HRVATSKI GENERAL MAKS LUBURIĆ, JUGOSLAVENSKI GENARAL FRANJO TUĐMAN, DVA HRVATSKA GENERALA

Idealna Hrvatska, po Tuđmanu, trebala je biti “velika” i “čista”. Dakle, veća ili mnogo veća od postojeće Socijalističke Republike Hrvatske i sa što većim (u idealnoj viziji stopostotnim) udjelom hrvatskog stanovništva. U tim je svojim projekcijama Tuđman, još 70-ih, slijedio dva svoja velika uzora, oba Hrvata podrijetlom iz zapadne Hercegovine: Vjekoslava Maksa Luburića i fra Dominika Mandića. (…). Jedna je od najstarijih Tuđmanovih formulacija tog ideala “duhovna i teritorijalna integracija hrvatskog nacionalnog bića”, što ju je prvi put spomenuo u “Proslovu Hrvatskog tjednika”, u prvome broju toga glasila pokrenutog 1971. Ta je formulacija, zapravo, sinonim za Teritorij.

Preseljenje naroda

Tuđman je tu slijedio načelo fra Dominika Mandića, koji je još za Drugoga svjetskog rata, u ožujku 1943., u jednome svom naputku namijenjenom vodstvu Hrvatske seljačke stranke, od ukupno četiri načela koja bi morala činiti osnovicu za buduće uređenje Jugoslavije naveo i “princip čistih narodnih teritorija”, po kojem “slavenski narodi na jugu Evrope, napose Hrvati i Srbi, valja da sporazumno odrede svoje narodne granice i da izmijene narodno pučanstvo iz jednoga u drugi teritorij mirnim načinom i pravednom odštetom imetka priseljenicima u novom kraju”.

U svojim idealnim projekcijama, Tuđman je polazio od toga da će se glavnina Srba iz Hrvatske iseliti iz Hrvatske u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, a da će se na ispražnjena područja u Hrvatskoj doseliti Hrvati iz BiH i drugih dijelova SFRJ. O organiziranim preseljavanjima čitavih naroda ili pojedinih narodnosnih skupina najotvorenije je pisao u svojim “Bespućima”, gdje na str. 164 kaže da “nasilne pa i genocidne promjene”, osim što rezultiraju i nekim negativnim učincima, “dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese”.

A da je u iseljavanju Srba iz Hrvatske, osobito nakon operacije “Oluja”, vidio pozitivan i koristan proces za Hrvatsku, Tuđman je nedvosmisleno izjavio u svom govoru na otvaranju Ratne škole “Ban Josip Jelačić” u Zagrebu, 14. prosinca 1998., kad je istaknuo: “Srpsko smo pitanje, dakle, riješili, neće više biti 12 posto Srba ili 9 posto Jugoslavena, kao što ih je bilo. A hoće li ih biti tri ili pet posto, to ne znači ugrožavanje hrvatske države.”

Iseljavanju Muslimana (Bošnjaka) s onih područja BiH što ih je namjeravao pripojiti Hrvatskoj, Tuđman, u svojoj prvotnoj viziji, nije težio jer ih je smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga nacionalnog korpusa. Tek kad su Muslimani (Bošnjaci) odbili biti sastavnim dijelom hrvatskoga korpusa, ukazala se potreba i za etničkim razdiobama Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), na teritoriju BiH. (…) Tuđman ne samo što je bio osobno uvjeren da hrvatske granice treba “ojačati”, odnosno da se Hrvatska treba proširiti, nego se na to bio i obvezao, svojim dogovorima i aranžmanima s hrvatskom političkom emigracijom u Kanadi. Ono što je obećao trebalo je provesti u djelo. Nagradu je već dobio, ako možemo tako reći: na njegov privatni tekući račun u Zagrebačkoj banci u među- vremenu je, prema podacima kojima raspolažem, sjelo između 6 i 8 milijuna dolara (naravno, ne samo sa sjevernoameričkoga kontinenta nego od hrvatskoga iseljeništva u cjelini). Usporedbe radi, za cijelu predizbornu kampanju Hrvatske demokratske zajednice 1990., kako svjedoči jedan od njezinih osnivača, Josip Manolić, potrošeno je između 1,5 i 2 milijuna dolara.

