IN MEMORIJAM 60 DOGINA (1962-2022) GEORGES DESBONS-U “DRINA” br. 1963.

                                           

                                      Ustaše Maks Luburić i Georges Desbons

    Za hrvatski narod Desbons je jedan veliki i plemeniti francuski odvjetnik, koji je branio preživjele i uhićene hrvatske atentatore na srbslog kralja Aleksandra u Marseille-u. U povijest politike Desbons ulazi kao pounomoćeni predstavnik one Francuske, kojojje na čelu stajao Petain. Desbons je bio djelatni francuski diplomatski predstavnik u Zagrebu za vrijeme NDH. Za nas pak, koji smo pripadali generaciji Rajića, Pospišila, Kralja i Vlade Černozmskog, dr. Georges Desbon je dio one revolucionarne pistike, koja je vezala začetnike, prve borbe i martire Ustaškog Revolucionarnog Pokreta. Kraj svega toga, gubitak Desbonsa znači gubitak jednog od preživjeli drugova, brata i prijatelja. Marseille nas je konačno i neodjeljivo povezao. (Prilažem sliku Georges Desbona na sudu u Aix-en-Provence 1935, francuski policajac i jedan od atentatora. Mislim da uz policajca sjedi Ivan Rajić. Mo. Otporaš.)

     Desbons nije unišao u našu sredinu marseilleskim atentatom, kako to većina misli. Sad se nakon njegove smrti može reći, da su o Marseille-u pisali najviše oni, koji o tome ne znaju ništa, dok su pravi učesnici mrtvi ili razumno šute , svjesni činjenice, da je mnogo toga svijetu nepoznato i da se mnogo detalja, koje će učesnici odnijeti u grob ili su to već odnijeli. (Eto, dragi moji Hrvati kako to Maks Luburić lijepo reče: “…ili su to već odnijeli”. Zato ja prilažem ovu dolje sliku ispod koje objašnjavam danas nedjelja 6 studenoga 2022., dakle točno 60 godina i 35 dana od sprovoda Maitre georges Desbons-a., tako da i ova povijesna uspomena ne ude u grob. Ovu dolje priloženu sliku sam prenio s hrvatskog nezavisnog portala otporas.com. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Slika sa sprovoda Georges Desbons u Parizu ponedjeljak 1 listopada 1962.

     U jednom od razgovora sa mnom Desbons je izjavio, da mu jednom prilikom stavim na raspolaganje strojošisačicu, koja bi perfektno vladala francuskim jezikom i stenografijom, te da bi on bio voljan izdiktirati mnoge tajne, koje bi morale biti spremljene u trezor koje banke u Španjolskoj i objelodanjene tek onda, kada Hrvatska opet bude svoja i slobodna. On je znao mnogo toga i vječito je bio gonjen od poznatih i nepoznatih mračnih snaga, koje su imale interesa, da se misterij Marseille-a ne rasvijetli ili da ga se prikaže tendenciozno.

     U tome ga je spriječila teška bolest, jer je trpio od srčanih napada, kao posljedice svoje ljubavi za Hrvatsku. Kada je veo sramote i izdaje prikrivao obzorje još prije Bleiburga, ustaški je branitelj bio u tamnici, a kada je izišao, radi ljubavi za Hrvatsku nije više bio onaj veseli, optimistički i, unatoč godina i fizičke konstrukcije, dinamični i energični čovjek. Bolest ga je mučila te je u manjim ili većim vremenskim razmacima padao u krevet, oporavljao se i iznova se prihvaćao rada, dizao se i padao, dok ga posljedice tamnovanja nisu odnijele jednom za uvijek u grob.

     Osim svojih povjerljivih “Tajnih Zapisa”, Desbons je dugi niz godina spremao druga velika djela, koja su imala naslove “Bilješke Ustaškog Branitelja” i “Balkanske Uspomene”. (Da bi se bolje razumjele ove “Bilješke Ustaškog Branitelja” prilažem dvije (2) slike prednju i zadnju stranicu knjižice od 52 stranice sa 28 sa 22 cm: “U OBRANI ISTINE I PRAVDE” I “ZAŠTO SAM BRANIO USTAŠE”

     Vrijeme će pokazati, je li Desbons mogao završiti ta djela i nadoknaditi ono, što je izgubio u doba preokreta. Na meni je, da vjeran datom mu obećanju, iznesem nekoliko stvari, i prije svega, našu skupnu fotogtafiju, koja je bila jedna od najdražih uspomena nama obadvojici.

