IN MEMORIJAM DRU. MARIJANU PLEMENITOM PUŠIĆU
https://otporas.com/pripadnicima-prijateljima-odpora-pise-maks-luburic-general-drinjanin-7-xl-1965/
“NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA”, Toronto, Travanj 1983, br. (NO.) 266, piše Marijan Šola
(Imam čast preposati ovaj spomenuti članak iz dva razlog. Prvi (1) je da se skoro malo zna o pukovniku Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a NDH dru. Marijanu Pušiću, a drugi je da je ovaj Memorijam napisao stari Ustaša i povratnik Marijan Šola koji je pristupio u Ustaški Pokret pod rednim brojem 242 i prisegu položio 4 siječnja 1934. Izvor: Bogdan Krizman “Pavelić i Ustaše”., st. 257. Drugi (2) je da je stari Ustaša Marijan Šola jako lijepo napisao svoje uspomene i sjećanja sa pukovnikom Marijanom Pušićem. Prepisivajući ovaj hvale vrijedan Memorijam ću po potrebi ubaciti i donijeti neke izvore koje je stari Ustaša Marijan Šola namjerno ili nenamjerno izostavio. Ako je to Marijan Šola namjerno izostavio, to je donekle i razumljivo, jer je on ostao vjeran svojim načelima uz Poglavnika a protiv zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH generala Vjekoslava Maksa Luburića. Mile Boban, Otporaš.)
IN MEMORIJAM
DRU. MARIJANU PLEMENITOM PUŠIĆU
Evo još jedan čelik Hrvat i Hrvatski borac, pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga, Dr. marijan Pušić, ostavi svoje kosti u tudjini, gradu New Yorku – daleko od svoje voljene Domovine Hrvatske. Preminuo je u urorak 1. veljače o.g. u “caledonian Hospital” u 89. godini života. Čitavi svoj život radio je za dobro svojeg naroda, a proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, dr. Marijan Pušić, zatvara svoju odvjetničku kancelariju i stavlja se na raspolaganje Glavnom Stožeru Hrvatskih Oružanih Snaga kao dobrovoljac. Ostavlja pero, Zagreb i mir i ide na teren u Bosnu i Hercegovinu da brani i štiti nezaštićena hrvatska sela i seljake od pobjesnele srbske četničke zvijeri, a poslije i od jugoslavenske titove partizanske, koje su žarile i palile uzduž i poprijeko hrvatskih zemalja. Kroz četiri godine borbi sa palikućama i koljačima, četnicima i jugopartizanima, i ni u jednoj borbi nije bio pobjedjen.
Eto, i nakon svih svojih pobjeda nad neprijateljem, morao je u svibnju na povlačenje sa ostalom vojskom i pukovnik Pušić sa svojom jedinicom povući se iz svoga omiljenog Zagreba i voljene Hrvatske, tužna i bolna srdca, jer su mu pobjednici iz II. svjetskog rata predali Domovinu u ralje krvavog jugoslavenskog komunizma i pod jaram još krvavijeg Beograda.
Pukovnika Pušića, prvi put susrećem na poljani pred Dravogradom 13. svibnja 45., a drugi susret sa pukovnikom Pušićem bio je u izbjegličkom logoru Dahcau, zapadna Njemačka. Tu u tom Logoru smo se i sprijateljili i ostali prijatelji sve do groba. Pok. marijan Pušić je plemić po obiteljskoj lozi, a još je veći plemić po duši, karakteru i svojoj dobroti i plemenitosti. Najviše mi se svidjao po svojoj skromnosti. Njegova skromnost pribavljala mu je kod naroda još više poštivanje, te je od sviju u logoru, a i u Munchenu bio poštivan.
