Midland, Tekas, 20 studenoga 1983.
Pismo hrvatskim javnim radnicima,
HRVATSKI NARODNI OTPOR – ZALOG HRVATSKE BUDUĆNOSTI
Kao dio povijesti donosim jedno pismo koje sam pisao dvanaestorici (12) Hrvata koji su u ta vremena nešto značili u svojoj zajednici i u hrvatskoj političkoj emigraciji. Poslije hapšenja 1980. i 1981. i njujorških procesa članovima Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO., velike su napetosti vladale među Hrvatima u hrvatskim zajednicama. S razlogom ili bez razloga tih napetosti, naš zajednički neprijatelj je svakako od veselja ruke trljao, jer je uspio zavaditi Hrvate. Baš poradi toga donosim ovo pismu hrvatskom općinstvu na čitanje da se upoznaju kako je prije bilo i da usporede kako je danas, 39 godina i 8 mjeseci poslije pisanja ovog pisma. Kako sam ja autor ovog pisma i ako se potreba ukaže nešto nadodati, to ću rado učiniti. Ispod kopije ovog pisma od 8 stranica, prepisivam ovo pismo. Hvala svima na strpljenju i na hrvatskom razumijevanju.
Mile Boban, Otporaš.
Kroz stoljeća Hrvati su se borili za svoju državnost, Džavu Hrvatsku. Bilo je pada i uspona, nagodba i sporazuma sa strancima, poraza i pobjeda na bojnom polju, raznih načina borbe i još različitih oblika djelovanja kroz različita povijesna vremenska razdoblja i odraze. Na žrtve se nije računalo toliko koliko se je računalo na očuvanje hrvatskog imena, dostojanstva i opstanka. Ako je ijedan narod obilovao “kamikazama” za očuvanje svojeg naroda, onda za sigurno je to hrvatski narod, koji je kroz prošlost upravo poklanjao svoje živote na Oltar domovine Hrvatske.
Hrvatska je za strance uvijek bila kao jedna lijepa i dražesna djevojka, na koju mladići trzaju, za koju se mladići svađaju, potuku i čak se pobiju. Zato nije niti čudo da su se Hrvati kroz stoljeća grčevito borili za očuvanje časti te lijepe i dražesne djevojke-Hrvatske. Kroz tu časnu stoljetnu borbu Hrvati su dobili ime “Predziđe kršćanstva” = “Antemurale Christianitatis” od Sv. Stolice Pape Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću, veliki Napoleon Hrvate je nazvao najboljim ratnicima.
Ovakovim odlikama malo koji narod se može pohvaliti. Hrvati su se zanosili ovakovim častima i pohvalama, neustrašivi u borbama bili, bitke dobivali a ratove gubili, dok su se drugi izmotavali, kukavice u borbama bili, ali su za to znali državnost i državu sačuvati.
Uočivši stoljetne pogriješke i vlastite zablude, desetotravanjski naraštaj 1941. godine uzima inicijativu u vlastite ruke i proglašava Državu Hrvatsku na cijelom etničkom i povijesnom području. Uz najbolju želju nemoguće je opisati oduševljenje i veselje hrvatskog naroda. Neprijatelj to nije mogao prihvatiti kao jednu nuždu i povijesnu činjenicu, te se svim snagama baca na rušenje mlade hrvatske Drave, odmah u početku, ne dajući toliko vremena da se pučanstvu dozvoli normalizirati život.
Hrvatski čovjek je bio zadovoljan svojom hrvatskom državom i nije mislio na ono najgore koje bi ga moglo zadesiti. Tu i tamo nemiri koji su se dešavali u pojedinim područjima hrvatske države su pripadali nadzoru hrvatskih redarstvenih i civilnih vlasti. U početku nitko nije mislio da će se morati mobilizirati cijeli hrvatski narod za očuvanje vlastite njegove države. Nikakva zabrinutost se nije primjećivala. Seljaci su bili veseli time što svojim plugom oru svoju zemlju, koju orao plitko ili duboko, sijao lijevom ili desnom rukom, plod je rađao i bio obilat. radnici i obrtnici se takmičili u svojim proizvodnjama, zidari i građevinari punim zamahom počeli izgrađivati hrvatsku, studenti počeli pohađati škole a profesori vršiti svoje profesorsko zvanje, školska djeca počela učiti u Hrvatskoj, u školskim klupama recitirati pjesme hrvatskih pisaca, u školskim dvorištima se vježbaju budući hrvatski glazbenici, koji će u raznim prigodama nastupiti, prikazujući slavu naših djedova, visoko uzdizati stijeg hrvatske okrvavljene, izranjene ali nikad pobjeđene zastave, hrvatski mladići se regrutiraju u hrvatske vojne postrojbe, djevojke se udavaju a babe unučad čuvaju. Sve je to tako zamišljao hrvatski mirni čovjek; u miru živjeti i u miru svoju djecu odgajati.
