IN MEMORIJAM GENERALU MAKSU LUBURIĆU PRIGODOM 50te OBLJETNICE NJEGOVE POGIBIJE I POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE, (1 dio)

Bog! dragi prijatelju Ivo,

Priloženo sam našao na internetu; knjiga Ivana Prcele “Hrvatski Holokost”. Ako imaš tu knjigu na hrvatskom jeziku, zamolio bih te da priloženo pregledaš i usporediš s knjigom. Čini mi se da ima riječi koje nisu točno prevedenE, jer general Luburić se je drugačije i po vojničkom stilu i po vojnički izražavao. Svakako da je ipak vrlo, ponavljam vrlo dobro razumljivo. Ako ima nekih ispravaka, učini to kako bi odgovaralo knjigi. Za mene je ovo od velike važnosti, jer sam znao za ovaj generalov opis o povlačenju hevatske vojske, ali ga nisam imao priliku vidjeti. To mi pošalji čim prije. Ovo bilo bilo dobro staviti i za Deseti Travnja i za pedesetu (50)obljetnicu generalove smrti s naslovom: IN MEMORIJAM VITEZU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU –  GENERALU DRINJANINU!

Pozdrav. Bog! Mile Boban, Otporaš.

ZDS!

Ožujak 1945. Hrvatska južna vojska potukla je elitne partizanske jedinice u nizu borbi u Bosni. Sredinom travnja 1945. Hrvatska obavještajna mreža otkriva da njemački Wehrmacht planira povlačenje iz Hrvatske. 30. travnja. Hrvatska Vlada stvara konačnu odluku da će napustiti domovinu i izbjeći pružanje šireg otpora da poštedi civilno pučanstvo od angloameričkih zračnih napada i od osvete partizana i bivših srpskih četnika koji su se okupili oko Tita. 1. svibnja, Odluka Vlade priopćena je Glavnom Vojnonm Stožeru.

Generali su izradili u potankosti plana povlačenja preko Slovenije u Austriju i predaje Britancima, pozivajući se na status ratnih zarobljenika prema odredbama Ženevske i Haške konvencije.  5. svibnja. Državni ministar Vrančić i kapetan Vrkljan odlaze za britanski Glavni stan da zatraže od britanskoga zapovjedništva da primi predaju Hrvatskih Oružanih Snaga. 6. svibnja. Hrvatske Oružane Snage započinju evakuaciju Zagreba.  7. svibnja. Južna vojska povlači se prema sjeveru i zaobilazi Zagreb.  7. svibnja. General Luburić uvečer se vraća u Zagreb da evakuira najsprernnije jedinice koje su željele boriti se do zadnjega čovjeka.  8. svibnja. sam general Luburić u zoru se povlači prema Sloveniji. Prve partizanske jedinice ulaze u Zagreb. 12. svibnja. Prethodnice Oružanih Snaga i građana koji su im se pridružili stižu u Sloveniju i Austriju bez posebnog ometanja od komunističkih

snaga, koje su hrvatske elitne jedinice posvuda natjerale na uzmak. Rasulo njemačkog Wehrmachta za Balkan prouzrokuje zakrčivanje cesta sve od Zagreba do Celja u Sloveniji. 12, svibnja. Hrvatsku mirovnu misiju zaustavlja kapetan Crawford u Forliju u Italiji. Zato nije uspostavljena nikakva izravna veza s Glavnim Stanom britanskog vojskovode maršala Montgomeryja u Caserti. 14.­15. svibnja. Hrvatske oružane snage i pridruženi građani stižu do britanskih položaja u Austriji. 15. svibnja. Hrvatski predstavnici (Herenčić, Crljen i dr.) prihvaćaju britanski  zahtjev o bezuvjetnoj predaji. 16. svibnja. Započinju pokolji vojnika i građana.

Svibanj/­kolovoz 1945. Diljem Jugoslavije provode se “marševi smrti” hrvatskih ratnih zarobljenika i građana. Kolovoz 1945.­ i jesen 1947. Pokolji se nastavljaju, dok austrijski i talijanski socijalisti vraćaju hrvatske izbjeglice u Jugoslaviju. 37 Tijekom ožujka 1945. naše Hrvatske Oružane Snage vodile su na sedlu Ivan­ planine u jugoistočnoj Bosni niz teških borbi protiv partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. U ovim krvavim okršajima Hrvati supotukli elitne partizanske trupe, koje su bili izvježbavali Englezi i Amerikanci, opskrbili ih u Egiptu i Italiji te ih onda prevozili na  Balkan. Premda je partizansko naoružanje bilo bolje, topništvo koje smo mi imali bilo je kadro da nadjača njihovo i da ih potuče u napadima koje su vodile motorizirane i tehničke “crvene” udarne jedinice.

Hrvatski domoljubi bili su otkopali sakrivena skladišta oružja, i to neka još iz rata  1914.­1941. Premda je ovo oružje i streljivo bilo zastarjelo, njime su se služile  nedavno opremljene policijske postrojbe koje ranije u ovome ratu izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika. Naš lijevi bok prostirao se preko Ivan ­planine. Ovdje smo pripremili obrambene položaje i organizirali pomične jedinice koje podržavaše vezu izmedu brojnih hrvatskih policijskih skupina u zapadnoj Hercegovini i naših odreda u jugo­zapadnoj Bosni. Pomoć koja im je stizala iz Glavnoga Stana, omogućila je rakićanskoj vojsci, pod zapovjedništvom pukovnika Dragičevića, (Fra. Berto Dragičević, mo. Otporaš.) i šuićkoj vojsci da se bore protiv raznih ofenziva koje su partizani vodili protiv našeg boka.

Neprestana izletna nadgledavanja naših položaja na Ivan­ planini, koje sam ja izvodio, bila su za mene posebno jamstvo da bismo ovdje mogli čvrsto izdržati protiv deset potpunih partizanskih divizija. Koncentracija od 100.000 vojnika na ovome sektoru osiguravala bi naš bok protiv napada svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu. Onaj dio naše fronte koji je bio raspoređen oko Banja Luke bio je takoder čvrst  kao stanac­kamen. Ja sam uspostavio postrojbe u srednjoj Slavoniji i na prostorima izmedu Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta. Ovi komandosi osiguravali su nesmetan prolaz trupa i  materijala iz Broda do Zagreba. Tako su otvorene bile veze između Južne i Sjeverne vojske  te također i one koje su povezivale Srijemski front u istočnoj Slavoniji s našim glavnim gradom Zagrebom.

Na  sjeveru, general Moškov je pod svojim zapovjedništvom imao izabrane jedinice Pavelićevih Tjelesnih Zborova. Ove trupe, (ne dopada mi se ova riječ “trupe”. Tu riječ koriste Anglo/Amerikanci. Mi Rrvati koristimo riječ “jedinica” ili “jedinice”, misleći na vojsku. Mo. Otporaš.) skupa s divizijama veterana iz ogorčenih borbi duž Drine, pod zapovjedništvom generala Bobana, podržavale su frontu protiv ruskih i bugarskih masa koje su provodile svoje koncentriranje na toj ratnoj pozornici.

Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugoga svjetskog rata, urednici ovoga djela misle da je bitno uključiti njegov iskaz o dogadajima i uzrocima koji su  vodili prema predaji Hrvatske vojske 1945. godine. Luburićev iskaz daje uvid u tragediju te godine, koji bi inače  nedostajao u ovomu prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više  nego bilješka za povijest; ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u  posljednjim danima rata na ovim prostorima.

38 Ja sam uvijek održavao  izravan kontakt s hrvatskim čelnicima vojnoga osoblja i s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I brzoglasom i službeno pisanim raportima ja sam

tim vlastima (misli se na Poglavnika i na Vladu NDH, mo. Otporaš.) priopćio da je uspješno izveden onaj zadatak za koji su me zadužili, tj. ­organizirati obranu Države Hrvatske na Ivan­ planini. Naše pobjede nad komunistima u ovoj zoni operacija uvjerile su svakoga koji  bijaše sudionikom ovih akcija da smo mi mogli i morali braniti Hrvatsku na Ivan sedlu ­planini. U ono vrijeme mnogo se govorilo o “Zvonimirovoj  liniji”, 2  koja se  prostirala  od

Varaždina i Koprivnice u Slavoniji preko Siska i Petrinje i južno od Karlovca prema moru.  Ova  planirana linija utvrda trebala je služiti kao posljednji zid obrane protiv  predmnijevanome prodiranju Rusa u našu zemlju sa sjeveroistoka. Mnogi optimisti mislili  su da će Velika Britanija i Savezne Američke Države prepoznati pogibelj koja je nadolazila prodorom sovjetske Rusije i medunarodnoga marksizma u Srednju Europu i na  Balkan.

Ovi ljudi (prevoditelj ovog generalova opisa o povlačenju hrvatske vojske za cijlo je mislio na Hrvate koji su vodili pregovore s Englezima na Bleiburgu, kada kaže: “Ovi ljudi…”, mo. Otporaš.) čak su  vjerovali da bi nam Anglo­/Amerikanci dali potrebnu vojnu opremu da  zaustavimo Ruse da nas ne pregaze! Danas ovaj način rezoniranja izgleda možda naivan, osobito u svjetlu dogadaja koji su uslijedili, ali u proljeće 1945. ne mali broj Hrvata bio je uvjerio sam sebe da će zapadni Saveznici sigurno spoznati vrijednost Hrvatske vojske u nadolazećoj borbi svijeta protiv marksizma. Visok moral naših postrojbi i građanskog  pučanstva na mene je ostavio dubokdojam. Jednom zgodom osobno sam nadgledao neke  jedinice koje su se, zbog neočekivanoga bijega Nijemaca, bile povukle iz Hercegovine.  Uvidio sam da su ti hercegovački Hrvati bili potpuno uvjereni da će se kao pobjednici naskoro povratiti na svoju rodnu grudu. Kada su Nijemci napustili Hercegovinu, oni to učiniše bez prethodnih dogovora s hrvatskim vojnim vlastima toga kraja. Stoga su se hrvatske postrojbe na položajima u tom dijelu naše zemlje našle u teškom škripcu. Da se spasi ugrožene jedinice i da ih napredujući partizani ne odsjeku jedne od drugih, sve vojne i civilne hrvatske vlasti u Hercegovini i okolnim krajevima bile su podložene mojoj vlasti.

 Sve  hrvatske snage koje su se zbog njemačkoga povlačenja morale povlačiti iz  Hercegovine, kao i razne jedinice na povlačenju iz južne i srednje Dalmacije te iz istočne i srednje Bosne, bile su uključene u našu Južnu vojsku. 2 Kralj Dmitar Zvonimir, koji je kraljevao od 1076. do 1088. ili 1089. godine, bio je posljednji kralj hrvatske narodne krvi. “Zvonimirova linija” trebala se sastojati od tri glavna sektora, čijim je srednjim dijelom, koji se oslanjao na Sisak i Petrinju, trebao zapovijedati general Luburić. Prva vojska generala Moškova s Pavelićevim  Tjelesnim Sdrugovima, trebala je kod Varaždina oblikovati lijevo krilo, dočim je general Sertić imao zadatak uspostaviti obranu desnoga krila. Njegovo zapovjedništvo trebalo je biti smješteno u Karlovcu. Odluka civilnih vlasti za evakuaciju zemlje poništila je planove tih operacija.

