IN MEMORIJAM 16-te OBLJETNICE SMRTI MLADENA DEDIĆA

Nakon duge i teške bolesti, koju je strpljivo, s vjerom u Boga i vječno spasenje podnosio, na 3-ćeg siječnja 2004. godine, zauvijek nas je napustio naš dragi i nikad ne prežaljeni: suprug, otac, brat, djed, i prijatelj Mladen Dedić.

     U punoj crkvi svetog Pavla u Clevelandu, u srijedu na 7-og siječnja, Hrvati su se oprostili od jednog njima izuzetno dragog čovjeka. Sprovodni obred predvodio je mjesni župnik vel. Mirko Hladni uz koncelebraciju vel. Zvonka Blaško kapelana, mgs. Petra Jelinić gosta svećenika. Na misi je propovijedao vel. Zvonko Blaško i evo, ukratko, nekoliko misli iz te propovijedi.

     “Ništa u našem životu nije tako sigurno kao činjenica da ćemo svi umrijeti…Smrt nije svršetak života, nego prijelaz u bolji život. Svojim uskrsnućem Krist nam je pokazao da život izvire iz smrti, i da križ, koji stoji na našim grobovima, nije znak smrti, nego znak pobjede nad smrću. Zahvaljujući isusovu umiranju na križu, znamo da naši pokojnici u trenutku izdisanja ne prelaze u smrt, nego u puninu života…U taj je život vjerovao i naš pokojni brat Mladen. Za taj je vječni život živio i oduševljavao ne samo svoju djecu, nego i svoju suprugu Lila, koja je stalno bila blizu njega u njegovoj teškoj bolesti.

     Danas pokraj njegova odra govorimo s vjerom, upiruć pogled u Kristov križ: OVO NIJE SVRŠETAK, naš Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Mrtvo tijelo odlazi, ali duša, ljubav i dobrota njegova trajno ostaju. Za njegovu dušu molimo Gospodina da je izbavi iz vlasti tame i mjesta muka, i da je smjesti u prostranstva vječne svjetlosti i mira.

     Posjetio sam ga u četvrtak 1-og i u petak 2.og siječnja. Ne mogu zaboraviti njegov stalni osmjeh, koji mu je blistao na licu. Osmijeh, a imao je teške i nesnosne bolove! Podnosio ih je s vjerom u Boga i hrabro do konca života ne gubeći dražesni smijeh s lica.To mi je ostalo u sjećanju. Umro je opremljen sv. sakramentima umirućih. Bila je to smrt u milosti Božijoj.

     Braćo i sestre, nije važno gdje i kada, nego kako umiremo. Važno je umrijeti s vjerom i u prijateljstvu s Bogom i drugim ljudima. Dragi naš Mladene, ako je istina da živjeti u srcima onih koje ostavljamo ne znači umrijeti, onda ti nisi mrtav, jer živiš u našim srcima. U srcu tvoje drage supruge Lile. U srcima svoje djece i unučadi. U srcima tvojih rodjaka i prijatelja koji pamte tvoju dobrotu, aktivizam, humanost, domoljublje i bogoljublje. U srcima svih nas ovdje okupljenih, koji smo bili iznenadjeni viješću da je tvoj život tako rano okončan”.

                         OPROŠTAJ OD DRAGOG PRIJATELJA MLADENA DEDIĆA

     Draga rodbino, prijatelji i suborci pokojnog nam i dragog mladena Dedića. Sabrali smo se evo  na ovoj svetoj misi da odamo počast i osvježimo sjećanje na dragog nam pokojnika. Da se ukratko potsjetimo i prisjetimo na čovjeka kojeg nam evo, sudbina nemilosrdno i prerano ote iz naše sredine.

    Pokojni Mladen Dedić, rodjen na Humcu kod Ljubuškog na 31-og kolovoza 1940. god. u obitelji oca jure i majke Jele rodjene Dodig. Bio je peto od šestero djeve. Pripada generaciji koja je osudjena na najstrašnije trpljenje i ispaštanje, zbog četverogodišnjeg postojanja hrvatske države. Već, 1944. godine u mjesecu studenom po dolasku partizanskih razbojnika, u Hercegovonu i na Humac, počinje životna tužna i tragična priča našeg Mladena. Rečenog mjeseca i godine, krvožedni koljači upadaju u kuću jure Dedića, i kad njega ne nalaze u kući, odbacuju osmomjesečnu bebu iz majčina naručaja, te je prisiljavaju da s njima ide u potrazi za ocem Jurom. Na plač i vapaj za majkom šestero izbezumljene djece, krvnici se neobaziru. Nisu daleko od kuće odmakli, kad im je u susret pristigao otac jure. Kad su njega uhvatili, majku su pustili a njega odveli, te bez ikakvog suda ili zapisa, mučki i zločinački likvidirali. Tako je Mladenov otac Jure, pripadnik domobranskih postrojbi, ali u civilnoj službi, okončao svoj život u 38-oj godini.

