IDEJNI KONCEPT ISELJENIČNE VLADE, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

Slika hrvatske političke emigracije sa predsjednikom HDZ dr. Franjo Tuđmanom na Prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 21 siječnja 1990.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

IDEJNI KONCEPT ISELJENIČNE VLADE

Metodološki naputci

Uvodne napomena:

Hrvatski nacionalni korpus ima dva osnovna sastavna dijela. Prvi obuhvata Hrvate koji rade i žive na teritoriji Republike Hrvatske i drugi dio kojim se zaokružuje onaj dio hrvatskog tijela koji je fizički izvan hrvatske teritorije a srcem i dušom – naravno značajni socijalni slojevi kojima i sam pripadam – su vezani za ideju i praktični pokret hrvatske državnosti. (1) Praksa i različita iskustva postojanja i ukupnog djelovanja vlade u izbjeglištvu već je predmetno poznata pojava u povijesti i vezuje se za društvene organizacije koje sadrže krupne strukturne probleme u ostvarivanju osnovnih socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih oblika ujedinjavanja pripadnika odredjene nacije. Medjutim, metodološki je u teoriji sasvim nepoznat pojam vlade u iseljeništvu o čemu se govori u ovom radu. Takav oblik političke organizacije proizvod je pragmatičkih odnosa što upućuje na realne potrebe za uspostavljanjem primjerene i uspješnije paralelne izvršne vlasti. Istina, uspješnost ostvarivanja ovakvog modela je drugo pitanje naročito u pitanju pozitivnog ili negativnog utjecaja na izvorne društvene organizacije. Medjutim, za razliku od povijesnih iskustava kada su osobe i krugovi koji su sačinjavali vlade u izbjeglištvu bili i stvarno – dakle fizički – izmještene izvan matične teritorije ili države, u suvremenim uvjetima je došlo do značajnih promjena tako da sve osobe i krugovi koji dijele odredjeni svjetonazorski pogled, ideološka i politička stajališta ne moraju biti fizički izdvojena iz područje odredjene države, da bi pripadali vladi u iseljeništvu. Temeljno je pitanje opravdanosti ovakvog projekta budući da bi to nesumljivo izazvalo odredjene i za očekivati negativne reakcije vladajućih upravljačkih struktura koje ispod oka gledaju svaku koncepciju koja stremi promjeni postojećih odnosa.

Polazna hipoteza:

Mogu se razlikovati dva osnovna pojma vezana za predmet istraživanja. Prvi je pojam vlade u izbjeglištvu i drugi je pojam vlade u iseljeništvu. Tradicionalno se pojam vlade u izbjeglištvu povezuje sa ratnim stanjem ili političkim i društvenim krizama kada postoje isključivi, dakle, nepomirljivi odnosi izmedju dvije vlade ili dijelova jedinstvenog nacionalnog tijela, jedne u matičnoj državi i druge izvan. Vlada u iseljeništvu podrazumijeva odsustvo oštrih antagonizama ili neprijateljstva i odnosi se na odredjena prava socijalnih slojeva koje žive u iseljeništvu u pogledu samoorganiziranja u cilju sudjelovanja u kreiranju i ostvarivanju nacionalne politike. Za potrebe ovog rada, koristi se pojam vlada u iseljeništvu premda se u pogledu svjetonazorskih i ideološko-političkih stajališta mogu prepoznati krupne protivrječnosti glede stavova koje zastupaju aktuelne hrvatske vlade u Zagrebu što ipak ne opravdava korištenje pojma vlada u izbjeglištvu. Metodološki promatrano, predmetno pitanje vlade u iseljeništvu generalno, zastupljeno je kroz dva preovladjujuća gledišta. Prvo je tradicionalno shvatanje vlade u iseljeništvu koje podrazumijeva fizičko dislociranje osoba i krugova koji sačinjavaju vladu u iseljeništvu kao i osobe i krugove koji se svrstavaju u političku emigraciju i kojima stoga prema ovom gledištu, nije dozvoljen povratak ili boravak na teritoriji odredjene države glede ideoloških ili političkih pogleda što zorno pokazuje koliko je mala razlika izmedju pojmova vlade u izbjeglištvu i iseljeništvu. Medjutim, treba se držati metodološkog pristupa prema kojem su zvanična vlada odredjene države i neformalna vlada u izbjeglištvu medjusobno isključive ili nepomirljive praktične politike, dok kada se radi o vladi u iseljeništvu u samoj prirodi se sadrži potreba za suradnjom i prilika da se sudjeluje na primjeren način u utvrdjivanju dugoročne nacionalne strategije i njenoj realizaciji. Ovakvo shvatanje je uglavnom prevazidjeno. U suvremenim uvjetima je otuda, s medotološkog stanovišta, neophodno uvesti drugačiju kategoriju vlade u iseljeništvu koju mogu sačinjavati osobe i socijalni krugovi koji dijele drugačije svjetonazorske, gospodarske, ideološke i političke stavove u odnosu na zvanične predstavnike političkih struktura odredjene države – a kao primjer se može promatrati hrvatski slučaj – i koji ne moraju nužno živjeti i raditi u drugim državama. Poveznica koja upućuje na iste ili slične stavove glede načina upravljanja nacionalnim resursima je osnovna nezavisno od toga da li osoba ili osobe žive u drugim državama ili u Republici Hrvatskoj. Svakako, pitanje da li bi se na taj način preklapalo sa djelovanjem političke oporbe ima smisla ali ujedno se može dati odgovor da se do sada – dakle, temeljem praktičnih iskustava – politička oporba, budući u razvoju, nije na primjeren način pokazala učinkovita u definiranju odgovarajuće nacionalne politike a naročito glede nacionalnih interesa. Ujedno, postojeća politička oporba takodjer na odgovarajući način koristi odredjene povlastice i prednosti, i stoga nije posebno motivirana za promjenu postojećih odnosa.

Polazna hipoteza, koju treba dakako temeljito obrazložiti i učiniti je dokazivom, glasi da suvremeno hrvatsko društvo i državna organizacija potrebuje, iz čisto pragmatičkih razloga i nacionalnih interesa, organiziranje primjerene vlade u iseljeništvu imajući u vidu da stanoviti dio hrvatskog nacionalnog korpusa upravo je izmješten izvan Hrvatske te bi se na taj način omogućilo da se njihov doprinos učini praktičnijim. Predmet hrvatske vlade u iseljeništvu ima tri različite razine s metodološkog stajališta. Prva razina je opća idejna i odnosi se na općedruštvena saznanja i iskustva koja mogu biti čimbenici koji će potaknuti razmišljanje o mogućem projektu što svakako podrazumijeva sudjelovanje intelektualnih krugova kojima nije stran kritički odnos. Budući da čitav projekat ima više razina i strana, temeljito idejno osmišljavanje, obrazloženje i dokazivost je preduvjet da se ostvari prva ili idejna razina ovog predmeta. Druga razina podrazumijeva organizaciono povezivanje osoba i krugova koje dijele ista ili slična stajališta, kako glede socijalnih slojeva unutar Hrvatske tako i izvan. Treća razina podrazumijeva definiranje odgovarajućeg koncepta dugoročnog razvoja temeljem hrvatskih nacionalnih interesa. Sukladno tome, navodim dva važna nacionalna interesa od kojih se prvi odnosi na proizvodnju hrane za koju postoje prirodne pogodnosti i potrebna iskustva, koja u suvremenim uvjetima prerasta u strateški gospodarski i pregovarački čimbenik ili pogodno sredstvo odnosa prema drugim državama i drugo, različite operacione programe naseljavanja odnosno povratka pripadnika hrvatskog iseljeništva na hrvatskim teritorijama. Daljna polazna teza glasi da se na ovakav način ne vrši dalja podjela unutar hrvatskog nacionalnog bića – budući se time povezuju Hrvati kako u Hrvatkoj tako i iseljništvu – te da se time ne bi narušio osjetljiv odnos Hrvata u Hrvatskoj i izvan.