Nikada se Marijan nije tužio na svoj težki izbjeglički život, a niti je prigovarao za hranu, već bi, što dobije pojeo i šutio. Isto tako nikada se nije potužio na svoj krevetić u podrtoj baraki. Sve je stoički podnašao i bez srdnje bilo na koga. Vjerovao je, da će njegova Hrvatska opet postati slobodna i Nezavisna Država! I u tom uvjerenju, marijan Pušić, ne znam, da li po Poglavnikovoj odredbi ili zamolbi, jer ga za to nisam pitao, pukovnik pušić napušta logor Dachau i odlazi u Madrid na dužnos 5 Zbora, gdje se je uređivao časopis “Drina”, koju je doktor Pušić uredjivao pod imenom “Pukovnik Domagoj”.
(To već nije istina. Pregledao sam prve brojeve “Drina” iz kojih se može saznati da je prvi broj “Drina” počeo izlaziti početkom 1951. godine, a da je bio glavni i odgovorni urednik general Drinjanin. Pukovnika Pušića se ne spominje skoro do prekida i razlaza Poglavnik/Luburić koncem 1955. Već u početku 1956. godine rascijep između Poglavnika i Luburića je skoro bio neizliječiv, ne toliko poradi Luburićeva prekida, koliko poradi, kako se je tada o tome javno pisalo i govorilo “poradi Poglavnikova “vodstva” i Poglavnikove “okoline”, kojem su u to vrijeme uz ostale bili i dr. Vjekoslav Vrančić i dr. Andrija Ilić. Pred sobom imam DRINU koja je posvećena “USTAŠKOJ PRAVDI”, br. 1-3., God. VI. travnja 1956. u kojoj su general Drinjanin i pukovnik Pušić pokrenuli Hrvatski Častni Sud u Barceloni za svibanj-lipanj1956. godine u obranu vojnika NDH Srećka Rovera. Ta “Drina” br. 1-3 travnja 1956. od 83 stranice bi se trebala uveliko koristiti kada se bude poštena i trijezna povijest pisala o RAZLAZ POGLAVNIK-LUBURIĆ. Prepisat ću mali dio s druge stranice spomenute “Drine”:
https://otporas.com/odrazu-vremena-castni-sud-hrvatskog-narodnog-odpora-2/
 |
otporas.com
Na čitanje i razmišljanje onima koji vole čitati i razmišljati a ne uvijek u sebi i oko sebe gunđati…Otporaš.
|
|
“…Godinu 1955. smo počeli sa elanom i duhom ustaškog preporoda, jer smo slavili 25 godišnjicu Ustaškog Pokreta, krajem smo godine 1955. već bili označeni odpadnicima, a početkom novbe godine, 1956., već smo javno u našim novinama “Hravatska”, sa podpisom Hrvatskog Državnog Poglavara Dra. Ante Pavelića, obilježeni znakom sramote i izdajstva interesa hrvatskog naroda i ustaške oslobodilačke borbe.”
Skoro svi članci i naslovi u ovoj “Drini” su podpisani: general Drinjanin i pukovnik Marijan Pušić. Zato razumijem starog Ustašu marijana Šolu i njegov namjerni propust spomenuti tko je bio začetnik i glavni i odgovrni urednike časopisa “DRINA” od prvog broja 1951. godine pa sve do zadnje “DRINE” za života generala Drinjanina. Mile Boban, Otporaš.)
Naime, Poglavnik je u Madridu uspostavio središte političkog djelovanja u koje je još odredio i dva ministra. Postrojnika dr. L. Sušića i ministra dr. Andriju Ilića. Tako je pukovnik pušić dobio pojačanje u radu, a hrvatski nacionalisti u emigraciji sposobno i vjerno vodstvo Hrvatskoj i Poglavniku.
