HRVATSKI METROPOLITA KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC i HRVATSKI VITEZ GENERAL VJEKOSLAV LUBURIĆ

Ove dvije osobe su različite ne samo po odgoju i djelovanju, nego i po karakteru uobće; ali obje su uzko povezane – ako ne i jednako – u ocijeni za nacionalnu stvar. Nije nikakva tajna pisati danas o žalostnim događajima prilikom hapšenja i suđenja Njegovoj Uzoritosti, nadbiskupa Stepinca, kakav se je postupak činio. Znamo da je sve to bilo unaprijed smišljeno a glumci svoje uloge dobro izveli. Ali je žalostna činjenica, koja se zataškati ne može, da se je na nedostojan način vrijeđalo i maltretiralo HRVATSKOG METROPOLITU i to baš od Hrvata i u našem glavno gradu Zagrebu. Nije bilo izraza kojim Ga se nije vrijeđalo. Želim iznijeti odigran čin i za povijest zabilježeni događaj. Ne želim reći ništa tko je sve tim dirigirao i odakle je sve to naređivano, jer smo u polovici dvadesetog stoljeća, kada svak sebe cijeni civiliziranim i pametnim da je u stanju sam sebe predstavljati, a ne živjeti pod utjecajem nekih tutora za koje znamo sigurno da NAM dobro ne žele. Zato se je trebalo hrvatski misliti, hrvatski postupati, hrvatski djelovati i hrvatski SUDITI, budući da smo Hrvati ili budući da su to HRVATI HRVATSKOG METROPOLITU SUDILI.

Nije potrebno biti naobrazovan čovjek da uoči nacionalnu veličinu i duhovnu sposobnost Kardinala Stepinca, nego samo i jedino biti svijestnim Hrvatom. Biti svijestan Hrvat, znači znati cijeniti i poštivati one Hrvate koji su se kroz cijeli svoj život žrtvovali za HRVATSKU. Neki su žrtvovali više neki manje, kako je kome bilo moguće i kako je tko bio sposoban i odgovoran.

Stepinčev junački stav pred komunisitčkim sudom je očeličio Njegov lik u cijelom katoličkom svijetu, a napose za sva pokoljenja u hrvatskom narodu. Shvatiti Njegov stav, neustrašivost i ljubav prema Bogu i svojem narodu je teško zamisliti ako čovjek u prvom redu ne ljubi svoj narod kao jezgru svoje obstojnosti i postajnosti i ako ne suosjeća ljubav prema Bogu i bližnjem svojem. Da nikada nismo čuli za kardinala Stepinca, dovoljno bi bilo pročitati knjigu “SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU I DRUGIM…” Zagreb 18.1946., i uvidjeti Njegovu hrabrost u obrani prava hrvatskog naroda.

Pročitati samo optužnicu u kojoj se okrivljuje HRVATSKI METROPOLITA, odmah će biti jasno da Ga se nije toliko teretilo kao crkvenog dostojnstvenika (tada Ga uobće nebi ni hapsili) koliko utjecajnu ličnost u hrvatskom narodu. Tim procesom se htjelo svijetu prikazati da je hrvatski narod za Jugoslaviju, ali “da ga je On (Stepinac) podstrekavao na razoružanje jugoslavenske vojske” strana 454 spomenute knjige. Znači sa tim je sve jasno rečeno. Komunisti su bili za monarhističku Jugoslaviju, u kojoj je hrvatski narod prigušeno živio. Zamijeniti monarhističku vlast sa komunističkom, oni (komunisti) su imali u cilju na njihov poznati “demokratski” način to učiniti čim se zato pruži povoljna prilika. Ta bi se njima prilika bila pružila i bez ratnih događaja. Oni su ratne prilike iskoristili u ocrnjivanje ne samo istaknutih hrvatskih ličnosti, nego cijeli hrvatski narod uobće. To im je, nažalost, djelomično i uspjelo uz pomoć nekolicine hrvatskih komunista, koji su razorno djelovali na dušu hrvatskog čovjeka u onim teškim danima. Postepeno im je uspjelo proširiti tu nekolicinu u masu ili mase labavih i oprana mozga Hrvata među hrvatskim narodom uz dobro smišljenu prevaru.