    Rekli smo, dakle da veza Desbonsa s ustašama ne počima marseolleskim procesom. Netočna je tvrdnja, da je on k nama prišao kao profesionalni odvjetnik i da ke kroz obranu marseilleskih atentatora postao prijatelj hrvatskog naroda. On je u proces ušao kao vjerni i dugogodišnji hrvatski prijatelj i simpatizer revolucionarnih pokreta Hrvata, Macedonaca, Madjara i Crnogoraca.

     Ime Desbons-a bilo je dobro poznato u madjarskoj u krugovima “Revizionističke Lige”, koja je pod vodstvom grofa Bethlena radila na reviziji mirovnih ugovora. Desbons je bio prijatelj potlačenih naroda, te se je njegovo ime, kao i francuskog književnika Peaeta, u Madjarskoj spominjalo s posebnom hvalom. Poznata politička revija “Magyar Szemle”, u kojoj je suradjivao i veliki poznavalac i prijatelj hrvatskog naroda sveučilišni profesor Pajza, te njegov pomoćnik prof. Homonay, koji i danas živi negdje u Americi, pisala je s toliko topline o jednom Francuzu, kojeg je gonila nepravda, da smo logički morali misliti, da će taj čovjek razumjeti i nepravde, koje su nanešene hrvatskom narodu. Ja sam u to vrijeme bio pobočnik zapovjednika satnika Bege. kasnije generala Servatzya, i na jednom sastanku s Kodanićem i generalom Perčevićem, koji su živjeli u Austriji, bilo je odlučeno, da se preko naših organizacija u Francuskoj stavi u vezu tada već čuvenim odvjetnikom Desbons-om. Tada je ta stvar već izlazila iz djelokruga našega područnog zapovjedništva i prelazila u djelokrug onih, koji su radili na vanjsko-političkom i propagandističkom sektoru. To je bilo negdje početkom 1932. godine. (Ovdje se treba dodati jedan vrlo važan povijesni događaj, a taj je da je Maks Luburić nekoliko puta spominjao u svojim raznim pismima da je on došao na Janka Pustu kao maloljetnik od 18 godina. Poznato je da je general Sarkotić zakupio Janka Pustu koncem 1930-ste godine i da je pukovnik Perčević već početkom 1931. po nalogu dra. Ante Pavelića došao posjetiti Janka Pustu da održi govor stege i tome slično. Maks Luburić je rođen 1913., što znači da je on već koncem 1931. kao maloljetnik od 18 godina bio član Janka Puste. Mo. Otporaš.)

     U jedno sam apsolutno siguran: Desbons je imao vezu s našđim predstavnicima prije, pa čak i neposredno prije atentata u Marseille-u. Da li to zahvaća u sami atentat, ne mogu znati, a niti će to reći oni, koji bi to mogli znati. Ako se radilo o tako delikatnom kontaktu, onda je svakako bio preko ljudi, koji su znali, što su radili. Da se razumijemo: nisam htio reći, da je Desbons znao za spremanje atentata. On je bio žarki francuski rodoljub i osobni prijatelj s francuskim ministrom vanjskih poslova Lavalom. (Pierre (1883-1945) mo. Otporaš,) On sigurno ne bi nikada dozvolio, da njegovo ime bude vezano s atentatom, koji je na najveću žalost pokosio i život francuskom ministru – predsjedniku Barthou.

