HRVATSKI SPOMEN-DANI MJESEC LIPANJ, piše Slavica Perlić, OBRANA br. 91-92 1968. drugi (2) dio i kraj. (Pročitajte ovaj pun nadahnuća opis gospođe Slavice Perlić, Otporaš.)
Osjećaj ponosa spada medju ljudske odlike, te je jedan od temeljnih manifestacija ljudske duše. Čovjek je ponosno biće. Netko je ponosan na ono što ime, drugi ponosan na ono što jest, ili na ono što on misli postići. Mnogo su ponosni na ono što su učinili, ili što misše, da su učinili.
Čovjek bez ponosa ne može živjeti.
Prvo je dakle, da čovjek želi biti ponosan. Samo treba imati našto biti ponosan. hrvatski narod može biti ponosan na svoju 13-vjekovnu slavnu povijest, tamo kroz burna razdoblja njegovog obstanka, pa sve do danas. na svoje vlastite i hrabre sinove, na velikane duha, pera i mača. To su oni, koji su pronieli slavu hrvatskog stvaralačtva i junačtva širom svieta. To su hrabri banovi, knezovi, kraljevi hrvatske krvi, mislioci, preporoditelji, vojskovodje i drugi sjajni likovi hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ti sjajni likovi, nošeni stoljećima silnim poletom hrvatskog zdravog genija i velikim rodoljubljem ujedno su odraz zdrave rase i duše Hrvatskoga naroda. Cieli sviet je liep, ali je naša mala i hrabra Hrvatska najljepša i s njom se ponosimo. (Mišljenja sam da je potrebno spomenuti za današnji hrvatski naraštaj da su Hrvati kroz svoju trinaeststoljetnu burnu povijest uvijek Hrvati imali pravopis hrvatskog jezika u odrazu tog vremena u kojem su živjeli. Zato, uljudno molim drage i cijenjene čitatelje portala otporas.com da uzmu u obzir pravopisno pisanje g-đi Slavice Perlić da to nije “ustaški” “Poglavnikov” ili kako su jugoslavenski komunisti i sa njima hrvatski antifašisti, uključivši i ove današnje 2021. godine govorili i još uvijek govore da je to “ustaško-fašistički Poglavnikov” rječnik. Sa bolom u srcu ovo javno izjavljujem, ali to tako danas izgleda. Otporaš.)
Svi mi Hrvati u izbjegličtvu i iseljeničtvu upiremo svoje misli na našu liepu Domovinu, na njezina rodna polja, šume i lugove, planine i ravnice, na naše plavo Jadransko more, na naše hrvatsko nebo, sa kojega sunce tako toplo sja, s uvjerenjem, da ćemo se u slobodnu Hrvatsku konačno povratiti. Pogledamo li samo malo na kalendar, naći ćemo u svakom mjescu mnogo nadnevnika hrvatskih spomen-dana kao imena svetaca, čijim su se imenom resili mnogi hrvatski velikani.
Svake godine 13 lipnja slavi se svetkovina sv. Ante Padovanskog, jedan od najmilijih Svetaca Katoličke Crkva.
tog omiljenog svetca ciele Hrvatske. Diljem naše domovine možemo reći, da nema sela u kojemu nema barem kip sv. Ante, ako ne i crkvica. Gdje god su hrvatski franjevci, ne manjka crkva posvećena tom ugodniku Božijem, kojega uz katolički puk štuku mnogi pravoslavni, pa i muslimani. Stoljećima odzvanjala je iz crkava stara hrvatska pjesma:
“Oj, Antune, Ti ćudotvrče sveti
Nek Tebi sada molba leti,
Ti ljubiš Tvoj hrvatski narod
Pomozi, daj, kad tone žića brod”.
Tri velika hrvatska sina nose ime sv. Ante. Otac Domovine Dr. Ante Pavelić, Poglavnik Nezavisne Dražave Hrvatske Dr. Ante Pavelić i prosvjetitelj hrvatskih sela Ante Radić.
Hrvatski je narod uviek na usta svojih političkih, vjerskih vodja i velika uporno – i u najtežim časovima svoje poviesti hrabro i bez starha naglašavao spremnost za borbu za svoju vlastitu državu.