Postati članom SKJ, automatski poštaješ njihov elektronizirani izvršilac. Kao takovom dođe naređenje da se protiv toga govori to i to, da se protiv drugog piše to i to, što zarazno dijeluje na narod kao jednu cijelinu. Takovim smicalicama se je u prvom redu trebalo oblatiti hrvatsku vojsku i vojničke zapovjednike. Kada im je koliko toliko uspjelo u domovini i izvan nje istu prikazati najgorim imenom, onda su se svim nedostojnim sredstvima bacili na hrvatske crkvene dostojanstvenike. Ti teški ali nikad zaboravni događaji su nam više manje poznati. Ali su nam još poznatiji stavovi hrvatskog svećenstva u obrani HRVATSKOG METROPOLITE DR. ALOJZIJA STEPINCA u dokazivanju hrvatskom narodu Njegovu nevinost kao i nepravedni sud koji je izvršen nad Njim. I hvala Bogu da se je uspjelo dokazati Hrvatima i cijelom svijetu da je naš dobri Kardinal Stepinac bio žrtva mržnje, nepravde i klevete. I hvala dragom Bogu da su to uvidjeli i oni koji su Ga najviše prezirali i konačno na optužničku klupu stavili. Samo je više nego žalostno da su se mnogi uvjerili u Njegovu pravednost, dobrotu i nevinost samo poslije Njegove smrti.

Hrvatski Vitez-general Vjekoslav Maks Luburić nije bio bolje sreće. I njega su mnogi Hrvati prezirali i okarakterizirali kao negativnog za hrvatsku stvar. A da li je to hrvatski general Maks Luburić uistinu zaslužio? Budućnost će reći istinu. Za sada pustimo da činjenice govore same od sebe.

Poznato je na kakav način i kojom prevarom je hrvatski narod utrpan u zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba i da je u toj zajednici hrvatski narod smatran antidržavnim elementom i kao takav podnosio velike nepravde i trpio neizdržljive muke, piše Ernest Pezet u knjigi “La Yougoslavie en peril”. Atentat na hrvatske prvake u beogradskom parlamentu potvrđuje da se je Hrvate trebalo istrijebiti i “posejati srpsko seme”. Sve je dozlogrdilo Hrvatima i počeli su zauzimati obrambeno-borbeni stav. U toj povijestnoj odluki našao se je zastupnik grada Zagreba dr. Ante Pavelić, koji je rekao: “LJUTU TRAVU NA LJUTU RANU”. Tim geslom je otišao u emigraciju i osnovao Hrvatsku Revolucionarnu Organizaciju Ustaša koja je imal zadaću  boriti se protiv Jugoslavije i za Uspostavu Hrvatske Države. U tu organizaciju su stupili u prvom redu Hrvati koji su se osjećali voljnim i sposobnim nositi teško breme i velike odgovornosti te hrvatske borbe. Među takovima je bio i Vjekoslav Luburić. Nije potrebno opisivati rad te organizacije, jer je sama činjenica ilustrira Proglašenjem i Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941. godine.

Sada počima golgota. Davno očekivana država je tu. Treba ju malo po malo učiniti pristupačnom svim stanovnicima Hrvatske. Ali na svu žalost, da se to sprovede u djelo, neprijatelj nam nije dopustio. Bili smo odmah napadnuti sa svih strana tako, da se je u prvom redu moralo prijeći organiziranju hrvatske vojske. Ova je trebala imati svoj vrhovni stožer – kao i sve druge vojske u svijetu – iz kojeg su izlazili zapovjednici. Među ovima se je nalazio i Maks Luburić. Žarkom ljubavi za obranu države i revolucionarnim iskustvom sa Janka Puste (emigracije) Maks postaje sposobnim zapovjedati hrvatskim postrojbama u borbi protiv neprijatelja. Što se više hrvatski narod privikao na svoju državu, tim se jače neprijatelj zalaže da ju ruši. Što ju neprijatelj jače uništava, hrvatski vojnici ju hrabrije brane i postaju sposobnijim i iskusnijim borcima. Tako i Maks Luburić postaje generalom i jedan od glavnih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga po svojoj hrabrosti i ratnim izkustvom.

Kako je priznato po američkom vrhovnom sudu na sudjenju Dr. Andriji Artukoviću u Los Angelesu, da svaka država u ratnom stanju ima pravo na sabirne logore. Kako je Nezavisna Država Hrvatska de facto postojala, tako je i ona uzela to pravo da bi nesmirene duhove stavila u Radni Sabirni Logor Jasenovac. To je bio jedan težak i odgovoran posao. Netko je morao nadzirati te nemirne duhove. Hrvatska, koju je poštivao i prizao hrvatski narod, je odredila da taj netko bude hrvatski vojnik i kasnije general Maks Luburić. Uz sve poteškoće i dnevne borbe, general Luburić je imao cilj od tih nesmirenih duhova napraviti čestite i vrijedne građane Hrvatske Države, tim što je tu u tom Sabirnom Logoru Jasenovac dao razne vrste poslova tim pritvorenim nemirnim duhovima koji su se borili protiv Hrvatske Države. Među takovima je bilo i takovih koji se nisu pokoravali redu, niti radnim pravilima a još manje propisanim pravilima Sabirnog Radnog Logora. Naravno da se je prekršiteljima tih pravila sudilo po zasluženoj zatvorskoj kazni.

