Anacionalni elementi uspjeli su za dva desetljeća uništiti nacionalni identitet i suverenitet hrvatske države
Čitam u Hrvatskom tjedniku, broj 999, kako je jedan Inicijativni krug uputio otvoreno pismo Hrvatskom saboru i Vladi RH: „Apel za podizanje svehrvatskoga groba“, a u tjedno.hr još daleko više obećavajući uradak, znakovite naslovnice: INCIJATIVA ZA SPAS DIJASPORE, i nikako se ne mogu pomiriti niti s naslovnicama, a još manje sa srčikom tih inicijativa.
Osobno sam zabrinut poradi ljudi koji stoje iza ovih inicijativa, mnogi od njih i moji dobri znanci i prijatelji, kako si, a nakon svega što pro(do)živismo u posljednjih 24 godine, mogu od „nas drugih, ali NE drugačijih“ očekivati da će njihove inicijative polučiti bilo kakav uspjeh.
Očekivati od današnjih (a i prošlih!) vladajućih struktura da preko noći promijene ćud, narav i karakter i spašavaju nas Hrvate u izvandomovinstvu ili je puka naivnost i apsurd ili je bacanje luga (pepela) u oči.
Ti „anacionalni elementi“ uspjeli su u posljednja dva desetljeća a „na tuđi nagovor i za svoj račun“ eutanazirati najveći dio i hrvatskih dragovoljaca, hrvatske dijaspore i hrvatskog pučanstva. Mi nazočimo i svjedočimo danomice (i to nam povijest oprostiti ne će!) kako nam uništavaju nacionalni identitet i suverenitet države koju im dadosmo „u amanet“ (hrvatski: ONO što se ostavlja nekome na čuvanje, njegovanje…). I, što je još gore, sad „ovi naši“ traže od nas da ne gubimo nadu, jer spasitelj je tu samo ga treba p(r)ozvati. O tempora, o mores!
Osobno si predmnijevam, ako se dalje ovako nastavi u Hrvatskoj, možda će čak i Pupovac u dolazećoj vele-izbornoj godini doći na ideju i javno zatražiti dopisno glasovanje za dijasporu, ali, zasigurno ne zbog nas na Zapadu, nego njegovih na Istoku. U tim brižnim razmišljanjima „sinu mi u glavu“ ona (po meni parafrazirana) narodna: Teško konju koga selo hrani i Hrvatskoj kad ju četnik brani.
Ne, dragi naši domovinski Hrvati, ne brinite i ne gubite vrijeme oko „spasa dijaspore“, a ako si uistinu priželjkujete da opet budemo zajedno i nerazdvojni u borbi za hrvatske probitke, poradi(mo)te na spašavanju Hrvatske i njenog pučanstva.
Izvandomovinstvo se časovito pribojava da će, a nakon što se Schengen izjalovio, „spasitelji Hrvatske“ uvesti i visoke uvozne dažbine za prijevoz umrlih Hrvata iz dijaspore u zavičajne grobnice u jednoj od obje domovine Hrvata.
Osobno me žalosti, kad između redaka čitam: je li nas više u Domovini (oko 3,8 milijuna) ili izvan obje hrvatske Domovine (oko 3 milijuna!?), a olako se prelazi preko brižnih statistika novijeg datuma, kao: U Hrvatskoj je u ovoj godini našlo zaposlenje preko 200.000 stranih radnika, a njemačka službena statistika od 15. listopada t. g. „nabroji“ 71.560 Hrvata samo u kotarskoj oblasti grada Münchena, uz napomenu: Nisu se brojili građani hrvatskog podrijetla, koji su uzeli njemačko državljanstvo.
Daleko lakše sam podnosio Titin izgon na „privremeni rad“, nego li Plenkovićevo raseljavanje Hrvatske
Za kraj neka mi je dozvoljeno ovim putem, odgovoriti „dobronamjernim“ kritičarima poradi moje izjave na jednom nedavnom predavanju: „Daleko lakše sam podnosio Titin izgon nepoćudnih Hrvata na „privremeni rad“ u Zapadnu Europu, nego li Plenkovićevo raseljavanje Hrvatske“.
Bez nakane da vas prisiljavam na moj način razmišljanja, ja si ponavljam: 92,5 posto hrvatskih gastarbajtera u Njemačkoj bili su muškarci, i opet najveći udio „muška glava iz obitelji“ – obitelji, koja je ostala u Hrvatskoj i/ili BiH i vodila računa o odgoju i školovanju djece, odnosno o gradnji doma, a često i lokalne infrastrukture. Kod novih hrvatskih migranata prema Zapadu, a prema vjerodostojnim statistikama preko pola milijuna, prevagnuo je apsolutno-većinski postotak odlaska cijele obitelji. S tim u svezi, evo i jednog primjera: Za školsku godinu 2018./2019. samo u osnovnim školama u gradu Münchenu osnovano je 7 (sedam) novih razreda za novopridošlu djecu iz Hrvatske.
Bog nam dragi pamet prosvijetlio!
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.