Mile Boban i Mitko Vesilovski, na grobu Brune Bušića, božićnih dana 1985.

Jedno pismo Brune Bušića: koje se nalazi u pismima Hrvatskog Tjednika iz Australije

pišem ti u žurbi. Hitno je. U vezi Kušana i NH potpuno si pogriješio. Zbog toga taktiziranja, potpuno nepotrebnoga i suvišnoga, Zvonko i drugovi mu izgubili su na moralnom prestižu, a Kušan [Jakša] je dobio. On sada izgleda objektivan, nepristran, jedini koji zna što valja, a što ne valja, jedini pravednik i mučenik u ovome emigrantskom svijetu luđaka i kretena. Trebao si postupiti prema dogovoru. Iz Kanade i Amerike stižu pisma u Njemačku u kojima se tvrdi da si se slizao s NH i podredio joj se. Znam da to nije istina, ali i ti trebaš znati da ova pisma pišu potpuno dobronamjerni ljudi, do kraja nesebični i pošteni.

Kad su u pitanju moralna načela onda nam se svako taktiziranje vraća kao bumerang i može biti fatalno. Zvonko je u svoju akciju išao s najdubljim moralnim načelima i s najvećom ozbiljnošću. Kušan je upravo to htio pokopati. Njegov nemoralni stav je doveo do toga da je i sam uvidio da će on osobno biti pokopan. Nepoštivajući dogovor, ti si mu omogućio da izađe kao moralni pobjednik i da svojim prljavštinama nastavi ponovno i to ojačan. Zvonko nije završio kao Bugojanci, Prpić i Matičević i drugi i on je trebao progovoriti i u njihovo ime. Pišeš mi “trebamo biti lukavi i iskoristiti svakoga”. Dođavola, o kakvoj se ovdje lukavosti radi???!!! Kušan nije imao drugog izbora nego da okrene ploču, a Zvonkovom šutnjom i priznavanjem neistine kao istine još je ispao kao moralni pobjednik. U obrani svoga postupka navodiš i pismo koje si mi nekada uputio u London. To je to! Ja uopće kod njega ne bih napisao ni slova, niti s njim surađivao na bilo koji način da nije dopustio objavljivanje moje kritike njegova pisanja o Bugojnu i Velebitu. Tek kad bi objavio Zvonkino pismo, onda bi se moglo s njim surađivati.

Ista je stvar s Marunom (Boris, mo. Otporaš.). Ja sam s njim prijatelj i uvjeren sam da je pošten čovjek. Uključivanje njega u Odbor ipak čitavoj stvari donosi veliku štetu bez obzira koliko on radio i bio osobno koristan. On se ničim nije ogradio od Kušanova pisanja o Bugojnu, Velebitu, pa ni o ovoj zadnjoj stvari. Njegova nazočnost u Odboru i njegov supotpis (kao urednika) s Kušanovim bljuvotinama i podvalama dvije su nespojive stvari. Reci mu da je to moj stav. Vidjet ćeš, njegovu nazočnost u Odboru Kušan će iskoristiti za svoje osobne svrhe.