     Ucviljena udovica Jela ostaje sa šestero maloljetne djece; najstarijoj Zori ja 17-est godina, dok je najmladjem Jozi samo osam mjeseci. Mladenu je tada bilo četiri godine. Iako nije u potpunosti razumio tragediju koja ih je tada pogodila, osjetio je nasilje, teror, glad i muku koja je slijedila u njegovu odrastanju.

     Rastući tako u siromaštvu i gladi; groznom strahu i teškom teroru na tvrdom hercegovačkom kršu i sam poprima čvrstinu toga krša. Već nakon završene osnovne škole u Ljubuškom, Mladen je prisiljen skrbiti za sebe i pomagati obitelji, jer dalje školovanje za Hrvate iz onih krajeva i pod onim uvjetima nije bilo zamislivo. kao vrlo bistar i vrijedan dječak, Mladen je brzo svladao i naučio parketarsko zanatsko umjeće. radio je najviše u Splitu, ali i po drugim dijelovima južne hrvatske.

     Volio je čitati, pratiti i promatrati sve što se dogadja i kako se pojedine stvari našem svijetu tumače i javno iznose. Najviše ga je smetalo neprijateljsko, krivo i neistinito tumačenje najnovije hrvatske povijesti. I sama pomisao na sudbinu svoje oca, ledila je krv u njegovim žilama. Nije se smio zanimati za očevo stratište, iako je sumnjao gdje bi ono moglo biti. Nije se smjelo to mjesto obilježiti, na njemu Bogu se pomoliti, ili koji cvijet staviti. I pored takvog groznog straha i strašnog terora, uvijek je nastojao dolaziti do pravih i istinitih spoznaja i saznanja. Uvidio je, da ako bude slobodno mislio i tako postupao neće dobro završiti, te se stoga i odlučio na bijeg preko granice.

      Godine 1965. napušta hrvatsku, te preko Italije i Francuske, krajem godine 1966. dolazi u Ameriku. odmah po dolasku u Ameriku Mladen se potpuno predaje borbi za hrvatsku slobodu. S Rudolfom Erićem i ostalim hrvatskim aktivistima, jedan je od osnivača Hrvatskog Narodnog Otpora, ogranak “Drina” u Clevelandu. Od osnivanja ogranka “Drine” 1967. godine, (Ja sam ovo pismo dobio od Miška Maslača (1940-2013) u siječnju 2004. kada sam živio na Croatia Ranch-u. Kada sam tada ovo pismo čitao, kao povijestni dokumenat hrvatske nacionalne i političke emigracije, stavio sam ove cedulje i na njima napisao ovo što sada ovdje iznosim. Ako dobro pogledate kopiju na gore priloženoj sliki, vidjet ćete dvije žute naljepnice br. (2) i br. (3) i olovkom rukopis gdje sam stavio (1) i napisao: Napomena i podvukao: “Baš u kući pok. Mladena Dedića je održana sjednica H.N.O. u petak večer 19 siječnja 1990., Dužnostnici H.N.O. tu večer zaključili su raspustiti organizaciju H.N.O. i preći u HDZ. Tog week-enda je bila u Clevelandu Prva Konvencija HDZ. Mene kao Pročelnika H.N.O. (Mile Boban) su zadužili da službeno predam organizaciju H.N.O. u ruke predsjedniku Franji Tuđmanu, što sam učinio na Banquettu (21.1.1990.) u Domu Kardinal Alojzije Stepinac. Za ovo postoje slike i svjedoci. M. Boban”.  Moja opaska, Mile Boban.) te do prestanka djelovanja Hrvatskog Narodnog Otpora 1990. godine, mladen je bio, do njegove smrti, zadnji živi član punog vijeka ogranka “Drina”.