druga strana
OSTATCI OSTATAKA
Hrvatske vlasti su zvale “ostatci ostataka” pripadnike jugoslavenske kraljevske vojske koji nisu htjeli položiti oružje kada je kapitulirala jugoslavenska vlada i kada je prestala postojati Jugoslavija, država S.H.S., već su sa oružjem otišli u šume, formirali posebne vojne odrede, prozvali se četnicima, stvorili savez sa komunistima, Titovim partizanima, i tako udruženi u jednoj ideji nemilosrdno su svim sredstvima počeli rušiti hrvatsku u pelenima mladu državu.
ovdje treba istaknuti da su sva bivša predstavništva kraljevine Jugoslavije i dalje ostala u službi koncepcije jugoslavenskih interesa, kojima je saveznička diplomatska mreža vjerovala. na veliku žalost u toj službi je bilo i hrvata koje su Srbi za jugoslavenske interese iskoristili do maksimuma kod međunarodnih krugova. To je hrvatska vlada odmah osjetila, jer su saveznici na zagovor jugoslavenske vlade iz Londona, obilato potpomagali Dražu Mihailovića. Na račun hrvatske vlade a pogotovu hrvatske vojske fabricirale su se makinacije i stravične priče najgore vrsti. Sve je to nepovoljno utjecalo na razvoj događaja u Hrvatskoj da su se mnogi Hrvati pokolebali i počeli boriti protiv vlastite Države Hrvatske. Naravno da je hrvatska državna vlad sve moguće poduzimala kako prikazati pravo stanje stvari i normalizirati život građanstvu Hrvatske
Uzevši u obzir sve napore hrvatske državne vlade da prikaže pravo stanje stvari, neprijateljski cilj i svrha bili su jači od naše hrvatske istine, isto kao što i danas u hrvatskim zajednicama u slobodnom svijetu vlada među Hrvatima. Program Hrvatskog Narodnog Otpora je poznat Hrvatima i ne Hrvatima u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. To zna Beograd, to zna Washington, to zna London, to zna Pariz, to zna Rim, Moskva i Zagreb, pa i oni koji se javno ne ističu kao Beograd i Washington itd.
Iz dana u dan mržnje i neprijateljstva prema hrvatskoj državi su usporedo resle. na neprijateljske iskonstruirane laži mnogi Hrvati su počeli gubiti vjeru u svoju vladu i vojsku. To nepovjerenje se je u više slučajeva pojavljivalo između hrvatskih dobrovoljačkih i regularnih postrojbi do te mjere, da su ovi posljedni u jedinicama neprijatelju prelazili. neprijatelj je bio lukaviji, perfidniji i znao kako će iskoristiti hrvatsku glupost, i hrvatske pjesnike sa sobom u šume povesti, narodu reći da su oni pravi predstavnici hrvatskog naroda, a ne oni u Zagrebu. Na koncu to se je i dogodilo.
U takvom napetom stanju hrvatska državna vlada osniva hrvatski narodni Odpor koji će biti zaštitnica svim hrvatskim oružanim snagama. Biraju se najbolji među najboljima u jedinice obrane kojom je zapovjedao hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić. jedinice Obrane se povećavaju onim hrvatskim borcima koji su imali za motto: “Glavo moja nisam kopo zate, da Bog date raznile granate”. Zato je HNO još u ona vremena bio prvi koji nije žalio ni krvi ni truda za očuvanje Hrvatske Države. hrvatski Narodni Otpor je bio prvi koji nije vjerovao u nikakvo povlačenje,. nije vjerovao u savezničku riječ i iskrenost, nije vjerovao u fantazije i uspavalačke romatične priče. Pročitajte knjigu “Misija u Hrvatskoj”.
