IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50 OBLJETNICE NJEGOVE POGIBIJE – POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE (2) dio, piše Maks Luburić

—

od

Otporaš
u
IN MEMORIJAM MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM NJEGOVE POGIBIJE – POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, piše Maks Luburić
(Čitatelji su najvjerojatnije primjetili neke tiparske i u prijevodu s engleskog na hrvatski jezik pogriješke. Bez obzira na bilo koje pogriješke, smatrao sam vrlo potrebnim i još više poželjnim ovo iznijeti u nastavcima na portalu otporas.com za one Hrvatice i Hrvate koji nisu imali priliku ovu knjigu imati u originalu na engleskom jeziku “SLAUGHTER-HOUSE” = “KLAONICA” koja je izišla 1970. godine, a prevedena na hrvatski i u Zagrebu tiskana 2001 ili 2002. godine. Kako imam obje knjige često puta sam pregledavao neke opise i uspoređivao prijevode. Kako sam u nekim opisima primjetio značajne razlike, pisao sam glavnom i odgovornom uredniku knjige “SLAUGHTER.HOUSE” gosp. profesoru Ivanu Prceli i pitao da li on ima originalni rukopis generala Vjekoslava Maksa Luburića o “POVLAČENJU HRVATSKE VOJSKE”. Koliko se sjećam prof. Prcela mi je odgovorio da je on bilo kod generala Drinjanina za Veliku Gospu u Carcagente u Španjolskoj 1967. godine. Te prilike prof. Prcela je pitao svojeg vjenčanog kuma (Za podsjetiti je da se je prof. Ivan Prcela oženio s Španjolkom 26 prosinca 1963. godine a Vjekoslav Maks Luburić mu je bio vjenčani kum, mo. Otporaš.) Maksa Luburića da napiše što on znade o Povlačenju Hrvatske Vojske, a da bi on, prof. Prcela to stavio u spomenutu knjigu. 
Prof. Prcela je imao poteškoća, kako mi je pisao, uvjeriti svoje suradnike da se uvrsti taj generala Luburića opis u spomenutu knjigu, jer da je Maksa Luburića ime previše oklevetano i ocrnjeno da bi se moglo staviti u ovu knjigu za Amerikance. Prof. Prcela se je grčevito borio i na koncu uspio uvjeriti svoje suradnike da se izvještaj o Povlačenju Hrvatske Vojske generala Luburića uvrsti u spomenutu knjigu.
Zatim prof. Prcela piše da on nije prevodio taj izvještaj generala Luburića nego prof. Guldesco ili slično tome imenu, i da on taj originalni rukopis ima i posjeduje. To je što ja znam o tome. Prof. Prcela je još živ iako je 9 ožujka ove godine navršio 97 godina plodnog života. Možda bi bilo dobro kontaktirati prof. Prcelu i izravno ga pitati o ovom slučaju.
Mile Boban, Otporaš.)
Nastavak (2) dio)
Možda sam ja (general Luburić, mo. Otporaš.) bio jedini vojnik na tom sastanku koji je imao malo  vjere u  britansku vojnu čast.
Izgledalo je kako su naši generali potpuno zaboravili da su se 1918. godine austro­ugarske vojne vlasti gotovo dva mjeseca pokušavale predati Englezima i Amerikancima prije potpuno nepotrebne borbe kod Vittorio ­Veneta (od 24. listopada do 4. studenoga),  a zrakoplovi, ponajviše britanski, igrali su se športa bombardirajući austro­ugarske kolone na povlačenju, i to nakon što su borbe prestale. Znao sam da Englezi posjeduju “sveti egoizam”, koji je isto tako oštar kao i talijanski, te da je u vrijeme rata njihova jedina briga bila stići što brže na pobjedonosan završetak. Čineći to, ne vode brigu ni o čijim interesima osim onih vlastitih. Upravo kao što smo mi tražili saveznike gdjegod smo ih mogli naći, oslanjajući se na Njemačku i Italiju, tako je i britanski Lav ležao u istom krevetu s komunističkom Zmijom. (Ovdje general isplicito misli na Churchill-a i na Staljina, mo- Otporaš.)