Neophodno je da Zvonko izrazi svoju zahvalnost hrvatskom tisku (svakako spomenuti dr. Krnjevića), hrvatskoj javnosti (naročito tzv. malim ljudima), te da onda pristojno, bez ikakva povišenog tona i jetkosti izrazi svoje čuđenje nad pisanjem NH. Treba naglasiti svoje neshvaćanje zašto je NH gotovo u potpunosti preuzela, pa i još više proširila negativno, neprijateljsko, zlobno i podvaljivačko pisanje Washington Stara i Washington Posta. Od okupatorskog i kvislinškog tiska u Jugoslaviji to je učinio jedino NIN i to u daleko manjoj mjeri nego NH. Na poleđini letka Odbora isto tako treba izdati svoje priopćenje u vezi toga i ostalih stvari. Zaista od javnosti kriti da za obranu utamničenika HNV nije ne samo ništa pridonijelo iz svoga vlastitog fonda, nego da je još zadržalo novac koji je uplaćen u tu svrhu? Treba narodu položiti račune. Nikakve zakulisne igre ne dolaze u obzir. Što se tiče pravilnog i masovnog obavještavanja javnosti i tu si pogriješio. NH ima sada nakladu oko 6.000. Svaki letak koji dođe iz Amerike ja mogu u Njemačkoj umnožiti i razdijeliti u 10.000 [primjeraka]. Imam ljude i u Australiji koji će ga rasturiti u još većoj količini. U kojekakvom taktiziranju mi možemo samo izgubiti i hrvatsku javnost prepustiti kojekakvim manipulacijama. U odgovoru Kušanu svakako diskretno spomenuti Bugojno i Velebit, i napomenuti da se mrtvi hrvatski borci nisu mogli braniti i da će u hrvatskoj borbi i ubuduće biti mrtvih junaka te da je stoga živima obveza, moralna i nacionalna dužnost da govore istinu i samo istinu.

Prije dva tjedna ovdje u Parizu Kušan je držao nekakvo bezvezno predavanje. O čitavom pothvatu nije rekao ništa lijepo, ali nije ni napadao, nego je rekao da je još uvijek preuranjeno bilo što reći ([.] !!!). Poslije predavanja (neslužbeno, ali u istom krugu ljudi) ponovio je i to u još gorem obliku sve one bljuvotine iz NH. Ljudi su povjerovali, pa su mene u čudu pitali kako su Zvonko i ostali mogli tako diletantski nastupiti i osramotiti nas pred svijetom. Naravno, pobjesnio sam, pa sam im savjetovao da engleski tekst dadu na čitanje jednom engleskom katoličkom svećeniku, koji zna hrvatski i veliki je prijatelj Hrvata. Oni su me poslušali. Nakon pozornog čitanja ovaj svećenik je rekao da na prvoj stranici letka ima 15 grešaka, da na drugoj stranici ima znatno manje, da su u čitavom tekstu teško razumljive dvije rečenice, ali da je tekst inače jasan. Iako se i u hrvatskom tekstu može naći 20 grešaka, Zvonko ipak nije ovaj propust smio napraviti, iako je on beznačajan, tim vise što većina američkog tiska nije taj propust ni spomenula. Ovaj engleski svećenik zgražao se i čudio nad Kušanovim pisanjem. Kaže da mu nije jasno zašto je napisao sve te neistine.

Osvrnuti se i na Pavlinićevo radovanje da će biti puno kažnjeni i da imaju sada mnogo osobniju brigu da se brane pred sudom. Sad je vrijeme da se razgalite svi ti lešinari. Maruni očitati bukvicu zbog solidariziranja s Kušanovim bljuvotinama. Pošalji mi njegovu adresu. On mi je obećao pisati i poslati neke stvari, pa je prevario. Pitanja i odgovore sredit ću u dogovoru s ovim ljudima ovdje. Zasada jedino ovo, jer je ovo najhitnije. Ljudi su zbunjeni. Oprosti na riječima. Bolje da ti kažem sve otvoreno, nego da uvijam i zavijam diplomatski. Znam da ti je teško, ali treba izdržati. Ovaj engleski svećenik bi bio voljan pomoći. Ako nešto treba samo javi.