Jest, HNO je bio prvi koji je vjerovao da se Hrvatska može spasiti vlastitim snagama. To je on onda vjrovao, to on i danas vjeruje i u tome se HNO neće nikada promijeniti. To znaju državotvorni hrvati, to znaju neprijatelji Hrvatske, to zna i godp. Stuart Baskin kojeg su Hrvati prozvali drugim Jakovom Blaževićem. (Ovdje pojašnjenje. Stuart Baskin je bio javni tužitelj protiv deset (10) optuženih Hrvata, članova organizacije HNO., koji su od utorka 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine bili u Njujorku na sudu, a kojeg su Hrvati prozvali Jakovom Blaževićem koji je bio javni tužitelj protiv nadbiskupa Alojzije Stepinca, mo. Mile.) Drugom riječju, da to znaju oni koji uistinu i trebaju znati da je stafv HNO državotvoran i sveopće hrvatski.
treća strana
Kada se govori o HNO onda se treba znati da je on bio prvi koji je zagovarao da se oružje na Bleiburgu ne polaže, već da se sa cijelom ratnom opremom krene u hrvatske šume i nastavi borbu do konačne pobjede. Iz današnje perspektive gledanja na prošlost, nemoguće je reći da li bi bilo bolje ili tragičnije nego što je bilo, da je cijela hrvatska vojska slijedila primjer HNO. Samo se zna toliko da su jedinice Obrane, koje su bile sastavni dio HNO, odbile predaju, povukle se u šume iz koje su više od dvije godine zaštićivale hrvatsko pučanstvo od partizansko-oznaškog nasilja. Uostalom to je bila i zadać pripadnika HNO čuvati interese hrvatskog naroda i živote Hrvata.
U emigraciji HNO je bio prvi koji je počeo prikupljati preživjele hrvatske borce, dizati im klonuli moral, ukazivati na propuste i pogreške koje su uzrokovale propast Hrvatske Države, tješitit razočarane, hrabriti uplašene, razumijeti zalutale, oprostiti zavedenima. dijalog voditi sa svakim Hrvatom koji je za Hrvatsku Državu. Mnogi će se sjetiti da je HNO uvijek bio prvi u obrani časti svakog hrvatskog vojnika i Hrvata. HNO je bio glavna čestica hrvatske državne vlade koju je predstavljao Poglavnik dr. Ante Pavelić, s kojim se je on prvi razišao 1956. gdo. (To je bio Maks Luburić, mo. Otporaš.) Taj razlaz nije bio rodoljubne naravi, kako su to neke usijane glave u ustaškom pokretu htjele prikazati, već taktičke naravi.
Progoni, nasilja i zatvaranje Hrvata u porobljenoj domovini su natjerali mnoge mlade Hrvate u izbjeglištvo, u emigraciju. mnogi nikada nisu čuli za HNO, za razne ustaške prvake, za ideološku pocijepljenost među hrvatima, za razlike sa kojima su se suočili u svojim prvim emigrantskim danima života. Mnogi su lutali od jedne veličine do druge kako bi pronašli sami sebe. U tom lutanju svaki je Hrvat nosio uz svoje hrvatstvo i svoju ideju, za koju je uvijek bio spreman drugome nos razbiti ako ovaj ne misli kao on. I to se je dešavalo! Ali dešavalo se je i to da su isti ti mladi novodošli emigranti Hrvati znali suzbijati jugoslavenska nasilja i teror nad Hrvatima u tuđoj zemlji. I bez obzira na posljedice, i tko je bio u pravu a tko ne, da li se je smjelo to učiniti ili ne, HNO je uvijek bio prvi koji je uzeo u obranu te mlade Hrvate, neračunajući na to kome dotični pripadaju. Primjer nam je sin hrvatskog partizana Miro barešić.
Sjetimo se mehlemskog slučaja iz 1962. godine kada su dvadest i šest Hrvata napali jugoslavensko špijunsko gnijezdo, da su skoro svi ti ljudi bili članovi HOP-a. Njihov tadašnji predsjednik, sada pok. dr. Stjepan hefer, ih se je javno odrekao i čin osudio kao terorističko i zločinačko djelo. HNO je opet bio prvi koji je te Hrvate uzeo u zaštitu, trčao lijevo i desno, od jednog Hrvata do drugoga, kako bi se što bolje moglo pomoći ugroženim mladićima. I ja sam bio jedan od onih koji su sakupljali doprinose za obranu, i znam kako su se stvari odvijale. Tko ne vjeruje naka prelista emigrantski tisak, posebice novinu Obrana, te se sam uvjeri.