Tuđman tek u drugoj polovici 1991. postaje ono što mu je, u dogovorima s hercegovačko-franjevačkom zajednicom u Kanadi, već u samom startu bilo namijenjeno: “otac domovine”. Po-staje mitska ličnost i na službenoj (državnoj) političkoj razini. Dotad je svoju mitologiju pravio isključivo po svom vlastitom “ćefu” ili instinktu, od najrazličitijih segmenata svog životopisa, uključujući i one koji su trebali ostati strogo privatni. Sada ta mitologija postaje sastavnim dijelom službene hrvatske politike. (…) Tuđman se, sasvim sigurno, ne naziva “ocem domovine” samo zbog toga što se Hrvatska izdvojila iz SFRJ i postala samostalnom državom. Za to izdvajanje i osamostaljivanje on ionako nije bio najzaslužniji. Jugoslavija bi se raspala, a Hrvatska postala samostalnom državom i da nije bilo Tuđmana. Pa čak i da nije bilo Miloševića. (…) Prema tome, Tuđmanu ne treba pripisivati ono što ne zaslužuje. Ali smisao sintagme “otac domovine” i nije u tome da mu se upravo to pripisuje kao zasluga: raspad SFRJ i osamostaljenje Hrvatske. Ta sintagma smjera na nešto drugo. Svaki prosječan HDZ-ovac (mislim, naravno, na izvorne HDZ-ovce, iz vremena predsjednikovanja Franje Tuđmana), da ga upitaju zašto misli da je Tuđman “otac domovine”, odgovorio bi da on taj epitet zaslužuje zbog toga što je oslobodio Hrvatsku. Upravo tako: jer je oslobodio tek osamostaljenu hrvatsku državu. A oslobođenje Hrvatske nešto je sasvim drugo od njezina (pukog) osamostaljenja. Oslobođenje Hrvatske, u interpretaciji onih koji Tuđmana nazivaju “ocem domovine”, podrazumijeva dvije stvari. Prvo, da je u Hrvatskoj bio rat. Rat koji su skrivili Srbi (a zajedno s njima i JNA). I drugo, da je Tuđman u tom ratu pobijedio. Pobijedio je Srbe i time Hrvatsku oslobodio. Od njih, Srba.

Ideja pomirbe je Luburićeva ideja

Ne treba biti osobito dalekovidan pa uvidjeti da se takva definicija Tuđmana kao “oca domovine” zasniva na luburićevskom nauku o hrvatskom izmirenju, po kojem se svi Hrvati, bez obzira na svoju političku ili ideološku prošlost, moraju ujediniti, kako bi savladali svog zajedničkog protivnika – Srbe. Pritom se ponajprije misli na Srbe koji žive, ili su živjeli, u samoj Hrvatskoj (kao i u onim dijelovima BiH za koje se pretpostavlja, ili se pretpostavljalo, da ih treba pripojiti hrvatskoj državi). Drugim riječima, Tuđman je “otac domovine” zato što je, jednom za sva vremena, uspio riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. U tom smislu i treba tumačiti njegovu, Tuđmanovu, izjavu u tzv. “Vlaku slobode”, na relaciji Zagreb – Knin – Split (neposredno poslije “Oluje”, nakon koje je udio srpskog stanovništva u Hrvatskoj pao ispod 5 posto), da “nema više onih koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu; to se i ne može izraziti nikakvim novcem, negoli upravo time da je ovim korakom (“Olujom” – op. aut.) budućnost hrvatskog naroda, suvremene i nezavisne hrvatske države jednom za vazda osigurana za buduća stoljeća i milenije”. (…) Strateški je Tuđmanov politički cilj bila “proširena” hrvatska država (na Teritoriju) s bitno smanjenim udjelom srpskog stanovništva (između 3 i 5 posto). Ako se to ne razumije, ne razumije se ništa čime se Tuđman tokom cijeloga života bavio i za što se, kao političar, a kasnije i kao državnik, zalagao.