39 Moram  iskoristiti  ovu priliku i odati osobno priznanje hrvatskom  pučanstvu  Hercegovine, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci. Od travnja 1941. do tužnih dana u  svibnju 1945. čitava Hercegovina bila je vojni rezervoar za Hrvatsku vojsku. Svaka naša pojedina pukovnija imala je dobrovoljce iz ove drevne hrvatske zemlje i bila je jedini dio  države Hrvatske u kojemu nije trebalo provoditi službene mobilizacijske mjere ili redovito  novačenje u Oružane snage. Svaki hercegovački Hrvat, bio on katolik ili musliman, te neki  pravoslavni Hercegovci, služio je kao dragovoljac.  Čak i oni koji su bili premladi ili prestari molili su da im se dopusti služiti u Vojsci. Kad sam u Konjicu nadgledao kolone na  povlačenju, vlastitim očima sam vidio kako tri naraštaja stupaju jedan uz drugi pod

hrvatskim zastavama. Dan­danas sam uvjeren da smo do posljednjeg čovjeka morali braniti  domovinu na Ivan ­planini. Sto tisuća vojnika, koje sam imao pod svojim zapovjedništvom, dijelilo je moje uvjerenje, kao što je to učinilo i civilno pučanstvo na jugu.  Nitko ni pomišljao nije da je rat izgubljen. Opet se ponovila godina 1918., kada su  Hrvati bili posljednji među habsburškim narodima da pročitaju “rukopis na zidu” i zato nisu  bili spremni iskoristiti  političku priliku toga trenutka. Civilna izaslanstva dolazila su k meni da  izraze  svoju  spremnost za obranu hrvatske granice na Ivan­ planini. Mnogi ugledni građani dovodili su svoje sinove, od kojih su neki biii malodobnici, da služe kao dragovoljci  u  obrani rodne grude. Organizacija naših žena, Ženska loza, tražila je da sve  hrvatske žene budu naoružane.

Pristizanje svježih trupa iz sjevernoga dijela naše zemlje još više je podiglo ratni duh koji se je zapažao posvuda. Atmosfera je bila tako ohrabrujuća da sam iz  Broda doveo u  Sarajevo vojnu opremu i topničke zalihe koje su upravo trebale biti otpremljene prema sjeveru. Časnici i vojnici imali su na umu samo jedno tjerati i uništiti neprijatelja. Neki Austrijanci i Nijemci molili su da im se dopusti boriti se u našim redovima ako se Njemačka preda. Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u Bosnu u sve većem broju, kao što su to činili i ljudi iz staroga Sandžaka i Novoga Pazara. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića slali su svoje poklisare, moleći da im se dopusti pridružiti se nama. U Sarajevu sam razgovarao s mjesnim vojnim i civilnim vlastima. Nadugo sam raspravljao s državnim ministrom Frkovićem, s velikim županom dr. Spuževićem i s ustaškim predstavnikom Šćepom (mislim da mu je ime Jakov, mo. Otporaš.) Barbarićem. Održao sam takoder dogovore s ministrom  Vrančićem i s dr. Mehičićem. Oba ova dužnosnika nastojala su osigurati svu raspoloživu opremu za naše trupe. Oni su također pokušali pomoći muslimanskim izbjeglicama, tzv. “muhadžirima”. Šest generala na bosanskoj pozornici operacija, na čelu s generalom Markuljem, zapovjednikom Sarajevskog vojnog okruga, stavili su se meni na raspolaganje. Tako je učinio i pukovnik Hadžić. Glavni imam ili kapetan muslimanske Tjelesne straže dr. Pavelića te i imam ­efendija  40 Aganović, izvanredni teolog i narodni vođa hrvatskih bosanskih muslimana, učinili su isto. Kapetan Glavnog stožera i brojni časnici i dužnosnici, čiju sam službu zatražio, stigoše zrakoplovom da mi pomognu u planiranoj obrambenoj organizaciji, a jedna Udarna bojna stigla je kamionom. Zapazio sam da su hrvatske vojne kolone, koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj Hrvatskoj, bile iznad svih drugih postrojbi čelične u svojoj odlučnosti boriti se do smrti protiv komunista svih boja.No dok je moral na fronti rastao, u glavnome gradu Vlada je izrađivala planove. Bojnik  (*), 3 zapovjednik Vojnog redarstva, i bojnik (*), iz Vojne obavještajne službe, otkriše da su njemačke snage na Balkanu namjeravale povlačiti se kroz Hrvatsku u Sloveniju. Balkanski Wehrmacht radije bi se predao slovenskim partizanima nego Titovim južnim snagama. Ta dva časnika dostaviše hrvatskoj Vladi i Vojnome stožeru povjerljivu dokumentaciju o njemačkim namjerama. Čim sam doznao što su Nijemci planirali iza naših leda, kontaktirao sam s nekim  austrijskim časnicima koji su bili služili u staroj carsko­kraljevskoj vojsci  i koji su uvelike cijenili Hrvate. Ove osobe me obavijestiše da se neki austrijski i njemački časnici nisu slagali sa zamisli predaje partizanima, bilo to u Sloveniji bilo drugdje. To pak bijaše pravo kolo vještica. Kao i uvijek u ovome ratu, četnici igrahu dvostruku ulogu. Naše sigurnosne  jedinice  uhvatiše  dvojicu njih koji su po danu hinili suradnju s Nijemcima, a poslije sumraka pravili su svoje “izlete” za partizane. Ova odabrana dvojica bijahu zabavljena pripremanjem pokolja ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će ostati u sarajevskim bolnicama ako mi napustimo grad. Naši sigurnosnici otkriše i odreden broj četničko­partizanskih  urotničkih  mreža  te  takoder  uhitiše  neke  hrvatske izdajice. Unatoč ovim suprotnim snagama u pozadini, moral Oružanih snaga i domoljublje civilnoga pučanstva dosegnuli su najviši stupanj za čitavoga rata. Ovo sam priopćio Poglavniku i ministru obrane, admiralu Steinflu, kada ovaj dode pregledati naše položaje naIvan ­planini. Steinfl se složio s  mojom analizom situacije i posvema očito zrazio je želju da radije ostaje s nama nego da se vraća u Zagreb.

Čak i u ovim danima iskušenja on je nastojao sačuvati svoj smisao za humor, koji mu nikada, pa ni u najtežim prilikama, nije nedostajao. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata on je bio ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa. Kad je posjetio naše položaje na Ivan­ planini, podsjećao nas je na tu svoju invalidnost. Zbijao je šale o tome, govoreći

vojnicima da je njegova želja ostati s njima jer je medu hrabrima morao  biti najhrabriji. Zašto ne, kad ionako nije mogao bježati? 3 Imena ovih hrvatskih časnika morala su biti prešućena radi njihove vlastite sigurnosti (urednička bilješka). Njihova je imena general Luburić odnio sa sobom u grob.

41 Steinfl i ja bili smo dugogodišnji prijatelji. Kad smo ostali sami, iskreno mu rekoh

kako imam osjećaj da mi ne govori o svemu što je znao. Pretpostavljao sam da ga

je vlada poslala ovamo s posebnom namjerom, a ova namjera vjerojatno se odnosila na plan  povlačenja iz Sarajeva i iz južnoga dijela Države Hrvatske. S velikim elanom sam  mu priopćio da ćemo u Bosni uspostaviti pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik

Sudar, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević i pukovnik Hadžić pomoći će nam u ovome naumu. Isto će učiniti i muslimanske hodže, fratri franjevci i dominikanci

i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Skupa smo se šalili kako ćemo okruniti  novoga hrvatskoga kralja.

4  u Sarajevu. Što se tiče Hrvata s druge strane Save, neka oni po  svojoj  zamisli  ustroje  državu. Rezultat mnogih  naših razgovora  bio  je  da se  Steinfl  vratio u Zagreb uvjeren da se ja neću povlačiti s Ivan­ planine ako mi Vlada i Glavni stožer  posebno ne nalože da tako učinitn. Sarajevo je tada gorjelo od nacionalnoga žara. Vršile su se pripreme za slavljenje  desetoga  travnja, dana  državne  nezavisnosti, i to na stupnju koji Bosna još nije vidjela. Najugledniji građani, skupa s redovit  rezerviranim begovima, čestitali su mi na  uspješnoj  obrani Ivan­ planine i na vojnim uspjesima koje smo postigli protiv komunista.  Takoder izraziše svoje zadovoljstvo smo uhitili i kaznili izdajice i neprijateljske agente koje su otkrili moji ljudi. Kao što se uvijek zbiva, kada izgleda da su dostignuti vrhunci veselja i  oduševljenja, na vidiku naše časovite sreće pojavi se kobni oblak kao opomena da sva  veselja svijeta imaju svoj neizbježiv konac. Premda su Nijemci činili sve da nam zajamče kako nas oni neće napustiti, mi smo znali da su upravo to pripremali. Kad sam raspolagao svim činjenicama, pozvah njemačke zapovjednike na svečani ručak, na kojemu su  bili  hrvatski generali i visoki civilni dužnosnici. Za obroka sasvim tvoreno priopćih svojim  gostima da znam za njihove planove. Rekoh im da ću ­ ako njihova nastojanja za provedbu općega povlačenja  budu prijetila učinkovitosti hrvatskih trupa ­ja razoružati sve njemačke postrojbe. Objesit ću sve njemačke časnike koji su najodgovorniji za akcije na štetu naših  državnih interesa.  Očito Nijemci nisu sumnjali da sam mislio onako kako sam im rekao. Zamolili su njemačkoga konzula u Zagrebu da intervenira izmedu njih i vrhovnoga zapovjedništva u Zagrebu. Konzul R. bijaše desna ruka  Siegfrieda Kaschea, berlinskoga poklisara pri  Pavelićevoj vladi. Konzul R. bio je iskreni.

4 Kada je godine 1941. bila proglašena hrvatska državna nezavisnost, jedan član savojske kuće od Pavelićeve vlade bi prihvaćen za kralja. No, vojvoda je dobro znao da su po svojoj tradiciji Hrvati nastrojeni antitalijanski, pa ovaj  nikada nije ni stupio na hrvatsko tlo.

42rijatelj hrvatskoga naroda a sa mnom je podržavao dobre osobne veze. U nekoliko navrata uručio mi je originale pritužbi ambasadoru od njemačkih časnika od kojih smo mi Hrvati oduzimali oružje i streljivo. Stoga te pritužbe nikada nisu stigle do viših njemačkih vlasti i nisu prouzročile kršenje veza izmedu nas i Nijemaca,  premda se to moglo očekivati.  Moram takoder naglasiti da je odmah nakon što je  konzul R. stigao  u Zagreb jedan  broj  njemačkih  časnika, čija nazočnost bijaše nepoželjna u Hrvatskoj, bio ili od Berlina pozvan natrag ili dodijeljen drugim frontovima. Zbog beskompromisnoga stava koji sam zauzimao  upogledu hrvatske državne suverenosti, mnogi me Nijemci nisu cijenili. Ja sam ih prihvatio kao ratne saveznike i kao antikomuniste, ali nikada, nikada se nisam slagao s praksom  nacističkoga  pozdravljanja dizanjem ruke, kako su oni mene redovito pozdravljali, niti sam ikada otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila  njemačka vlada.