HNO je bio prvi koji je pozvao na suradnju hrvatske komuniste, bio prvi koji je pruđio ruku pomirnicu svima, bio prvi koji je pozivao hrvate u egzilu da si stvore političko predstavništvo, jedno političko tijelo koje će predstavljati Hrvate u stranom svijetu, bio prvi zagovornik osnutak HNV u Njujorku 1962., bio prvi spreman na svaku moguću žrtvu samo da se dođe do jednog zajedničkog djelovanja svih hrvata.
Rad i djelovanje HNO su Hrvati u domovini pozdravljali i bit će teško proračunati
četvrta strana
koliku je ulogu imao u stvaranju “Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika” u ožujku 1967. god. Ali zato neće biti teško reći da je HNO bio prvi koji je dao podršku potpisnicima i pozdravio njihov hrvatski i junački nastup, odobrio njihov rad, dok su se mnogi u emigraciji izživljavali, sumnjičavo gledali na stvar zbog Miroslava Krleže i još nekih, osuđivali HNO kao prokomunistička agentura, napadali generala Luburića zbog podrške potpisnicima i zbog pomirbenog stava sa hrvatskim komunistima, sami sebe pitali: “Kuda ide HNO Maksa Luburića”?
Zajednica samostalnih pisaca “Tin Ujević” je počela 1968. god. izdavati jednu hrvatsku novinu “Hrvatski Književni List”. I opet kao po nekom zacrtanom pravilu, HNO je bio prvi koji je to pozdravio, najpovoljnije komentirao u izdanjima “Drinapressa”, a novina Obrana potpuno pretiskala broj 6 “Hrvatskog Književnog Lista” i predlagao da bi se svaki hrvatski javni radnik trebao pretplatiti na taj list, pomoći tim odvažnim Hrvatima u njihovu poslu. I kada su komunističke udbaške vlasti u Zagrebu zaplijenile šesti broj HKL., HNO je bio prvi u emigraciji koji je taj zabranjeni br. u cijelosti pretiskao u novini Obrana i Hrvate upoznao o sadržaju tog broja. kasnije je to učinila i NH iz Londona.
Prikladna promidžba HNO je zainteresirala Hrvate u iseljeništvu i u domovini. Sjetimo se žučljivig rasprava u savezu komunista hrvatske u to doba, sjetimo se dnevnih izjava najodgovornijih rukovodilaca u partiji, koji govore da postoji jedna struja u emigraciji koja ih kopira i koja želi sprovesti socijalnu ravnopravnost. neće biti teškopogoditi da se je to odnosilo na HNO, koji je uistinu prvi zagovarao socijalnu ravnopravnost prema svakome građanu Hrvatske.
Mnogi Hrvati a posebno članovi HNO su bili zadojeni pomirbenim stavom HNO, vjerovali u program socijalne ravnopravnosti HNO, širili i zastupali ideju HNO, “da sinovi bivših partizana i bivših ustaša moraju se boriti rame uz rame za budućnost hrvatske”. I najbolji dokaz da je ta lozinka neprijatelju hrvatske toliko smetala je taj, da je neprijatelj odlušio ubiti zapovjednika HNO, generala Luburića, što mu i uspjeva dana 20 travnja 1969. Ali to nije bilo dovoljno. HNO je bio prvi na metu neprijatelju, i treba likvidirati sve one koji nesustavno zastupaju ideju “Hrvatskog Izmirenja” kojeg je začetnik general Luburiča. Najviše ubijeni Hrvata u emigraciji su bili članovi HNO.
Ima jedna pojava u hrvatskoj emigraciji koja mnogo smeta hrvatskom jedinstvu, hrvatskom zajedničkom nastupu na polju narodnog osloboditeljskog djelovanja. Ta pojava se očituje kod onih Hrvata koji volje i ljube Hrvatsku više od samoga sebe, spremni su svaku moguću žrtvu, besplatno troše svoje dragocjeno vrijeme u promicanju hrvatskog imena, bilo među strancima, bilo među samim sunarodnjacima Hrvatima, bilo u pomaganju bilo kakve nužde u zajednici u kojoj živi, troše teško zarađeni novac u karitativne hrvatske potrebe i živo se zauzimaju za oslobođenje Hrvatske. Sve te odlike i vrline koje ti hrvati posjeduju ne daju im pravo da se bave narodnom politikom ako za to nemaju smisla, nemaju nadarenosti za politiku. Ali to nije niti važno kod takovih Hrvata. Važno je da su oni žrtve hrvatskog rodoljubstva, prvi u isticanju i darežljivosti, što – po njihovoj logici – im ne sumnjivo daje pravo da budu prvi i u politici. S tog gledišta će se uvijek naći poštenih prijatelja i
peta strana
Hrvata koji će zastupati mišljenje takovih Hrvata, pa i uz cijenu da sve ide u vodu. Takve Hrvate se obično naziva “takojevići” koji zbog bilo kojih razloga ne žele sagledati činjenici u oči i promijeniti prvobitno mišljenje. Svakako je tu posrijedi manjkavost ideja, a čovjek bez ideje je čovjek bez glave.