Pojam hrvatskog iseljeništva:

Za metodološke potrebe neophodno je približno opisati osnovne odlike sintagme “hrvatsko iseljeništvo”. Pod ovim se pojmom podrazumijevaju pripadnici odnosno socijalne grupe koje prema objektivnim kriterijima pripadaju hrvatskoj nacionalnoj i etničkoj grupi a koje žive i rade odnosno su trajno nastanjene izvan Hrvatske ili u drugim državama. Za metodološke potrebe dakle nužno je pripadnike hrvatske nacije koji žive u Hrvatskoj i izvan, promatrati kao jednu nacionalnu cjelinu. Kao dio hrvatskog iseljeništva postoji politička emigracija kojom se označavaju socijalne grupe koje dijele različita svjetonazorska, ideološka i politička stajališta koja su protivrječna predstavnicima zvanične politike u Hrvatskoj. Budući je i ovaj predmet subjekt promjena, u suvremenim uvjetima nije primjereno govoriti o tradicionalnoj političkoj emigraciji dapače o političkim otporašima odnosno neistomišljenicima ili o osobama i grupama koje dijele ista ili slična gledišta koja nisu istovjetna onima koja zastupa zvanična politika. Ujedno, primjereno je uvesti, za metodske potrebe, drugačije razumijevanje socijalnih nosilaca političkih otporaša kojom se označavaju osobe i krugovi – nezavisno da li žive i rade odnosno djeluju u Hrvatskoj ili izvan – kojima su primjereni isti ili slični politički stavovi. Navedeni socijalni nosioci predmetno se promatraju glede ovog rada kao politički predstavnici koncepta iseljeničke vlade koja podrazumijeva kako osobe i krugove koji djeluju u Republici Hrvatskoj tako i one koji žive i djeluju u drugim državama kao pripadnici hrvatskog iseljeništva. Dakako, pretpostavka je da se osobe i krugovi izjašnjavaju kao pripadnici hrvatskog iseljeništva. Ključna razlika glede tradicionalnog shvatanja vlade u izbjeglištvu i klasične političke emigracije, kada se radi o pojmu vlade u iseljeništvu, je u tome što se naglašava bliskost ideološko-političkih i gospodarskih stajališta a ne fizička smještenost osoba i krugova. Praktično to znači da vladu u iseljeništvu mogu sačinjavati kako osobe i krugovi iz Hrvatske tako i prije svega osobe koje žive i rade u drugim zemljama, pod pretpostavkom da dijele ista ili bliska stajališta glede hrvatskog pitanja.

Obrazloženje:

Analiza postojećih odnosa pretpostavka je opravdanosti ili neopravdanosti čitavog projekta. Ukoliko se pokaže da postojeća društvena struktura i državna organizacija već stanovito vrijeme sadržava krupne protivrječnosti kojima se projekat hrvatske države jednostavno može dovesti u pitanje, tada postoji osnovana opravdanost da svaki projekat koji obnavlja model izvorne državnosti, ima smisao, opravdanje ili obrazloženje. Prvi skup stavova odnosi se na princip izvorne hrvatske državne organizacije. Drugi krug pitanje se tiče postojećih iskustava. Treći krug pitanje govori o slabostima čitavog koncepta. Četvrti krug pitanja obuhvata prednosti. Smisao je u tome se da dokaže opravdanost projekta te prednosti koji se time postižu. I na kraju, stoji pitanje da li postoje osobe i krugovi koji prvo, dijele ovakva i slična stajališta i drugo, posjeduju li takve osobe i krugovi neophodna znanja i iskustva u upravljanju a ujedno posjeduju li odgovarajuću razinu nacionalne svijesti budući da dijelim stanovište da znanje o upravljanju nije samo so sebi dovoljno ukoliko nedostaje nacionalna svijest o pripadnici hrvatskoj naciji i političkom radu u korist nacionalnih interesa. Kao krunica svega postavlja se zahtjev za odredjivanje hrvatskih nacionalnih interesa kao temelja nacionalne politike. Otuda bi, metodološki promatrano, prvi dokaz uspješnosti i smislenosti čitavog projekta, predstavljalo opisivanje ili pojedinačno pobrajanje hrvatskih nacionalnih interesa kao osnove dugoročne politike na razvoju hrvatskog društva i nacionalne države. Obrazloženje ovog projekta treba vezivati uz činjenicu da se organizaciono i politički povežu dobre namjere i iskreni ciljevi svih Hrvata kojima je kolektivni interes uvjet za ostvarivanje osobnog. Svakako, odnos aktuelnih političkih struktura prema čitavom projektu treba biti pozitivan da se ne bi ponovilo povijesno negativno iskustvo o političkom odnosu prema hrvatskoj političkoj emigraciji koja je, i pored ogromnih pritisaka, odigrala značajnu ulogu u uspostavljanju suvremene hrvatske države. Analiza odnosa Hrvatske prema članstvu u EU ima značajnu ulogu u dokazivanju da kritički odnos prema praktičnim utjecajima EU institucija na hrvatske, ima negativno djelovanje te da treba postojati institucija koja će izraziti sumnju u efikasnost članstva. Dokazivost ili opravdanost za uspostavljanje hrvarske vlade u iseljeništvu bi se izmedju ostalog trebala izraziti kroz primjerenu nacionalnu strategiju kojom se afirmiraju gospodarski odnosi a pitanja političkih udruživanja – članstvo u EU je političko udruživanje – ima drugorazredno značenje uključujući i politička udruživanja sa zemljama u susjedstvu. Svakako pragmatički odnos prema finansijskoj (investicioni kapital) strani je primjeren budući da hrvatsko iseljeništvo, pretpostavka je, posjeduje značajna finasijska sredstva koja bi se mogla, uz odgovarajuće uvjete, iskoristiti na obostrani interes. Logika je jednostavna. Umjesto stranog i mutiranog kapitala kojem je cilj što veći profit, nastojeći zaobilaziti nacionalno zakonodavstvo i ne vodeći računa o prirodnim bogastvima i posljedicama iskorištavanja, prilika je da se na ekonomski opravdan način angažira kapital hrvatskih iseljenika čime bi se ostvarila obostrana korist. Svakako, stvarna zainteresiranost predstavnika hrvatskog iseljeništva je od presudne važnosti.