    Kroz dvadesetgodišnje članstvo u ogranku Mladen je obavljao, u više navrata, dužnosti blagajnika i predsjednika. pokojni Mladen, ne samo da je bio član i dužnostnik našeg ogranka, on je bio njegov temeljni kamen. On je bio kičma naše organizacije. On je bio garant naše uzgoritosti i opstanka.

     Kroz duge godine rada bilo je uspjeha, zastoja pa i padova. Neprijatelj je bio prejak i preopak, i mi smo se tek ponekad uspijevali obraniti. Uz Božiju Providnost i Mladenovu ustrajnost i upornost mi smo uspijeli do kraja izdržati. Uvijek, kad bi mi ostli malo posustali, Mladen nas je hrabrio i tako nam ulijevao novu snagu.

     Mladen je bio posebno zgodan i kršan mladić, te kao takav osvaja srce lijepe Poljakinje Lile jadvige Chemilewski. Istinska se ljubav razvija, te godine 1968. kruni svetim sakramentom  ženidbe. Lila i Mladen žive skladan, istinski i kršćanski brak iz kojeg daruju, nama Hrvatima, poljacima i svijetu tri nova života: Jurja, Vjekoslava i katerinu. Dom obitelji Lile i Mladena, hrvatski je dom. rado prima i ugošćuje prijatelje i znance, ali nije zatvoren niti za slučajne namjernike. Uz ljubav za Mladena, Lila se zaljubljuje i u hrvatsku i hrvatski narod te tako postaje jedna od nas. Trajno smo zahvalni poljskom narodu na ovom velikom daru kojim nas podariše.

     Iako je pripadao generaciji koja se opetovano kažnjavala radi postojanja hrvatske Države, Mladen Dedić i mi svi koji pripadamo toj generaciji, ponosni smo što je upravo ta generacija obnovila i ponovno izabrala hrvatsku Državu. Mladen je posebno bio sretan tom činjenicom, i osobito se veselio što je dočekao da izravno i aktivno sudjeluje u Obnovi hrvatske Države.

     U procesu oslobodjenja Domovine, Mladen je bio medju prvima u pomaganju i žrtvi za taj sveti i uzvišeni čin. Mladen je cijeli život posvetio tom velikom i svetom činu. pomoću Božijom, hrabrošću hrvatskog naroda u Domovini te velikim i nesebičnim žrtvama u prognanoj nam hrvatskoj, dočekali smo konačno oslobodjenje domovine nam Hrvatske. Hvala ti Bože za taj velik dar!

     Mladen je neograničeno voli hrvatsku. On njoj je maštao, sanjao i vjerovao da će se u nju jednog dana vratiti. Pripremao se za konični povratak u Domovinu. Priskribio je, sebi i svojoj obitelji i dom, ali ga nije udomio. Kupio je na prelijepom hrvatskom moru kuću, koji nikad nije uspio, osim na sliki, vidjeti.

     Prerano i nenadano je obolčio. Opaka bolest raka počela je razarati njegovo tijelo. Dugo se borio i hrabro bolove podnosio. Kroz punih petnaest mjeseci trpio je operaciju, liječenje i razne terapije. Bio je stalno pribran i pripravan na zadnji počinak. Zadnje što je mogao pročitati, bilo je osobno pismo prijatelja i suborca, dugogodšnjeg patnika i uznika Zvonka Bušića. Osjetio sam, prokomentirao je Mladen to pismo, da je pisao od srca i prijateljski; Hvala mu!

     Naš dragi i ne prežaljeni Mladen Dedić, napustio nas je na 3-ćeg siječnja, tek nastale 2004. godine. Njegovo plemenito srce, zadnji je impuls otkucalo u 7 sati i pet minuta na večer, u svom domu i okružen svojom obitelji.

     Bio je velikodušni dobrotvor. Darivao je obilno i s ljubavlju. Redovito je pomagao majci i obitelji na Humcu. Posebno je pomagao svome najmladje bratu Jozi, koji je nakon šest i pol godina robije, trebao bratovu pomoć.

     Mladen Dedić bio je iznimno dobar, čestiti i plemenit čovjek. Hvala ti, dragi prijatelju, na svemu čime si nas obdario i zadužio. Hvala ti na svakom savjetu koji si nam dao. Ostat ćeš nam u trajnoj, dobroj i lijepoj uspomeni.

Tvoji prijatelji, suborci i znanci.

Neka ti je pokoj vječni!

U Clevelandu na dan pokopa: 7-og siječnja , 2004. godine.