Slika priloženih dviju knjiga su sadržaji pisama Vjekoslava Maksa Luburića iz koji je tiskana knjiga u Zagrebu 2014. 
Pismo rođaku Ivanu Iki Bobanu (1927.-1990.) 23. siječnja 1981.
Iako daleko od Bobanove Drage, nikako ju ne mogu zaboraviti
Najprije riječ dvije tko je Ivan Iko Boban?
Iko Ivan Boban je moj rođak. Njegov djed Rafo i moj djed Gabro su dva brata. Iko je imao dva brata i tri sestre, ukupno šestero djece Stjepana i Ive Boban, Rapišić. Iko i Adam Boban, sin Mate Boban, Prkačeva su bili najbolji studenti tog doba kod nas. Kada su jugoslavenski komunisti nad Hrvatskom preuzeli vlast 1945. godine, tražili su najbolje studente tadašnje Jugoslavije koje su regrutirali za svoje političke i ideološke svrhe. Mi danas, poslije punih sedam desetljeća trebamo shvatiti da se je tada trebalo živjeti i preživjeti u ta vremena, te su ljudi radili ono što su mislili da im je najbolje kako bi preživjeli i glavu uspjeli sačuvati. Tako i moj rođak Ivan, Iko Boban upisao se je u KPJ kako bi imao privilegije izškolati se i biti poslušni teklić svojih naredbodavaca. U toj poslušnosti dospio je do udbaškog položaja. Radio je u Sarajevu. Često i prečesto je dolazio kući u Bobanovu Dragu. Ljudi iz našeg sela su znali tko je on i za koga radi, pa su ga izbjegavali i bojali ga se. Nije to tako bilo samo kod nas, nego svugdje gdje su Udbaši bili.
Godine 1981. u San Francisco dolazi moj rođak Mladen Boban, Stipićev iz Bobanove Drage posjetiti svoje dvije sestre, brata, zeta, kao i rođake. U raznim razgovorima sam primijetio da je vrlo rezerviran i da se ne želi upuštati u širu i ozbiljniju raspravo o hrvatstvu. Na moje uporno insistiranje ja ga pitam da kaže nešto kako je tamo, kako ljudi živu itd. Mladen je meni lijepo odgovorio: rodijače lako je tebi ovdje govoriti što hoćeš i kako hoćeš. Ti ostaješ ovdje i ništa ti se neće desiti. Ja čim dođem tamo, prvi će k meni doći rodijak Iko, počet će me gnjaviti, ispitivati, mučiti me sa vih i svih pitanjima o tebi, što ti radiš, čim se sve baviš itd. Mile Boban.
Austin, Teksas, 1. srpnja 2019. Mile Boban, Otporaš.
Pismo rodjaku iz Hillsborougha 23. siječnja 1981.
Hillsborough, 23. siječnja 1981.
Uistinu došlo je vrijeme da se iskreno pozdravimo, iako pisanim putem. Kako i sam znadeš, ovamo je stigao Mladen Stipićev. Čestit je, iskren, na dobrom putu; sviđa mi se; ambiciozan je i mogao bi mnogo doprinijeti zajednici u kojoj živi ako bi naišao na razumijevanje i podršku onih koji – vrlo često – gledaju samo svoje osobne probitke, tlačeći, jašeći i mučeći druge. Jer, i kroz njega se može nazirati bijedna slika svih onih koji misle svojom vlastitom glavom i koji žele dobro narodu iz kojeg su potekli i Državi koja je nekada obuhvaćala sve svoje povijesne i etničke granice.
U zadnjih nekoliko mjeseci imao sam sreću susresti, vidjeti i razgovarati s nekoliko susjeda iz sela, što me uistinu veseli i što mi je ispunilo veliku prazninu u mojim spoznajama, rasuđivanjima i shvaćanjima. Često puta, dok sam s njima razgovarao, osjećao sam se kao da sam u Bobanovoj Dragi, koju nikako ne mogu zaboraviti. Koliko god se divim tolikim promjenama i napredku, s jedne strane, dok s druge strane je više nego žalosno da su toliki vlastodržci svoj vlastiti narod toliko dugo vremena držali u strahu, u neznanju o vlastitoj specifičnosti, o vlastitoj posebnosti, a sve to moralo se je iskristalizirano pokazati u “toj” društveno političkoj zajednici raznih naroda i narodnosti. To je jedan od većih manjaka i propusta, jer zatvara vrata potrazi i proučavanju naše stare hrvatske baštine.