P. S. Oni ispravci su izvrsni. Bit će uskoro tiskan i razaslan. U Australiji se pripremaju demonstracije. Ponovno ti govorim da si s Marunom napravio veliku pogrešku. One bljuvotine u NH (na koje se i Hrvoje Vukelić zgraža, iako je veći pacifist od bilo kojeg poznatog pacifiste) napisao je Kušan, ali to je urednički (nepotpisani) članak za koji odgovaraju svi urednici, pa i Maruna. Maruna se niti jednom javnom riječju nije ogradio od toga, a ti ga uzimaš u Odbor. To je nespojivo. Ne možemo mi više dijeliti moral na javni i privatni. Maruna treba učiniti ono što mu savjest nalaže. Ako je pošten i dobronamjeran čovjek, onda je on mogao pomoći, a da u Odbor ne ulazi. Ponovno ti ponavljam: mi imamo jedino moralna uporišta i ništa drugo.Svako poigravanje, taktiziranje i “lukavost” s moralnim načelima mora biti štetno i štoviše fatalno. O tome imamo i previše povijesnih pouka. Takvo taktiziranje ljude zbunjuje i demoralizira. Ako se Maruna od toga javno ne ogradi u NH, to će ostati zapisano kao jedan njegov nemoralni, antihrvatski i antislobodarski čin. To mu reci. Uostalom pokaži mu ovaj list.

Prepisao Otporaš.

———————-

HRVATSKI NARODNI OTPOR I PISMO BRUNE BUŠIĆA

                          SLIKA TRIJU “PROLJEĆARA”:

BRUNO BUŠIĆ, FRANJO MIKULIĆ I ZLATKO MARKS KOJI SU KROZ TREĆI SABOR HNV 1977/1978 UNIJELI NOVI BORBENI DUH U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. TO JE TAKO TADA BILO A DANAS NEKA BUDE OVAKO KOKO NAM JE I KAKO JEST. AKO ŽELIMO PROMJENITI, TRAŽIMO NOVI DUH!

OTPORAŠ.

Prikazana slika Brune Bušić, Franje Mikulić i Zlatka Markusa je iz mnogih hrvatskih iseljeničkih novina, časopisa, mjesečnika, kalendara i moglo bi se reći “Slika Godine”. Ova “Proljećarska Trojka” potpunim povjerenjem i izborom na čelo Hrvatskog Narodnog Vijeća 1977. godine je unijela potpuno novi DUH u tadašnju polariziranu političku emigraciju. Bruno je bio ne samo Hrvat Domovine Hrvatske, nego je on bio Hrvat i Iseljene Hrvatske. Zato je uvijek imao vremena surađivati sa svakim dobrim i državotvornim Hrvatom i naći lijepu riječ za svakoga. Bio mi je prijatelj gost kuće Frano Mikulić i Zlatko Markus. Na žalost nisam uspio osobno vidjeti i poznavati Brunu Bušić. Vidio sam ga mrtva i bio sam mu na sprovodu, što se može vidjeti i na slika prigodom sprovoda Brune Bušića. Priloženo pismo mnogo govori o duhu otpora i Otporaša. Mile Boban, Otporaš.

(Neka mi se ovdje dozvoli iznijeti jedno pismo kojeg sam prije par dana dobio od jednog dobrog prijatelja, još boljeg državotvornog Hrvata i bivšeg člana Hrvatskog Narodnog Otpora koji redovito prati moje opise. Pismo ću donijeti u cijelosti, kako je vlasnik pisma to htio. Osim toga ovo pismo je nepoznato hrvatskom općinstvu jer je bilo privatna stvar primaoca.. Zato mislim da je i po stilu i sadržaju pisanja Brune Bušića ovo pismo potrebno iznijeti Hrvatima na znanje. Pismo donosim u cijelosti. Mole Boban, Otporaš.)

London, 24. studenoga 1975.

Dragi prijatelju Miličeviću,

primio sam Vaše pismo prije par dana, ali Vam nisam mogao odmah odgovoriti, jer imam i previše posla, a i problema oko smještaja. Hvala Vam mnogo na moralnoj podršci, a i na materijalnoj pomoći, koja mi je jako dobro došla, jer sam došao u izbjeglištvo bez ikakvih sredstava, a i u Hrvatskoj nisam ostavio nikakvu imovinu. Diplomirao sam prije jedanaest godina i čitavo vrijeme se provlačio po kojekakvim podstanarskim sobicama, a i po zatvorima, naravno.