U nizu tolikih hrvatskih društava, organizacija, ustanova i pokreta, HNO je prvi koji ne pati od političke veličine, prvi koji politiku prepušta onima koji za nju imaju dar, smisao za nju i znanje. političar ne mora biti sveznadar, znati govoriti nekoliko svjetskih jezika, poznavati književnost drugih naroda, zapamtiti izreke znamenitih filozofa i pisaca, znati recitirati povijesne događaje i datume istih, znati na pamet udaljenost između glavnih gradova u svijetu; ne mora znati tko je koliko zlatnih i srebrnih medelja odnio na zadnjim olimpijskim igrama i tko je postao prvak u svjetskom nogometnom prvenstvu. Dobar političar je onaj koji u podne-polnoći zna grčevito braniti interese svojeg naroda, zna savršeno što narodu treba, strance zna uvjeriti u nacionalno državne potrebe svojeg naroda, svoju narodnu politiku zna drugim političarima prodati kao što dobar trgovac zna svoj produkt na tržištu dobro drugim konkurentima prodati itd. Popuniti te grane znanja, dobar političar će imati savjetnike, povjesničare, profesore, tehničare, geometre i sve one koji mu budu trebali.
Tu i jest prednost HNO da je već davno shvatio razliku između onih koji žele svoju glavu napuniti svim mogućim zvanjima kako bi se što lakše umilili i prodali Hrvatima da su sa svojim znanjema kvalificirani i politikom se baviti, politiku voditi. Svakome je dopušteno politiku pratiti, politiku proučavati, politiku študirati i naučiti pomicati političke figure u političkom šahu. Ali nekima to ne ide, pa ne ide! Zato HNO ne pretendira za političkom stolicom bilo u emigraciji, bilo u domovini, već pretendira za narodnim – a ako hoćete i političkim – jedinstvom, u kojem leži sva hrvatska snaga.
Prisjetimo se Mire Barešića, Brajkovića i drugih iz godine 1971. u Švedskoj kakve su sve pohvale i negodovanja kolaki u iseljeništvu. HNO je opet bio prvi koji je bez ikakve rezerve podržao taj podhvat, stupio odmah u djelatnost prikupljanja sredstava za adekvatnu obranu. Isti stav je HNO zauzeo 1972. prilikom oslobođenja hrvatskih zatočenika iz švedskih zatvora, i prvi (Za bolje razumijevanje, danas nedjelja 19 ožujka 2023., 39 godina i 8 mjeseci prilažem sliku značke HNO. kao i malo povijesti ove značke.Tomislav Rebrina je bio vođa te operacije. Rodio se je u selu Brdima kod Kupresa 1936. godine. Za vrijeme Jugoslavije zloglasna UDBA ga je zatvarala i proganjala. Zbog toga je bio prisiljen napustiti Hrvatsku. Došao je koncem kolovoza 1963. godine u Švedsku. Tu se je povezao s Pročelnikom HNO Stipom Mikulićem i drugim članovima organizacije HNO. u Švedskoj.Radi sprječavanja izručenja Jugoslaviji hrvatskih emigranata ((1) Miro Barešić, (2) Anđelko Brajković, (3) Ante Stojanov, (4) Blago Mikulić, (5) Marinko Lemo, (6) Stanislav Miličević) koji su bili zatvoreni u Švedskoj, jer ih je u Jugoslaviji sigurno čekala smrtna kazna, odlučio se na tu akciju, jer su sva nastojanja diplomatske aktivnosti hrvatskih iseljenika prošle bezuspješno. Želeći pomoći svojim prijateljima da ih švedske vlasti ne izruče Jugoslaviji na sigurnu smrt, (1) Tomislav Rebrina, (2) Rudolf Prskalo i (3) Nikola Lisac su sve stavili na kocku, pa i svoje živote. Odlučili su se na ovaj očajnički potez, iako su znali i bili svijestni da je to jedno krivično i kažnjeno djelo.