Odatle je, dakle, proizišla sva propaganda da je hrvatski general Maks Luburić nehumano postupao prema tim osobama, te da je u samom Sabirnom Logoru Jasenovac nastradalo preko sedam stotina tisuća, što Srba, što pravoslavaca. Dovoljno bi bilo čuti što o tome kaže Bruno Bušić u HKL, br. 15., srpanj 1969, gdje bi zadovoljno mogli ustanoviti da su sve te izjave, bile službene ili ne, bazirane na lažima. Njima (komunistima) su neophodno bile potrebne te laži pomoći kojih će zavesti mnoge Hrvate ako im ne uspije cijeli hrvatski narod. I nažalost, mnogi su i povjerovali te odmah stvorili predrasudu o hrvatskoj vojski, njenom zapovjedništvu te Hrvatskoj Državi uobće. I poslije svih dokaza o protivnom, još ih ima koji slijepo vjeruju u neprijateljsku laž; te čak i sami pomažu neprijatelju. Zato pitam sve one koji predbacuju bilo što hrvatskim zapovednicima, kako bi oni reagirali ili djelovali da su bili na takovim odgovornim mjestima i u tim teškim danima? Kako bi oni postupili da su bili pozvali hrvatske borce u borbu za opstanak Hrvatske Države? Da li bi oni dozvoljavali da se jedni bore i krv prolijevaju za domovinu a drugi da se igraju bilijara ili igraju karata u krčmama i birtijama, ili što je još gore svoje jedinice neprijatelju predati? A na svu žalost bilo je i toga; ispitajmo tu prošlost rata na području NDH i saznat će se koje su to jedinice bile koji su se predavale neprijatelju. To su bili simpatizeri gosp. Jakova Bašića koji je bio prvi meni spočitovavati što prodajem novinu Maksa Luburića.

To hrvatski Vitez Vjekoslav Maks Luburić nije moga dozvoliti, ne bi niti jedan drugi general bilo koje druge vojske u svijetu to dozvolio. Ni general de Gaulle nije uzimao u obzir slavu ni Verdun maršala Petain-a, kojeg je dao osuditi na smrt, koju kasnije pretvara na doživotni zatvor u kojem je i umro. Sa njim su doživjeli istu sudbinu mnoge druge francuske ličnosti, i vojne i civilne. I za to nitko nije prezirao generala de Gaulle-a i nazivao negativnim Francuzem, nego dapače priznali njegove zasluge koje je učinio da bi Francuska sretna bila. Američki general MacArthur je dao osuditi neke častnike i vojnike u Korejskom ratu da bi zadržao vojničku stegu i disciplinu među vojnicima. Da li ga za to Amerikancu osuđuju i da li mu je to smetalo pobrati lovorke slave na vojnom polju?

Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac g. dr. Ante Ciliga:

Izvor: Danica 17 prosinca 1969.

Ovo upućuje svim onima koji su se javno ili potajno veselili smrti hrvatskog Viteza i generala Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je zločinačka ruka na gnjusan način usmrtila. U prvom redu na Marinka Polića koji je svojim nedostojnim izjavama ubrizgao razdor i loše mišljenje u dušu pojedinih Hrvata, budućih boraca za Hrvatsku Hržavu. Neka mu to služi na čast, tim više što je svojevremeno bio u hrvatskoj odori HOS-a. Takovim i sličnim izjavama i člancima se naš neprijatelj služi u slobodnom svijetu pod izrekom da to ne pišu oni nego mi sami, te da je to dovoljno i mjerodavno za vjerovati. Kalifornijski događaj oko priznavanja dana hrvatske državnosti nam svjedoči da se je neprijatelj svih boja takovim dokumentima služio. (Guvernor savezne države Kalifornije Ronald Reagan je 1968. godine priznao deseti Travnja kao dan hrvatske državnosti. Mo. Otporaš.) Zato pozivam svu hrvatsku javnost, a posebno hrvatske vojnike, da ustanu u obranu hrvatskih zapovjednika, generala i vojske uobće, kako su to znali hrvatski svećenici učiniti za obranu HRVATSKOG METROPOLITE – DR. ALOJZIJA STEPINCA.

Diktatori se slave za života. Primjer: Staljin, Hitler, Tito, Castro, i mnogi drugi, a kada umru postaju najveći krvnici i koljači. Naš Stepinac je za života podnosio velike nepravde a poslije smrti postaje idol kršćanstva i hrvatstva, kao nekoć bl. Nikola Tavelić. General Luburić ne sumnjivo će postati simbol hrvatske revolucije, kao i dr. Eugen Kvaternik Rakovački.

Završavam sa našom hrvatskom poslovicom:

SVAKA MUKA ZASLUŽUJE ZAHVALU!

SLAVA HRVATSKIM MUČENICIMA DA BI HRVATSKA MOGA ŽIVJETI!

Mile BOBAN.