     Desbons je početo živo pratiti sudbinu hrvata, Bugara, Crnogoraca već kao mladi pravnik i diplomatski činovnik. Već u doba crnogorskog kralja Nikole on je bio čovjek najužeg povjerenja crnogorske dinastije. Ako se može govoriti o njegovu neprijateljstvu protiv Srba, nije to neprijateljstvo u njegovo srdce unišlo s marseille-skim atentatom, a niti savezno s ustaškom borbom uopće. Mene čudi, da su crnogorski patrioti, bilo to takozvani federalisti iz škole Sekule Drljevića ili Save Štedimlije, bili to pristaše crnogorske dinastije, kojih još ima znatan broj u narodu i medju inteligencijom, zaboravili onoga pravnika i diplomatu Desbons-a, kojega je kralj Nikola htio ženiti jednom od svojih kćerki i koji je imao sudbinu cijele crnogorske kraljevine u svojim rukama. Desbons je bio zavolio junački i plemeniti crnogorski narod. Srbi su ga bili stavili na svoju crnu listu davno prije dogadjaja u Marseille-u. desbons nije nikada bio “persona-grata” za Beograd, niti onaj kraljevski, niti ovak komunistički.

     Kako sam već rekao, Desbons nije postao branitelj uhićenih u Marseille-u tek kao profesionalni odvjetnik, već kao stari, uvjereni i intimni prijatelj hrvatskog naroda. Za svoju obranu nikada nije tražio niti dobio makar jedan jedini cent, ne samo za svoj honorar prema odvjetničkim propisima, nego niti za svoje stvarne troškove  (U ovo je teško povjerovati, ali velika i žarka ljubav za hrvatski narod koju je imao Maitre Georges Desbons, sve je moguće. Mo. Mile Boban, Otporaš.) U Americi bi o tome mogli nešto znati Došen, Erić, Budak, Šulentić i onaj krug prijatelja iz starog “Domobrana” i “Hrvatskog Kola”, koji su sabirali sredstva za obranu atentatora, kako to i danas čine za obranu uhićenih u Njemačkoj. (Ovdje se radi o skupini Hrvata koji su u Njemačkoj, gradu Mehlemu napali jugoslavensku trgovačku misiju koja uopće nije bila “trgovačka misija, nego isključivo udbaško-jugoslavenska misija uperena protiv hrvatske političke emigracije u Njemačkoj. Tu skupinu su predvodili Fra. Rafael Medić, Stipe Bilandžić i drugi, mo. Otporaš,) Plaćeni su tek sudski troškovi, kao i u svakom sudskom procesu.

     Baš zato, jer za svoj rad nije bio plaćen, on je uhićenike branio s tolikim žarom, jer je u njima branio potlačeni hrvatski narod. Naravno je, da je tadašnja politička Francuska, razjarena radi gubitka prestiža i tadašnjeg svog saveznika te vlastitog ministra – predsjednika, pravila takovi pritisak, da je Desbons bio kažnjavan, odstranjen i na kraju izbrisan s popisa odvjetnika. Istina, mnogo kasnije bio je rehabilitiran i radio je kao odvjetnik pri kasacionom sudu. Time je velika slobodarska francuska nacija ne samo rehabilitirala profesionalca, koji je uhićenike branio po svom zvanju, nego je popravila učinjenu nepravdu hrvatskom narodu. Dodijeljena su mu čak razna francuska visoka odlikovanja i nosio je značku “Legije časti” s velikim ponosom u zapučku.

     Desbons je bio prijatelj Bugara radi macedonije. Dobro je poznavao cijeli slučaj mecedonskog pitanja i bio je dugi niz godina povezna sa službenim, poluslužbenim i neslužbenim snagama bugarskih i macedonskih borbenih organizacija. Posjedovao je visoka bugarska odlikovanja i prijateljovao s istaknutim macedonskim revolucionarcima, te s Vančom Mihailovom bio je osobni prijatelj. (Danas, poslije punih 60-deset godina od pogreba Maitre Georges Desbons-a na kojem sam osobno bio, ne sjećam se da je itko od Bugara bio nazočan na ovom sprovodu kojeg je predvodila skupina Hrvata organizacije Hrvatski Radnički Savez, HRS. HRS je bio službeno priznat od francuskih vlasti preko kojeg smo mogli izvaditi dozvolu za pogreb, dok organak HOP-a “Evanđelist Ivan Šarić” nije mogao dobiti dozvolu, jer ogranak HOP-a francuske vlasti tada nisu priznale, mo. Otporaš.) Poznavao je, kako je on to nazivao, i posebne klanove ne samo Hrvata, Crnogoraca i Madjara, nego i Bugara.