Dragi rodijače!
Ti vrlo dobro znadeš da je zemlja u kojoj živiš preopterećena unutarnjim nepovjerenjima, stvarno ili umjetno unutra proizvedenim, ili vanjskim pritiskom uvezenim. Kako i sam uviđaš, na staklenim je nogama; bez solidne stabilnosti; sastavljena je od životno različitih komponenata, nespojivih posebnosti i različitih narodnosti, a svaka narodnost posjeduje svoju vlastitu antropološku, bio-mentalnu, povijesnu, jezičnu i kulturno-umjetničku karakteristiku, koja se ne može kopirati. Dakle, konglomerat je to različitih elemenata, koji će se – prije ili kasnije – rastaviti na sastavne dijelove. I o tome se mora voditi računa.
Nu, nas ovdje zanima samo jedan sastavni dio, koji već godinama nastoji se izdvojiti iz tog konglomerata, iz te umjetno stvorene mješavine. I opet, taj sastavni dio nosi u sebi mnogo različitih povijesno-kulturno-mentalnih osobina, koje sačinjavaju lijepu, stabilnu i za budućnost sigurnu cjelinu. A ta cjelina jest HRVATSKI NAROD kojem i Ti pripadaš, koji već godinama nastoji i bori se ostvariti ono pravo koje je, po Božjem stvaralačkom planu, zajamčeno svakom narodu i naciji – slobodu i neovisnost.
Ako bi zbilja, iskreno i pošteno razmislili: gdje, što i na kojem putu smo najviše i najtragičnije posrćali u ostvarivanjima svojih dužnosti prema narodu kojemu pripadamo, brzo bi uvidjeli da, u stvari, nismo ni pokušavali učiniti ono što se je od nas očekivalo; odnosno, da ništa nismo naučili od hrvatske stoljetne borbe, koja je uvijek bila i jest pravedna i opravdana. Nismo, dakle, ništa naučili! Nismo, jednostavno zato, što nismo smjeli kao cjelina, zato što nam je nad vratom uvijek visio Damoklov mač, koji je i na obični, lažni prigovor mogao presjeći vrat onoga, ili onih, koji bi digli glas u obranu svoga i svojih. Nismo, jer smo poslušno priginjali šije nametnutim “ciljevima” vlastodržaca, koji desetljećima ne rješavaju životne i opravdane zahtjeve hrvatskog pučanstva. I koliko god se govorilo, ili govori, o humanosti tog nekog “cilja”, uvijek ostaje jedna tragično-žalostna činjenica, koja uvijek sama za sebe govori: kada se neko rodi kao bogalj, sve vrste lijekova se mogu upotrebljavati i svi najbolji liječnički stručnjaci pozvati, ali prirodno unakaženo biće će uvijek nositi vidljive znakove unakaženosti. A prikazivati tu prirodom unakaženu i oštećenu kreaturu normalnom i za život sposobnom – nije ljudski, pošteno niti iskreno. Jednom riječju, to je sudjelovanje u “propagandi”, koja ubija i životno uništava pojedinca koji to čini i cjelinu kojoj pripada.
Tijekom zadnjih 60 i više godina hrvatskom pučanstvu se je serviralo s jedne i s druge strane svega i svačega, što uopće nije išlo u prilog samom pučanstvu. I ne samo to! Razbijali su ga i danas ga razbijaju! Biološki su ga uništavali i danas ga uništavaju! Istrebljivali su ga i danas ga istrebljuju! Raseljavali su ga i danas ga naseljavaju! Svjesni smo i shvaćamo, ako smo dobronamjerni, da je hrvatsko pučanstvo, u zadnjih 60 godina, izgubilo više milijuna žitelja, ali ne u obrani svoje Domovine i vlastite zemlje, kako su to činili drugi narodi, nego na privaru tzv. “prijatelja”, a sve pod plaštem uzvišenijeg “cilja” i “čovječnosti”. Da li se i dalje, dragi rodijače, isplati ostati ovca, koju vode na klanje ili, možda, vuk koji znade napadati, a i braniti se? Da li je ljudski i čovječno čekati drugih 60 godina i, skršenih ruku, promatrati biološko uništenje naroda kojemu pripadamo? Ili, možda, nešto drugo…?
