(O čemu se ovdje radi? Radi se da sam ja, Mile Boban, imao rodicu Miru Ćorluka, udata za Pero Marić koja je živjela u Sydney-u. Njezina majka Ivica i moj otac Petar su brat i sestra. Ja sam tada živio u San Francisku i mi smo se dopisivali. Ona je izrazila veliku želju da ju dođem posjetiti. Pristao sam na njenu i moju, tj. obostranu želju da ju posjetim. U veljači 1980. godine otišao sam na australsko poslanstvo u SF zatražiti ulaznu vizu za Australiju. Bez ikakvih poteškoća sam dobio potrebnu vizu da mogu posjetiti Australiju. U petak 20 lipnja 1980. godine oko dva sata poslije podne sam pošao iz SF za Australiju preko Honolulu. Tu je zrakoplov na kratko stao.
Ja sam sjedio uz prozor i čitao zanimljiv članak francuske novine France-Soir o L’APPEL DU GENERAL DE GAULLE du 18 Juine 1940. Taj dan 18 lipnja 1940. general de Gaulle je uputio POZIV Francuskom Narodu u kojem je pozvao sve i svakog Francuza u Francuski Narodni Otpor “Resistance Nationale Francaise” u borbu protiv okupatora Njemačke. Dok sam bio zabavljen čitanjem, dvojica meni nepoznatih ljudi priđoše k meni, upitaše me za ime i prezime. Čim sam im rekao ime i prezime, zatražili su moju putnicu kao izgovor da ju pregledaju. Čim sam im pokazao putnicu, lopovskim i drumskim načinom su ju zgrabili i na njihovim koljenima na svu brzinu stavili preko skoro svih stranica pečat CANCELED, CANCELED, CANCELED, PONIŠTENO, PONIŠTENO, PONIŠTENO. Vratiše mi putnicu a za hiti čas njih nestade. Taj Gestapovski način postupanja me je toliko iznenadio da se na brzinu nisam mogao ni snaći. Posluga, tj. službenici zrakoplova me silom izgone i nagone da napustim zrakoplov, što sam ja uporno odbijao, jer uistinu nisam točno ni znao o čemu se zapravo radi. Bilo je tu natezanja i prepiranja, jer Zrakoplovna Qantas Kompanija mi nije htjela priznati povratni trošak prijevoza iz Honolulu do San Francisca, pod izgovorom da na mojoj putnoj povratnoj karti datum povratka ne odgovara. Koliko god su službenici zrakoplova nastojali biti uljudni prema meni, ja sam sa moje strane sve više bio uporniji da mi plate put do San Francisca. Natezanje je potrajalo preko dva sata, a zrakoplov i jadni putnicu su morali čekati dok se stvar riješi. Konačno su oni popustili i s ovog zrakoplova mene odvezli na jedan drugi koji je čekao za San Francisko, tako da sam stigao u San Francisco u subotu 21 lipnja 1980. godine oko 9 sati ujutro.
Ovo ovdje, danas, poslije skoro punih 37 godina donosim kao jedan dio hrvatske političke iseljeničke povijesti, kako se je postupalo u takozvanim slobodnim i demokratskim zemljama s nama državotvornim Hrvatima. Neka i ovaj opis bude nezaboravni dio poteškoća i borbe Hrvata u Obnovi Hrvatske Države. Kasnije sam saznao preko mojeg odvjetnika Paul Worsatz iz San Mateo, California, da su mi zabranili ulazak u Australiju zato što sam bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za SAK. Mile Boban, Otporaš.)
M I L E B O B A N V R A Ć E N I Z H O N O L U L UMile Boban vraćen iz Honolulu, Hrvatski Tjednik br. 141., 24 lipnja 1980
Hrvatski Tjednik br. 141, 24 .6. 1980., VOL. III., NO.141
Hrvatski javni radnik, član i dužnosnik Hrvatskog Narodnog Otpora i član uredničkog vijeća Hrvatskog Tjednika, Mile Boban, američki Hrvat i u hrvatskim kolonijama širom svijeta cijenjen po svojem poštenju i rodoljublju, osjetio je u petak 20. lipnja, na svojim vlastitim leđima australsku diskriminatornu praksu prema Hrvatima.