     Neobićno je cijenio i vodju vojvodjanskih Srba dra. Eugena Jocića, što dokazuje, da nije mrzio srpski narod, kao što ga ni mi hrvati ne mrzimo, nego je mrzio onu srpsku nasrtljivost i srbijanske pretenzije na nesrpska područja. on je bio veliki zapadnjak, humanista, pravnik i diplomata. Bavio se je stvarima, koje su više od mržnje. Gajio je veliku nadum da će preko dra. Jocića i vojvodjanskih srpskih intelektualaca doći do jednog razumnog preobražaja kod Srba, s kojima bi njemu dragi narodi Hrvati, Crnogorci i Bugari mogli u miru živjeti. To dokazuje, da su njegove koncepcije na cijelom onom prostoru od Sofije do Pešte bile kompletne.

     Unatoč strahovitog pritiska sa svih strana, desbos je uspio spasiti živote marseilleskih atentatora. Oni su, istina, osudjeni i odpremljeni na Vražiji Otok, gdje su Zvonimir Pospišil i Mijo  Kralj umrli od tuberkuloze, dok se Ivan Raić odhrvao i napokon vratio u Hrvatsku Državu. (Vražiji Otok, francuski Ile du Diable se je tada nalazio u francuskoj koloniji Gvajana, mo. Otporaš.)

     Ako je Desbons u životu imao kompleksa, jedan od njih bio mu je Raić. Volili su se kao dva brata. Rajić mu je u zagrebu bio stalni pratilac i bdio nad njegovom sigurnošću. Tu sada ulazimo u pitanja, koja možemo samo djelomično poznavati. Desbons je mrzio naciste, a nije volio Njemce. Da je živio još neko vrijeme, vjerojatno bi i do njega došao val prijateljstva, kojeg u Europi razvijaju Njemačka i Francuska. (Za podsjetiti je da su Konard Adenauer i Charles de Gaulle potpisali u Katedrali u gradu Reims-u vječito primirje između Francuske i Njemačke 28 srpnja 1962. godine. Pred ulaznim vratima u Katedralu postavljena je velika ploča tog primirja. O tome general ovdje govori. Mo. Otporaš.) Teško je o tome govoriti, jer je Desbons bio intimni prijatelj Pierre Laval-a, dobar prijatelja maršala Petaina i spadao je u krug prijatelja isto tako poznatog odvjetnika Sornia, koji je branio Petain-a i danas brani uhićene desničare u Francuskoj. Njemci su mu u ll. svjetskom ratu bili prouzrokovali bolove, koje nije zaboravio, a prihvatili su nevoljko i njegovo imenovanje za opunomoćenika Petainove vlade. desbons je spriječio, da Njemačka dobije u ruke material o marseilleskom atentatu. Bojao se je za svoj život, kao i za život Raića, i sigurno ne bez razloga. Kada je prolazio njemačkim područjem, mijenjao je planove. Na kraju Raićeva smrt za njega je bila misterij, kojeg će jednom sigurno povijest sasvim rasvijetliti.

     Desbons je bio veliki prijatelj Poglavnika i strahovito ga je bolila Poglavnikova tragedija nakon atentata u Argentini, kao i radi napada neprijatelja hrvatskog naroda, pogotovo onih Hrvata, koji su suradjivali sa Beogradom. To im Desbons nije nikada oprostio, ali je on naročito u posljednja vremena isticao, da je on prijatelj hrvatskog naroda, a ne jednog klana. Nije mu bilo sve drago, što se je dogodilo u redovima državotvornih Hrvata u posljednja vremena, ali se nije u to miješao.. Ipak je smatrao potrebnim reći, da nije zadovoljan onim, što se je dogodilo. Uz mnoge od isključenih vezalo ga je veliko prijateljstvo kroz godine, dok su mu oni “kadije”, koji su tužili i sudili, bili sasvim nepoznati. Mnogo je puta upitao, da šta je s Andrijom Artukovićem. Nije se mogao pomiriti sa sudbinom, da bi Dido Kvaternik mogao biti izdajnik Pokreta. Bolile su ga svadje hrvatske kolonije u Francuskoj. Znao je preko svojih mnogobrojnih veza, da svemu nisu krivi ni Srbi ni komunisti, jer najveći broj denuncija protiv Hrvata poticao je od njih samih.