Tuđman je bio “Teški” Luburićevac

Je li Tuđman bio više antifašist ili “ustaša”? To je jedno od esencijalnih pitanja, koje se u široj javnosti vrlo često čuje. Ali, ono je, u načelu, krivo po-stavljeno. Zato što Tuđman nije bio ni jedno ni drugo nego nešto sasvim treće. Bio je luburićevac. U kasno ljeto 2004., kad sam već bio pri kraju pisanja ove knjige, sa-stao sam se s nekadašnjim Tuđmanovim bliskim suradnikom u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i najvišim institucijama hrvatske države, Josipom Manolićem, koji me uvjeravao da je Tuđman bio i ostao – kako je rekao – “teški antifašista”. S druge strane, pojedini novinari i mediji optuživali su, devedesetih, Tuđmana da se, iako je nekada bio zakleti antifašist, srozao na nivo zagovornika nekadašnjega ustaškoga pokreta. Tuđman je međutim – da se poslužim Manolićevom konstrukcijom – bio ono treće: bio je “teški luburićevac”. Biti luburićevac ne znači biti “nešto između” – https://otporas.com/zasto-sam-clan-hrvatskog-narodnog-otpora-pise-mile-boban-otporas/  između bivših partizana (antifašista) i ustaša – nego biti na kvalitativno posve drukčijoj poziciji: i u odnosu na antifašizam, i u odnosu na ustaštvo, u izvornom značenju te riječi. Biti luburićevac znači biti sljedbenik, a u Tuđmanovu slučaju i provodnik, jedne sasvim određene ideje i jednoga sasvim određenog koncepta. Riječ je o koncepciji hrvatskog izmirenja, koju je Vjekoslav Maks Luburić, zajedno sa svojim pomagačem Miljenkom Dabom Peranićem, teorijski (programatski) osmislio 1964., u Francovoj Španjolskoj, a koju su 1968. usvojili i hercegovački fratri u SAD, tada na čelu s fra Dominikom Mandićem. U vrijeme dok je Tuđman bio na vlasti ta se ideja namjerno interpretirala redukcionistički, pri čemu se prikrivala njezina prava bit – koja je Luburića i potakla da u obliku cjelovitoga političkog programa proglasi izmirenje bivših ustaša i hrvatskih partizana.

Zajedno protiv Srba

Luburić je, prije svega, bio vojnik (po činu je bio ustaški pukovnik i domobranski general) i njegova je motivacija u osmišljavanju ideje o hrvatskom izmirenju bila, ponajprije, vojnička. On je vlastitom, vojničkom, logikom došao do zaključka da će Hrvati moći stvoriti neovisnu hrvatsku državu – i to takvu državu u kojoj će srpsko pitanje biti riješeno (jer neka druga hrvatska država Luburića nije zanimala) – tek ako se prestanu tući na dvije fronte i koncentriraju se samo na jednu frontu, onu gdje im je protivnik njihov najveći i zajednički neprijatelj, Srbi. Srbi, naravno, iz Hrvatske i BiH, jer je Luburić Hrvatsku zamišljao do Drine, kao što je to bilo i u NDH. Luburić je inteligentno zaključio da Hrvati neće moći postići svoje državotvorne ciljeve ako će, osim protiv Srba, ratovati i međusobno, po kriteriju ideološke podjele na (bivše) partizane i ustaše, nego da ratne sjekire takva, ideološkog, tipa trebaju zakopati i posvetiti se borbi protiv jedinog pravog protivnika koji može ugroziti stvaranje i opstanak buduće hrvatske samostalne države. A to su, po Luburiću, bili Srbi. Ideja o hrvatskom izmirenju imala je, dakle, izvorno antisrpski karakter. Bit te ideje nije bila u tome da se Hrvati naprosto mire jer više nema smisla svađati se, a onda i međusobno ratovati, oko nečega što pripada prošlosti, nego u tome da pomireni i ujedinjeni hrvatski narod pobijedi Srbe. Odnosno, kao što je to Luburić, zajedno s Peranićem, objavio u svojoj “Drini”: “Sada, kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela “U”, kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.”