Općenito, izbjegavao sam kontakt s nacističkom strankom kao i sa SS­om, SD­om, postrojbama nacističkih milicija itd. Hrvatska vlada ipak je odlučila da bi, ako Njemačka padne, bilo nerazborito nastaviti s našim vlastitim vojnim akcijama na području  Hrvatske.  Zato opomena koju sam bio priopćio njemačkim generalima u Zagrebu ne bi dobro primljena.  redinom travnja 1945. dr.  Pavelić  (nikada u svojim pismima, pisanjima, opisima i člancima general Luburić nije Poglavnka oslovljavao sa “dr. Pavelić”, mo. Otporaš.) brzoglasom me pozva da dođem naš glavni grad na razgovore u kojima će biti raspravljano o nadolazećoj vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulj na raspolaganje mi je dao jedan zrakoplov te sam otišao na uzletište a da nisam otvorio ni dnevnu poštu. Načelnik moga stožera, pukovnik Muhamed Ridanović, ostao je na dužnosti u Sarajevu. Njemu sam dao upute da poduzme jaku akciju otklanjanja bilo kakve sumnje da ja napuštam svoje zapovjedništvo. Ako ovakve glasine počnu kolati, njihov učinak na vojni i civilni moral bit će vrlo poguban. Konačno, moj zrakoplov mogao je poletjeti. Dva pilota i dva tjelesna stražara bili su uz mene u zrakoplovu. Iznad Kozare zašli smo u jaku oluju. Jedva što smo planinu ostavili iza sebe, dva britanska zrakoplova kroz zrak izroniše protiv nas. Morali smo letjeti vrlo nisko i nekoliko puta mijenjati tijek leta, e da izbjegnemo njihove napade. Već je bilo  mračno kad smo se približavali Zagrebu. Uzbuna je bila na snazi u gradu, što nas je stavilo u vrlo tešku situaciju jer smo imali samo malo goriva. Niti smo se mogli vratiti natrag niti letjeti na drugo odredište, a niti se spustiti. Piloti odlučiše da jedino što mogu učiniti jest spustiti zrakoplov na uzletište, premda se je znalo da je ono bilo oštećeno, a svjetala nije bilo da nas vide pri spuštanju na zemlju.

43 Piloti su zrakoplov spustili sigurno, ali kad srno bili na zemlji, upali smo u rupu  od

bombi. Zrakoplov se iznenada spotaknuo, pa je izgledalo da će se prevrnuti na bok. Nisam siguran što se desilo, osim što se sjećam da sam se bacio unatrag. Jedan pilot bi ozlijeden, dok su drugi piloti i jedan od mojih stražara zadobili lagan potres. Na sreću, drugi stražar ne bi ozlijeđen i on je hitno pozvao liječničku pomoć. Treći dan poslije tog nesretnoga slučaja, probudio sam se u bolnici na Rebru. Imao sam potres mozga koji je nagovješćivao  “nešto  preozbiljnoga”, kako bi se Shakespeare izrazio. Upravitelj bolnice na Rebru bio je puk. dr. Cvitanović, koji je ranije u ratu bio jedan od mojih najužih suradnika u borbama uzduž jadranske obale. Njegova je briga bila da netko uvijek ostane uz moj krevet i da mi se pruži svaka njega. U svojoj knjizi, objelodanjenoj prije nekoliko godina, dr. Jerko Jareb 5 veli da sam ja, čim dođoh k sebi, tražio da vidim dr. Pavelića. On je prišao mojem krevetu, a ja sam mu  priopćio da Nijemci namjeravaju napustiti Sarajevo te vjerojatno čak i cijelu Hrvatsku. Nakon što je dr. Pavelić otišao iz bolnice, ja sam bio premješten u zapovjednički stožer na Pantovčaku. (Gdje je danas glavna predstoljnica hrvatske državne vlade predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Mo. Otporaš.) Ondje su me  njegovali  pukovnik  Cvitanović i naš obiteljski liječnik i  prijatelj, dr. K. Bio sam tako slab da bez pomoći nisam mogao stajati na nogama. Oko mene se odvijala neprestana aktivnost zbog vojnih operacija u punom pogonu. Tako meni je unatoč slabunjavome stanju bilo povjereno  organiziranje Vojnoga zapovjedništva u Sisku. Čitavo osoblje hrvatske mornarice bilo je  uključeno u postrojbe koje su sada bile podložne mojim nalozima. Riječke jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su se bile povukle iz obalnoga pojasa i sveukupno ministarstvo mornarice potpali su pod moje zapovjedništvo. lsto su tako jedinice Časne radne službe smjesta uključene u redovne vojne postrojbe.

Izgleda da su dužnosti koje su bile povezane s vojnim zapovjedništvom u Sisku meni dodijeljene da ometu moj povratak u Sarajevo. Izdane su  bile zapovijedi onim vlastima koje su bile zadužene za moje odsutnosti, da pokrenu pripreme za povlačenje prema sjeveru. Tako propade plan obrane hrvatske grude na crti Ivan­ planine i organiziranja narodnoga otpora u pozadini partizanskih linija. General Markulj sada je bio vodeći general na bosanskome sektoru. Zagreb mu je naložio da u red stavi povlačenje svih naših snaga iz Bosne, uključivši i poluvojne milicije i jedinice domobranstva, prema sjevernoj obali rijeke Save. Odavle  će  oni moći zauzeti položaje uzduž “Zvonimirove linije”. 5 Jere Jareb: Pola sto jeća hrvatske politike, Buenos Aires, knjižnica Hrvatske revije, 1960., str. 116

44o, ta linija postojala je samo na papiru. 6 Vlada nije imala ozbiljnu namjeru nastaviti

rat  na našem državno teritoriju.  Značajan otpor partizanskome napredovanju bit će pružen samo nakon što glavnina vojske uđe u Sloveniju. Ova računica  emeljila se na pretpostavci da će Nijemci koncentrirati velike količine svojih trupa u Sloveniji dok se  njihove jedinice budu povlačile iz Italije i Trsta. Većina naših vojnih vođa željela je organizirati vojni otpor u domovini. Medutim civilni upravitelji su osjećali da će četnici i partizani, ako se mi odlučimo na konačnu borbu, dobiti toliko pomoći od Rusa, Engleza i Amerikanaca da bi borba mogla samo uroditi istrebljivanjem glavnine hrvatskoga pučanstva, žena, djece i starijih osoba.7

Tako su bili izgradeni planovi za povlačenje prema Sloveniji. Čim sam fizički bio u  mogućnosti preuzeti zapovjedništvo nad Južnom vojskom, to sam i učinio. Ova operacijska  skupina uključivala je moj Drugi i uz to Treči i Četvrti Zbor. Zadatak generala Moškova i  njegovih  zborova  bio  je  preuzeti Sjevernu vojsku koja će biti prethodnica povlačenju.  Moškov je već bio zauzet organiziranjem prihvatne postaje za članove Državnog savjeta, Sabora i vladinih dužnosnika, koji su očekivali da će napustiti Hrvatsku. Ta prihvatna središta bila su smještena u Austriji i Njemačkoj. Nesretni slučaj sa zrakoplovom zapravo  me ostavio paraliziranim, ali zahvaljujući učinkovitoj njezi, ja sam se brzo oporavio i naskoro sam se mogao posvetiti koncentriranju snaga moje Obrane u blizini Siska. Pukovnik Lisak i moj osobni predstavnik, pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo da pomognu generalu Markulju s pripremama za povlačenje prema sjeveru. Sve od početka  rata ja sam bio  apovjednik postrojbi Obrane, koje je zapala odgovornost organizirati  otpor u onim hrvatskim krajevima koji, zbog ratnih neprilika, padoše pod komunističku  kontrolu. Kao po pravilu, Titove snage mogle su kontrolirati autentične hrvatske krajeve  samo onda kad su u razgovorima uspjeli postići mjesne nagodbe s našim  “saveznicima”, osobito Talijanima. Jedinice Obrane služile su se protiv partizana istom gerilskom taktikom kojom su se sami “crveni” služili na prostorima pod našom kontrolom. Čim sam doznao da je naša vlada planirala povlačenje, poduzeo  sam brze mjere organiziranja Hrvatskoga narodnoga odpora. Nadao sam se 6 Prema planu izgradnje hrvatskoga Glavnog stožera, general Luburić je trebao biti na čelu srednjega sektora ove linije, koju su trebale braniti njegova Ih7cga vojska i postrojbe Obrane. Bilo je odredeno da u Sisku bude njegovo zapovjedništvo za ovu operaciju.

7 Poželjno je prizvati pozornost na motive evakuacije državnoga teritorija, jer je srpski Židov Moša Pijade napisao vrlo tendenciozan i pogrešan prikaz o konačnim vojnim dogadajima 1945. Pijadino pričanje ide za tim da  glorificira partizanske trupe koje su stvarno bile gotovo u stanju paralize kad god nisu mogle računati s masovnom ruskom, američkom i engleskom potporom.

45 Ja ću moći zaštiti povlačenje naše redovite vojske izvodeći nenadane napade, zasjede napredujućim partizanskim kolonama i uspostavljajući opću sabotažu. Ova taktika bila je namijenjena dovodjenju srpskih i komunističkih snaga u zbrku, paralizirajući njihovo tjeranje naših trupa na povlačenje. Da taj cilj bude lakši, sabrao sam i regrupirao ostatke od nekoliko antikomunističkih snaga koje su se kroz teritorij države Hrvatske povlačile prema zapadu. Sve do njemačkog sloma ti su elementi činili zalaznice, prethodnice i snage njemačkih vojski na Balkanu koje su zaštićivale bokove. U Prvome svjetskom ratu Nijemci su se služili hrvatskim i drugim austro­ugarskim trupama da one izvršavaju što je moguće više nečista posla i teške  borbe,  dok  su  oni  pošteđivali svoje ljude i sebi pripisivali sav kredit za postignute uspjehe. Sada, u drugome svjetskom ratu, Wehrmacht je ponavljao beskrupulozno iskorištavanje svojih saveznika. Velike  skupine  albanskih  nacionalista  dodoše u Sarajevo da se pridruže  našim kolonama. Ovaj narod je bježao s Kosova, s glasovitoga “Polja kosptica” iz srpskih legendi, te iz Makedonije i Sandžaka, e da izbjegnu  potpunu likvidaciju koju su partizani provodili u nekim  krajevima. Srpski komunisti, a isto  tako i četnici, znali su samo za jedan put za osiguravanje srpske brojčane nadmoći na Kosovu, Makedoniji i Novom Pazaru, a taj bijaše ­pobiti što više Albanaca. Od  ovih izbjeglica ustrojio sam posebnu jedinicu, “Skenderbegovu legiju”. 8  Tu albansku  postrojbu treba razlikovati od Sandžačke bojne koju je  redvodio pukovnik Sulejman Pačariz i od jedne druge albanske gerilske jedinice pod zapovjedništvom Omar­paše, tzv. “Prekodrinske grupe”, koja je operirala na srpskoj strani  Drine. Pukovnik Pačariz jest Hrvat albanskog podrijetla koji bijaše organizator narodnoga otpora u Sandžaku. Njegovo zapovjedništvo bilo je uključeno u moju Drugu vojsku.  Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića također su uspjeli stići do nas. Nazivajući se Crnogorskom vojskom, oni ustrojiše dvije bojne pod zapovjedništvom pukovnika  Agrama 9 Tu je bila i Mađarska legija pod vodstvom bojnika Kovača. Sastojala se od izbjeglica iz same Mađarske, od mađarske skupine iz Osijeka i raznih mađarskih pojedinaca koji dezertiraše iz njemačke vojske u koju bijahu unovačeni. Kasnije za rata ti su se Mađari borili uz bok s hrvatskim trupama kao i u ratu 1914. Sve dok Nijemci ne započeše  evakuaciju 8 Skenderbeg Quraj Kastriotić), koji je umro 1468., jest veliki nacionalni heroj antikomunističkih Albanaca. On je u 15. stoljeću izvojevao mnoge pobjede nad Turcima. 9 Sve do 19. stoljeća Crna Gora je bila jedina slavenska nezavisna država na Balkanu.

