Molim uljudno sve zainteresirane da otvore priloženu poveznicu i pročitaju 27 dočaka šta se sve treba znati o Iliji Staniću. Hvala. Mile Boban, Otporaš.
Ilija Stanić, Željko Bebek i general DRINJANIN
Mile Boban 7/30/15 colonia.tino.prkos.com (Autor: Miroslav Smolković)
NASLOVNICA
Najbolji » Bog! Mrginjdzija, pročitaj priloženo pa mi javi. Bog! Mile.
(Ovo je izišlo na portalu javno.com 20 travnja 2009., točno na četrdesetu obljetnicu pogibije Vjekoslava “Maksa” Luburića, generala Drinjanina. Ovo je stavila Broken, Ivanka Josipović. Ne znam da li si ti već tada bio ili ne na portalu javno.com i da li si znao za ovo. Ja sam toj mladoj gospodjici Ivani Josipović, korisničko ime “Broken”prije par tjedana poslao dosta materijala o Luburiću, poslao sam joj i govor za Deseti Travnja 1968. godine i ona je to već objavila pod naslovom: “RECI ISTINI I RAZBIŠE TI GLAVU”. Pročitaj i nastoj pronaći gdje Ilija Stanić laže. Znam za sigurno da laže za fra. Branka Marića. Meni je fra. Branko Marić osobno pričao svoje nezadovoljstvo i nesporazume sa generalom Luburićem, kada je bio u Parizu rujna mjeseca 1962. godine na pogrebu dra. Georges Desbons-a. Željko Bebek mi je vrlo zagonetan ovdje. Ako Stanić priznaje da je radio za Udbu i da ga je ova poslala sa zadatkom da ubije Maksa, kako protumačiti neutralnost Željka Bebeka – da ne kažem sumnju – u suradnji sa Ilijom Stanićem u ubojstvu generala Maksa Luburića, Drinjanina. Bog! Pozdrav. MB, Otporaš.)
ISPOVIJEST UDBAŠKOG UBOJICE
Sliku učitao: colonia.tino.prkos.com
(Ovo je izišlo na portalu javno.com točno za četrdesetu obljetnicu pogibije Maksa Luburića, generala Drinjanina 20 travnja 2009. godine. Mo. Otporaš.)
Kako sam ubio Vjekolava Maksa Luburića? U Španjolskoj 20. travnja, 1969. godine, UDBA je mučki likvidirala bivšeg zapovjednika zloglasnog ustaškog logora Jasenovac. Ilija Stanić. Sarajevski kriminalac i pouzdanik UDBE kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslavenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora. Čovjek koji je dio svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat.
Kum protiv kuma
Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i pravio sebi i rođacima nevolje. Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhićen zbog krađe. Jugoslavenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španjolskoj. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Veleposlanstva Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhitila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protiv domovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga « uvjerila «da krene na svog kuma Maksa Luburica. Otac Luburićevog ubojice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svjetskom ratu član Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. (Ovo ne odgovara istini. Ilija Stanić je rođen 19 listopada 1945. Po svim internetskim saznanjima Vinko Stanić je rekao svojem zapovjedniku Maksu Luburiću da mu je supruga noseća, našto je Maks odgovorio svom vojniku Vinku Staniću da bi mu on želio biti kršteni kum. Ubrzo iza toga je poznata sudbina naše drage i nikad zaboravne Prve Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH u dvadesetom stoljeću. Poznato je da je Vinko Stanić ostao i bio u Križarima sve do svojke smrti 1949. kada mu se je sin rodio, dali su mu ime Ilija, a Vinko Stanić je zamolio svećenika da mu kršteni kum u odsustvu bude Maks Luburi. Tako je to kumstvo postalo, a hrvatski povjesničari će i to pronaći. Mo. Otporaš.)
Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške 2izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim, emigrantima i odbjeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti. Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime «…Mungos…», prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španjolsku i uspio 1966. godine ( ni ovo ne odgovara istin. Ilija Stanić je došao u Madrid početkom proljeća 1967. godine. To svjediči njegova slika od 17 ožujka 1967. koju ovdje prilažem.Mo.MileBoban, Otporaš.)
da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuhar i vozać, sa zadatkom i osobnom namjerom da « generala Drinjanina « u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića. Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburica u mjestu Karkahente kod Valencije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španjolske pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, što je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma.
Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španjolsku. Plaćeni ubojica je odvezen jugoslavenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crvenu putovnicu. U dosjeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanič je bio registriran i kao Stanko Ilić, odnosno «…Mungos…», dok je Maks Luburic bio samo «…M…». Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburica vođena je pod šifrom « Kobra «Operacija ” Kobra ” Sam Ilija Stanić, udbaški ubojica, ispričao je svoju priču:
«…Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vlakomdo Nice, tu prenoćio, a onda vlakom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim samprošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: «.. Gdje si ti nestao?..» Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On je povjerovao, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju španjolsku osobnu kartu i otputovao vlakom za Barcelonu, a ne direktno za Valenciju, da bih vidio da li me neko prati. U Barceloni uzmem kartu za Valenciju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valenciji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da odem doMaksa, koji je već čuo da sam ja došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Kahakente. Dočekao me je usiljenim riječima: «…
Gdje si kume moj! …
« Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vračalo. Željko i ja bili smo već tri mjeseca unjegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na katu pretvorio u magazin knjiga. U veljači 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi. Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki, koji je došao iz Clivlenda. U to su stigle vijesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u povjerenju kaže: «…
Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!…»
– Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziti ću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziti ću i vas ! –
General je tih dana osobno bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Marića, koji je pristigao iz Frankfurta potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: «… Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru! ..» Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da nitko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu itko može priči tako blizu kao ja. Kuhao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i paziona goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sacekao sam. Odredio samda to bude krajem veljače. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Lyona i Ante Nožina iz Frankfurta. Sjedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: «… Generale, kada ćemo u Hrvatsku?…» «… Kume, sigurno, za tri godine…» kaže on, a ja mislim: «…Nećeš nikad moj kume!…»
U to vrijeme Maks Luburić je pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobivao je od KGB neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže: «… Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslavenskom vojskom!…» Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspio je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić. Dana šesnaestog travnja 1969. godine, u Valenciji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španjolsku specijalno za mene. On mi je donio prah za Maksa. Dao mi je i dvije novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi nitko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak.
U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti travanj. Rekao sam kuriru da više neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Donio sam u sobu čekić i štangu. Pripremio sam dokumente za izlazak izŠpanjolske. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu «…Drina…», a u Španjolskoj osobnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti. U Udbi, međutim, nitko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa.
Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobjegnem. Nedjelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me nitko neće odmah tražiti. Dvadeseti travanj, dan posle mog rođendana. (Dakle, sad smo čuli i Iliju gdje sam za sebe i o sebi kaže da je ubio Maksa Luburića “dan posle mog rođendana”, što bi moglo biti da je Ilija Stanić rođen 21 travnja 1945., a ne kako Wikipedija navodi da je rođen 19 listopada 1945., mo. Otporaš.) Cijele noći, u subotu na nedjelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: «… Dobro jutro generale, kako ste spavali?…» «… Dobro, dobro «… kaže on.
” Puče glava kao lubenica ”
Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonći Luburic donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je los. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šalicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u hlačama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam da odem u sobu po štangu. Jebem ti prasak! Štanga je najbolji lijek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: «… Ilija, meni je zlo! …» Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: «… Tup!…» Maks pade kao svijeća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: «… Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine.
Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da Španjolska policija pomisli da otet. Čekić i štangu bacim u magazin. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: Koliko košta do grada pitam «… Tristo pedeset peseta…»kaže taksista. «… Evo ti pet stotina, ja častim!…» U osam sati i pet minuta navečer sa željezničke stanice poslao sam telegram « bratu » u Konjic: « M. nikad više! «
Od slave do nemilosti.
Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvijezda, tisak je pisao o njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje osobno jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito. Međutim, do toga nikada nije došlo, naime popularnost Ilije Stanića u partijskim krugovima bila je prevelika i ugrožavala je direktno one iznad njega u hijerarhiji, što je rezultiralo direktnim planom za likvidacijom ubojice ustaškog generala, od strane vlastitih ljudi. Iako se ne može reći kako nije dobro financijski situiran nakon ovog monstruoznog zločina, naime, kupljen mu je auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje tadašnje Socijalističke Republike BiH, te je naravno i u gotovini nešto zaradio, ubojstva su se uvijek dobro plaćala.
Osamdesetih se Stanić povukao u miran život, no raspadom Jugoslavije, Ilija Stanić postaje visoko pozicionirani dužnosnik HDZ-a Bosne i Hercegovine, sve dok ga u prvoj polovici devedesetih nije kao UDBINOG ubojicu razotkrio kontroverzni, « Slobodni tjednik ». Zanimljivo da se Stanić nije nimalo postidio svoje zločinke prošlosti. Možemo za kraj nedvojbeno konstatirati, zločinac je ubio drugog zločinca. Zaista je šteta, što zapovjednik zloglasnog, ustaškog logora, Jasenovac, i čitavog niza drugih logora na teritoriju tadašnje NDH, nije živ dočekao pravedno i pošteno suđenje u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Isto tako, treba izraziti zgražanje nad monstruoznom činjenicom, da u slobodnoj Hrvatskoj, niti jedan nemilosrdni ubojica komunističkog režima, a koji su diljem svijeta ubijali ljude (bez obzira tko god oni bili) bez suđenja, nije priveden pravdi, a onda i pravedno osuđen, prema vlastitim« zaslugama (nedjelima) «, koje im je « njihova borba dala «.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.