Meni se činilo vrlo nevjerojatnim da će London riskirati da upadne u nemilost svoga sovjetskoga saveznika samo zato da spasi živote nekoliko stotina tisuća Hrvata. Izrazio sam drugim generalima i članovima vlade svoje uvjerenje da će Englezi, ako  prihvate predaju naših trupa, (naše vojske, mo. Otporaš.) to učiniti “Auf Gnade und 49 ngnade”, tj. na milost i nemilost. Oni će naše ljude razoružati i onda ih poslati natrag da ih partizani pokolju, isto onako kao što su Britanci bili likvidirali hinduske i muslimanske  pobunjenike nakon što su razbili veliku pobunu iz 1857.  Budući da sam bio siguran da će se to desiti, ja sam, umjesto predaje, sugerirao da razdijelimo naše snage u tri segmenta. (Pravca, m. Otporaš.) Neka se prvi segment ne predaje ni Englezima niti ikome drugome, nego neka radije izvrše prodor preko savezničkih linija u Austriju. Hrvatske trupe bile su suočene s  Britancima i prije, kada, nakon Caporettoa u Prvome svjetskome ratu, nekoliko Tommy­divizija bijaše  oslano u Italiju da zaustave daljnji raspad talijanske vojske. Nisam podcjenjivao “Tommyje”, ali sam vjerovao da će se naši Ijudi probiti kroz njihove linije.
Kada naša prethodnica tako učini, mogla bi se raspršiti u svim pravcima prema Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj. Sklonivši se u šumama, po bregovima i po poljima, preživjeli pojedinci iz prvoga segmenta (pravca, mo. Otporaš.) naših Oružanih Snaga imali bi dobru priliku za uspješan bijeg. Bez ikakve sumnje, neki bi Ijudi bili u okruženju ili bi se, prema svome  nahodenju, morali predati zbog gladi, studeni i iznemoglosti, ali takve osobe gotovo sigurno ne bi bile izvedene na sudenje zbog bilo kakvih optužbi i njima bi se najvjerojatnije pružio status ratnih zarobljenika. Logično, general Moškov bio bi zapovjednik toga prvoga vala Hrvatske vojske, čiji je zadatak bio suzbiti britanske trupe u njihovim nastojanjima da zaustave naš put u sigurnost. Preporučio sam da drugi val naših Oružanih snaga bude ustrojen od onih jedinica koje su se povlačile iz zapadnih krajeva Hrvatske, iz Dalmacije, Like i Krbave i iz pojaseva oko Karlovca. Tu bi bili uključeni mnogi Hrvati koji govore talijanski, na primjer svećenici, intelektualci i dvojezični Dalmatinci iz obalnih krajeva koji su bili okupirani. Predložio sam da general Herenčić bude zapovjednik ovoga vojnoga segmenta. On bi mogao računati s pomoći slovenskih nacionalista koji su bili koncentrirani oko Kranja. Slovenci bi pomogli pri povlačenju njegovih snaga u Istru preko Rijeke i Ljubljane.
Kad Herenčićeva vojska jednom bude u Italiji, on bi mogao uspostaviti veze s
Amerikancima. Ako pregovori s njima budu nemogući, ja sam očekivao da bi se oni pridržavali tradicije “bezuvjetne  predaje”, kojoj Ulysses S. Grant postavi temelje  u američkome građanskom ratu 1861.1865., onda  bi  žitelji Istre, a moguće i sami Slovenci, pomogli ljudima da se rasprše i da kao pojedinci pobjegnu u Italiju i Austriju. Činjenica da većina Hrvata govori talijanski ili njemački zasigurno bi im olakšala uspjeh u takvim nastojanjima. Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili segmenta Oružanih Snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni  uopće stignu do Zagreba. (Nesumnjivo general Muburića misli na CRNU LEGINU kada je rekao “Obući ćemo naše crne uniforme, što se misli na odore. Mo. Otporaš.) Mi ćemo za sigurno 50 nanijeti dosta štete njihovim kolonama, e da osiguramo bijeg prvih dvaju valova naše vojske. Računao sam na pomoć Makedonske revolucionarne organizacije  “Vanča Mihajlova” i njemačkih trupa koje će možda zaostati iza teutonske glavnine. Drugi hrvatski generali ne odobriše moj plan. Oni su iskazali slijepu % ­ jent u smisao  “fair  playa” i u blagonaklonost Britanaca i Amerikanaca.
Nastavlja se s (3 dio)

Komentari

Odgovori