Ne želim ovdje govoriti o demografskim gubicima hrvatskog pučanstva, koji su jako porazni i ubitačni. A, zato, spomenut ću onih 500 tisuća “privremeno zaposlenih” u zapadnoj Europi, koji su – tražeći komad tuđeg kruha – napustili domaća i očinska ognjišta i otišli, mnogi u nepovrat, izgrađivati tuđu zemlju i puniti tuđe kase. To bijelo roblje suvremene civilizacije je žrtva međunarodne igre “te tvorevine Jugoslavije” i država u kojima se nalaze i rade. Zar i to nije smišljeno odnarođivanje i uništavanje hrvatskog pučanstva? Ostaviti kod kuće starce i starice, dojenčad i nejaku djecu – a sposobne za život poslati preko granica – prozirna je igra vladajuće vrhuške, koja nastoji medenim riječima zaslijepiti oči običnom hrvatskom čovjeku.
Pitam te: gdje su hrvatske stvaralačke i napredne snage? Kako ih nema kod vas u postojećim vladajućim strukturama? Kako ih nema u “partiji”, gdje bi mogli, ako bi htjeli, preuzeti, barem djelomično, kormilo u svoje ruke i otvoriti hrvatskome puku oči? Zašto, baš uvijek, blagonaklono prigibati šiju i potvrđivati s “jest” sve ono što šteti i uništava hrvatsko biće?
Slijepa potpora i blagonaklonost domaćih oportunista omogućuje i ohrabruje vladajuću kliku da poletno čini što hoće od hrvatskog nacionalnog bića. Uspjeli su takvi, što i sam uviđaš, prekinuti tijesnu vezu hrvatskog iseljeništva s majkom Hrvatskom. To potvrđuje činjenica što mnogi i mnogi nemaju snage niti povjerenja ni posjetiti – a kamo li se povratiti – na očinsko i rodno ognjište, kako to čine drugi, čak i zaostaliji narodi Europe, Azije, Afrike i drugih zemalja. Pitamo se: Zašto??? Zašto ubijati u čovjeku rođene nacionalne osjećaje i oduzimati mu ono na što ima pravo po svim Božjim i ljudskim zakonima? Krivci se znaju, a posljedice su tu! Traži se GOROSTAS, koji će imati snage reći, iznijeti i pokazati prstom na krivce – a da mu se ništa ne dogodi. Nadajmo se ubrzo će se naći!
Pitat ćeš se, možda. Zašto sve ovo, nakon tolikih godina šutnje? Nikada nisam šutio. Nije mi dopuštalo ovo moje hrvatsko srce, koje me i u snu natjerava da učinim, barem nešto za moj patnički i porobljeni hrvatski narod, koji je dvostruko kažnjen: gubitkom Države i ideje državnosti – podjarmljivanjem i masovnim uništavanjem (iseljavanjem), odnarođivanjem, biološkim uništavanjem – što prijeti Hrvatima biološki nestanak.
Jedanput zauvijek moramo uvidjeti odakle prijeti opasnost hrvatskom pučanstvu. A to je teško, ako se bude istina sakrivala od naroda, ako mu se daju krive predodžbe i nastrani programi. Neprovedivo je to, ako se tom problemu ne pristupi s razumom i logičkim zaključivanjem, bez obzira koliko je tko bio zaslužan i koliko je tko pogriješio. Ruka pomirnica se mora pružiti s obe strane: s ljevice i s desnice. Ni jednoj naciji nije privilegij da je netko rođen pravoslavac, netko musliman, netko katolik, a netko…Ne smije to biti kamen smutnje, jer to naš neprijatelj koristi i nastoji vjerski razdor proširiti, podržavati i u svoje političke svrhe koristiti. Treba vjeru staviti po strani i ne spajati s državotvorno-političkim strijeljanjima hrvatskog naroda u ovim povijesnim momentima borbe Hrvata za svoju samobitnost, slobodu i neovisnost.