Mi ne raspolažemo valjanim pokazateljima – izuzev formalnih stajališta o pripadnosti hrvatskoj naciji i izraženom domoljubnom odnosu kod značajnih socijalnih slojeva – o tome (kao kada se radi o brojčanim podacima do kojih se može doći kroz terensko istraživanje ili anketni upitnik) da li je hrvatsko iseljeništvo stvarno spremno sudjelovati u ovakvom projektu. Medjutim, nedvojbeno da medju hrvatskim iseljenicima kao i Hrvatima u Hrvatskoj, postoje stanovite osobe i krugovi koji se pozitivno odnose kako prema ideji tako i pokretu hrvatske vlade u iseljeništvu. Nema sumnje da u ovom projektu mogu sudjelovati, ili spremne su sudjelovati, socijalne grupe odredjenog svjetonazorskog, ideološkog i političkog pogleda koje se ukratko mogu označiti kao prohrvatske snage odnosno čimbenici koji zagovaraju izvorni model hrvatske državne organizacije u obliku nezavisnih i samostalnih državnih tijela odgovornih pučanstvu uključujući odricanje od političkih udruživanja. Temeljno je pitanje organizacionog i političkog povezivanja političkih čimbenika istog ili sličnog svjetonazora nastojeći na taj način izvući povijesnu pouku da naime pokreti koji se temelje na društvenim promjenama ne uključuju čimbenike koji će destabilizirati čitav projekat. To je jedna od pretpostavki efikasnosti idejnog i praktičnog projekta. Daljna metodološka pretpostavka je da se predmet rasčlani te da se sukladno tome uvede termin prva i druga Hrvatska. Osnovni kriterij za ovakvo metodološko razlikovanje pojmova je bliskost ili udaljenost izvornom modelu hrvatske državne organizacije. Pod pojmom izvornog modela trebalo bi podrazumijevati de facto nezavisnu i samostalnu državnu upravu i organizaciju koje svoje politička djelovanja utemeljuju na strategiji dugoročnog razvoja i hrvatskim nacionalnim interesima. Dakle, ukoliko su stajališta hrvatske političke emigracije – koja još uvijek postoji uz izvjesne promjene – kao i značajnih socijalnih slojeva hrvatskog iseljeništva, bliska ili prilično slična glede svjetonazorskih pogleda i odnosa prema izvornom modelu, tada je opravdano takav pristup i model ili projekat označiti kao prva Hrvatska, dok praktični oblici državno-političke organizacije koji se manje-više prakticiraju od kraja 90-tih godina prošlog stoljeća u formi dvostranačkog upravljanja i shodno tomu sprečavanja društvenih reformi, koja se bitno razlikuje od izvornog modela, predstavlja za metodološke potrebe drugu. Otuda se idejni i politički koncept hrvatske vlade u iseljeništvu upravo odnosi na model prve Hrvatske. Dalje, metodološki uvjet je da se izrazi priroda i karakter dvije Hrvatske. Temeljna priroda prve je model koji popunjavaju elementi pune narodne ili državne suverenosti, što znači da narodni predstavnici temeljem društvenog ugovora kojim se ovlašćuju da predstavljaju interese izborne baze, imaju obavezu vlastito političko djelovanje kao i stranke ili pokreta kojem pripadaju, graditi na izvornim nacionalnim interesima odnosno sukladno principu pune narodne suverenosti. Drugi model sadržajno je prijemčiv principu i praksi organičenog suvereniteta. I zaista, od priključenja Hrvatske članstvu EU jedan dio narodnog ili državnog suvereniteta već je prenesen – nelegitimno i protuustavno – na nadnacionalna tijela, što je jedan od krupnih razloga zbog čega se može govoriti o ograničenoj državnoj nezavisnosti i samostalnosti a što je ujedno krupan razlog da se praktični model organičene suverenosti kritički preispita. Prema tome, samo na osnovu ovog elementa ili ako je ključno mjerilo stupanj ostvarene suverenosti ili državnosti koje stvarno posjeduje državna organizacija, tada je to sam po sebi dovoljan dokaz ili zorno se prikazuje sva tragičnost odsustva nacionalnih osjećaja kod upravljačkih struktura i istovremeno se pokazuje opravdanost projekta budući se bazira upravo na punom narodnom suverenitetu. Dokazivost je sadržana u praktičnim oblicima vršenja političke vlasti koji nisu ni približno bliski izvornom modelu. Iz toga proizilazi slijedeći temeljni stav da ukoliko Hrvati koji žive u iseljeništvu zaista pripadaju ili su stvarno sastavni dio hrvatskog nacionalnog tijela, onda oni imaju ne samo moralno već i političko pravo da traže sudjelovanje u primjerenoj nacionalnoj politici ili strategiji, u vidu usmjeravanja u pravcu izvornog modela i zarad budućih generacija. Ukoliko praktični ili postojeći odnosi to ne omogućavaju ili sprečavaju, u tom slučaju oni imaju legitimno pravo – jer su dio jedinstvenog nacionalnog bića – na primjerene oblike samoorganiziranja sukladno boljitku hrvatskog društva a što svakako podrazumijeva i neke praktične mjere kao što je formiranje vlade u iseljeništvu.