Gospodin Boban je namjeravao posjetiti svoju rodicu, gđu. Marić, koja živi u Sydney-u, i u namjeri je 24.2.1980. zatražio i dobio ulaznu vizu za Australiju. Nakon što je kupio kartu i inače se pripremio za put, utrošivši svoju ušteđevinu za ovaj put, g. Boban je neznajući kakova ga sudbina čeka, krenuo na put zrakoplovom koji ga je trebao dopremiti do Sydneya. Umjesto toga, njegov put je završen kad je stigao u Honolulu, gdje ga je dočekao australski gen. konzul, g. Williams, uzeo mu putnicu i poništio njegovu ulaznu vizu.
Znademo da će se mnogi Hrvati, pa i mnogi Australci pitati, zašto Australija ovako diskriminatorno zaustavlja jednog Amerikanca hrvatskog porijekla samo zato što voli Hrvatsku i što se je usudio to glasno reći?
Mi ne želimo glumiti i praviti se zabezeknuti. Mi nismo ni malo začuđeni postupkom australske vlade, jer znademo bezbrojne slučajeve Hrvata koji su morali umirati samo zato što su bili Hrvati, bezbrojne slučajeve koji su morali svoj život čamiti u zatvoru samo zato što vole svoju domovinu, pa kako bi se onda mogli čuditi ovom slučaju u kojem je g. Boban morao izgubiti nekoliko tisuća dolara i oprostiti se s jednim od građanskih prava koja imaju drugi ali ne i on jer je Hrvat.
Nije ovo prvi slučaj da je jedna vlada jednom Hrvatu uskratila pravo ulaska u svoju zemlju, pa niti prvi slučaj da je to australska vlada učinila. Sve što mi možemo reći je da zapadna “demokracija” dovršava svoj povijesni debakl, a slučaj Mile Bobana tek će u nama učvrstiti to već i tako učvršćeno uvjerenje.
Mi ne želimo g. Fraseru i njegovoj vladi postavljati pitanje, jer prave odgovore nećemo dobiti, a njih znademo i sami. Izgleda da je jedini način da Hrvati mogu putovati ako ih CIA kidnapira, čime dobivaju bezplatan prijevoz, samo ne mogu birati zemlju u koju žele putovati. (Za sigurno autor ovdje misli na kidnapiranje Mire Barešića i Ivana Vujičevića iz Paragvaja 1979. godine, mo. Otporaš.) U ovom slučaju, pa i u drugima, koji su se ranije dogodili, ne radi se samo o diskriminaciji, već i o bizarnom poigravanju s ljudima. Ako Mile Boban nije čovjek koji smije putovati u Australiju, zato što je uopće dobio vizu, pa da je na pola puta izgubi, nakon što se je dobro i debelo istrošio. Neće valjda australski predstavnici reći da je Mile Boban bio “good boy” (“dobar dečko”, mo.) u veljači, ali se je tokom proljeća pokvario, ili je na odluku utjecao posljednji razvoj događaja u Jugoslaviji (Titova smrt prije mjesec i pol dana, mo. Mile.) ili su gospoda već onda s podsmjehom dala vizu g. Bobanu, znajući već unaprijed da će mu na pola puta biti oduzeta.