Podrijetlo HDZ-a

Tuđman je Luburićev nauk počeo usvajati još šezdesetih godina, kad je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH), a do kraja sedamdesetih bio je već formirani luburićevac. I tu svoju poziciju nije mijenjao sve do smrti. Luburić je za njega bio “zakon”. (…) Duhovna je veza s njim, s jedne strane, išla direktno (čitanjem “Drina” još u IHRPH-u, šezdesetih), a s druge strane indirektno – preko hercegovačkih fratara i njihovih suradnika na sjevernoameričkom kontinentu, s kojima se Tuđman fizički povezao i sklopio dugoročno političko savezništvo potkraj osamdesetih. (…) Sve što je Tuđman kao političar, kasnije i kao državnik, stvorio, stvorio je na Luburićevim (i luburićevskim) temeljima. U tome čak nije bio ni originalan: konzekventno je, gotovo “štreberski”, slijedio njegove ideje i njegov nauk. S tom razlikom, naravno, što se nije slijepo držao izvornoga ustaškog, ujedno i Luburićeva, načela po kojem se Hrvatska rasprostire sve do Drine. Tu je on zauvijek ostao uz svog Mačeka (i njegova epigona Bogdanova), smatrajući da su prave istočne hrvatske granice na Vrbasu i Neretvi. Stranka ili pokret pomoću kojega je Tuđman došao na vlast u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica, kopija je političke organizacije – tj. ideje o toj organizaciji – koju je Luburić iznio u 11. “temeljnom načelu” svoje “Deklaracije o Temeljnim Načelima i dužnostima hrvatskih boraca za oslobođenje Hrvatske” iz 1960. (dakle, tri desetljeća prije osnutka HDZ-a!), u kojem piše da je “nosilac hrvatske narodne borbe cijeli narod bez obzira na stranke, kojima on pripada”. Jer, kako je objasnio, “kada se radi o borbi za ostvarenje političkog programa cijeloga naroda, a ne o borbi za ostvarenje programa pojedine stranke, politički je program svih nacionalnih stranaka isti i zajednički, pa je zato sav hrvatski narod, a ne tek jedna stranka, nosilac hrvatske oslobodilačke borbe”.

Maksov izum

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog narodnog otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski narodni otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “nacionalno pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Luburićevoj “Drini” 1964. (…) (“DRINA” br. 3/4 1964., st 18-21., mo. Otporaš.)

Kratka povijest norvalske Hrvatske

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.
1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.).
2. Tokom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.
3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u tzv. otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski narodni otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Luburić. (Organizacija Hrvatski Narodni Odpora je počela djelovati početkom 1951. godine kada je pokrenut časopis DRINA, a poslije generalove smrti organizacija je počela djelovati kao OTPOR, mo. Otporaš.)
4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što “većom” i što “čišćom” Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena za Bosnu i Hercegovinu (ili dijelove BiH) i u kojoj će se bitno smanjiti broj Srba.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao. (Prilažem poveznicu i sliku sa te prve Konvencije HDZ., mo. Otporaš.) https://otporas.com/tudman-koristio-poruka-izmirenja-ustasa-i-hrvatskih-partizana-u-obnovi-h

Šuškova misija

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač – Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Nadčovjek iz Velikog Trgovišća

Udba i franjevci: “Tuđman je patološki narcisoidan”. Zašto je Franjo Tuđman postao zagovornikom “velike” i “čiste” Hrvatske, kad se “hrvatski nacionalist” može biti i bez toga? (…) Misterij, ako misterija tu uopće ima, leži u ključnoj Tuđmanovoj psihološkoj osobini, a to je ekstremna narcisoidnost. Namjerno sam se odlučio za taj izraz jer mi se formulacija koju su koristile hrvatske i jugoslavenske tajne službe koje su Tuđmana još od sedamdesetih operativno obrađivale – “patološka narcisoidnost” – učinila pretjerano diskvalificirajućom prema Tuđmanu kao osobi, a moja je namjera bila napisati knjigu o njemu bez upotrebe takvih i sličnih, a priori diskriminirajućih, pojmova. Kao čovjek, Tuđman je doista bio ekstremno narcisoidan: bio je kao rijetko tko zaljubljen u sebe. Sebe je smatrao najljepšim, najpametnijim i najsposobnijim na svijetu. Nitko mu nije mogao biti ravan. (…) Gledajući sebe u ogledalu, i fizički i mentalno, vidio je übermenscha. Naposljetku su do te informacije, da je Tuđman “patološki narcisoidan čovjek”, došli i pripadnici hercegovačko-fratarske zajednice u Kanadi i SAD-u (možda posredstvom obavještajnih službi s kojima su neki od njih održavali stanovite kontakte). Narcis poput Tuđmana – zajedno sa svim svojim ostalim karakteristikama: luburićevska politička orijentacija, dugogodišnji disidentski staž, čin generala Jugoslavenske narodne armije i akademska titula doktora povijesnih znanosti – učinio im se idealnim za budućeg “oca domovine”. I zato su upravo njemu poklonili svoje povjerenje.