Godine 1916. ona bi pobijedena od Austrijanaca, a 1918, bila je uključena u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Neki Crnogorci ipak su ostali vjerni starome kralju Nikoli i opet su željeli uspostaviti nezavisnost svoje zemlje.

46 Balkana, Mađarska legija imala je svoj glavni stožer u Lepoglavi, starodrevnome središtu hrvatske znanosti i kulture. U konačnoj fazi rata morao sam voditi razgovore  s generalom  Đukićem,  vojnim  predstavnikom  tzv. “kraljevskih  četnika”  Draže Mihailovića. https://otporas.com/otvoreno-pismo-srpskom-generalu-svetomiru-dujicu-pise-maks-luburic-general-drinjanina/ Hrvatsko  vrhovno  zapovjedništvo željelo je znati hoće li ti srpski monarhisti suradivati s nama u provodenju operacija protiv komunista na hrvatskom i slovenskom teritoriju. Zajedno s generalom Moškovom razgovore sam vodio  i sa slovenskom vojnom delegacijom, koju je poslao general Rupnik, zapovjednik  slovenskih bjelogardista ili domobrana. Biskup Rožman i gosp. Horvat, Slovenac koji je živio u Zagrebu, bili su takoder članovi te delegacije. Osim zadatka integriranja ovih nekoliko stranih elemenata s hrvatskim postrojbama pod mojim zapovjedništvom, Vlada mi je dala nalog da skupim i integriram u naše redove sve Hrvate koji su, zbog tehničkih razloga, služili u njemačkim jedinicama. Čitavo proljeće ostao sam u uskoj vezi s  generalom Metzgerom, l0 koji je bio zapovjednik Srijemskoga fronta. Kao odgovor na njegove zamolbe, poslao sam mu nekoliko  skusnih i hrabrih mladića koji su mu trebali  za tenkovske  jedinice. Oni su morali poći ususret prodoru jakih  ruskih  tenkovskih  kolona  koje  se nagomilaše protiv Srijemskome frontu, kako bi pomogle Srbima u njihovim pokušajima da se tu učvrste. Metzger mi je priopćio da su se Mihailovićevi četnici služili svojim uobičajenim trikovima. Oni su se tako podlo pretvorili u partizanske brigade da čak nisu ni skinuli srpske kraljevske oznake sa svojih šubara i uniforma. Metzger mi je rekao da se on ne bi povlačio, pa sve da ga napadne svaki Srbin, Rus i Bugarin na Balkanu. On nije bio  mladić pod utjecajem izljeva nerazboritoga oduševljenja, nego je bio prokušani ratnik koji je  ozbiljno promišljao svaku izgovorenu riječ. Poruke koje sam od njega primao uvelike su me  ohrabrivale.

Posebno sam bio oduševljen saznavši za sjajne uspjehe koje je postigao naš  pukovnik Štir u okrugu Valpova. Ovdje je Štir potukao i raspršio jednu rusku  pukovniju koja je bila stigla na desnu obalu Drave. Obavijestivši me o toj akciji, general Metzger je nadodao da je on proveo opću mobilizaciju u Srijemu, najistočnijem dijelu hrvatskoga državnoga teritorija. Nakon velikih borbi koje su se vodile oko Siska i Petrinje, da zaustavimo partizansko napredovanje, ja sam iz Sunje organizirao napad na zalaznicu Titovih masa. Prije nego što sam mogao potpuno privesti kraju ovu operaciju, primih žuran brzoglasni naziv da se

odmah prijavim Glavnome stožeru u Zagrebu. Poslan bi i poseban transportni zrakoplov da me doveze u naš glavni grad, u koji ovaj put stigoh bez nesretnoga slučaja. U našem glavnome gradu čekale su me tužne vijesti. 30, travnja dr. Pavelić i ministar­  predsjednik, dr. Nikola Mandić, predsjedali su sastankom 10 Vidi bilješku br, 1, dok. V. u drugome dijelu.

47rvatske  vlade.  Na ovome  je sastanku  donesena  odluka  da napustimo  hrvatsku  zemlju  i da se putem  Slovenije  povlačimo  u  Austriju.  Hrvatske oružane snage u  Austriji će se predati britanskoj vojsci. Izgledalo je kako je svatko mislio da će engleske  vlasti  poštivati  odredbe  Haške  i Ženevske  konvencije  o vojnim ratnim zarobljenicima.  Čak i civili, od kojih su neki imali dirljivo povjerenje u britanski razvikani duh “fair playa”,  složili su se da hivatsko  vojno osoblje ni pod kakvim uvjetima ne smije kapitulirati pred

partizanima, srpskim četnicima ili Rusima. S takvim neprijateljima treba ratova ti do smrti, i svatko je ovoga bio svjestan.  Sastanak  Glavnoga vojnoga stožera  bio  je  zakazan  poslije  vladine  sjednice. Ja sam bio izričito pozvan u Zagreb da  budem na  om  sastanku.  Glavni stožer bio je vrhovni vojni forum za odlučivanje kako će se voditi rat i za  koordinaciju operacija nekolijco hrvatskih Vojski. Sam dr.  Pavelić držao je položaj vrhovnoga zapovjednika,  general Grujić bio je na čelu stvarnih operacija na terenu, general Dragojlov bio je načelnik Glavnoga stožera. General Perčević, glava Vojnoga ureda dr. Pavelića, general Herenčić,  zapovjednik ustaških postrojbi, general Skoliber, zapovjednik Sigurnosnih snaga i general Sertić, načelnik Stožera vojnih snaga na terenu  bili su drugi članovi Glavnoga stožera. Zapovjednik Zračnih snaga, general Kupčić,  zapovjednik Redarstva, general Pećnikar, i general Moškov bili su takoder članovi, a i ja sam, kao zapovjednik postrojbi Obrane, bio član. Sjednica Stožera sastala se  1.  svibnja.

Po mojemu dolasku, sjednica je trajala još tridesetak minuta. Dr. Pavelić nam je osobno priopćio vladinu odluku. Okupljeni generali bili su zamoljeni da iznesu svoje sugestije i protivljenja planu o povlačenju u Austriju i o tamošnjoj predaji Britancima. Svi nazočni vojnici prihvatiše s ozbiljnim i smirenim dostojanstvom tu deprimirajuću obavijest koja je značila konac njihovih vojnih karijera kao i konac života većine njih. Kao jedan od nekolicine preživjelih svjedoka toga povijesnoga sastanka, sretan sam što mogu  posvjedočiti da u tome času nadolazeće nesreće nijedan hrvatski general nije izgledao  zabrinut za svoju vlastitu sudbinu. Njihova jedina briga bila je kako spasiti živote 200.000  mladih Hrvata postrojenih u sedamnaest redovnih divizija i u pomoćne jedinice Hrvatske vojske. Budući da je naša kompetencija bila ograničena na vojne poslove, mi nismo imali ništa reći o političkim odlukama vlade. Žurno smo izračunali moć svih raspoloživih snaga. Ja sam  ukratko iznio rezultate svojih razgovora sa Slovencima, s kraljevskim četnicima i s  nekoliko balkanskih antikomunističkih skupina. Svatko se slagao da je moral naših snaga  ostao netaknut povlačenjem Njemačke; glavna naša zabrinutost bila je nedostatak pušaka i  streljiva, a da i ne spominjem zrakoplove, tenkove i tehničku opremu. To je bila ista  slabost koja je pogađala naše vojne snage kroz čitav rat. Premda je 48 cijela Hrvatska bila najindustrijaliziraniji dio južno­slavenskoga teritorija, u našoj zemlji nije bilo nijedne velike  tvornice oružja. Stoga smo morali ovisiti o Nijemcima za vojne potrepštine. Nekad  smo  dolazili do pušaka i streljiva ne kupnjom ili nagodbom, nego zapravo krađom ili svrsishodnim skretanjem pošiljki oružja ­koje je Reich slao Wehrmachtu na Balkan i u naše  ruke. Ova taktika bila je opravdana jer je hotimična njemačka politika  bila da naša vojska  ostane  neopskrbljena. Berlin nas je htio učiniti potpuno ovisnima o sebi. Naravno, mi smo  povremeno uspjeli zarobiti američko, britansko ili rusko oružje, kojim su te zemlje opskrbljivale partizane, ali Hrvatske oružane snage nikada u ratu nisu imale opremu koja im je trebala da bi ostvarile svoj potpuni potencijal. Budući da su komunisti ubijali sve hrvatske domoljube koji im padoše u ruke, nužda uspostavljanja skoroga kontakta s Britancima, za koje se držalo da su civiliziraniji, bila je svakome jasna.

Upravo čvrsta vjera u vojnu čast i poštenje Engleza navela je većinu naših vojnih vlasti da  bez protivljenja prihvate plan o povlačenju najkraćim putem u austrijsku provinciju Korušku. Ondje ćemo moći položiti svoje oružje pred Britancima radije nego  pred partizanima. Kad je predaja već odlučena, činilo se da se je svatko nadao najboljem. Nitko nije bio tako naivan da misli da će zapadne demokracije učiniti ono što smo mi stvarno željeli ­ opremiti nas topništvom, tenkovima i zrakoplovima, koje smo trebali, da zaustavimo  Ruse od napredovanja prema zapadu. No, sigurno je prevladavao osjećaj da će Britanci i  Amerikanci prihvatiti našu predaju i pružiti nam status ratnih zarobljenika. Možda sam ja  bio jedini vojnik na tom sastanku koji je imao malo  vjere u  britansku vojnu čast.

Nastavak s (2) drugim dijelom.

Izgledalo je kako su naši generali potpuno zaboravili da su se 1918. godine  austro­ugarske  vojne  vlasti  gotovo  dva  mjeseca  pokušavale  predati  Englezima  i  Amerikancima prije potpuno nepotrebne borbe kod Vittorio­Veneta (od 24. listopada do 4.  studenoga),  a  zrakoplovi,  ponajviše  britanski,  igrali su se športa  bombardirajući  austro­  ugarske kolone na povlačenju, i to nakon što su borbe prestale. Znao sam da Englezi  posjeduju  “sveti egoizam”, koji je isto tako oštar kao i talijanski, te da je u vrijeme rata  njihova  jedina  briga  ­ stići što  brže  na  pobjedonosan  završetak.  Čineći  to,  ne  vode  brigu ni o, čijim interesima osim onih vlastitih. Upravo kao što smo mi tražili saveznike  gdjegod smo ih mogli naći, oslanjajući se na  Njemačku i Italiju, tako  je  i  britanski  Lav  ležao  u  istom  krevetu  s  komunističkom  Zmijom.  Meni  se  činilo  vrlo  nevjerojatnim da će London riskirati da upadne u nemilost svoga sovjetskoga saveznika  samo zato da spasi živote nekoliko stotina tisuća Hrvata.