Dana 15. rujna 1972. godine Tomislav Rebrina zajedno s Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem u Goteborgu su prisilili švedski zrakoplov. Skoro sva hrvatska društva i udruženja u Švedskoj su mnogo puta pokušavali razgovarati s visokim švedskim državnim dužnosnicima, poimenice s ondašnjim premijerom Olofom Palmeom, kraljem Gustavom, no sve je bilo bezuspješno. Kad se nije moglo na taj način, kada su isrcpili sve druge mogućnosti, Hrvati hrvatskih državotvornih osjećaja su se odlučili prisiliti švedski zrakoplov iz Goteborg-a za Madrid i tim činom spriječiti švedske vlasti za izručiti spomenute Hrvate Jugoslaviji. Svakako da je ta akcija Tomislava Rebrine uspijela spasiti od sigurnog isručenja gore navedene Hrvate iz Švedske u Jugoslaviju, i tako spasila njihove živote, mo. Mile Boban, Otporaš.
ZNAČKA – GOTEBORG – MADRID 1972. U SLUŽBI HRVATSKE
GRB HRVATSKOG NARODNOG OTPORA: “SVE ZA HRVATSKU”.
stao sabirati doprinose za odvjetničke troškove u Madridu, dok su se mnogi izmotavali raznim isprikama neugodnosti. Leđa članova HNO su uvijek bili na raspolaganju za obranu časti hrvatskih zatvorenika i boraca, pa ako je to smrtni grijeh, mi ga se ne odričemo i rado ga prihvaćamo.
isti stav je zauzeo HNO i za bugojanske gerilce i branio njihov podhvat do zadnjeg otoma, dok su neki hrvatski emigrantski “političari” omalovažavali njihovo djelo, pripisivali ga udbi, nazivali ga raznim “Polarkama” i tako zbunjivali one koji su u Hrvatsku vjerovali samo kroz snagu hrvatske mišice.
OsnivanjemHNV u Torontu 1974. god. HNO je bio medju prvim osnivačima kako bi mi pomogao nositi teški hrvatski osloboditeljski emigrantski Križ. među prvima je podržao podhvat Zvonka Bušića i njegove petorke. Nikada i ni u kakvoj prilici nije posumnjao u dobronamjernost njegova podhvata, već se nadljudski zauzimao oko prikupljanja sredstava za obranu i za sve druge moralne i materijalne potrebe.
šesta strana
Kada se radi o žrtvi za Hrvatsku, tada HNO ne pita koja je to skupina učinila i kojoj organizaciji počinitelji pripadaju. Djelatni Hrvati u iseljeništvu su se mogli uvjeriti toliko puta koliko god puta se je potreba ukazala da članovi HNO priskaču odmah u pomoć, ne čekajući pozitivne ili negativne reakcije. Najbolje to može posvjedočiti Marijan Buconjić i njegovi prijatelji u podhvatu na jugoslavensku Misiju u Njujorku 1977. god. Tada se nije gledalo tko je član HRS a tko je HNO, već kako što doličnije pomoći u spasavanju braće Hrvata. U ovakovim potrebamam se iskazuje pravo i istinito rodoljubstvo – hrvatstvo, a ne stranačarstvo, što su u mnogim slučajevima obje organizacije nesebično potvrdile.
Sjetimo se akcije Bože Kelave i Mile Kodžomana u Chicagu 1977. god. I ovoga puta HNO je prednjačio u prikupljanju svih mogućih sredstava za obranu dvojice hrvatskih rodoljuba. Čak i gosp. Stuart Baskin (javni tužitelj desetorici Hrvata na sudu u Njujorku od 16 veljače do 15 svibnja 1982., mo.. Mile.) je nastojao potkrijepiti svoju optužnicu protiv desetorice Hrvata ovim aktom, što mu na sreću nije uspjelo poradi pomanjkanja činjenica i dokaza. U nizu tolikih puta i ovoga puta HNO je bio prvi pomoći braći Hrvatima u nevolji i potrebi.
