve dok opća predaja ne bude izvršena u Austriji. Ja ću onda morati djelovati onako kako mi se  bude  činilo najboljim u danim prilikama. Dr.  Paveliću sam ponovio svoje uvjerenje da će Britanci izručiti našu vojsku komunistima ako mi budemo toliko glupi da se predamo  “Auf  Gnade  und  Ungnade”  predstavnicima  “vjerolomnoga Albiona”.

Nastavlja se s (4ti dio)