Izrazio sam drugim generalima i članovima vlade svoje uvjerenje da će Englezi, ako  prihvate predaju naših trupa, to učiniti “Auf Gnade und

49ngnade”, tj. na milost i nemilost. Oni će naše ljude razoružati i onda ih poslati natrag da

ih partizani pokolju, isto onako kao što su Britanci bili likvidirali hinduske i muslimanske  pobunjenike nakon što su razbili veliku pobunu iz 1857.  Budući da sam bio siguran da će se to desiti, ja sam, umjesto predaje, sugerirao da

razdijelimo naše snage u tri segmenta. Neka se prvi segment ne predaje ni Englezima  niti ikome drugome, nego neka radije izvrše prodor  preko savezničkih linija u Austriju.  Hrvatske  trupe  bile  su  suočene  s  Britancima  i  prije,  kada,  nakon  Caporettoa  u  Prvome svjetskome ratu,  nekoliko Tommy­divizija  bijaše  poslano  u Italiju  da  zaustave  daljnji raspad talijanske vojske. Nisam podcjenjivao “Tommyje”, ali sam vjerovao da će se  naši Ijudi  probiti  kroz  njihove  linije.  Kada  naša  prethodnica  tako učini, mogla  bi se

raspršiti u svim pravcima prema Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj. Sklonivši se u  šumama,  po  bregovima  i  po  poljima,  preživjeli  pojedinci  iz  prvoga  segmenta  naših

Oružanih snaga imali bi dobru priliku za uspješan bijeg. Bez ikakve sumnje, neki bi Ijudi  bili u okruženju ili bi se, prema svome  nahodenju, morali  predati  zbog  gladi, studeni i

iznemoglosti,  ali  takve  osobe  gotovo  sigurno  ne  bi  bile  izvedene  na sudenje  zbog

bilo kakvih optužbi i njima bi se najvjerojatnije pružio status ratnih zarobljenika. Logično,  general Moškov bio bi zapovjednik toga prvoga vala Hrvatske vojske, čiji je zadatak bio  suzbiti britanske trupe u njihovim nastojanjima da zaustave naš put u sigurnost.  Preporučio sam da drugi val naših Oružanih snaga bude ustrojen od onih jedinica  koje su se povlačile iz zapadnih krajeva Hrvatske, iz Dalmacije, Like i Krbave i iz pojaseva  oko  Karlovca.  Tu  bi  bili  uključeni  mnogi  Hrvati  koji  govore  talijanski,  na  primjer  svećenici, intelektualci i dvojezični Dalmatinci iz obalnih krajeva koji su bili okupirani.  Predložio sam  da  general  Herenčić  bude  zapovjednik  ovoga  vojnoga  segmenta.  On  bi  mogao računati s pomoći slovenskih nacionalista koji su bili koncentrirani oko Kranja.  Slovenci bi pomogli pri povlačenju njegovih snaga u Istru preko Rijeke i Ljubljane. Kad

Herenčićeva vojska jednom bude u Italiji, on bi mogao uspostaviti veze s Amerikancima.  Ako  pregovori  s  njima  budu  nemogući,  ja  sam  očekivao  da  bi  se  oni  pridržavali

tradicije  “bezuvjetne  predaje”,  kojoj Ulysses S. Grant  postavi temelje  u  američkome  gradanskom  ratu  1861.1865.,  onda  bi  žitelji  Istre,  a  moguće  i sami  Slovenci,  pomogli

ljudima da se rasprše i da kao pojedinci pobjegnu u Italiju i Austriju. Činjenica da većina  Hrvata govori talijanski ili njemački zasigurno bi im olakšala uspjeh u takvim nastojanjima.  Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili segmenta  Oružanih snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni  uopće stignu do Zagreba. Mi ćemo zasigurno

50nanijeti  dosta štete  njihovim  kolonama,  e da osiguramo  bijeg  prvih  dvaju  valova  naše vojske.  Računao  sam na pomoć Makedonske  revolucionarne  organizacije  “Vanča  Mihajlova” i njemačkih trupa koje će možda zaostati iza teutonske glavnine.  Drugi hrvatski generali ne odobriše moj plan. Oni su iskazali slijepu % ­ jent u smisao  “fair  playa” i  u  blagonaklonost Britanaca  i Amerikanaca.  Za sebe su očekivali  izručenje  komunistima,  ali nisu mogli vjerovati  da bi se ista sudbina takoder  desila  nižim

stupnjevima  vojske.  U najgorem  slučaju,  bili su sigurni  kako će glavnina  vojnika  i civila  neko  vrijeme  biti  stavljena  u  zarobljeničke  logore,  dok  se  ne  ispitaju  njihovi  pojedini slučajevi.  Bez ikakvog  okolišanja  upitah svoje  kolege što  oni  pretpostavljaju  da  će se desiti,  ako Britanci od nas oduzmu ontžje i onda nas izruče partizanima? Nadodao sam  kako  ja  uopće  ne sumnjam  da  će  partizani  poubijati sve  mlade ljude  za  čije spasavanje su  ovi  generali  bili  zabrinuti.  Na  moja  pitanja  i  predmnijevanja  sam  dr.  Pavelić  odgovorio je vrlo sažeto: “Onda će oni (Britanci) biti odgovorni!”

Tako sastanak 1. svibnja završi neopozivom odlukom da se ide naprijed s planovima  povlačenja  i  predaje.  Želim  istaknuti  činjenicu  da  je  ova  odredba  hila  potaknuta  naivnim  povjerenjem  u  čast  zapadnih  Saveznika.  Rat  je  već  davno  bio  izgubljen  kada  su  se  odgovorne civilne vlasti opredijelile za izbjegavanje masovnoga otpora u domovini ako  nam se  dogodi  ono  najgore.  Oni su  bili  mišljenja  da  bismo  neko  vrijeme mogli  izdržati  boreći se protiv partizana, ako im Bugari ne pomognu svojim snagama, ali bi nas Rusi, kad

jednom završe s Nijemcima, mogli iznenada napasti sa sjevera. Produženi otpor u Hrvatskoj,  s  nedovoljnim  oružjem  koje  su  nam  dali  Nijemci,  mogao  bi  samo  pogoršati  sudbinu  civilnoga pučanstva. Ni žestok posljednji otpor ne  bi na dulji rok  dao nikakvu  prednost  našoj vojsci, osim da joj se dade prilika poginuti u borbi. Upravo je to ono što se za vojsku

pretpostavlja, kad joj ne preostaje drugi časni izlaz. Da su drugi generali dijelili moje  mišljenje, znao sam da bi i oni izabrali boriti se do kraja unatoč beznadnom ishodu.  Namjesto  toga  mi  smo  slušali  naloge  civilnih  vlasti  i  snagama  pod  našim  zapovjedništvom  dali  smo  upute  da  se  povlače  što  je  moguće  kraćim  putem  prema  britanskim linijama  u Austriji. Ja sam  dobio izričitu  zapovijed  da  odustanem  od  vodenja  gerilskih  operacija  u  pozadini  partizana.  Moje  upute  su  bile  da  oko  Zagreba  okupimo

jedinice moje Obrane te da pokrivamo povlačenje glavnine vojske prema sjeveru i zapadu.  General Grujić predvodio je opći pravac povlačenja. Čim je završen sastanak Stožera, on je

razgovarao s pukovnikom Helbichom, načelnikom Operativne divizije Glavnoga stana,  e da se izrade opće potankosti  povlačenja.

51edutim,  naši odnosi s njernačkim  saveznicima  doživješe  još jedan  neugodan  zaokret.  General­pukovnik  Loehr,  vrhovni  zapovjednik  njemačkih  snaga na Balkanu,

izričito  dode u  Zagreb  da razgovara  sa mnom.  Dr. Pavelić  ga je obavijestio  da ću ja koncentrirati snage koje su mi na raspolaganju za osiguravanje bokova i pozadine njemačkih

jedinica i glavnine Hrvatske vojske na povlačenju.  Loehr i ja sastali smo se u kući dr. Mile Budaka, koji je, skupa s državnim ministrom

Ivicom Frkovićem, bio nazočan za naših razgovora. Bilo je teško pregovarati s Loehrom jer  on  nije  razumio  hrvatski,  a  ni  moje  poznavanje  njemačkoga  nije  bilo  dovoljno  za

raspravljanje tehničkih detalja koji su se ticali općega povlačenja. Dr. Budak i rninistar  Frković ipak su mogli biti naši tumači.  Loehr je došao vidjeti mene, jer je znao da sam ja, kada Poglavnik, Vlada i Glavni  stožer jednom prijedu slovensku granicu, bio zapovjednik svih narodnih snaga koje budu  ostale  na  domovinskome tlu.  Kao takav,  ja  bih imao slobodne ruke  praviti  odluke  ad

hoc, već prema potrebama časa. Naravno, ono što je on od mene želio bilo je da žrtvujem  hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica, isto onako kao što su  Britanci godine 1940. očekivali da Belgijanci umiru do posljednjeg vojnika da se omogući  operacija kod Dunkirka.  Na  početku  naših  razgovora  on  je  bio  neugodno  iznenaden  kad  sam  ga  preko

Budaka i Frkovića podsjetio da je Wehrmacht, napustivši jedan most kod Petrinje, izložio

jednu našu pukovniju pogibelji opkoljenja od partizana. Njemačke vlasti nisu na vrijeme  obavijestile  mjesnoga  hrvatskoga  zapovjednika  da  može  poduzeti  potrebne  mjere  za  osiguranje svojih trupa. Mi više nećemo dozvoliti takvo držanje. Qštro mu rekoh da  njemačko  zapovjedništvo mora izvijestiti mene osobno  o svim planovima evakuacije i  o  njihovu rasporedu.  Unatoč najboljim nastojanjima Budaka i Frkovića da posreduju izmedu nas, Loehr i ja

rastadosmo se  vrlo  hladno. Ja  osobno  nisam  nikada mnogo mario za Loehra jer mi se  ćinilo  da  je  bio  tipični  oportunist  i  ništa  marije  vrijedan  povjerenja  nego  i  druge  osobe

ta.kvoga  kova.  Unatoč  tome,  nekoliko  dana  nakon  tih  razgovora  ja  sam  pokrivao  povlačenje njegovih kolona, boreći se grčevito u predgradima Zagreba, pa su njegove

trupe mogle napustiti hrvatski teritorij a da nisu iskusile ozbiljnih zapreka od partizana.  Mi smo spasili neke izolirane njemačke postrojbe, ‘rzvršivši napad na  komunističku

koncentraciju kod Podsuseda. Nisam mogao spriječiti da druge njemačke jedinice ne budu  odsječene od Titovih trupa, mjesnih “petokolonaša” ili od milicije komunističke partije.  Nakon završetka sjednice Stožera, povratio sam se u Sisak. Unatoč ogorćenim  nastojanjima partizana da zaustave naše povlačenje ili da ga

52retvore  u  bijeg,  povlačenje  naših snaga iz  Bosne  bilo  je  uspješno  provedeno,  i  s malo  gubitaka.  Nažalost,  posebni  komandosi  koje sam bio prethodno  poslao  generalu  Metzgeru,  ne mogoše  se pridružiti  borbi  na Srijemskom  frontu,  izdržavši  do  konca  masovne ruske tenkovske kolone i njihow potpont od bugarskoga topništva.  U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske

i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedništvom približile Zagrebu,  primih poruku od hrvatskog metropolita  e  kasnije  kardinala)  Stepinca.  On  me  zamolio  da  dodem  k  njemu  u  nadbiskupsku  palaču,  a  njegova  zamolba  uručena  mi  je  preko  njegovih  tajnika  i  pukovnika  dr.  Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučern kao ci~ i1 kad mu budem išao u posjet.