U jednoj vrlo kritičnoj etapi svoje političke preobrazbe u Beogradu, Tuđman je, izazvan “perifernim kompleksom” zbog kojega je mnogo patio – nije mogao napredovati u vojsci kako je htio jer se u Drugom svjetskom ratu borio na periferiji, a zapravo se i nije borio, jer je za čitavoga rata bio samo “politički radnik” – sebe poistovjetio s Hrvatskom. U Hrvatskoj je – u svojoj identifikaciji s Hrvatskom – otkrio svoj, u Beogradu, toliko osporavani i ugrožavani identitet. Svoje Ja. A čim je sebe poistovjetio s Hrvatskom – naravno, proces te identifikacije nastavio se, i produbljivao, u Zagrebu, pošto je napustio službu u JNA – ta je Hrvatska morala biti upravo onakvom kakav je, u svojim mislima, bio i on sam. Odnosno, kako je on, u svom imaginarnom ogledalu, vidio samoga sebe. On je übermensch – i Hrvatska je morala biti takva. Jer Hrvatska – to sam ja, Franjo Tuđman.

Hrvatski za “napredne” – Emigranti nisu razumjeli jezik “Bespuća”

U razdoblju između dvije velike turneje po Sjevernoj Americi – od srpnja 1987. do lipnja 1988. – Tuđman se posvetio samo jednoj, ali, za njega, vrlo važnoj stvari: pisanju svog životnog djela “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Rukopis je namjeravao ponijeti idući put sa sobom, u Kanadu i SAD (kao što je i učinio). I pokazati ga tamo fratrima i ostalima. (…)

U Kanadu Tuđman ovaj put nije došao praznih ruku. Ponio je rukopis svojih “Bespuća”, ali i još nešto: tiskanu narudžbenicu za tu knjigu s popratnim reklamnim tekstom i adresom potencijalnog izdavača u Kanadi. Bilo je to torontsko Društvo hrvatskih privrednika i intelektualaca, kojem je predsjedavao inženjer Anton Kikaš. Već i ta činjenica, da je to Društvo trebalo biti prvim izdavačem “Bespuća”, dovoljno govori o Tuđmanovim uznapredovalim vezama s Kanadom. Prvotni je naslov knjige inače glasio “Bespuća povijesne zbiljnosti i himbenosti”. (…)

Na kraju je dogovoreno da će Tuđmana predstaviti predsjednik odsjeka 789 Hrvatske bratske zajednice Josip Knežević, dok će Karlo Mirth, ugledni hrvatski intelektualac iz New Yorka, najaviti izlazak njegove knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti i himbenosti”, za koju mu je Tuđman rekao da će izići “ove jeseni” (1988.), i to “u Torontu ili možda u Zagrebu u nakladi Matice hrvatske”. Da bi se Mirth mogao pripremiti za govor o toj knjizi, Tuđman mu je dao tiskanu narudžbenicu Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na kojoj je u nekoliko rečenica bio predstavljen njezin sadržaj. Mirth je – kako piše u svojoj knjizi “Život u emigraciji” (Matica hrvatska, 2003.) – ostao zapanjen nad brojnim neobičnim riječima, Tuđmanovim neologizmima, kojima je tekst na narudžbenici bio “krcat”. Nije znao o čemu se radi. Pomislio je da je to netko krivo preveo na hrvatski, pa mu je spontano izletjelo iz usta: “Pa kako su to napravili? Kao da je ovo netko prevodio s njemačkoga? Zar nisu mogli naći u Torontu nekoga tko zna bolje hrvatski?” Tuđman je samo kratko odgovorio da je to “dobro”. Nije ništa komentirao. Lice mu je, kako je Mirth opisao, bilo smrknuto. Tek je sutradan Tuđman pokazao Mirthu kompletan rukopis svojih “Bespuća”. Mirth ga je na brzinu prolistao. Opet je ostao bez riječi. Uvidio je da onaj tekst s narudžbenice nije nikakav prijevod nego da se Tuđman doista tako izražava. I da su ono, zapravo, bili vjerni citati iz knjige. Ništa nije komentirao.