Moramo biti realisti više nego idealisti; moramo uvidjeti – konačno – tko će nam najviše pomoći u danom momentu. Ne vjerujem da će nam pomoći oni s kojima imamo žalosno i tragično iskustvo već više od 60 godina! Naprotiv! Toga su svjesni i sami Srbi u Hrvatskoj, koje beogradska čaršija s prezirom naziva “Prečani”. Zato, iskreno i otvoreno se mora prići analizi stvari i problema, naći zajednički jezik i otpočeti dijalog bez zajedljivosti i galame. I ovo pismo tebi, dragi rodijače neka bude u znak “probijanja leda”; a led se probiti mora kako bi se došlo do željnog i zajedničkog cilja, do Hrvatske Države. I njima, Srbima u Hrvatskoj, mora se dobronamjerno predočiti stvarnost momenta u kojem živimo i dokumentarno predstaviti da i za njihov opstanak Jugoslavija nije rješenje, nego ropstvo. Domovina je svakome onaj kutak zemlje gdje se je tko rodio – i točka! A stvarati i nadodavati neka hibridna i umjetna imena, koja nas međusobno iscrpljuju i svađaju, želi i na tome radi samo onaj koji nas želi podjarmiti, po onoj: “zavadi, pa vladaj”, a to je Jugoslavija. Mi moramo raditi na ujedinjenju i međusobnom zbližavanju, da zajedničkim i stvaralačkim energijama radimo na uspostavi naše slobode i naše države Hrvatske!
Kad govorim o Hrvatskoj, ja govorim o jednoj Hrvatskoj – a ne o dvije Hrvatske o kojima je pisao jedan Hrvat – (Moram danas, 1 srpnja 2019. kada ovo pismo prepisujem reći da ja tada nisam htio mojem rođaku Iki reći da je to pisao hrvatski general Maks Luburić u DRINI br. 3/4 1963. Ja sam to prošle godine u nastavcima iznio na stranicama portala otporas.com. Kliknite na priloženi link gdje će vam se ukazati linkovi i drugih opisa. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/dvije-hrvatske-hrvatski-vojnici-posvecuju-ovu-drinu-br-3-4-1963-hrvatskom-jadranu-i-dalmaciji-pise-general-drinjanin-5/ – koja će obuhvaćati svoje povijesno i etničko područje, koje sačinjava bogati mozaik – kojim se samo Hrvatski narod može ponositi. To i jest ono što oplemenjuje našu zemlju hrvatsku, za koju su se mnogi otimali i tukli kroz dugu krvavu našu povijest, a naši je pradjedovi grčevito i ljubomorno svojom krvlju branili. Branili su je, ne vodeći računa tko je tko i kakvu odoru nosi, već kakvo srce pod tom odorom kuca. Zato i vjerujem u svijetlu budućnost domovine Hrvatske i u hrvatski narod, kao i u hrvatske manjine koje danas žive na hrvatskom području gdje su se rodili.
Zbog položaja u kojem se danas nalazi hrvatski narod, postavlja se pitanje: Koga uzeti na nišan kao krivca? Da li nekoga iz vaših redova, nazvavši ih “šovinistima” ili “separatistima”? Ili možda, tražiti krivca u Rusima, s kojima se danas prijeti hrvatskom narodu, da ih se utiša ili – ako išta bude – da ih se postavi u prve borbene vatrene redove, između ruskih “kaćuša” i jugoslavenskih bajuneta, tako da nas što više izgine.
Ne mislim raspirivati vatru pravednog gnjeva hrvatskog naroda. Ovo ti spominjem da ti predočim: ista čorba nam se sprema. Dobro se sjećam riječi jednog Hrvata iz Mostara, komuniste koji je jedne zgode rekao: “Doći ćete na gotovo, sačuvana prkna; mi ćemo u Domovini krvariti gaće za očuvanje svoga i svoje domovine Hrvatske”. Upravo zbog toga, ne bih želio da se sve izvede bez moga doprinosa za izgradnju i bolju budućnost, sretnu i slobodnu budućnost, moga i tvoga hrvatskog naroda i njegove države Hrvatske.
Pišem ti s posla. Imao bih ti još mnogo, mnogo toga reći, ali nesretne okolnosti današnjice onemogućuju razgovor o ovim i ovakvim problemima, koji zadiru u bit, u srž i pitanje opstojnosti naroda kojem pripadamo.
Šaljem ti ovo po našem rođaku Mladenu Stipićevu, kojega sam skoro prisilio da ti ovo pismo ponese i uruči. Razumijem ga! Nemoj mu, molim te, praviti nikakvih neprilika i pometnji. Pusti ga na miru! Neka se slobodno i otvoreno razvija! A ti, ako hoćeš, dođi ovamo i o svemu ćemo se otvoreno, bez srdžbe i konstruktivno porazgovarati.
Pozdravi mi rodijaka Stipu i pročitaj mu ovo negdje nasamu, nekoliko puta. Samo vas dvojica možete o ovome znati, ako još uvijek vi između sebe kao rodijaci imate povjerenja jedan u drugoga.
Puno te pozdravlja i svako dobro u životu i radu želi ti tvoj rođak
Mile Boban