Nikada u prošlosti nisam mislio da će se ukazati potreba uvjeravati hrvatsko općinstvo u iseljeništvu da je moj stric Mate Boban poginuo u prometnoj nesreći u rujnu 1966. godine. Sve što sam mislio bilo je to sačekati konačni pravorijek američkog pravosuđa i odluku suda priopćiti hrvatskom iseljeništvu. Ali, izgleda mi da se moram pokoriti znatiželji Hrvata kojima je povjerenje narušeno, te iz dana u dan zapadaju sve dublje i dublje u zabunu.

Da bih pomogao svima, i onima koji i uz najsvetije i čistije dokaze ne žele promijeniti svoje mišljenje i priznati da su prevareni, i onima koji još uvijek imaju snage, strpljenja i vjere u djelatne hrvatske rodoljube, koji nikada nisu glumili u radu za Hrvatsku.

Prilažem kao prvi (1) prilog osmrtnicu mog strica MATO BOBAN kao vjerodostojan dokaz da je moj stric Mate Boban poginuo u prometnoj nesreći. Na njoj se može pročitati imena njegove bližnje rodbine i jasno se vidi da je imao samo jednog brata, Petra Boban, mojeg oca.

(Prilažem kao drugi (2) prilog osmrtnicu mog oca Petar Boban – Gabrić), koji je moj otac, a on je umro od kljenuti srca u srijedu 23 rujna 1981. godine, kada je saznao što se sa mnom desilo u Ameriki.

Prilažem kao treći (3) prilog pismo Komunalnog Poduzeća Slavonske Požege, kojim potvrđuju moju molbu od 28.9.1966. da se stavi vijenac sa trobojnicom crven-bijeli-plavi i da se stavi Vijenac sa Hrvatskim Grbom sa početnim prvim bijelim te zatim crvenim cvijećem na grob mog strica Mate Boban na Dan mrtvih 1966.

Prilažem kao Četvreti (4) prilog potvrdu iz matečne knjige umrlih, kao očit dokaz da se moj stric, Mato Boban, ne nalazi među živima od rujna 1966. godine.

Prilažem kao Peti (5) prilog kopiju pisma mog strica Mate Boban meni  od 8 ožujka 1960. godine, u kojem me moli moj stric Mate da odem ja jugoslavensku sekciju radio sata u Parizu (tada se je, u to vrijeme, od 7:20 do 8:00 u večer moglo slušati Glas Amerike, Grgu Zlatopera, mo. Mile Boban.) i potražim njegove žene brata Blagu koji je posljednji put viđen u Dravogradu 1945. Moj stric Mate, obiteljskim putem, preko pisama, želi nadahnuti hrvatskim duhom svog bratića Milu Boban u tuđem svijetu, završavajući svoje pismo da sluša svaku večer preko radia Pariza Glas Amerike na hrvatskom jeziku i sa “Ostajem uvik Bog i Hrvati”.  Slika kopije njegova pisma se može vidjeti na gore priloženoj stranici Hrvatskog Tjednika.

Moj stric Mate Boban bio je hrvatski vojnik u dobrovoljačkim jedinicama (dakle Ustaša, mo. Mile.) i kao takav ostao je duboko uvjeren u državotvornu ideju Hrvatske. To je i bio razlog da sam sačuvao ovo pismo koje me je potaklo da mu položim na dan Svih Svetih 1966. godine vijenac sa ružama crven-bijeli-plavi i sa hrvatskom trobojnicom, što i kopija komunalnog poduzeća potvrđuje. (Kako sam ja taj koji sam iz Pariza poslao pismo sa molbom za Komunalno Pogrebno poduzeće Slavonske Požege i u pismu stavio crtež kako vijenac mora izgledati, bijela ruža prva pa zatim kako redoslijedom treba ići, da se to mora učiniti točno u utorak na dan Svih Sveti 1.11.1966. Oni su meni dana 4.10.1966. odgovorili da će sve učiniti onako kako sam zahtijevao. Novčanu doznaku pošaljite čim prije. DIREKTOR Pavlović, Ing. Vice. Danas kada ovo prepisujem je utorak 8 kolovoza 2022. Mo. Mile Boban.)

Ovo sve iznosim na svjetlo dana da se upoznaju pošteni Hrvati kako se zamke zameću, šire, prihvaćaju i da se na koncu nađe jedan “vatreni i čestiti Hrvat” koji to više nije mogao podnositi te jugoslavenskog “uhodu udbaša”, zakletog neprijatelja Hrvata ubio. Jugoslavija se požuri i proširi vijest da su to “međusobni obračuni”, a razni Vrbićevci (Jozo Vrbić, koji je izdavao povremenik “KRONIKA” mislim sve skupa 12 brojeva, u kojoj je širio i laži i istinu, zbunjavao svakoga i širio među polariziranim Hrvatima napetost do te mjere da je na nekim mjestima dolazilo do svađa, pa čak i do tuče. Jozo Vrbić je umro, mislim 2012. Bog mu dao pokoj vjeni i Bog mu grijehe oprosti. mo. Mile.) te vijesti javno šire i tako zbunjuju hrvatskog čovjeka.

Kroničarevo društvo širi laži da je moj stric visoki “funkcioer” Udbe u Mostaru, da je sa mnom organizirao ubojstvo Generala Drinjanina, Mile Rukavine, Maričića i Tolja, da sam se ja sa njim sastao u Parizu kada sam išao na sprovod pok. Bruni Bušiću, itd., itd. Mene bih ugodno veselilo kada bi bilo Hrvata udbaša koji bi pisali i završavali svoja pisma kao moj pokojni stric Mate Boban “Ostajem uvik Bog i Hrvati”. Još bih me više veselilo kada bi “Kronika” mogla dokazati činjenicama ono što širi, osim izvadaka iz zapisnika sa suda u New Tork-u, što su govorili državni svjedoci, on, Josip Vrbić i tužitelji.

Osobno nisam sklon nikakovim polemikama, jer znam kako to djeluje na poštenog hrvatskog čovjeka. Zato molim sve one koji budu ovo čitali da razumiju i mene i moju odluku da se branim od raznih i smišljenih laži koje mi smetaju državotvorno djelovati među Hrvatima.

Sve sam navedeno potkrijepio dokazima kako bi se Hrvati širom iseljeništva osvjedočili kako se neodgovorno kleveće druge, ocrnjuje, ogovara, podmeću podvale najgore vrsti i to sve u ime “hrvatstva”. U narednim brojevima HT ću iznijeti na vidjelo tko je htio ubiti Antu Buljana u San Franciscu 1978. godine. Podatke je potvrdio 11.9.1982. na crkvenoj večeri gosp.  Ante Šiško u Domu Hrvatskih Udružitelja.

Zato molim čitatelje za strpljenje. Oni će najbolje moći prosuditi tko širi i podržava laži.

Mile Boban