\adao  sam  se  da  ću  u  takvom  odijelu  izbjeći  da  mu  prouzročim  neugodnu  situaciju  pred  komunistima  koji  će  zauzeti  Zagreb  čirn  ga  mi  napustimo.  Njegovi

tajnici  mi  pak  rekoše  kako  je  nadbiskupova  želja  da  ja  niega službeno  posjetim  kao  vodeći  general  na  hrvatskome  državnom  tlu.  On  je  bio  voljan  prihvatiti  posljedice,

odlučivši me primiti kao  zapovjednika  H?z­atskih  oružanih snaga,  čiji  je  on  bio  vrhovni

kapelan.  Budući  da  je  on  tako  želio,  obukao sam  uniformu sa svim  hrvatskim  i  ~tranim  odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskome dvoru, tajnici  me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred  nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo  srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.  Nadbiskup je  započeo razgovor toplo mi se  zahvalivši  za pomoć koju >am tijekom

rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim ~amostanima redovnika i

redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u  zbrinjavanju mnoge djece  bez  doma,  koju  smo  bili  sakupili  s  nekoliko  fronti  ili  s  ratorn  razrušenih  prostora.

lmena  te siročadi  nisu  bila  poznata.  ali  neki  od  njih  morali su  biti  djeca  pravoslavnih

roditelja.  Mnoga  ­A  te  djece  bila  su  pronadena  po  šumama  ili  zgurena  uzduž  cesta  blizu norušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup­­metropolit pokušao

je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hruatska ·  t otska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam po~redovao da  materijalna pomoć bude predvidena za izgubljenu djecu. Zato sada. “prije nego što noć

padne”­ kako se Nadbiskup izrazio ­ on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam  poduzimao za tu malu siročad.

\aš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, iednostavan i iskren  način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se xiko~aralo potpuno pošteno. Nadbiskup

Stepinac zamolio me da odustanem kI zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Nijemci  zauzeli crkve te ~~~~

vesne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo

53upotrijebiti  za vojničke  svrhe.  Obećao  sam mu  da ću  se pobrinuti  da Nijemci  odmah  evakuiraju ta mjesta.ll Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište,  kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut  za sudbinu hrvatskoga glavnoga grada, povijesnog središta hrvatske kulture i narodne  svijesti. Znao je da su Keserevićevi, srpski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane,  željeli  sravniti  omraženu  hrvatsku  metropolu  sa  zemljom  i uz to poubijati  čitavo  stanovništvo.  Bojao  se da će Tito  “clati  zadovoljštinu”  svojim  srpskim  novacima.  Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih  vojski  iz tridesetogodišnjega  rata 1618.­1648.,  kada su vojnici  poslije  zauzeća  nekoga

grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. Stepinac i ja dobro smo  znali  za  upute  partizanskoga  zapovjednika,  generala  Đoke  Jovanića.  One  su  bile  primjer  jasnoće:  “Ako  Zagreb  dade  otpor,  naša  oslobodilačka vojska na svome putu konačnoga oslobadanja naše zemlje i naše borbene  snage pretvorit će ga u prah i pepeo.”

Nadbiskup­metropolit  izgledao  je  uvelike  rasterećen  kada  je  od  mene  doznao  da  namjeravam  evakuirati grad  bez  borbe. Ja mu jasno rekoh  da su se  Poglavnik, vlada i

Vojni stožer složili s tom zamisli i ­ učinivši to ­ meni su zabranili pružanje širega otpora na

teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se takoder mojoj  želji da se poslužim gerilskom

taktikom širih razmjera  protiv  partizana, jer su  vjerovali  da  će takav  otpor,  pa makar  on  donekle bio uspješan, samo dati Titu potrebnu ispriku da pozove  britanske i američke  zračne  snage  da  potpuno  smrve  naše  gradove.  Većina  hrvatskoga  gradskog  pučanstva  doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je

rat  izgubljen  i  da  angloamerički  pobjednici  u  nama  ne  vide  ništa  drugo  nego fašiste,  zločince  i  ubojice.  Zato  smo  unaprijed  znali  da  će  engleski  i  američki  komandosi  dati  partizanima  svu  potrebnu  vojnu  pomoć  da  izvrše  pokolj  hrvatskoga  naroda.  Nitko  od  vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovijed pružanja otpora i

ratovanja na noževe” u takvim prilikama.  Kada je opća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo  kojih  razloga  redovito  uspostavljene  državne  vlasti  ne  budu  mogle  vršiti  svoje  službene  dužnosti,  u  tom slučaju  zagrebački  Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne  Vlade.  Takva  procedura  ima  svoj  korijen  u  povijesnim  prilikama  iz  naše  prošlosti.  Dio  hrvatskih  državnih  arhiva,  uključivši  i  državnu  pismohranu  od  1941.  do  1945.,  bio  je  pohranjen  11 Moje zapovjedi u pogledu toga izdane su čim sam se povratio iz nadbiskupskih dvora. Moji su ljudi otkrili da su  na ta mjesta Nijemci donijeli eksploziv; očito zato jer su ih namjeravali dići u zrak za vrijeme evakuacije.

54u  nadhiskupskim  zgradama.  Zato  je,  upravo u  tom času kada su  se političke  %  lasti  povlačile  iz zemlje,  većina  Hrvata  smatrala  Nadbiskupa  Stepinca  de jacto i de iure  poglavarom Wade. Ovaj  uzoriti  Nadsvećenik  uvjerio  me da i on dijeli  mišljenje  Vlade i l i•hovraoga zapovjedništva u pogledu  obrane  Zagreba i izbjegavanja  otpora širih razmjera na našem  državnom  teritoriju.  Kada je ovo izrekao,  pogledao  sam  ga ravno u  oči i upitao:  “Preuzvišeni, što vi mislite kakva će biti sudbina onih koji se predaju Britancima?”

“Generale, namjeravate li se vi predati?”  “Ne, niti Englezima niti ikome drugome, ali kao vojnik ja ću izvršiti danu mi zapovijed

 pokrivati  povlačenje  naših  Vojnih snaga i  uputiti  sve  postrojbe  do  točki  odredenih  za  predaju. Kada borba prestane, ja ću sakupiti preživjele iz naše zalaznice i s njima ću otići u  šume da organiziram otpor i cla spasim sve živote koji se mogu spasiti. Ja ću u šumama  čekati  ishod  i,  voden  savješću  i  razumom,  odlučiti  što  ću  poduzeti,  naravno,  ako  ostanem na životu.”  “Dragi moj generale, ništa nema što nas dijeli; Bog i Hrvatska nas ujedinjuju. Ja  Vam dajem svoj blagoslov. Podite u Ime Božje i učinite što možete! Nemojte se predati! U  pogledu onih koji se predaju, nemajte nikakvih iluzija o njihovoj sudbini!”

On me zagrlio i blagoslovio i osobno me otpratio do vrata nadbiskupskoga dvora.  Oprostili smo se, znajući da se više nikada nećemo vidjeti na ovome svijetu.  Razgovor  s  Nadbiskupom­metropolitom  jest  jedno  od  najzanimljivijih  iskustava  mojega  života.  Osim  toga,  to  je  bio  jedan  od  brojnih  značajnih  sastanaka  koje  sam

imao  s  uglednim  osobama  u  Zagrebu  “prije  nego  što  noć  padne”.  Danas  mi  je  u  sjećanju posebno živa uspomena na dug i  prijateljski  razgovor  koji  sam  imao  s  dr.  Džafer­begom  Kulenovićem,  potpredsjednikom  hrvatske  hlade.  Kroz  čitav  rat  naši su  odnosi  bili  vrlo srdačni.  U  vladinim  krugovima  on  je  uvijek  branio  moju  politiku  i moje  akcije.  Posebna  dužnost  dr.  Kulenovića bila je briga i smještaj ratnih izbjeglica, a moji ljudi mogli su mu u tome često  pomoći.  Ujutro 6. svibnja dr. Pavelić imao je sa mnom dug i povjerljiv razgovor. Obavijestio sam ga  o svojim razgovorima s nadbiskupom Stepincem i s dr. Kulenovićem. Zajamčio sam mu  da ću, štogod me čekalo u budućnosti, ostati do smrti vjeran njemu, svojoj vojnoj prisezi i  državi Hrvatskoj. Isto tako, da ću izvršiti naloge koje sam dobio, naime izvesti Oružane snage pod mojim zapovjedništvom s našega državnoga teritorija, premda ću ovo učiniti  protiv svoje volje i protiv svoje prosudbe. Ako budem morao, žrtvovat ću cijelu Obranu  da  pokrijem zalaznicu i bokove glavnine vojske tako da se on kao Poglavnik može  predstaviti zapadnim Saveznicima na čelu 200.000

55aoružanih vojnika. Tako naši neprijatelji neće moći reći da marionetska vlada traži da

joj se zajamči njezina vlastita sigurnost na štetu vojske i naroda koje treba predstavljati.  Zatim sam dr. Paveliću rekao da jedini nalog koji mi on ne može dati jest da se ja  osobno predam. On me upita što mislim s takvom izjavom. Dao sam mu isti odgovor kao

i nadbiskupu Stepincu: kada borba završi, ja ću sam  otići u šume. Čak ni moji osobni  stražari  ne  moraju  me  pratiti  ako  oni  to  neće.  U  šumama  ću  nastojati  sakupiti  sve  zalutale ili one koji se odbiju predati. Podsjetio sam ga da sam ja čovjek s Janka Puszte,  a”učenici” Janka Puszte se ne predaju. 12 Tom prilikom potvrdio sam svoju vjernost onoj  školi u koju udoh kao novak i kojom sam kasnije zapovijedao.  Složili smo se da ja sebe moram smatrati zapovjednikom Oružanih snaga koje će  ostati  na  hrvatskome  tlu sve  dok  opća  predaja  ne  bude  izvršena  u Austriji. Ja  ću  onda morati  djelovati  onako  kako mi se  bude  činilo najboljim u danim prilikama. Dr.  Paveliću sam ponovio svoje uvjerenje da će Britanci izručiti našu vojsku komunistima ako  mi  budemo  toliko  glupi  da  se  predamo  “Auf  Gnade  und  Ungnade”  predstavnicima  “vjerolomnoga Albiona”.

Izgledalo je da je dr. Pavelić razumio moje držanje o toj stvari. Onda me je upitao što

ja  mislim  hoće  li  general  Boban  slijediti  moj  primjer  i  poći  u  šume  da  okupi  sve  nepopustljive  elemente? Ja sam  bio mišljenja  da  će  Boban možda  postupiti  na  isti  način,  premda  je  on  jedan  od  onih  koji  vjeruju  kako  će Britanci  pružiti status ratnih  zarobljenika  čitavom  hrvatskom  vojnom  osoblju  osim  visokim  časnicima.  Boban  je  stvarno  gajio  nadu  da  će  Englezi  vidjeti  prednost  u  upotrebi  naših  hrabrih  hrvatskih

jedinica  da  zaustave  komunistički  valjak  koji je  pod svojim teretom  gazio  čitavu Srednju  Europu.

Za  toga  razgovora  dr.  Pavelić  mi  je  konačno  dao  nalog  u  pogledu  evakuacije  Zagreba  i  povlačenja  u  Austriju.  Odobrio  je  moj  plan  da  pošaljem  generala  Junusa  Ajanovića, moga  pomoćnika  u  zapovjedništw  Južne vojske,  da  preuzme  zapovjedništvo  prethodnice na povlačenju Južne vojske prema sjeveru. Ajanovićevo osoblje imalo je  na raspolaganju radioodašiljač za koji su se nadali da će im omogućiti brz kontakt s  Britancima,  e  da  urede  uvjete  predaje.  Istodobno  taj  bi  odašiljač  olakšao  održavanje  veze izmedu Druge vojske i ostalih hrvatskih Vojski na terenu.  Dr. Pavelić se složio  da ministar Vrančić mora pratiti Drugu vojsku.  Vrančić je stvarno  mislio da će Britanci i njihovi američki saveznici možda odbiti prihvaćanje formalne predaje  naše Vojske, i to na temelju politike.  12 Logor Janka Puszte bi tridesetih godina uspostavljen u južnoj Madarskoj. Neki logoraši bili su trenirani u

terorističkoj taktici sa svrhom da na sličan način uzmognu odgovoriti na terorizam kojim su se Srbi služili tih  godina.