Hrvatska politička emigracija kao samo jedan dio hrvatskog iseljeništva, prema općoj procjeni, značajno je idejno, konceptualno-politički i materijalno pomogla u Domovinsko-obrambenom ratu i uspostavi državnih institucija što s jedne strane zorno svjedoči o pozitivnom doprinosu i ujedno ona predstavlja solidnu osnovu za politički rad koji ima za cilj prvo, utjecati na odredjivanje izvornih nacionalnih interesa i drugo, sudjelovanju u izradi dugoročne nacionalne strategije razvoja. Nedvojbeno da suvremena Hrvatska ne posjeduje takvu strategiju a s druge strane nesumljivo da hrvatsko iseljeništvo posjeduje potrebna znanja i spremnost da slijedi nacionalne interese. To je daljni prilog kojim se obrazlaže opravdanost čitavog projekta. U ovakvom projektu mogu sudjelovati osobe i krugovi istih ili sličnih svjetonazorskih i ideološko-političkih pogleda što je pretpostavka za efikasno djelovanje. Dakako, ovo je prva ili idejna razina. Da bi se zadovoljila kritičnost čitavog projekta, jasno da je potrebno anketno istraživanje primjerenog broja sudionika na temelju kojeg bi se mjerila zainteresiranost i spremnost, u suprotnom se može govoriti o “kulama u oblacima”. Ako je smisao projekta ili formiranja iseljeničke vlade, prvo, da se iseljeništvo praktično prizna kao sastavni ili nerazdvojni dio jedinstvenog nacionalnog tijela te da se ono aktivno uključi u nacionalnu politiku i drugo, da se uspostavi trajna suradnja izmedju političkih čimbenika u Hrvatskoj i drugim državama, tada je to dovoljan razlog da se dokaže opravdanost. Društvena i politička teorija ne dvojbe da su u posljednjih 20-tak godina učinjene krupne greške na gradjevini koja se naziva hrvatska država te stoga ovakav pristup može prvo, značiti zaustavljanje daljnih šteta i drugo, vraćanje izvornim načelima hrvatske državne organizacije.

Zaključak:

Nu, nedoumica koja ima prvo idejni smisao o tome da li treba ozbiljno razmisliti o ovom predmetu i ukoliko je odgovor pozitivan, pristupiti organizacionom i političkom radu s jedne strane i ona sumnja koja će uvijek postojati koja se tiče osjećaja krivnje i strah od nepoznatog, s druge strane, ima upravo osnovni smisao da se otvori rasprava o ovom pitanju i onda kada se saberu slabosti i prednosti, treba jasno i razumno procijeniti čitav problem. Dakako, postoje, kao što je pokazano stanovite slabosti koje se odnose na razjedinjavanje i podjelu – čimbenici koji de facto postoje već stanovito vrijeme –

glede ovog pitanja ali isto tako se može na primjeren način govoriti o krupnim prednostima čitavog koncepta. Ako se suvremeno hrvatsko društvo i država uporede sa brodom, onda je sasvim jasno da taj brod plovi u pogrešnom smjeru što može da ga nasuka. Dobronamjerni kritičari već odavna upućuju na neophodnost promjene kursa, koji ne smo da se ne mijenja već i dalje kapetan daje pogrešne naputke. Stoga domoljubni Hrvati koji kritički razmišljaju – a takvih je veliki broj izvan Hrvatske – žele utjecati da se kurs u kojem ide hrvatska država ne samo promijeni već da se brod usmjeri u pravom smjerokazu a to je model nezavisne i samostalne hrvatske državne organizacije utemeljen na izvornim koristima kako osoba tako i kolektiva. Otuda bi formiranje ovakve vlade moglo pripomoći da se prvo, smjerokaz u kojem ide hrvatska država promijeni i drugo, brod usmjeri ka izgradnji izvornog modela državne organizacije. Iz izloženog se može konstatirati da se zapravo ne radi ni o kakvim vidu utopističkog modela, dapače o primjerenoj idejnoj i praktičnoj koncepciji koja bi na koristan način služila čitavom projektu državne organizacije a posebice mogućnosti da hrvatsko iseljeništvo na primjeren način sudjeluje u kreiranju nacionalne strategije koja bi dijelom proizilazila i iz njihovih potreba. Nu, u najgorem slučaju se može desiti da hrvatska vlada u iseljeništvu, uslijed preraslih protivrječnosti i različitosti nacionalne strategije, preraste u hrvatsku vladu u izbjeglištvu što bi u svakom slučaju krajnje negativno utjecalo na ukupno hrvatsko nacionalno tijelo.

1. Pojam teritorija Republike Hrvatske i hrvatske teritorije su različiti budući da prvi pojam podrazumijeva postojeće teritorijalne granice a drugim se razumijevaju sve teritorije koje su u prošlosti i danas naseljavane pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice. Zoran je primjer hrvatskih teritorija koje danas pripadaju BiH a predstavljaju povijesno jezgro na kojem je, izmedju ostalog, nastala i razvila se ideja hrvatske državnosti.