Otac domovine Dr. Ante Starčević, mogao je već za svog života vidjeti, da je sjeme njegove nauke palo na plodno tlo. omladina je prva pošla njegovim stopama. Starčevićeve smjernice poslužile su u radu mnogih povijestničara i proučavatelja narodnog života. Njegov je utjecaj bio velik ne samo na kulturnom polju, nego i na ostalim područjima narodnog života. na družtvenom polju braća Radići pronieli su po hrvatskim selima Starčevićev duh u družtvene obnove davši mu snagu i prodorniji oblik, a njegova misao hrvatske državne samostalnosti i neovisnosti težnja je čitavog Hrvatskog naroda, koji je vodio borbu za njezino postignuće.
Poznata je Starčevićeva izjava: “Makar Hrvatska bila samo uro dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata; neka ih tih pet slobodno i srećno.” (Na temelju programa HDZ to se je i ostvarilo. Na temelju programa: Na mlađima svijet ostaje, što znači da je na dolazećim hrvatskim naraštajima dužnost da trebaju raditi na temelju programa “U” na Fes granica na Drini, mo. Otporaš.)
Stračevićev program ostvaruje Poglavnik Dr. Ante pavelić. On uspostavlja hrvatsku državu, za koju se Starčević toliko borio Poglavnik je jedan od najvjernijih sljedbenika Starčevićeve nauke. Medju ostalim rekao je ove značajne rieči bivšim pristašama hrvatske Stranke prava: “Ja vam kažem, da nije bilo Ante Starčevića, ne bi bilo danas hrvatske države. “bez rada i borbe nema oslobodjenja, a bez Nezavisne Dražave Hrvatske nema života i sreće za hrvate.
Još treba da spomenemo jednog Antuna u našoj poviesti, a to je Antun Mihanović, pjesnik hrvatske himne “Liepa naša Domovino. Inspiriran ljepotama pitomog i ubavog Zagorja, mogao se iz njegovih grudih izviknuti onaj prekrasni opis drage nam Domovine i one uzvišene rieči veličajući njezine ljepote.
Antunovo ujedno je i dan Hrvatskih Oružanih snaga. Vojnički stalež, bio je još u najstarija poviestna vremena častni i privilegirani. Osobito bila je poznata vojnička hrabrost i naobrazba u Grčkoj posebnoj Šparti, čiji kralj Leonida god. 480. pr. Krista sa svojih 300 hrabrih vojnika pogiba u Termopilskom klanjcu, ne htijući se predati neprijateljima Perzijancima.
U moćnom rimskom carstvu ponosne ratne legije stupale su Apijskom cestom vraćajući se iz boja nakrcanim ratnim plienom i ovjenčane lovorkama.
Hrvati, kad su se doselili u svoju današnju Domovinu, pokazivali su zdravi smisao za plemsko udruživanje, za župe, zadruge, a to su bili prvi znaci državotvornosti. U početku narod pastira, ratara i ribara, postao je razvojem poviestnih dogadjaja narod sposobnih ratnika, branitelja svoje Domovine i graditelja svoje države. Taj narod imao je svoje duhovne vodje, banove, knezove, a već u prvoj polovici X. stoljeća i kraljeve hrvatske krvi. tada je već imao organiziranu jaku državu sa brojnom i jakom vojskom na kopnu i moru. Hrvatski narod čuvao je svoje ime i svoju državotvornu snagu i pored tolikih ratova, koje je morao voditi u svojoj težkoj i slavnoj prošlosti u obrani rodne grude.
Svi ti dogadjaji , u kojima je Hrvatski narod častno i junački izdržao kroz vihore prohujalih vjekova, obranio je Hrvatsku uz cienu velikih žrtava najboljih hrvatskih sinova. Silni borbeni duh, protkan velikim zanosom u čuvanju svake stope hrvatske zemlje, kruna je naše ratne poviesti, naša je svetinja i naš ponos. Naša ratna poviest govori nam o dogadjajima, koji su odlučivali sudbinom našeg naroda, o našim pobjedama, stradanjima, padanjima i usponima.
I mali Hrvatski narod imao je svog legendarnog junaka hrv. Leonidu, Nikolu Šubića Zrinjskog, koji spada medju najveće hrvatske junake svog doba. On odbija predaju Sigeta, te na čelu svoje male čete hrabro pogiba, da ne padne živ u ruke Turcima.
