Na današnji dan, 12. veljače 1986. izručen je SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutrašnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata.

Tužitelj je bio poznati hrvatski odvjetnik i političar, bivši član HNS-a, Anto Nobilo.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme suđenja nije bi svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Anto Nobilo – visoko pozicionirana osoba u komunističkom pravosudnom sustavu

Kada se 1986. vratio iz Donje Stubice u Zagreb, gdje je četiri godine bio tužitelj, Anto Nobilo dobio je jedinstvenu priliku kakva se pruža malo kojem čovjeku: ekspresno je postao tužitelj u tako velikom procesu kao Andriji Artukoviću. Treba napomenuti da su totalitarni sustavi takva suđenja povjeravali samo osobama od najvećeg povjerenja. Nobilo je imao svega 35 godina i gotovo nikakvog iskustva u ovakvim procesima. To još više čudi, s obzirom na Nobilove godine i neiskustvo, jer je proces pažljivo pratila i međunarodna javnost.

Veliki broj ljudi koji su obnašali visoke dužnosti u komunističkom totalitarističkom sustavu, poput Nobila, i danas nakon 27 godina djeluje u hrvatskom političkom i javnom životu. Stoga je otvaranje arhiva nužno da bi se vidjela metodologija i način njihovog djelovanja, a što će svakako pozdraviti svi oni koji se nemaju ničega sramiti i kojima je demokratski napredak hrvatskog društva primarni interes.

Artukovićeva smrt – djeca nemaju pravo znati gdje je grob oca

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Izvor: narod.hr