Tragični dogadjaji u Americi su opravdano uznemirili Hrvate: U toj paničnoj psihozi mnogi Hrvati su iz prve ruke optuživali HNO i njegove članove, što je sve malo po malo zauzelo široke razmjere u hrvatskom izbjegličkom životu. ja sam u intervju sa novinarom randy hagiharom za glandelsku novinu Los Angelesa izjavio da je udba poslala 19 izvježbanih ubojica na sjeveroamerički kontinent, i da su sam do tog izvora došao kada sam bio u Parizu na pogrebu pok. Bruni Bušiću. To sam saznao od tamošnjih Hrvata koji su imali podatke iz prve ruke. ja u to vrijeme nisam znao za pismo koje je iz Los Angelesa poslao mostarskoj udbi Krešo Šimović u rujnu 1978. god. i potpisao se “Petar”. To pismo očito govori o povezanosti udbe sa Hrvatima u Los Angelesu i koencidira sa izjavom koju sam dao glendelskim novinama, a čikaška “Danica” objavila u cijelosti taj intervju u siječnju 1979.
Na sve intezivniji pritisak na HNo sa strane FBI s jedne strane i X pojedinih Hrvata i nekih društava, organizacija i ustanova s druge strane, od svih hrvatskih službenih ustanova, HNO je prvi postao meta nepovjerenja, napadaja i mržnje. javno se je tražilood HNO da osudi hrvatske borce, da ih se prijavljuje stranim vlastima zbog njihova osloboditeljskog mišljenja i osloboditeljske ideje. Tradicija HNO nije nikoga osuđivati, već hrvatske borce pomagati. javno se je tražilo da istupimo protiv Mire Barešića i Ivana Vuičevića, jer da su oni počinitelji ubojstava po Americi. kad na knocu konca američki sud ih nalazi nedužnima i pušta ih na slobodu. I tu je HNO bio prvi koji je vjerovao hrvatskom borcu i nije ga napustio, nego hrabro ostao uz njega i njegove patnje.
U nizu djelatnosti HNOtpor je bio prvi u osnivanju HDP u siječnju 1981. god. u Njujorku. Neka i to bude zabilježeno da je HNO uvijek prvi kada se radi o podizanju hrvatske državotvorne ideje iz mrtvila. jer HNO daje ideje, napada ideje, brani svakog Hrvata i bori se za hrvatsku!
sedma strana
Uz sve te nedaće, ljudske mane, vremenske tegobe, HNO je ostao miran i priseban, nije izgubio smisao za život i ravnotežu djelovanja, već je prvi uzeo grijehe drugih na svoja plemenita i plećata leđa, kako je to meni rekao 4. prosinca 1977. god. dr. Andrija Artuković u Los Angelesu nazvao HNO kramp hrvatske borbe, koji na taj način svjedoči hrvatsko poštenje.
HNO će biti prvi koji će pozdraviti hrvatsko domovinsko državotvorno vodstvo i priključiti mu se bez ikakvih uvjeta i pregovora. (To svjedoči i Prva Konvencija HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990, kada je pred svima u dvorani Alojzije Stepinac na banketu, nedjelja večer 21. siječnja rekao da su Maks Luburić i on oba hrvatski generali, mo. Mile.) prvi ćemo biti koji ćemo dati podršku domovinskim političarima, jer će oni imati više političkog smisla za hrvatski narod u domovini, nego emigrantski političari sa izoštrenom praksom one sredine u kojoj su živjeli i djelovali.
HNO će biti prvi od svih hrvatskih društava i organizacija koji će priznati svim stanovnicima hrvatske nacionalnu ravnopravnost kao što priznaje i socijalnu ravnopravnost, kao što će priznati i političku i svaku drugu društvenu ravnopravnost. HNO će biti prvi koji će tražiti jednaku putnicu za svakog građana Hrvatske, u kojoj će biti navedeno da je posjednik putnice “Građanin Hrvatske”, što će kod međunarodnih krugova značiti da je posjednik putnice hrvat. To iziskuje vremenska potreba današnje nužde zbog mnogo nerješenih problema u Hrvatskoj; i ako se bude postupalo po staroj praksi, može se dogoditi da oni koji pod bilo kojim pritiskom napuste zemlju u kojoj su se rodili a ta zemlja je Hrvatska, počmu trađiti pravo na svoju djedovinu u kojoj su se rodili, kao što se danas dešava na srednjem istoku.