56Nažalost,  ni Englezi  ni “jenkiji”  nisu bili toliko  mudri  da shvate  kako  bi  Nezavisna  Država Hrvatska mogla biti važna za Zapad nasuprot marksističkom kompleksu koji se je ostvarivao  u  srednjoistočnoj  Europi i na Balkanu.  No Vrančić  se uporno  nadao da će Angloamerikanci barem na individualnoj razini našim ljudima dati status ratnih zarobljenika

i tako spriječiti njihovo izručenje komunistima. Ja sam nisam imao nikakvih iluzija o tim

mjerama, ali bilo je malo onih s vlašću u rukama koji su dijelili moju bojazan. Što se mene

tiče,  najgori  element  u  ovoj  situaciji  nije  u  tome  da  ćemo  mi  poginuti  i  da  je  rat

izgubljen, nego radije sama činjenica da će naši vojnici položiti oružje ­ ne stoga jer se  nisu htjeli boriti do kraja, nego stoga jer im je njihova Vlada dala zapovijed da se predaju.  Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo  mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih.  Ministar Vrančić se iz Siska povratio u Zagreb da izvrši ulogu koju mu je dr. Pavelić  namijenio,  tj.  da  bude  mirovni  poklisar  kod  zapadnih  Saveznika.  On  mi  se  predstavio  obučen u vojnu uniformu, a preko ramena je imao ruksak i strojnicu. S njim je bio Vinko

Nikolić,  pa sam  predmnijevao  da  će ići skupa  kako  bi  kontaktirali s  visokim  britanskim  zapovjedništvom. Satnik Vrkljan iz Glavnoga stožera  bio  je  takoder  dodijeljen  da  prati  Vrančića i Drugu vojsku, jer je prije rata živio u Engleskoj i dobro je govorio taj jezik.  Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu  naših kolona prethodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima,  moj  zadatak  je  bio  sakupiti  sve  raspršene  grupe  i  pojedince  te,  prema  unaprijed

izradenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć. Mi smo imali na  umu  da  će  nas  svojom  moći  Rusi  napasti  sa  sjevera.  Što  se  tiče  partizana  i  njihovih  nedavnih  obraćenika  četnika,  očekivali smo  malu  pogibelj.  Oba  ova  neprijatelja  nisu  bili

tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim  već  prema  prilikama  koje  će iskrsnuti. Rastali smo se  nakon što smo  uredili  kako ćemo  održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na odredenim  adresama u domovini.

I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili  da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobide Zagreb nego da ide kroz  njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo  dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne idu direktnom cestom kroz  našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako če pojednici, i čak čitave skupine,

izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine.  U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke  naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle  sa 700 momaka u svojim redovima.

57eneral  Servatzi,  vojni zapovjednik  Zagreba, sa mnom je dijelio  odgovornost  da

očisti grad od onih elemenata koji su bili odlučni boriti se do zadnjega daha. Naravno,  nadbiskup Stepinac  bio  je  u  pravu misleći  da  će ­  ako mi  našu metropolu  pretvorimo  u  bojno polje ­ ona biti porušena tijekom borbe, bez obzira na to koga će zapasti pobjeda. I

partizani i  njihovi  novi srpski saveznici  pozdravili  bi takav razvoj. S  druge strane,  većina  Hrvata  je  osjećala  da  će  ideja  slobodne  Hrvatske  živjeti  sve  dotle  dok  je  Zagreb  nedirnut. Mi  do iste mjere  poštujemo svoj  glavni  grad kao što Francuzi  poštuju svoj  Pariz i Austrijanci svoj Beč. Ja sam ipak mislio da Austrijanci počiniše pogrešku što se nisu  borili  godine  1938.,  a  na  isti  način mi smo  učinili  još  veću  pogrešku što se sada  nismo  borili. No  ja  sam  morao  slušati  zapovijedi  i  tako  sam,  da  se  usprotivim  otporu  mjesnih  operacija, odredio posebne jedinice da iz glavnoga grada uklone one elemente koji su bili  voljni poginuti ondje gdje su bili. Bilo je posebno teško ondje gdje su u pitanju bili ranjenici

i invalidi. Mnogi od ovih domoljuba Hrvata micali su se polako, vukli su se ili su nekoga  zamolili  da  ih  prenese  na  podesnije  točke,  odakle  će se svom  odlučnošću  boriti  tako  dugo dok im u tijelu  preostaje daha. Neki od ovih Ijudi jednostavno nisu htjeli biti  evakuirani.  Kada su  vidjeli  da  im  nećemo  dopustiti  da  vode  otpor  od  kuće  do  kuće,  pucali su sami u sebe ili su aktivirali bombe koje ih razniješe na komade. Kako strašan  gubitak u ljudstvu iza sebe ostavismo u tim kritičnim danima!

Dr. Kumičić, član jedne ugledne  obitelji koja je  ostala u Zagrebu,  organizirao je  pučku miliciju koja je  od pomoći  bila mojim i Servatzijevim momcima  da  očiste  grad  od

tvrdokornika.  Kumičićeva  milicija  nosila  je  hrvatski  grb  na  svojim  kapama  i  na  kaputima, a bila je naoružana puškama koje su im bile dane iz naših skladišta. Glavna zadaća  milicije  bila  je  zaustaviti  pljačku  i  druge  zločine  koji  bi  se  mogli  desiti  u  vremenu

izmedu našega napuštanja i partizanskoga ulaska u grad.  One hrvatske snage koje su se povlačile iz istočnih i južnih dijelova naše Države

imale  su  nalog  da  se  povuku  preko  Zidanog  Mosta.  Da  stignu  do  ove  točke,  one  su  morale  proći  kroz Zagreb ili  ga zaobići sa sjevera ili s  juga.  Tako su  naše  kolone  na  povlačenju  izgledale  kao  lijevak,  a  njegovi širi  krajevi  oslanjali su se  na Varaždin i  Karlovac.  Od  ovih  točaka  lijevak  se  sužavao  preko  Podsuseda  i  Sljemena  u  pravcu  Zidanoga Mosta. Na drugoj strani ovoga grada naša je Vojska formirala golemu kolonu koja  se protezala prema slovenskoj i austrijskoj granici.  Kako su ceste bile blokirane svakom vrstom vozila, bilo je ljudski nemoguće održavati  bilo kakav učinkovit red. Tako su gusto bili “nagužvani” vagoni, tenkovi, volovska kola,  kolica, samovozi, kamioni i svakovrsne prikolice, da se na mnogim mjestima izmedU njih

nije moglo razabrati tlo.

58ijemci su bili glavni  krivci  za takvo stanje.  Oni su u blizini  Zidanog  Mosta  koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego

takoder i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. Stoga je povlačenje prema Zidanome Mostu odavalo prizor masovne ostrogotske selidbe pod Teodorikom Mladim  prije  1500  godina,  kada su  oni  ovim  prostorima  prolazili  na svome  putu  u Italiju.  Žene,  djeca,  starci  i  starice  i  sve  vrste  životinja  bili  su  pomiješani  s  hrvatskim,  njemačkim,  bjeloruskim i albanskim trupama. Seoska kola stajala su pokraj  “tigar”­tenkova. To je  bio  najveličanstveniji  kaos  što  ga  se  može  zamisliti,  ali  moje  je  mišljenje  da  se  ovako  ne  završava rat.  Partizani i njihovi  četnički  obraćenici  bili su  nesposobni  da  učinkovito iskoriste tu  neusporedivu zbrku. “Leteće” bojne moje Obrane  zaštićivale su pozadinu prednjih kolona  koje su se slijevale  na  Zidani  Most.  Ove snage  bile su  pod  zapovjedništvom takvih ljudi  kakvi  bijahu  Krešo  Majić,  braća  Primorci,  bojnik  Miro  Matijević,  satnik  Krešić,  satnik

Nikica Kardum, satnik Joja Sudar, satnik Tiho Kordić i bojnik Hadžija Mataja. Njihovi momci  bili su svi prokušani veterani i po izbor­borci. Kadgod su se partizani ili čelnici sukobili  s ovim jedinicama, uvelike su požalili.  Dvije važne činjenice ipak su mi postale jasne u prvim satima povlačenja. Prvo, razvikana  njemačka stega potpuno se srozala. Pojedini njemački časnici sami su uzmicali, napuštajući  svoje  jedinice.  Male  austrijske  skupine  tražile su  bilo  koju  priliku,  koja  im  se  možda  pružila, da se predaju partizanima ili bilo kome. S druge strane, neki Nijemci pridružiše  se  našim  jedinicama,  najavivši  svoju  namjeru  da  pobjegnu  preko  Alpa,  bez  obzira  zapovijedili im njihovi časnici predaju ili ne.  Drugi  aspekt situacije  koja me se  duboko  dojmila  bila  je  nužda  poduzimanja  najokrutnijih  mjera  za  olakšavanje  zbivanja  koje  je  zakrčivalo  ceste  izmedu  Zidanoga  Mosta  i  drugoga  glavnog  cilja  našega  povlačenja,  naime  Celja  u  Sloveniji.  Unatoč  zakrčenosti  prometa,  mi  smo  imali  malo  gubitaka  na  putu  prema  Zidanom  Mostu.  Da

raščistim  cestu  odavle  do Celja,  ja sam izveo  nekoliko  “izleta”  uzduž  obje strane  glavne  ceste,  e  da  poubijam  i  raspršim  partizanske  skupine  koje su  pokušavale  napadati  naše  kolone na povlačenju.  Nijemci su posvuda napuštali svoja vozila. Ostavljali su teške kamione i tenkove posred  ceste, dok su oni pokušavali probiti se naprijed pješice ili pobjeći u šume. Ja sam poslao  naše pionirske jedinice da uzduž glavne ceste sakupe streljivo koje je Wehrmacht  odbacio. Pioniri su morali mnogo toga dignuti u zrak da se riješe kamiona i tenkova u  kvaru koji su blokirali cestu. Usput, osjećam se prisiljenim primijetiti da bismo mi ­ da  su nas Nijemci za rata bili opremili takvim oružjem kakvo oni tako olako ostavljaše iza  sebe, u rekordno vrijeme mogli umiriti čitav sjeverni Balkan, ili učiniti