(Istini za volju treba ovdje reći da su dr. L. Sušić i dr. Andrija Ilić uz Nahida Kulenovića i druge bili u timu generala Maksa Luburića za uređivanje “Drina”. Sama čenjenica o tome govri da je dr. Andrija Ilić bio vjenčani kum generalu Maksu Luburića 19 studenoga 1953. godine. Dakle, tada, te 1953. godine svi su bili zajedno i radili zajedno. Od Maksove ženidbe sve malo po malo sve se pogoršava…Potrebno bi bilo pričitati pismo Maksa Luburića kojeg je on pisao 8 veljače 1965. godine prof. Mirki Mehešu. Iz sadržaja tog pisma nekima će mnoge stvari biti jasnije. Mile Boban. Otporaš.)
https://otporas.com/jedno-pismo-maksa-luburica-za-sve-nas/
 |
otporas.com
JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS – HRVATE I NE HRVATE. (Donosim ovdje jedno pismo u kojem se mi svi možemo na jedan ili drugi način naći.
|
|
Dok je dr. Marijan Pušić živio u logoru Dachau zagledao se u bivšu činovnicu hrvatskog poslanstva u Njemačkoj, gdjicu nadu Boehem, a i ona u njega. Kada je Pušić stigao u Madrid nije zaboravio svoju simpatiju Nadu već joj se javljao. Medju vremeno i nada je odselila, emigrirala u USA. Iz USA htjela je k sebi dopremiti svog zaručnika Marijana Pušića, ali joj američki zakon za useljavanje nije mogao želju ispuniti, jer nisu bili vjenčani. Nada ne bude lijena sjedne na zrakoplov i u Španjolsku. Vjenča se sa marijanom i nakon nekog vremena dopremi k sebi svog muža. Tako je dr. Pušić napustio Španjolsku i doeselio se u USA.
Treći moj susret sa puk. Pušićem bio je u gradu New New Yorku. I to iznenadan i neočekivan. 1965. pozvan sam od New Yorskog ogranka hrvatski Domobrana, da održim govor na proslavi 10, travnja. Tu doznam, da se u new Yorku nalazi dr. Marijan Pušić. I dobri starješina ogranka Ante Nosić se ponudi, da će me odvesti do Pušića svojim samovozom, i tako je bilo. Ne znam da li je bilo toplije doček, prijem ili zagrljaj. Marijan i gdja nada su me tako toplo i srdačno primili i častili kao da sam im roženi brat. Gdja nada se izpričava zbog malog i skromnog stančića, a nas dvojica i ne slušamo već obnavljamo uspomene iz prošlosti, vremena NDH i logora Dachau. I ovdje u New Yorku vidio sam Marijanovu skromnost. Iako je stančić mal i skroman od jedne sobe i kupaone, doktor Pušić je zadovoljan. Iz svoje skromnosti nije tražio nešto boljega i većega iako je mogao, jer su obadvoje radili. Dakle, u skromnosti je ostao onaj isti kakvog sam ga poznavao u logoru.
Jedini luksuz, ako se to može nazvati luksuzom bio mu je njegov brodić s kojim je plovio oko grada New Yorka i lovio ribe. Zadnji put sam ga posjetio prošle godine u svibnju mjesecu, ali je fizički sasma bio izscrpljen. Više od dvije godine je bio prikovan uz krevet i nije mogao nikuda. Ali ga je njegova vjerna životna družica nada služila i posluživala kao, što ga nitko ne bi tako posluživao osim rodjene majke.
Eto je 1. veljače 1983. dogorijela i ugasila se svieća (život doktora Marijana plemenitog Pušića), koja je godinama gorijela živim plamenom na braniku domovine Hrvatske. Neka ti je slava, čast i pokoj vječni branitelju Nezavisne Države Hrvatske – dr. Marijanu Pušiću. A njegovoj udovi nadi Pušić u ime moje obitelji i moje izražavamo duboku sućut.
Ustaša Marijan Pušić s nama je!
Marijan Šola.
Sve što bih zamolio cijenjene čitatelje da u ime uljudnosti pijeteta pročitate ovaj MEMORIJAM PUKOVNIKA MARIJANA PUŠIĆA.
Prepisao Mile Boban, Otporaš ponedjeljak 6 skolovoza 2018.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.