U Rheinfeldenu, u 82. godini, umro hrvatski rodoljub Viktor Soldo

Doviđenja, prijatelju Viktore!

U nedjelju, 17. prosinca 2023. u 3:30 sati, umro je u 82. godini života u njemačkom gradu Rheinfeldenu hrvatski rodoljub Viktor Soldo.

Rođen je 30. 10. 1942. godine u Širokom Brijegu, iz kojeg vrlo rano odlazi na školovanje u Zagreb, a 1966. godine napušta domovinu i odlazi u Austriju. Tu ostaje nepune dvije godine i potom dolazi u njemački grad Rheinfelden, u kojem su već živjela njegova dva brata, Ante i Blago. Njih dvojica su od samog početka bili aktivni među Hrvatima, a dolaskom im se priključio i Viktor.

Viktor dolazi u ovaj dio Njemačke „u pravi čas“. U susjednom Baselu 1968. godine osnovan je, zaslugom hrvatskih pregalaca Dragana Hazlera i Žarka Dolinara, ogranak Matice hrvatske, a u 10-tak km udaljenom Bad Säckingen-u se skoro istovremeno osniva Hrvatska katolička misija s prvim župnikom fra Ljubom Krasićem. Nešto kasnije tu obitava i djeluje hrvatski pjesnik i dobrotvor fra Lucijan Kordić.

Širinom svoga duha, uma i srca, a još više organizacijskim sposobnostima Viktor se vrlo brzo „uklopio“ u novu sredinu i postaje jedan od najmlađih lučonoša političkog, vjerskog, kulturnog i športskog buđenja i organiziranja Hrvata koji se nađoše na ovom dijelu njemačko-švicarskog podneblja; na području između gradova Basel, Lörrach, Freiburg, Wehr, St. Blasien, Waldshut-Tiengen, Bad Säckingen, Rheinfelden i Granzach-Wyhlen (kod Basela). S vremenom u Rheinfelden pristižu i druga dva Viktorova brata Nikola i Stipe, kao i sestra Nada.

To su vremena kad je Viktor već utemeljio i registrirao hrvatsku kulturnu udrugu, ogranak Matice hrvatske „Antun Branko Šimić“, odnosno, još 1969. godine, športsko društvo „Hrvatski nogometni klub Croatia“.

Viktorov veliki smisao za hrvatsku nacionalnu povijest, kao i njegova ljubav za hrvatsku kulturu, posebice za hrvatsku knjigu, gdje danas u svom domu raspolaže s preko 1200 naslova, kako mi u posljednjem razgovoru prije tjedan dana reče. Viktora sam upoznao odmah po dolasku u emigraciju, bilo je to na hrvatskom hodočašću u Birnau (Bodensko jezero) u vremena kad je „hrvatsko proljeće bilo na zalasku“, a, iznenada i neočekivano se najavilo „vruće hrvatsko ljeto“ kad su „Bugojanci“ temeljito prodrmali jugoslavenski i vojni i politički sustav i to više nego išta prije zajedno, iliti kako njihova „ljubičica bela“ reče: „Dobro smo dobili po glavi“. Kasnije mi je Viktor sa sjetom besjedio o njegovim sastancima i razgovorima s „Bugojancima“ Vladom Miletićem i Vidakom Buntićem.

I, od tada, pa evo do današnjih dana ostadosmo prijatelji, suradnici i supatnici u „vječitoj“ borbi za bolju Hrvatsku i BiH i boljitak domovinskih Hrvata.

Viktorova šira i uža rodbina imala je uvijek otvorena vrata svoga doma za izbjegle i prognane Hrvate. Osobno sam proveo nebrojeno noćnih sijela u društvu D. Hazlera, Ž. Dolinara, fra Lucijana, našeg dragoga Vijeke (Vjenceslav Čižek), Branka Leko i mnogih drugih Hrvati u domu Viktora i Jele(ne) Soldo.

Politički, stranački Viktor je vrlo angažiran u Ujedinjenim Hrvatima Europe, odnosno kod Republikanaca (Korsky, Katalinić).

Nebrojeno puta smo se našli zajedno i u društvu Vinka Nikolića, Jakše Kušana, Bogdana Radice, Danijela Crljena i drugih vodećih izvandomovinskih Hrvata.

Viktor Soldo je među prvima osnovao Mjesni odbor Hrvatskog narodnog vijeća u Rheinfeldenu.

Nosio je barjak pred hrvatskim hodočasnicima od Rima do Einsiedelna i od Birnau do Bad Säckingena, gdje kršćanski vjernici iz Švicarske, cijelog južnog Badena i iz Elzasa slave sv. Fridolina, koji je u 6. stoljeću pokrštavao germanska plemena na ovim prostorima.

Iz ovog dijela Njemačke, Hrvati su slali jako puno humanitarne pomoći za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za tu pomoć su naravno zaslužni svi tamošnji Hrvati, ali je Viktor ipak bio primus inter pares (prvi među jednakima).

Viktor će biti sahranjen u subotu 30. 12. 2023. godine u 14:00 sati u Širokom Brijegu, u grobnici koju je sagradio zajedno s braćom i s natpisom na grobnom kamenu: Domovino za tobom žudili, mrtvi se tebi vraćamo.

U tim mislima, u toj žalosti, u tuzi koju ostavlja među svojima i rodbinom i prijateljima, dopustite mi da kažem: „Doviđenja, dragi prijatelju, u Vječnosti, gdje se više ne ćemo morati žrtvovati za istinu i pravicu, barem tomu se ja nadam.“

Tomislav Ðurasović, München