IN MEMORIAM STANKU NIŽIĆ – Crveni Grm 24.2.1951 – Zurich 23.8.1981

                       Piše Luka Kraljević

               Ogranak HDP-a “Stanko Nižić” u Ausgsburgu

    Stanko Nižić je bio čovjek koji je sredinom sedamdesetih godina pripadao hrvatskoj revolucionarnoj grupi, koja je u svom buntu prema prošlosti, dehumanizaciji i ropstvu hrvatskog naroda tražila neko rješenje. Nako 1971/72 kada je nastala ponovna okupacija Hrvatske, većina u toj grupi u kojoj se je nalazio Nižić, bila je spremna pozabaviti se hrvatskim revolucionarnim putem k slobodi. On je tada već pokazivao ne samo samostalnost, nego i elastičnost i originalnost u svojim razmišljanjima.

     Bez obzira da li je uvijek uspijevao u tome, antijugoslavenstvo i sloboda hrvatskog naroda su bitne karakteristike njegove misaone djelatnosti. Nike potrebno naglašavati da je Nižić, kao i mnogi njegovi suradnici, jasno uvidio i uviđao golemu opasnost srbizma za cjelokupno hrvatstvo i za normalan razvoj na političkom i kulturnom području. Važno je spomenuti da su u njegovoj praksi već od ranog djetinjstva izbijali neki akordi koji će biti gotovo neprestani lajt-motivi Ružićevih razmišljanja o oslobođenju hrvatske. Jasno uviđa da je hrvatstvu stran svaki apstraktni internacionalizam. Nacija ne može biti cilj po sebi; ona je datost, okvir nacije. Nacionalni osjećaj je činjenica čije značenje treba uvijek proučavati  da bi se vodilo računa o tome i na nju i preko nje djelovalo.

    S druge strane jugoslavenstvo je krivo za ovu sliku koja uključuje: srbizam, kasarne, UDBA, beznadno mediokriterstvo itd. “Čudnim načinima, ova slika Jugoslavije konvenira sve više fašizmu, koji usmjeruje sve tendencije prema primitivizmu, prema naturalizmu, prema ropstvu, žrtvovanje individuma kolektivu, njegovo niveliranje u općoj mizeriji. Takva ideologija nema ništa zajedničko s hrvatskom slobodom, s hrvatskim narodom koji je teorija bogatstva, koji nasuprot svim vrstima srpskog naturalizma i fašizma regabilitira mnogostrukost potreba. Na toj liniji treba promatrati njegove članke u Hrvatskoj Revoluciji”.

    On je imao svojstvenu filozofiju oslobođenja koja se je nalazila u porođajnim bolovima; koja još nije rođena, jedva nagoviještena kao jedinstvo i rješenje, ona je samo u svojoj suprotnosti i po njoj. Ona je još uvijek samo raspršena u mnoštvu aktivnosti i specijaliziranih poslova.

    Stanko Nižić je znao da je jugoslavenska revolucija svestrano otuđenje hrvatskog čovjeka, da su svi oblici otuđenja samo trasvenstirane ljudske moći; mitovi o partiji, Udbi, bratstvu i jedistvu i konačno fetišizam o samoupravljanje. Čak i danas kad je hrvatska svijest postala čista  kao suza, ona je žrtva jugoslavenskih mitova i fetišizma. Hrvatska osloboditeljska svijest u teoriji i u praksi, da bi se izobličilo te mitove i fetiše jugoslavenskog terorističkog podzemlja, te stvorila slobodna i suverena država Hrvatska, mora imati pouzdanje u samu sebe i snažnu i odlučnu vjeru u konačnu pobjedu.

    Uvjerenja smo da se pojedinac ne može sam osloboditi od tog gore naznačenog snažnog korova jugoslavenskog terorizma, jer kad bi to sam pokušao, tim bi se izolirao sam u samog sebe, kao recimo jure Petričević, Kušan i koji drugi, što je upravo najoštrija forma političkog otuđenja. Dakle, hrvatski pojedinac može i mora doći do slobode samo u jednom nužnom solidarnom i dostojanstvenom  osloboditeljskom odnosu sa hrvatskom zajednicom, hrvatskim narodom kao takvim. Pojedinac ne smije i ne treba se od nje odvajati, niti se izgubiti u njoj. Mnogo hrvatskih takozvanih prvaka misle da se realiziraju time što se od naroda  izoliraju, ali su baš tada lišeni, odvojeni od svoje osnove, od svoga hrvatskog društvenog korijena.

    Mi nalazimo rješenje Hrvatskoj u osloboditeljskoj djelatnosti u prevladavanju rastrganosti naroda, njegove jednostranosti i njegovog mistificiranja jugoslavenskih mitova i podzemnog fetišizma. Hrvatska osloboditeljska djelatnost postaje tim subjektom i objektom postojanja. Ona će postati živi subjekt koji će prevladati jugoslavenske mitove i fetiše. Ona je živi subjekt-objekt, koji je doduše najprije rastrgan, disociran i okovan u nužnost i ponekad apstrakciju, ali preko te rastrganosti osloboditeljska hrvatska djelatnost ide prema slobodu. Ova naša hrvatska zajednica inaugurirat će snažne osloboditeljske oblike u kojima će hrvatski narod naći vječne vrednote i riješiti svoje specifične probleme sreće, slobode i ljubavi.

    Bez radikalne osloboditeljske djelatnosti nužno se upada u jedan relativizam. Istina je doduše, da se radikalno često nalazi u relativnom ali je također istina da se radikalno ne smije spojiti ili zamijeniti s relativnim.

    Hrvatski narod se ne smije pustiti u konfuziju i kaos jugoslavenskog podzemnog terorizma, mučnog dogmatizma i ideologije. Čašu gnjeva ne treba puno čekati da se izlije. Znači mi se moramo pripremiti i osposobljavati kako bi naš hrvatski narod mogao i imao pravo reći posljednju riječ, jer je njegov centralni problem i centralno pitanje, kako doći do slobode.

    Dva su se osnovna pitanja provlačila, u izvjesnom smislu, cjelokupnom osloboditeljskom djelatnošću pokojnog Stanka Nižića, ubijenog po zloglasnoj Udbi 1980; pitanje mjesta i zadatka osloboditeljske djelatnosti i pitanje na koji način uništiti vulgarni oblik srpsko-fašističke diktature nad hrvatskim narodom. Zato će naša osloboditeljska u Ogranku “Stanko Nižić” pri HDP-u, ostat kritika vremena u kojem živimo, stalno prevladavanje i rušenje dogmatizma i srpskog fašizma do konačnog oslobođenja hrvatskog naroda. K tome nas hrabri još jedan motiv: bogatom, misaonom i isprobanom osloboditeljskom tradicijom i s tako izvanrednim suvremenim strateškim mogućnostima može se doći do cilja; uništenje jugoslavenskog paradoksa.

                                                                       Luka KRALJEVIĆ.

—