Znam da će sada neki graknuti kao da im se zubi čupaju, jer će iz nepoznavanja stvari zaključiti da je ovo izdaja hrvatskih interesa. naprotiv!
HNO će biti prvi koji će se boriti protiv toga da jedni vladaju nad drugima, da se jedne oslobodi a druge u ropstvo okuje, HNO će se boriti da svakog građana hrvatske oslobodi i da svaki građanin hrvatske bude toliko slobodan da u svako vrijeme i svugdje može bez straha ispovjedati ono što misli.
HNO će biti prvi koji će zagovarati da današnji zakoni u Hrvatskoj i dalje ostanu na snagi, kako nam jugoslavenska garnitura kod međunarodnih krugova ne bi prebacivali da smo uveli “ustaške” zakone kojima narod tlačimo kao i za vrijeme rata. Jer jedan zakon protiv naroda i države će i Hrvatskojkasnije trebati, a koji će to član biti neće igrati nikakvu ulogu. Ovakvim postupkom se samo izvija neprijatelju ubojito oružje iz ruku.
Mnogo sam razmišljao o nemilim događajima koji su zadesili hrvatsku emigraciju u ovih posljednjih nekoliko godina, koji su paralizirali svaki naš zajednički nastup i rad. Zato sam sve ovo naveo iz najiskrenije pobude da se hrvati prisjete što je HNO bio, što on jest danas i što bi on morao biti sutra. HNO ne može postojati sam od sebe. On mora imati podupiratelje, simpatizere i članove da bi mogao vršiti i izvršiti rodoljubnu hrvatsku zadaću za koju je stvoren, upravo će biti 40 godina djelatne egzistencije.
osma i zadnja strana
HNO će računati na neugodne aspekte u trađenju puta do Hrvatske Države, računat će na izdaju hrvatskih Azeva, na ljude slaba karaktera, koji nisu ništa gori od onih koji su u prošlosti bile sluge jačih naroda. HNO će računati na manje grijehe koja svaka revolucija za sobom povlači pa tako i hrvatska, računat će na incidente koji ne smiju skrenuti pažnju sa glavnog cilja, a taj je Hrvatska Država.
Ja sam za HNO osjećao potrebu ovo napisati za sve one koji nas javno napadaju da bi si osigurali mir i neku vrst “masovne” podrške, dok u prijateljskim pismima i u četiri oka nam daju za pravo.
U redu ovih misli treba imati u vidu još jednu činjenicu da se mi nalazimo u civilizaciji “društva potrošnje”, u koje treba tražiti puteve za hrvatsku budućnost. U protivnom ta “potrošnja” mogla progutati u zaborav hrvatski narod i cijelu njegovu povijest i trinaeststoljetnu kulturu, ako se bezpomoćno nastavimo vrtjeti u začaranom krugu.
HNO je proti togada ga emigracija imitira, ali je za to da ga domovina imitira, pa će nam biti svejedno ili ćemo biti shvaćeni ili blaćeni, nagrađeni ili proganjani. radi se o Hrvatskoj i ona je “tamo” a ne u emigraciji, kako je to rekao general Drinjanin.
Ovaj dopis upućujem hrvatskim elitama i snagama koje su negdje svrstane u hrvatskim redovima iz ljubavi za hrvatsku, i onima koji uvijek po hrvatskom izbjegličkom tisku traže “dlaku u jajetu” kako bi mogli “peglati” jedne za račun drugih, kao i onima koji “neće” imati vremena pročitati ovaj dopis samo zato što će biti tiskan u sasopisu “Otpor” i što je predug, a ne za to što im se sadržaj ne bi dopadao.
na kraju, HNO nije stvoren da bi se izživljavali njegovi članovi i simpatizeri, nego je stvoren da pomogne Hrvatsku Državu stvoriti i njene granice čuvati od svih zavojevača i napadača. U toj zadaći HNO je radio, griješio, padao, ginuo, dizao se i jurišao naprijed, i samo naprijed do ostvarenje Hrvatske države.
Uz iskrene i prijateljske pozdrave svima.
Mile Boban.
(potpis rukom)
Poslano:
Miro Barešić,
Nikola Bilandžić,
Vlado Boras,
Dinko Dedić,
Leon Galić,
Vlado Glavaš,
Ante Ljubas,
Mile Markić,
Jozo Matković,
Karlo Sopta,
Nikola Štedul,
Velimir Sulić.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.