Hrvat nije nikada zdvajao, junački se borio nošen snažnim porivom hrvatskog vojničkog i narodnog genija zaljubljen u svoju Domovinu i kroz prezir smrti odhrvao se je junački kroz oluje vjekova. On je ponosno nosio koplje, bajunet i pušku, a u zadnjem ratu upravljao tenkom i zrakoplovom pod hrvatskom ratnom zastavom. Hrvatski vojnici svih rodova vojske pokazali su u minulom ratu, da su dostojni nasljednici svojih slavnih predja.
Stalni poviestni imperativ, nametnut hrvatskim naraštajima, braniti stoljećima rodnu grudu od naleta neprijatelja, stvorio je od Hrvatskog naroda, narod junaka i heroja, narod najboljih vojnika svieta.
Da Hrvati spadaju medju najbolje vojnike svieta nije to naša vlastita pohvala. To priznanje dobili su Hrvati, još prije, i to od najvećeg vojskovodje svieta velikog francuskog vladara Napoleona Bonaparte, koji je jednom prilikom rekao: “Dajte mi sto tisuća Hrvata, pa ću osvojii cieli sviet!”
Sjetimo se modernih leonida, hrabrih branitelja vezirskog Travnika, legendarne Fazlagić – Kule, te Kozare. bitka na Kozari ulazi u sjajne stranice hrvatske ratne poviesti. Ona je divan primjer pobjede hrvatskog oružja nad neprijateljem. nakon bitke hrvatski vojnici ispjevali su onu divnu vojničku pjesmu koja glasi:
“Na Kozari grob do groba
Majka tražo sinka svoga”.
Zadnja kitica puna je bola i ponosa:
Ja sam majko, junak bio
Za Hrvatsku poginuo”.
Koliko veličine, bola kao i junačtva sadrže rieči ove divne vojničke pjesme.
Dana 20. lipnja spomen-dan je “Lipanjskih žrtava”. To je dan kad su 20. lipnja 1928. godine odjeknuli u beogradskoj skupštini osvetnički hitci Puniše Račića, te na mjestu ubili Dr. Djuru Basaričeka i Pavla radića, te lakiše ranili vodju Hrvatskog naroda Stjepana radića, te lakiše ranili Dr. Pernara i Grandju. Možemo reći, da je taj dan postao prekretnica Hrvatske poviesti, jer tada je Hrvatski narod jasno uvidio, da se mirnim putem ne može doći do svoje slobode, već jedino borbom i žrtvama.
Dana 21 lipnja slavimo imendan velikog hrvatskog sina i mučenika Kardinala Dr. Alojzija Stepinca, koji je svojom poniznošću i hrabrošću zadivio i same neprijatelje, a hrvatskom imenu otvorio vrata u čitavom svietu.
Poviestna je činjenica, da je Njegovo djelovanje palo u najteže doba hrvatskih i svjetskih prilika. Oči sviju bile su uprte u Njega. Progonjeni i potlačeni tražili su od Njega zaštitu i pomoć. Stepinac je jednako velik bio, kad je sa balkona Nadbiskupskog dvora prigodom svog imenovanja za nadbiskupa koadjutora rekao, da ne dopušta, da netko bude veći Hrvat od Njega, kao i onda, kad je u sudnici rekao neprijateljima, da bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo Hrvatskog naroda.
Tko bi ga želio prikazati kao manjeg Hrvata, a većeg crkvenog dostojanstvenika, pogriešio bi, a isto tako i onaj, koji bi činio obratno. Stepinac je spojio u sebi neodvojivo jedno i drugo, pa je jednakim žarom branio božija, ljudska i hrvatska prava. Više od toga nije mogao reći ni činiti.
Neka nam sjajni likovi naših velikana, kao i ostalih znanih i neznanih junaka i mučenika palih za slobodu Domovine hrvatske, bude svjetionik na naoblačenom hrvatskom nebu!
Sjaj krune kralja Tomislava i Krešimira još uviek svietli i svietlit će budućim pokoljenjima kao putokaz u slobodnu Dražavu hrvatsku, u kojoj će vladati “Bog i Hrvati”.
Hrvatskim Antunima, Lipanjskim žrtvama, kardinalu Dr. Alojziju Stepincu, kao i svima onima, koji su poginuli, da Hrvatska može živjeti neka bude
VJEČNA SLAVA!
ŽIVJELA HRVATSKA!
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.