HRVATSKI NARODNI OTPOR I PISMO BRUNE BUŠIĆA
Prikazana slika Brune Bušić, Franje Mikulić i Zlatka Markusa je iz mnogih hrvatskih iseljeničkih novina, časopisa, mjesečnika, kalendara i moglo bi se reći “Slika Godine”. Ova “Proljećarska Trojka” potpunim povjerenjem i izborom na čelo Hrvatskog Narodnog Vijeća 1977. godine je unijela potpuno novi DUH u tadašnju polariziranu političku emigraciju. Bruno je bio ne samo Hrvat Domovine Hrvatske, nego je on bio Hrvat i Iseljene Hrvatske. Zato je uvijek imao vremena surađivati sa svakim državotvornim Hrvatom i naći lijepu riječ za svakoga. I priloženo pismo mnogo kaže. Mile Boban, Otporaš.
(Neka mi se ovdje dozvoli iznijeti jedno pismo kojeg sam prije par dana dobio od jednog dobrog prijatelja, još boljeg državotvornog Hrvata i bivšeg člana Hrvatskog Narodnog Otpora koji redovito prati moje opise. Pismo ću donijeti u cijelosti, kako je vlasnik pisma to htio. Osim toga ovo pismo je nepoznato hrvatskom općinstvu jer je bilo privatna stvar primaoca.. Zato mislim da je i po stilu i sadržaju pisanja Brune Bušića ovo pismo potrebno iznijeti Hrvatima na znanje. Pismo donosim u cijelosti. Mole Boban, Otporaš.)
London, 24. studenoga 1975.
Dragi prijatelju Miličeviću,
primio sam Vaše pismo prije par dana, ali Vam nisam mogao odmah odgovoriti, jer imam i previše posla, a i problema oko smještaja. Hvala Vam mnogo na moralnoj podršci, a i na materijalnoj pomoći, koja mi je jako dobro došla, jer sam došao u izbjeglištvo bez ikakvih sredstava, a i u Hrvatskoj nisam ostavio nikakvu imovinu. Diplomirao sam prije jedanaest godina i čitavo vrijeme se provlačio po kojekakvim podstanarskim sobicama, a i po zatvorima, naravno.
I ono što sam pisao u Domovini pisao sam po svome najdubljem uvjerenju (naravno imajući na umu što mogu napisati, a što ne mogu, kad se moram poslužiti demagogijom, a kad napisati čistu istinu. Ovo što sada pišem u NH (Nova Hrvatska koju je uredjivao Jakša Kušan,moja opaska, Otporaš.) ne pišem da bi nekome solio pamet ili ispravljao krivu Drinu. Pišem onakao kako sam vidio i spoznao neke probleme. Razumljinvo je da od samoga pisanja nema nikakve koristi. Ono je samo priprema za osloboditeljsku (Moram nešto ovdje nadodati, a to je, dok Bruno i “proljećari” kako ih je emigracija zvala, nisu došli u emigraciju, uobičajno je bilo pisati i upotrebljavati riječ “oslobodilačka” umjesto osloboditeljska. Bruno i neki su na gramatičkoj bazi uvjerili iseljeništvo da je pravilnije reći “osloboditeljski-a”, nego “oslobidilački”. Ista stvar što je Tudjman uveo u RH-koj da se kaže “Putovnica” umjesto “Putnica”. Što se osobno mene tiče i jedno i drugo je hrvatski, moja opaska, Otporaš.) borbu i podrška borbi, a samim pisanjem nitko nikada nije istjerao okupatora iz svoje zemlje. Niti pisanje nekih reovucionarnih proglasa ne pridonosi ništa osloboditeljskoj borbi. Ono je i štetno, ako tim proglasima ne prethodi ili ako im ne slijedi direktna revolucionarna akcija. Dosta nam je bilo kojekakvih papirnatih revolucionaraca. Oni su isto tako umrtvivljavali hrvatsku osloboditeljsku borbu, kao i oni koji su prave hrvatske borce proglašavali udbašima, sovjetskim ili tko zna sve čijim agentima.
Hrvatska je emigracija brojna i osjećajno jaka, ali su mnogi i slijeva i s desna iskorištavali hrvatski idealizam i podredjivali ga svojim sitnim, sebičnim interesima i ciljevima.
Bugojanci su pisali revolucionarne proglase s puškom u ruci i u tome je njihova veličina. Nama ne trebaju ljudi koji samo raspravljaju o revoluciju, već ljudi koji će svojim djelima potvrditi svoje riječi.
Od oboranog (ostarijelog, mo. Otporaš.) hrvatskog vodstva, to sam već napisao, ne treba ništa očekivati. To su sve sitni, nesposobni ljudi. (ovdje se radi o Savki Dabčević-Kučar, Mika Tripalo i ostala garnitura CK SKH, koja je velikodušno sudjelovala na sjednici u Karadjordjevu u prosincu 1971. Vidi “Zapisnik iz Karadjordjeva prosinac 1971”.,moja opaska, Otporaš). Ne treba se uzdati ni u američku, ni u sovjetsku pomoć, ni u bilo čiju. Sami sebi moramo potvrditi ne samo kao politički, nego i kao vojnički čimbenik. Kad to postignemo nećemo morati tražiti nikakve saveznike, sami će nam se ponuditi. (Imamo primjer NATO, moja opaska. Otporaš.) Najprije moramo izboriti svoje vlastito dostojanstvo, da bi se netko prema nama odnosio kao prema ljudima . Naravno, to dostojanstvo nećemo izboriti nikakvim proglasima i deklaracijama, izborit ćemo ga iskazanim idealizmom, koji se ne boji mrtvih glava i grdnih rana. Nadam se da me shvaćate.
Bratski Vas pozdravlja
Bruno Bušić.
(To je pismo pok. Brune Bušić, kojeg mi je poslao jedan koji redovito prati moje pisanje. Kaže da ga je na to potaklo neki dana, nedavno, jedan koji je na nekim websajtima htio reći da je Bruno ovakav i onakav, te se neki komentatori sa Otporašem počeli prepirati u vezi Brune. To toliko da se zna i da se za ovo pismo pok. Brune Bušića zna. Mile Boban, Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.