Kakove li satire od zapadne projugoslavenske politike. Koliko će Jugoslaviji pomoći što jedan čovjek iz Amerike nije mogao posjetiti svoju rodicu u Australiji. Ako išta, onda bi efekt morao biti suprotan, jer na ovaj način će sve više i više Hrvata shvatiti da na Zapadu nisu našli utočište i da Hrvat ne uživa zaštitu na svijetu, te da je neće uživati sve do onog dana kad u Zagrebu bude po prvi puta nakon mnogo godina zasjela vlada slobodne hrvatske države. Hvala svima koji nam danas pomažu shvatiti i uvjeriti se u istinitost ovog hrvatskog načela, kojeg neki Hrvati još nisu shvatili.
Onim Hrvatima pak, koji bi radije slobodno živjeli na obilatom Zapadu poručujemo: “Zapadne vlade od vas očekuju da se odreknete svog hrvatskog prava na samoodređenje i da što prije zaboravite svoje hrvatsko nasljeđe. Budite Cigani ako hoćete, pravite se da ste pali s Marsa, samo nemojte nikome reći da ste Hrvati, i biti ćete slobodni. Pazite ako govorite u snu da vam ne izleti nešto krivo, jer mogli bi biti diskriminirani. Ipak, za one kojima nije uskraćeno državljanstvo, važno je znati da još uvijek imaju pravo glasovati, pa koristite to dok još možete. Mi nismo više sigurni da li smijemo slobodno pisati o tome kako se osjećamo, pa neka neizvjesnost bude uzeta kao glavna karakteristika našeg opstojanja u “slobodnom” svijetu.
Mi znademo da se po Australiji slobodno šeću jugoslavenski agenti s diplomatskim i inim imunitetom. To smo čitali u australskom tisku, a čuli smo da je nakon Titove smrti ovamo stigla čitava garda novih obavještajnih i drugih kadrova iz Jugoslavije. Mi još nikad nismo čuli da je jedan jugoslavenski agent bio deportiran u Jugoslaviju, a iz usta australskih predstavnika smo saznali ne samo koliko ih ima, nego čak i koliko ih ima u kojoj jugoslavenskoj ustanovi, bilo da se radi o diplomatskim predstavnicima, bilo o poslovnim centrima kao što je JAT sa svojim agencijama.
Mi znademo da Mile Boban nema kriminalni rekord u Sjedinjenim Državama; mi znademo da on pošteno zarađuje svoj kruh u Americi, isto kao što ga 20 000 Hrvata pošteno zarađuje u Australiji. (Može se mirne duše reći da je i sadržaj ovog opisa bio dio UROTE PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA koja je uzrokovala hapšenjem članova HNO 25 lipnja 1981. godine i njujorških procesa protiv organizacije HNO, mo. Otporaš.) Ipak on je diskriminiran, i nitko nam u ovoj zemlji ne može dati dostojno i istinito priznanje ovog postupka, a da se pritom ne ogriješi o zakon ili slobodarska načela ne hrvatske politike, već svoje vlastite zemlje, Australije.
(U ponedjeljak 22 lipnja 1980. oko 8 sati na večer iz Australije me je nazvao Srečko Rover iz ureda jedne australske novine i tražio od mene da dadnem intervju toj novini, što sam rado i učinio. Novinar me je pitao u detalje kako je došlo do tog da su australske vlasti meni zabranile ulazak u Australiju. Srećko Rover mi je kasnije poslao članak iz tih novina, ali je sve bilo šturo i napola iskrivljeno. Možda ću jedne druge zgode i to iznijeti. Ovo za sada neka bude dosta onima koji se budu bavili poviješću hrvatske političke emigracije. Možda će jednog dana doći i to na red da će hrvatska vlada RH službeno i preko diplomatskih kanala zatraži od vlada zemalja u kojima su Hrvati politički i nacionalno bili jako aktivni i rodoljubno hrvatski djelovali, da im dostave sve do sada sakrivene tajne, kako bi se moglo znati šta je tko radio za i protiv Hrvatske. Bez tih otkrića, bojim se reći, da se za mnoge istine i stvari nikada neće znati, tako da će se i tu istina zatajiti i mnoge tajne sakriti. Mile Boban, Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.