59akar  ono što su  napravili  Englezi  i Amerikanci  da pomognu  komunistima.  Potpuno sam takoder uvjeren da nam je Wehrmacht bio isporučio svoje oružje

i  vojne  potrepštine  kada su bježali s Balkana,  ne samo da bismo  nesmetano  mogli osigurati njihovo povlačenje nego bismo takoder mogli izdržati u našoj  zemlji  sve  dotle  dok  se  Englezi  i  Amerikanci  ne  umore  financirati  Tita.  Naravno, moram priznati da ne bismo mogli na neodredeno vrijeme pružati otpor u  slučaju naše borbe “do kraja” u domovini. Uz to, posjedovanje dobra oružja bilo bi  nas učinilo mnogo učinkovitijom snagom nego što smo kao pastorče Osovine mi  u stvarriosti bili.  Do Zidanoga Mosta naše je povlačenje u prvom redu bilo vojna operacija,  premda je u našim kolonama bilo civilnih izbjeglica iz Zagreba i drugih mjesta. No  s  onu  stranu  Zidanoga  Mosta  mase  civilnih  bjegunaca  Madara,  Slovenaca  i  drugih  nehrvatskih  narodnosti  gurale  su  se  u  naše  redove.  Ovo  raznovrsno  mnoštvo  imalo  je  na  umu  samo  jedno  ­ stići  do  britanskih  linija  i  tamo  se  predati. Premda je neobično vruće vrijeme uzrokovalo veliku žedu, a izbjeglice  su  od  nespavanja  bili napola mrtvi,  ove su se ljudske mase  žurile  prema svome  cilju ­ prema engleskim linijama.  Drugi sastanak Glavnoga stožera trebao je biti održan 7­ svibnja. Ja sam bio  na putu za taj sastanak, vozeći se s mojim šoferom u vojnim kolima (svoja vlastita  kola  ostavio sam  na raspolaganju  generalu Begiću),  kada  alarmantne  vijesti  o

rasulu njemačkih jedinica prouzročiše promjene naših planova. Dr. Pavelić i neko  drugo  osoblje  Ijlade i Stožera  žurili  su  prema  Austriji.  Umjesto  da  sastanak

bude  održan  na Tuškancu,  kako  je  biio  odredeno,  on bi  odr•žan u Rogaškoj  Slatini, Ja tamo nisam otišao jer sam smatrao potrebnijim nastaviti pročišćavanje  partizanskih gnijezda uzduž ceste Zidani Most­Celje, na putu prema Mariboru.  Čim sam bio siguran da su naši pioniri i”leteće” kolone učinkovito izvršile svoj  zadatak, povratih se u Zidani Most. Ovdje dadoh posljednje zapovijedi ne trupama kao  cjelini, nego pojedinim zapovjednicima. Kadgod sam vidio višega časnika u kolonama na  povlačenju, pozvao bih ga k sebi i rekao: “Ne idite prema Celju glavnom cestom! Ona

je već prenatrpana ljudstvom sve od Zidanoga Mosta do karavanskih Alpa. Napustite  svoja vozila i smjesta se riješite bilo koje prtljage! Naložite svojim vojnicima da slijede male  seoske ceste i staze i recite im da napreduju prema sjeveru! Ne žurite se na predaju bilo  kome i budite sigurni da nikome pod vašim zapovjedništvom ne dopustite odložiti  oružje u isto vrijeme! Kada vidite što se dešava onima koji se predaju prije vas, sami  donesite odluku! Ja sam sada vrhovni zapovjednik svih Hrvatskih oružanih snaga koje  su ostale na našem državnom teritoriju. Dobio sam upute da izdam zapovijed našim  vojnicima da polože svoje oružje pred neprijateljem. No ako vi vidite da se ubija one koji  se predadoše ili ih se izručuje partizanima, tada znajte da

60nema drugog izbora nego  boriti se do kraja i poginuti kao ljudi. Idite  u skupinama i

podržavajte vezu sa skupinama u vašoj blizini! Sada je prošlo vrijeme održavanja redovitih  vojnih  postrojbi.  Od  sada  nadalje  inicijativa  je  u  rukama  onih  koji  znaju  kako  će  se  vladati u prilikama koje će možda iskrsnuti i onih koji će te prilike iskoristiti.”

Upravo se  tada  desilo:  naša  nepobjediva  Vojska počela se rasipati. Mnogi  časnici  počiniše samoubojstvo  čim su  prešli  granicu sa  Slovenijom.  Znali su  da samoubojstvo  nije  nikakvo  rješenje  hrvatskih  problema,  ali  kao  domoljubi  nisu  vidjeli  drugi  izlaz  iz  dileme u kojoj se nadoše: njihova Vlada  zabranila im je nastaviti borbu, a oni se ne žele  predati.  Posljednji  put  zagrlih  svoje  rodake  i  drugu  rodbinu;  svi  su  oni  željeli  poći  sa  mnom u šume. Svaki čovjek iz Obraninih  bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar.  Pukovnici Pjanić, Hasić i Pacariz kao i albanski, crnogorski i madarski saveznici  htjeli su

takoder  poći sa mnom  u šume.  Oni  hrvatski  naraštaji  koji  dodu  poslije  nas  neka  ne  zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući  hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog

kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa.  Zapravo  neke  vrste  utjeha  za  one  od  nas  koji smo  imali sreću  ili  nesreću  preživjeti  poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni  da povjeruju britanskoj vojnoj časti. “Leteće” bojne, veterani od 1941. i Obranini sdrugovi  nisu  se  predali!  Jedna  bojna,  pod  zapovjedništvom  časnika  s  mnogo  odlikovanja,  odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se  pripremale  napasti našu  pozadinu. Golemo  partizansko mnoštvo  pristiglo je iz Trsta  da

iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka. 1 3 U  ovome  okršaju  komunisti  poubijaše  čak  i  one  Hrvate  koji  su  bili  teško  ranjeni  i  nesposobni  za  daljnju  borbu. Ovo  je  bio  nagovještaj  onoga što će se desiti Hrvatima  koji se predaju.  Zahvaljujući zaštiti “letećih” bojni, veliko mnoštvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do

Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u”letećim”

bojnama,  kosti  ovih  veterana  iz  prvih  dana  hrvatske  državne  nezavisnosti  od  1941.

razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana  ceste Zidani MostCelje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave društvo!

Moram takoder napomenuti da je jedna bojna mornaričke pješadije imala posebno  sjajan udio u raščišćavanju puta za naše glavne kolone,  1 3 Partizanske snage iz Trsta djelomično su se sastojale od talijanskih trupa bivše redovite talijanske vojske. Kada

se 1943. Italija predala Saveznicima, mnogi talijanski časnici i vojnici u Dalmaciji i Istri pridružiše se partizanima.  Od tada do konca rata oni su uvelike pomogli u tisku razvikanim partizanskim postrojbama pod Titovim  vodstvom.

61natjeravši partizane na bijeg u nizu opetovanih “vrućih” akcija. Ova jedinica bila je naveliko angažirana u borbi istočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na  dosta  brojnije  partizanske  koncentracije  naši izgubiše  više od 300  momaka,  uključivši  mnogo  viših  i nižih  časnika.  Komunisti  su  pobjegli  u toj zbrci,  a preživjeli  iz mornaričke bojne potpadoše pod  zapovjedništvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svijetu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi

kakvo se  vidjelo  u tih mornaričkih  vojnika. Napominjem ovu  činjenicu,  e da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti

je način i naša Časna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine.  U skladu s mojim zapovijedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih  osobnih stražara.  Oni me  ostaviše suznih  očiju.  U  Austriju su ih  pratile  dvije  hrvatske  dame,  članice  sarajevske  Ustaške omladinske organizacije  koje  su  dijelile  sudbinu  vojnika.  Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne izidoše iz grada na putu  za karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh  u šumi. Sa sobom sam

imao i svoju vjernu “askericu”, strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih

granata.  Ovo  je  bilo  sve  oružje  kojim  je  raspolagao  posljednji  zapovjednik  Hrvatskih oružanih snaga. Po  prvi  put  tih  dana  oprah  lice  u  jednome  potoku  te malo  zaspah.  Kada  se  probudih,  osjećah  se  nekako  osvježen  pa  započeh  svoj  put  natrag  prema  hrvatskoj granici.  Čim sam  ušao  u  domovinu,  uspostavio sam  vezu s  jednom  komandopostrojbom.  Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog

potrebe  za  njegom.  Partizani  kasnije  doznaše  gdje  sam  boravio  za  posljednjeg  posjeta  našem  glavnom  gradu.  Vjerujem  da  je supruga  jednoga  od  naših  časnika  izdala  one  osobe koje su me bile zaštitile.  Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su,  prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila  spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude,  započesmo s aktivnostima našega otpora. One su se temeljile na našoj pogrešnoj  pretpostavci da će se dogadaji na medunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog

hrvatskih državnih interesa. U to vrijeme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati  da će službeni Zapadni svijet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i  medunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i  hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni  svijet pružao je materijalnu i moralnu pomo(f komunistima posvuda, e da osigura  uspostavu marksizma ne samo

62 Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri nego i u drugim zemljama i narodima srednje i istočne Europe. Kada Amerikanci  konačno  započeše suprostavljati se

širenju  komunizma,  učiniše  to na Dalekom  istoku,  točno  na  prostorima  gdje su  imali  najmanje  mogućnosti  za  uspjeh  u  svojem  zakašnjelom  nastojanju  da  zaustave  komunističke prijetnje.  Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina I­Irvata teža od  sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju.  Zbog  uloge  na  koju sam  bio  pozvan  u strašnom razvoju dogadaja koji zapadoše naše  Oružane snage i  gradane  koji im se  pridružiše  na  putu  u tudinu, imam  posebno  gorke  uspomene na dogadaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni  nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2.  zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske  na povlačenju. Rezultat  ove  pogrešne  odluke  koju  je  naša  Vlada  donijela  bio  je  da su  većinu  naših  vojnika  i  gradana koji se predadoše Britancima u %jeri  da  će se s  njima  postupati  kao s ratnim  zarobljenicima,  engleske  vojne  ti­lasti  izručile  partizanima.  Čim  su  jugo­komunisti  u

rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i  klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina.

I  unatoč  činjenici  da su se  pokolji  hrvatskog  vojnog  osoblja  i  gradana  nastavili  u

tjednima,  mjesecima  i  čak  godinama  poslije  Drugoga  svjetskoga rata,  tisak  “slobodnoga  svijeta” podržava urotu šutnje o Titovim klaonicama. Slobodni svijet” previše je usredotočio  svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno  završenoj igri.  Odbor  za  istraživanje  bleiburške  tragedije  zaslužuje  pohvalu  za svoja  nastojanja  da  upozna službeni civilizirani svijet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih

pokolja. Dajem svoju časnu riječ vojnika da sam napisao ovaj iskaz o koncu Hrvatske vojske  samo  koliko  sam  to  i  sam  iskusio,  vidio  i  osjećao.  Ja  sam  osobno sastavio  original  hrvatskoga  teksta  ovoga  iskaza  u  vjeri  da  će  pomoći  da se  za  buduće  naraštaje sačuva

istina  o  dogadajima  u  kojima  sam,  zbog  svoje  narodnosti  i  visokoga  čina,  odigrao

razmjerno važnu ulogu.l4′

General Vjekoslav Luburić Carcagente

(Valencia), Španjolska  15. kolovoza 1967.

14

i General Luburić nije doživio da u tisku vidi ovu svoju analizu. U nedjelju 20. travnja 1969. godine on bi umoren  u Carcagentu blizu Valencije kao žrtva “lova” u kojemu su mnoge ugledne hrvatske izbjeglice umorene od  agenata jugoslavenske tajne policije, UDBE, Podulji

63lanci o Luburićevu životu i smrti mogu se naći u svim važnijim španjolskim novinama i revijama. Na poseban  način preporučujemo La Actualidad Espan`ola  od 1. svibnja 1969, zbog cjelovitosti njezina članka o Luburiću.  Koliko je nama poznato, američki mediji nisu uopće izvijestili o umorstvu generala Luburića. Sredinom šezdesetih  godina, potonji je iskaz glavni urednik najprije doslovno preveo s hrvatskoga na engleski jezik. Onda je dr.  Stanko Guldescu za američku publiku čitav iskaz uredio. Uredeni je tekst u ljeto 1967. na hrvatski preveden u  nazočnosti generala Luburića, u njegovoj kući. Autor iskaza je uredeni tekst pred glavnim urednikom odobrio i  vlastoručno ga potpisao točno na svetkovinu Velike Gospe 1967. godine. (Bilješka glavnog urednika i prevoditelja  Johna Ivana Prcele.)