     Bili bi nepošteni prema uspomeni našeg velikog prijatelja Desbonsa, kada ne bi posebno naglasili neke njegove političke poglede. On je bio, kako bi sam znao definirati “antipolitičar”. Mrzio je politiku stranačarstva, jer je vidio, da i Francuska ide u propast, a i druga mu domovina Hrvatska (koju je domovinom smatrao) ne može naprijed radi politikanata, koji predpostavljaju interese stranke i “klana” oslobodilačkoj politici. Dijelio je Hrvate na političare i rodoljube tvrdeći. da vatreni rodoljub ne može biti političar, a niti političar može biti vatreni rodoljub. (S ovim se slažem što je general rekao, mo. Otporaš.) Imao je veliki socijalni osjećaj i znao se je često “očešati o buržiju”. Medjutim, to u Francuskoj nije isto, kao u Hrvatskoj, jer se je Francuska Revolucija davno prije sukobila s tim problemom i neutralizirala ga.

     Koliko nam je poznato, Mirko meheš, koji danas živi u Kanadi, bio je u prisnim odnosima s Desbonsom u posljednje vrijeme. Možda bi zato bila baš njegova dužnost sakupiti podatke iz svih vrela, pa i srediti Desbonsove zapise, ako može do njih doći. Ako bi to učinio, mi smo voljni te stvari tiskati, a prihod upotrebiti za podizanje spomenika našem velikom prijatelju, bratu i braniocu. (Mislim da je časopis “Hrvatska Misao ” u jednom od svojih svezaka donijela jedan opis Mirka Meheša o Georges Desbons-u. Pregledat ću pa ako što pronađem, rado ću to staviti na otporas.com. Mo.)

     Bilo bi neobično koristno spasiti zapise toga velikoga čovjeka. Znamo, da su postojale snage, koje su ga progonile, uništavale mu material i čak dale zaplijeniti film o marseilleskom atentatu i uništiti zrakoplov, koji ga je iz Amerike prenosio u Europu. Desbonsa je mučila misao, da se se stvari u Marseilleu zapalile i da je bilo drugih pokušaja da se uništi Aleksandra. Sami Franvuzi su pustili, da iskrvari i pružili mu prvu pomoć prekasno. Desnons je dokazao, da Aleksandar nije umro od kugla kalibra Vlade Černozemskog, nego od drugog kalibra, kojeg su upotrebljavali francuski policajci i srpski žandari iz Aleksandrove pratnje. Dogodilo se mnogo čudnih stvari. Nudjene su mu ogromne svote novca za memoare, da prepusti obranu i t.d. On je sve to odbio, a možemo reći, ne povrijedivši njegovu uspomenu, da nije živio u materijalnom izobilju. Njegovi klijenti Hrvati, madjari, Crnogorci, Bugari i t.d. samo su mu zadavali brige, muke, troškove i opasnosti. On je bio odvjetnik izgubljenih parnica, kako je znao uz dobru dozu humora reći. Odbijao je sve ponude, iako je trebao sredstava i ako je memoare mogao dobro prodati Amerikancima, Englezima i Francuzima, a vjerojatno i Beogradu. Sve je to odbio i na kraju sve izgubio, čak i zdravlje na robiji.

     Oči nam se zaustavljaju na njegovoj markatnoj figuri. To je jedini Francuz, koji je radi Hrvatske dopao tamnice. Hoće lu uhićeni Hrvati u Njemačkoj naći ovakvog odvjetnika, kakovoga je dala velika francuska nacija?

     Danas, kad iz Francuske i Njemačke polazi ideja europeizma, to bi nam bilo drago, da se dogodi. Francusku naciju morali bi voliti radi Desbonsa, kada drugih razloga nebi ni bilo. Francuska nije nikome zanijekala azil. I sam sam tamo bio, istina radio u rudniku, ali sam bio u sigurnosti. kada me je jedan Madjar denuncirao, dobio je batina. Vjerujemo u Desbonsovu domovinu i slobodu.

                                        Slava ustaškom branitelju!

Austin, Texas

dne 6 studenog 2022.

Kraj ovog opisa.

Mile Boban, Otporaš.