I ono što sam pisao u Domovini pisao sam po svome najdubljem uvjerenju (naravno imajući na umu što mogu napisati, a što ne mogu, kad se moram poslužiti demagogijom, a kad napisati čistu istinu. Ovo što sada pišem u NH (Nova Hrvatska koju je uredjivao Jakša Kušan,moja opaska, Otporaš.) ne pišem da bi nekome solio pamet ili ispravljao krivu Drinu. Pišem onakao kako sam vidio i spoznao neke probleme. Razumljinvo je da od samoga pisanja nema nikakve koristi. Ono je samo priprema za osloboditeljsku (Moram nešto ovdje nadodati, a to je, dok Bruno i “proljećari” kako ih je emigracija zvala, nisu došli u emigraciju, uobičajno je bilo pisati i upotrebljavati riječ “oslobodilačka” umjesto osloboditeljska. Bruno i neki su na gramatičkoj bazi uvjerili iseljeništvo da je pravilnije reći “osloboditeljski-a”, nego “oslobidilački”. Ista stvar što je Tudjman uveo u RH-koj da se kaže “Putovnica” umjesto “Putnica”. Što se osobno mene tiče i jedno i drugo je hrvatski i sve je u odrazu vremena, moja opaska, Otporaš.) borbu i podrška borbi, a samim pisanjem nitko nikada nije istjerao okupatora iz svoje zemlje. Niti pisanje nekih reovucionarnih proglasa ne pridonosi ništa osloboditeljskoj borbi. Ono je i štetno, ako tim proglasima ne prethodi ili ako im ne slijedi direktna revolucionarna akcija. Dosta nam je bilo kojekakvih papirnatih revolucionaraca. Oni su isto tako umrtvivljavali hrvatsku osloboditeljsku borbu, kao i oni koji su prave hrvatske borce proglašavali udbašima, sovjetskim ili tko zna sve čijim agentima.

Hrvatska je emigracija brojna i osjećajno jaka, ali su mnogi i slijeva i s desna iskorištavali hrvatski idealizam i podredjivali ga svojim sitnim, sebičnim interesima i ciljevima.

Bugojanci su pisali revolucionarne proglase s puškom u ruci i u tome je njihova veličina. Nama ne trebaju ljudi koji samo raspravljaju o revoluciju, već ljudi koji će svojim djelima potvrditi svoje riječi.

Od oboranog (ostarijelog, mo. Otporaš.) hrvatskog vodstva, to sam već napisao, ne treba ništa očekivati. To su sve sitni, nesposobni ljudi. (ovdje se radi o Savki Dabčević-Kučar, Mika Tripalo i ostala garnitura CK SKH, koja je velikodušno sudjelovala na sjednici u Karadjordjevu u prosincu 1971. Vidi “Zapisnik iz Karadjordjeva prosinac 1971”.,moja opaska, Otporaš.) Ne treba se uzdati ni u američku, ni u sovjetsku pomoć, ni u bilo čiju. Sami sebi moramo potvrditi ne samo kao politički, nego i kao vojnički čimbenik. Kad to postignemo nećemo morati tražiti nikakve saveznike, sami će nam se ponuditi. (Imamo primjer NATO, moja opaska. Otporaš.) Najprije moramo izboriti svoje vlastito dostojanstvo, da bi se netko prema nama odnosio kao prema ljudima . Naravno, to dostojanstvo nećemo izboriti nikakvim proglasima i deklaracijama, izborit ćemo ga iskazanim idealizmom, koji se ne boji mrtvih glava i grdnih rana. Nadam se da me shvaćate.

Bratski Vas pozdravlja

Bruno Bušić.

(To je pismo pok. Brune Bušić, kojeg mi je poslao jedan koji redovito prati moje pisanje. Kaže da ga je na to potaklo neki dana, nedavno, jedan koji je na nekim websajtima htio reći da je Bruno ovakav i onakav, te se neki komentatori sa Otporašem počeli prepirati u vezi Brune. To toliko da se zna i da se za ovo pismo pok. Brune Bušića zna. Mile Boban, Otporaš.)